otokpiwa

U Belfastu se najlakše familijarizirati. Taksisti, zidari iz Kellyisa, alternativci šta glume pamet, samohrane majke sa velikim sisama, bartenderi (ili barski nježnici), arheolozi, kriminalci, pržogrnci, ovde se svi lako pobratimimo.

Već me tuga glede odlaska iz ljubljenog Belfasta zahvatila davnih dana. Početne kulturološke razlike, kao što su lavandini sa posebnom pipom za hladnu, posebnom za vruću vodu, kafane sa generacijama od 0 do 100, wc školjke sa ravnim prelazom, otvaranje požarnih vrata svako 10 metara, vene na nogama uslijed stajanja za barom, linearna čekanja za svako sranje, invazija piwskih trbuha (na svoj se nikada neću naviknuti), debele žene i kržljavi muškarci, kriva strana ceste, idiotna projektantska praksa, zastražiški akcent, ubojiti šarm...sve prolazi...

Meni se ne ide kući.

Fama kako su Irci čudo dragi, umiljati i prijateljski rasploženi malo mi je manje aktualna.

U Belfast prije nitko nije dolazio - ratna zona. U Irsku također - slab standard. Tako zapravo nikad nije bilo prilike za prezentaciju "ja sam dobar domaćin". E, sad je sve obrnuto.

Glavna tema u ovom kontekstu su Poljaci. Otkad su ih doćerali u Krilo Matere Unije, ovi su se toliko razmilili po britanskim otocima, da postoji već brutalna zaHebancija na njihov račun. I stvarno ih je puno. Kad netko kaže da je iz Poljske, u reakciji domaćina točno čitaš oh, ne opet.

Pričala nam je Merica i da su obojeni imali problema, problema koji su u par navrata eskalirali fizičkim sukobom (baš u protestantskoj četvrti - hihihihi).

Čini mi se da je, makar kod ovih s kojima se ja susrećem (a to su oni kod šanka), najgora stvar što se oltar oskvrnuo.

Uobičajeni modus operandi pravog barmena je da se obrati odmah sa pitanjem "Šta je, šta ima?", uz nonšalantni smješak. Čak i pitanje šta ćeš popit nekako nestane u toj komunikaciji. I dok se pjena diže, morao bi moći otpočeti ćaskicu, o vremenu, o čemu god...I dobacit još štogod kome sa strane...Jer se pretpostavlja da je nelagodno stat sam oslonjen na šank i dočekat pjenu (nema varijante da ti konobar dođe do stola). Dok čekaš, barmen zabavlja.

O ovome su neki dan trtljala 2 lika ispred Kellyisa, oba inventara. Jedan je čini mi se zidar, a drugi je onaj Sean šta se bavi fotografijom. A u Kellyisa je jedan od konobara upravo Poljak, od kojeg su netom ponijeli piwo. I zaključili su da je to nečuveno! Btw, bio je kod MartiGhane jednom, u zoru subote ujutro - totalni je divljak i narkoman!

Poljaci su se grupisali. Ewa je u prošli petak slavila oproštajnu u Cuttersa. Strašna kafana na Laganu. Bilo ih je 50 (Poljaka). Svi su oni kakti osupnuti sa traumom u svojoj Materi Domovini. Tu u mahovini i vlazi sretni su i zadovoljni...Ponapijaše se i zapjevaše Kaćuše. Ja se skupila u BXa, da obilježim posljednje dane moga najfinijeg ljeta...so far....

Samo da napomenem da sam se iskobeljala iz BXa u 6. Prelijepi Dizel, i ostali otišli su u MartijaGhane na after. Ja sam odklipsala doma - što je previše, previše je.

Sinoć se u Bog Meadowu (West Belfast) igralo hurly prvenstvo Antrima za prvenstvo Irske. Poslije meča otišla sam sa prijom do kluba. Prijo je nekada igrao za domaćinski klub, pa se družio sa okupljenim društvancem.

Klub se sastoji od para svlačiona i prostranog puba. Poslije sporta dobro dođe piwo. Momci, tate, dečki, majke...Spušili su utakmicu, ali isto veselo nazdravljaju i srču. I svih ih tu razumijem, ali majke, brate, nikako! Agresivnijeg i opasnijeg sporta još nisam vidjela (ako ne računam borilačke)...

