ozbiljnozanimljivo?
nedjelja, 21.01.2007.
Prvi čovjekov grijeh
„Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi:»Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?» Žena odgovori zmiji:»Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog – da niste jeli! I ne dirajte u nj da ne umrete!» Nato će zmija ženi:»Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onoga dana kada budete njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.» Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno; ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.“
Što je značila prijetnja smrću, ako čovjek i žena (pa i zmija) nisu znali što je to smrt. Oni nisu bili rođeni, nego stvoreni, da bi imali pojma da će umrijeti. Kako je zmija mogla znati da neće umrijeti ako kušaju plod sa «stabla spoznaje dobra i zla» i da će im se «otvoriti oči»? Otkuda zmiji mudrost da to zna a obična je životinja, gmizavac, čak nije ni stvorena na sliku Božju kao čovjek.
Prekršivši Božju zabranu kušajući plod sa «stabla spoznaje dobra i zla» čovjek i žena spoznali su razliku između dobra i zla. Što je u tome loše? Danas se smatra da čovjek treba i mora razlikovati dobro od zla, da bi izbjegavao zlo a činio dobro.
Prvo «zlo» koje su spoznali bilo je to da su goli. Kakvo je to zlo? Prije će biti zlo baš to, što su svoje spolne organe prekrili lišćem. Zašto su samo njih pokrili a ostalo tijelo nisu?
Osim toga, zar nije bolje da čovjek razlikuje dobro od zla, kada je već sličan svojim stvoriteljima? Ne znajući što je dobro a što zlo, čovjek može činiti zla ne znajući da to nije dobro. A Bog je odredio da čovjek bude gospodar svemu živom na zemlji. Kakav bi čovjek bio gospodar, častan i pravedan , ako ne bi razlikovao dobro od zla?
„Uto čuju korak Jahve, Boga, koji je šetao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se – čovjek i njegova žena – pred Jahvom, Bogom, među stabla u vrtu. Jahve, Bog, zovne čovjeka:» Gdje si?» - reče mu. On odgovori:»Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol, pa se sakrih.» Nato mu reče:»Tko ti kaza da si gol? Ti si dakle jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?» Čovjek odgovori:»Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo.» Jahve, Bog, reče ženi:»Što si učinila?» «Zmija me prevarila, pa sam jela», odgovori žena.“
Bog ne bi ni znao da su čovjek i žena jeli plod sa zabranjenog stabla da se čovjek nije izbrbljao kako se pobojao Boga jer je gol. Zašto se on bojao Boga zbog svoje i ženine golotinje? Boji li se dijete svoje golotinje pred svojom majkom ili ocem? Osim toga, Bog je svemoguć i vidi sve. Kako nije vidio njih skrivene među stablima? Kako nije vidio da su pokrili svoje spolne organe?
„Nato Jahve, Bog, ženi reče:
«Trudnoći tvojoj muke ću umnožit, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.»
A čovjeku reče: «Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti: S njega da nisi jeo! – evo:
Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog!
Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh ćeš svoj jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah, u prah ćeš se i vratiti.»“
Bog kažnjava ženu mukama pri rađanju i žudnjom koja će je tjerati svome čovjeku a on će gospodariti nad ženom. Bol pri porođaju je znanstveno objašnjena normalna pojava, a žena žudnju prema čovjeku baš i ne shvaća kao neku kaznu, nego više kao zadovoljstvo i sreću. Veliko je pitanje, pak, tko kome gospodari: čovjek ženi ili žena čovjeku!
Čovjeka je kaznio teškim trudom i radom da bi se prehranio. Također je presudio da će čovjeka vratiti u zemljin prah od kojega ga je i stvorio. Po tome bi muškarci kada umru trebali biti vraćeni zemlji od koje su stvoreni, dok bi žene nakon smrti trebale postati ljudska rebra jer su od rebra stvorene. Današnja kršćanska crkva govori za oboje da su iz praha stvoreni i da će prahom postati. Još svećenici obavezno kažu na pogrebu: «Bog je odlučio uzeti našeg brata/sestru k sebi.» Uzima li ih k sebi na nebesa (jer on je na nebesima, kaže Očenaš) ili ih vraća zemlji kao prah?
Općenito, Bog ih je vrlo strogo kaznio ni zbog čega, samo zato što su htjeli da im se otvore oči i da znaju što je dobro a što zlo. Ustvari, vjerojatnije je da ih je kaznio što su bili neposlušni, tj. samo zato što ga nisu poslušali.
„Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva, jer je majka svima živima. I načini Jahve, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu. Zatim reče Bog:»Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!» Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskog da obrađuje zemlju iz koje je uzet. Istjera, dakle, čovjeka i nastani ga istočno od vrta edenskog, pa postavi kerubine i plameni mač koji je svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života.“
Potom Bog istjera čovjeka i ženu iz edenskog vrta na istok. Bog je postao svjestan toga da su čovjek i njegova žena postali «kao jedan od nas», tj. kao Bogovi, dakle, Bog nije bio jedan, bilo ih je više. Pobojao se (ili su se pobojali) da čovjek ne bi posegnuo i za plodovima sa «stabla života» i postao vječan. Dakle Bog ili bogovi nisu htjeli da čovjek bude potpuno jednak njima a osobito ne da bude vječan. Zašto? Mislim da su uvidjeli da su napravili loš proizvod kojemu ne smiju dati takve osobine i sposobnosti. Napravili su loš biološki organizam.
Ne znam tko su kerubini i plameni mač. Je su li kerubini neke životinje ili roboti a plameni mač neko tehnološki savršeno svijetlo ili oružje? U svakom slučaju Bog je onemogućio povratak čovjeka i žene nazad u rajski vrt, bojeći se da ne bi svojevoljno uzeli plod sa «stabla života» i postali vječni. Što bi to značilo u procesu Božjeg stvaranja?
Da su Adam i Eva kojim slučajem postali vječni, to bi značilo da bi i danas bili živi. U tom slučaju i njihovi potomci, ako bi ih bilo, također bi bili vječni odnosno oni ne bi smjeli imati potomaka jer bi vrlo brzo Zemlja bila pretijesna za sve. Logično je zamisliti da smrt mora biti posljedica rađanja. Ako nema smrti nema ni rađanja. Samo življenje koje počinje rađanjem i završava smrću čini dio ukupnog života. Bez rađanja i smrti život i ne postoji. To je onda samo monotona vječnost.
Jedno sam siguran. Na tri mjesta u temeljnoj svetoj knjizi spominje se Bog u množini a to može značiti samo jedno – Bog nije jedan i jedini, kao što tvrdi današnje kršćanstvo. Prema ovoj knjizi postojao je veći broj bogova. To je očito. Ako je tako, može li se govoriti o životu bogova ili o vječnosti jednog Boga? Je su li bogovi po tome slični čovjeku odnosno čovjek sličan njima?
Sada malo mojeg maštanja: Možda su «bogovi» svojom tehnikom i tehnologijom postigli savršenstvo u održavanju svoga biološkog organizma ili ga pretvorili u čistu energiju bez materije i tako postali besmrtni. U tom slučaju oni su kao pojava objašnjivi i nisu nadnaravni. U tom slučaju stvaranje čovjeka na jednom planetu, koji već vrvi od života na razini biljaka, riba i životinja, i nije za njih nekakav veliki problem. Pa današnji ljudi već rade nešto slično u sferi genetike. Možda će jednoga dana ljudi postati «bogovi» i stvarati život na nekom drugom planetu ili na samoj Zemlji.