Najupadljiviji iz klupskog društvanca jest bio Pat. Pat je u kasnim četrdesetima, prosijed (al mu se nazire crna dlaka), ima vrijedno osunčanu, tamnoputu glavu. Po tamnoputosti bih rekla na prvi pogled da je iz Španjolske, a fetivi je Irac. Gusto je nabijen mišićma. Zvuči da puno putuje. U tih 20 min razgovora nabrojio je desetak planiranih skijanja, taman se vratio iz Avignona, Frejusa, ide za vikend u Dublin...šta ti ja znam. Djeluje markantno i razborito, veoma opušteno, kulerski. Zafrkancija na mjestu.

E baš to markantno, razborito čeljade jedno je od glavnih likova iz novinskih traktata o Sranjima. Proguglala sam ga - http://cain.ulst.ac.uk/othelem/chron/ch81.htm ovo je prvoklasna opsesija - kronologija je do ko se u koji minut popišao.

Pata (Patricka) su sa 18 godina uhvatili u kažnjivoj aktivnosti, popularno zvanoj terorizam, i spremili u ćuzu. Čini mi se da se radilo o desetak godina. To je ta čuvena generacija koja je odbijala nositi zatvorske uniforme (sa znakovljem ratnih zatvorenika Velike Britanije) - jer se takvima, teroristima nipošto nisu smatrali.

Gola tjelesa, umotana u deke, po dva u ćelijici, bez sanitarnog čvora, bez kreveta, na prisilnome radu, koja ne koriste zahode, nego ekskrement razmazuju po ziđu...Bralac, OZ je pejzažna pjesma za ovo. U neka doba (1981.) je eskalirao štrajk glađu. 10 ih je umrlo. Brian kaže da bi Pat bio 11., bio je na 50. danu (to je neka gornja granica), da štrajk nije napokon prekinut.

Pustili su ga 5 godina ranije. I umjesto da se zabavi s nečim konstruktivnim, opet se motao po IRAi, pa su mu opet stavili soli na rep - njemu i djevojci s kojom je bio na operaciji. Na nekom siteu sam našla da ga je nasumično izabralo za pretres i našlo mu bombu. Strpali su i nju i njega u zatvor. Tu je kazna, ukupno sa dugom od prije, iznosila preko 30 godina. U međuvremenu su mu mater, otac i jedna sestra umrli. Ko od leukemije, ko od terorizma...

Dogovor od Petka oslobodio je sve terorističke zatvorenike. I Zelene i Narančaste. Tako je i moj junak izašao. Izašle su i njegova buduća žena i njegov brat Kevin.

Sad se bavi preprodajom voća i povrća, radi za Sinn Féin, a u slobodno vrijeme (kojega je više nego radnog) putuje okolo, vodi maloga na skijanje...I žena mu je prije par godina umrla. A njemu ni djava. Šta ti je luda sudbina.

Danas ću se opet uvalit Brianu jer se mora nać sa Patom. Brian kupio neke knjige za poklon, pa hoće da ih Pat potpiše. Poć ćemo u memorijalni parkić za cure koje su dale svoj obol za slobodu Sjeverne Irske.

Stari drug Ross me već bio izludio da moram dopilotat do njega u Glasgow.

Stena Line vozi 2 puta dnevno iz nekad impozantne belfastske luke, a danas tužne pustopoljine, u Stranstaed, od kojeg ima jos uru ipo jahanja do Glasgowa.

Osim Machintosha, kojeg sam finalno raskrinkala kao jednog od ordinarnih engleskih šarlatana (u ovaj red idu i Foster i Eileen Grey i mnogi drugi) smisao dana bila je rođendanska zabava na West Endu, kod Rossove prije Ashleygh.

Ekvivalent našem vatrogasnom domu, tj. DVDu, jest militarna (opet!) baza. Unutra je sve puno kojekakve ratne memorabilije. I moja je rodna gruda zastupljena.

Tipična glasgovska zabava sastoji se iz sljedećeg rasporeda:
- dolazi horda nageliranog momstva sa gaćama šta vise do muda, dok mudante vire u gornjoj polovini (ne daj Bože stegnit kaiš); te djevojke u ljetnih haljinama. Ja sam jedina djevojka koja nosi kabanicu i tri majice (i svi me radi toga zafrkavaju)
- zagrijavanje s pićem, nitko ne pleše
- sve do makarene (onda svi idu rukicama - nogicama)
- međuto se služi za šankom hrana, ko voli nek izvoli: za prilog riža/kumpiri, za za toć 2 mišance nečega
- tu svi đuskaju; blaga poredba bi bila da u spinalnom dijelu imaju uglavljene metle
- torta je došla oko 11. pošto je ugasila svijeće, tortu su spremili nazad u frižider. Ross kaže da je to normalno (a ja čekala gladna ko pas)
- tu su svi dobrano pijani i nastavljaju s plesom, jos groznijim...i tak...

Sad sam htjela malo o socijalnom stanovanju...al to cu odložit za kasnije jer danas imam paniku na poslu, ajme.

Stari prijo Brian jučer se vratio. Naglasak sam apsolvirala, pa se sad kužimo bolje nego ikada. Doduše, ništa nije donio - ni čokoladicu. Valjda nije običaj.

Opet je padala kiša, mi sjedili ispod tendice u Maddensa...pa jedno, metit ćemo kazat, 8 sati u komadu. Gotovo je sav inventar prošao, i mi smo svih ispratili. Jedino nema Shameusa - otišao za Međugorje. Mark Anthony - nepismeni kipar se počešljao i sada mu se razaznaje lice. Nije mi jasno kako slobodni umjetnik može u ovoj socijalističkoj kvazi-državici imat standard u kojem vozi Harlyija, svaki dan pije viskije i živi u viktorijanskoj kući na uglu...U istom konekstu je i Caithleen - samohrana majka sa darkerskim šlifom. Studirala je hebrejski, grčki i dabome gaelic. Ne kontam baš šta radi, al joj očito ide. Sin joj nosi neobično keltsko mitološko ime. Kod kuće se igraju na Dart Vejdera (ona uvijek igra ulogu toga Vejdera - mali dobro konta sličnost).

Opet je naravno dohaklao i moj prelijepi Dizel. Ne može biti naočitiji nego jest. Prava šteta da je sav usporen - popuši dnevno tonu dima i baš mu se kuži u nastupu. Al lep je ko greh.

Među ostalima se pojavio i novi lik - Amer Willie, sa ćilimom tetovaža i istrzanom motorikom. Sjedio je kraj nas i pio piwo. Ima potomstvo u Sjevernoj Irskoj, pa je došao u posjete. Kad je skužio odakle sam, informirao me o detalju da je bio u Hrvatskoj tokom rata u američkim marincima. Možda je ovo sa marincima "big fat lie", a možda i nije. Nisam nikad čula da su u Hrvatskoj bile postrojbe marinaca. Naravno da su moj kuriozitet i lajava jezičina proradili u sekundi. Bila bi ga sve ispitala, ali nije mnogo htio na tu temu...Onda ga je zvala bivša žena pa se počeo derat i svakakve vulgarnosti govoriti, tako da sam se usrala i pomakla na drugu stolicu. A šteta...tako bi rado bila doznala detalje!

Prije su svi mislili da sam iz Francuske (iako imam divni splitski, tj. goran ivanisevic naglasak), a sad svi misle da sam iz Baskije. Naime, momentalno su ovde horde Baska. Prije tri dana ih je Madden's bio pun puncat. Na Festivalu su imali tematske večeri solidarizacije sa baskijskim terorističkim čudalesima. To je u fazonu - "razumimo se, pa smo svoji". Tako su se Baski i Irci pobratimili. Al neće im to puno pomoći.

Ovdje se solidariziraju sa svima koji su ugroženi, puni su simpatije i vremena za saslušavanje.

Oko 11 peemova (taman pred zavtaranje Kelly'sa) su se dvojica pobila. Djeluju kao lokalni alkosi. Nakon što su ih razdvojili, smirili, ovaj jadnik nakrvario po nekoj krpi što su mu je dodijelili, onaj drugi mu je bacio funtu. To je kao neka fora - znak da će najebati kad tad.

Ha, samo su turisti bili priskočili u pomoć.

Majka me je jutros smsirala da me obavijesti kako je danas Velika Gospa (Big Mary u slobodnom prijevodu - kod njih ima neki partijski naziv) i kako bi morala poći na misu. Moje grešno biće nema pretjeranih spiritulanih kvaliteta, al za ljubav moje Kraljice Majke ja sam danas preko marende otišla u Gospe Lurdske na misu, tu, odmah kod Kelly's Cellara.

Moja šefica Merica, koja je pravi ogledni primjer rimokatoličkog življa, je podranila na prvu misu, pa nije imala volju poć sa mnom, ali mi je hitro dala instrukcije. Žena si je dala truda da mi isprinta Evanđelje - da bolje mogu pratit Službu Božju. Cirkus! A meni je glava mamurna, a trbuščić pun još neprovarene piwe, pa ja i sebe teško pratim...Nijedno Evanđelje tu nema upliva. Enivej, šta je, tu je, bila ja na misi.

Misa je počela u 1 sat. Ovo nije državni blagdan, već regularna radna srijeda. Nevjerovatno. Crkva je bila dupkom puna. Jedva sam ušla.

Ne mogu stati na nogama da ne dobijem vene, pa sam se zavukla negdje na pola crkve, ispred sprednog bočnog oltara, gdje su male stepenice. Gledam čeljad. Bogami su svi svoje marende iskoristili za poć na misu. Baš simpatično: ljudi u radnim odijelima, ko sa laptopom, ko sa papirusinama, ko u trlišu...Gospe Blažena...

6. put da napišem - Balkan, to je mala maca za ovaj cirkus ovdje.

Svak ima boju. Čini mi se da se katolici obično odmah na početku deklariraju, bez pitanja i uvoda. Pitaš: Ti si iz Belfasta!? Odgovor: Da, ja sam iz West Belfasta :) Protestanti ne, ali su kuriožastiji (znatiželjniji), pa te izokola natakare da skontaju koji si ti. Jer, čak i kad si turist, na nečijoj moraš biti strani. Zeleni, pokazalo mi se dosada, smatraju da uopće nema strana - tu je sve jasno.

Svi koje sam do sada upoznala iz Belfasta, čak i oni koji djeluju normalno, imaju kod kuće bar po jednog aktivistu narodne armije. I onda se u razdraganom pijanom stanju obavezno pohvale s tim. Nalijećem sve češće i češće da ljudi govore medjusobno gaelic. Primjerice, u Seanovoj ekipi čak mu i prijo Francuz (koji gleda Kusturičine filmove :) nekog vraga tu kuži. A gaelica nema ni u Republici. Neviđen nacionalizam. Nije da mi smeta...al moram prokomentirat...Doduše, ovi bar Thompsona nemaju.

Sean je bio u zatvoru i bivši je pripadnik IRA-e. Sad radi u nekom kulturnom centru za promociju tih sranja. Eto ti kulture i koga upošljavaju! Ima brdo para. Odakle mu, Boga Isukrsta pitaj! On je dio ekipe iz Fresh Claima.

Fresh Claim je pun pogodak za sightseeing! Šokirana sam do krajnje granice.

Prvi put sam sa Nerom tu bila na kafici. Potpuno normalan caffe bar, sa izrazito zgodnim barmenom. Moram jedan intermezzo sa laudom za zgodnog barmena: francusko - irski naglasak, visina 190 cm, čokoladne boje (mislim da mu je netko u familiji bio bijelac jer nije skroz Adebisi type), svilenkaste kože, 32 godine, obrijana, pravilna glava, torzo antičkih proporcija, retro stajling + oćale od dizela. Pravi divnu kaficu. Ugh!

Drugi dan sam tu bila uvečer, sa Kristinkom! Sve sama alternativa. Šatro intelektualci koji iza 1.00 a.m. popizde 100% i pretvore se u pijanu, veselu masu kojoj daj derneka od jutra do sutra. U jednoj grupici simpatičnih Španjolaca naišla sam na 2 djevojke koje rade u centru za zaštitu emigrantskih prava. To je kao neka internešnl institucija. Ovdje joj je, dabome, sjedište. Onda neki areholog iz Santiaga de Compostelle koji tu kopa dinosaure. Sve egzemplar do egzemplara.

Jučer vrhunac - ilegalna večer na 5. katu! To kao nije Fresh Claim, nego BX. Ista je zgrada, isti ljudi, samo jezbivanje na 5. katu. Nemaju lajsens za derneke svakim danom, tako da za ovo što ne plate, popenju te 4 kata uzbrdo. Ne kontam točno koja je šifra za ulazak, jer smo mi ušli sa mojim prelijepim crnim Dizelom. Al očito da ima neka jer nekad prije kad smo bili nismo mogli ući...

U BXu sve je dopušteno - pušenje u interijeru, konzumacija čega god postoji na planeti, otvoreno dok se svi ne raspadnu, a kad se raspadnu onda ima još! Stojim, gledam ne vjerujem da se to zbiva. Govori moj Dizel (atribut moj je osnovan ;) u neka doba da sad ima after kod prije DJa doma. Odoh da provjerim!

Taj je iz nekog Mozambika. Doma ima opreme za ozvučiti stadion. 50 ljudi mu je po kući. Svi đuskaju, ludi su i blesavi! Tu čekaju jutro, i to u velikom stilu - ko smrče, ko puši, ko se igra sa psom, muzicira...svašta...

Ima bit da svi oni imaju još jednu agendu koja ih veže - makar ovaj centralni dio ekipe! Imam teoriju zavjere, napisat cu je za 2 tjedna - pošto sretno stignem svojoj kući (možebitno da sam paranoična :) - jesam i nije me briga - ovo su vremena kad se sve snima!



Evo mene u Fresh Claima.

Jedna krasna mala Ganjanka, Margaret, sa prvog kata svaki dan objeduje slatke krumpire. Nekad sa friganim bananama, nekad začini salatu, nekad sa mesom...Jučer ujutro smo bili na pazariću u centru grada - ona, Nizar iz Tunisa, Nevena iz Nikšića i ja.

Pazar je za ovdašnje prilike kulturno - povjesne baštine turbo atrakcija. U historicističkoj zgradi od crvene cigle (a da od čega bi drugog bila) samo na jednom štandu ima voće i povrće (a zove se tržnica - halooo?!). Kaže lola da je svježe, aha - malo morgen! Al kad nema bolje...Pa sam uzela jedno kilo tih slatkih kumpira.

Bilo je i trilja na ovom dijelu gdje je ribarnica. Skoro sam se mašila, al su nekako suhonjavo izgledale. Bilo je i skuši, škampa, lignji zamotanih svaka za sebe u plave plastične folijice (prrrr koja ambalaža) i još nekih neidentificiranih beštija. A ovako izdaleka, reklo bi se - otok je - svi će po ribi. I baš suprotno - samo svinjca i telenca. Još sam uzela malo crnih maslina, neko pecivo sa kapulom i pomama i to je to. Nema, slab izbor.

I za ne falit, pazar je otvoren samo petkom i subotom. Kad nemaju šta prodavat...

Meni je danas nedjelja, nisam baš druželjubiva, pa sam išla svoju sebe počastiti ručkom! I oprobat ove slatke krumpire. Samo me Margaret zahebala jer je nema doma, pa sam morala izmislit recept!

Nasjekla sam na male komade kapulu, mrkvu, slatki krumpir i pilića, posolila, popaprila i povegetila. To sam složila u tećicu za pečenje tako izmiješano. Poslije pola ure sam dodala užbaćeno jaje sa mlijekom i nasječenim šampinjonima i pekla tako sve skupa još 20 minuta.

Evo sam sad i ćalabrcnila - nije loše. Ostalo mi je još tih kumpirića pa ću sutra učinit na salatu. Daaa, u prilogu je i slika - da mi recept bude skroz profi!!!

Evo jedan javni gradski prostor u West Belfastu, protestantski dio! Mala se baš zaigrala, pa me nije ni skontala. Sad bi se narod izrazio: pa su jon roditelji, kad vako oda po škovacama...




Prtoestantski grafiti mi djeluju puno agresivnije od katoličkih! Oni bi da zaborave, a na svakom uglu krv, mitraljezi i balaklave...



Ovde su pokopali dijete. Ima mali Winnie Pooh, skupa sa Isukrstom.

Prošli tjedan je Belfast bio u znaku Pride Parade. Svaki dan sto događanja za ove sa čudnovatim nagonima (da se politički nekorektno izrazim). To je bilo pravo vrijeme za posjetit Kremlin!

Jedino se meni moralo potrefit da baš tu večer bude Only Ladies Night! Dabome da su lejdiz sve zaljubljene u lejdiz i da nisu puštali dečke, da ne useru prosjek. Pošto nitko od ovih mojih iz doma nije htio ići, ja se uputila sa Emily. Ona je Amerka, koja mi je odmah bila sumnjiva sa svojom informiranošću o zbivanjima sa ove manifestacije i sa izrazitom željom da ode tamo. Samo se nadam, i još uvijek (i nakon 4 dana koja su otada prošla) strahujem da nije krivo shvatila moju posjetu ovom happeningu.

Ispočetka sam mislila da ima nekih dečkiju unutra, međuto su to ipak bile cure. Sve same cure. Do 10 sati su samo pijuckale i ćaskale. I nas 2 isto. Ova je arhitektica tako da smo malo divanile na tu temu. Onda smo malo i mi đuskali.

I onda je počeo cirkus - hvatanje, skidanje, blesiranje - da Bog sačuva. Nisam fobična, to je jasno. Samo, kad ti uleti čeljade sa 100 kila, i počne svoje goleme sise naslanjat na tebe i mahat rukama prema tvojim ekstremitetima uhvati te strah. Sa muškima je puno lakše, nikad nisam doživila da su agresivni na prvi mah. Ove bogami potpuno drugi dojam ostavljaju. Ja sam se ko grlica. Poslije mi se Emily smijala. Misli da sam paranoična.

Hormoni i feromoni su luda stvar. Nismo nego došli doma, i ja sam, od te siline izlučenih estrogena i progesterona koncentriranog ženstva na tih stotinjak metara kvadratnih promenstruirala. Za ne povjerovat. Kemija je zajebana stvar!



sve me cure vole :)

Pošto je moj omiljeni pedesetogodišnji Irac, pubbing soul-mate, u Amerikama, sad sam osuđena na neke druge kombinacije. Snalazim se sama.

Ispostavilo se da je u tom njegovom Madden's prava stvar. Sad je došla i Kaštelanka Nera (kojoj znam cijelo društvo i momka, al nju sam evo tek sad skontala), pa skupa flankiramo ulaz. U Madden'sa su klupice ispod tende. Kiša rominja. U ručici je Guiniess (zadnjih dana Smitwicks isto igra). I baš ko da sam u Jelsi, ugodno zavaljena, sporadično trabunjam sa individuama širokog dijapazona godina i interesa. Romantika.

Tamo dolazi nepismeni kipar Mark Anthony, Andrew šta se bavi irskom kaligrafijom, nekoliko Seanova (od kojih je jedan profesionalni fotograf sa nekoliko izložbi iza sebe o gradu Sarajevu :), Olivier - tamni konobar iz obližnjeg Fresh Claima (di su kapučino i kafa u vrtu punom miševa prvoklasni), Shameus - godište moga dida Stipana ide svake godine u Međugorje da ispovidi grihe...i tak...sve živopisni svatovi.

Seanovi su nam otkrili još jednu pravu stvar Dukes of York! U ulici mediteranskih proporcija, sa malim cvjetnjacima moš iznit piwo na terasu i iza 8 p.m. (suludoga zakona - ne moš pušit unutra, a ne moš pit vanka). Al smo se mi doskočili!


S N. u šetnji naišla sam na klub sa golemom skulpturom Lenjina posađenoj na tek raspakovanoj kući. Pokazuje prstom na nasuprotnu protestantsku katedralu. Odmah do njega visi zastava u duginim bojama. Mora da se jadnik u grobu okreće. Tu se zbivaju orgijastične zabave do sitnih jutarnijh sati. Kremlin.


Kelly's Cellar je jedini koji je na pjaceti, pa evocira opet neke nostalgične momente i baš je pravo mjesto za druženje sa random ljudima. Neki dan nije bilo mjesta pa sam (čekajući N. da se vrati iz dućana) sjedila sa grupom ljudi šta su gledali slike sa razularene zabave na kojoj su jednog od njih, koji je pijam spavao, našminakali ko Kristinku Agileru.

Botanic Inn, ovde u susjedstvu je također hvalevrijedno mjesto, al su većinom stranci, pa ne može u red ovih domaćih.