otokpiwa

sucks!

Maričin prijatelj Andrew je asistent na školi. Zamolio ju je da dođe na kritike i da donese studente. Pa smo mi došli - Marko, šefica Marica i ja!

Neka dva lika, oba preko 30 godinica na drugoj godini projektiraju obiteljsku vikend kuću u irskom selu. Nisam mogla gledat koliko je gadno i degutantno!

Profa koji nas je zvao ima problema s negativnom kritikom (bas kao i svi ovde). Velevažna ustanova ne poznaje sintaktički oblik kojim bi se izrazila misao Žarnićevog tona: ti si glup ili lijen. Ajde kući. Ispiši se i pođi na promet. E zato nas je i zvao - ne zna kako da im on sam kaže i dokaže da su im kuće gore od Hundervasera i da bi najbolje bilo za ovo čovječanstvo da odustanu dok je na vrijeme, koliko ti na vrijeme može bit s 30, jelte.

Prekjučer smo imali druge konzultacije. Jedan od njih dvojice ima neku shemu sa iskorištavanjem motiva medijevalnog dvorca koji se često pojavljuje kao kuća u tom predjelu. Hajde, to bi još i moglo...Al je prekjučer nalijepio na zid vrata koja nigdje ne vode. Stavio je mostić na ulaz, a da nema kanala, da ne govorim da je spoj zemlje i vertikalne opne zavijen prema dole...

I onda se čudim da im je okoliš jadan?! Nama Balkancima se može oprostit jer mi imamo kaos pomiješan s folklorom. Mi smo Balkanci... Vrag im odnio onog Normana Fostera, kojega je, nota bene, kraljica nedavno opet odlikovala za neko od sranja.

Kad narastem hoću biti moja šefica. Ima 60 godina, a rekla bi Ivanka, ni đava jon! Ide svako jutro na fitness, pa na krunicu (ovaj dio manje - više), uvečer na kulturu, radi tutta forza, škartala je muža davnih godina i nema di je nema po svijetu i planetu.

Najnovija aktivnost joj je organizacija proslave 60. rođendana svog najstarijeg (i omiljenog) brata. Slavi ga u nekom dvorcu u Francuskoj, pa mu za tulum hoće napravit video show sa fotkama iz svih faza njegovog života i naravno prigodnom muzikom namontiranom uz to. Odskenirala gro fotki iz proslog stoljeća, koje sam joj jučer cijeli dan slagala, skupa s vinilima iz 60 - tih i 70 - tih! Bili smo u obiteljskoj kući njenog drugog brata u Dromoreu (to je obližnje pitoreskno selo).

Brat ima dva sina mojih godina. Oba su malo mutava. Napravili su ručak, da nisam mogla disat. Svake zeleni, 2 kokoši, ogromna teća voćne salate... Još se jedna sestra pridružila, tako da sam bila sa skoro svim McKeownima.

Priča toga lika je totalni urnebes. Bio je u braku 25 godina. Žena ga je ostavila prije 4 godine, ni pet ni šest, nego poradi - žene u koju se zaljubila i s kojom je odlučila ostvariti zajednički zivot. Razveli su se i lijepo podijelili imovinu. Ona je od toga, zajedno sa curom, kupila kuću u Donegalu i sad tamo njih 2 žive. Kaže Mary da su joj se djeca skoro bailisala... A fakat su normalna familija.

Srijeda je bila zadnji radni dan u tjednu! Al pošto se ovdje crnogorski radi, onda su se taj dan svi pripremali za produženi vikend, pa nisu došli na posao - svi osim Marka (Novi Sad), Briana i mene! 2. kat, B. sektor - potpuno pust. Ovo je vrlo indikativno glede radnih navika irske populacije.

Brian ima posla do grla jer ide u Ameriku na mjesec dana. Sve mora završit prije no krene. Al isto nije odolio mom insistiranju da odemo na jedno piwce prije ručka. Oko 2 smo se preselili u pub!

Sjeli smo u pub njegovog druga s hurlyinga i ostali do 7 uvečer! Moram priznati da nisam imala ambiciju razdužiti jer me još bilo valjalo od jučer. Takvo mi je bilo stanje da sam morala paralelno dolijevati vode. Ali je svejedno ugodno bilo budući da se Brian provaljuje iz sekunde u sekund. I ne samo on nego tko god naiđe.

To je ujedno bio dan Orange Parade, odnosno Bonfirea. Na jednu limom ograđenu ledinu u Shankillu već mjesecima protestanti nabacuju smeće koje će danas zapaliti. Marko je htio ići, al ga je oprezni Brian odgovorio od te ideje iako Bonfirei više ne bi trebali biti opasni. Sad se čak plasiraju kao turistička atrakcija. Ipak, društvo iz Nickoll'sa su vrlo oprezni. Toliko su oprezni da, nakon šta sam dobila jedan krivi pogled prema svom, slučajno odjenutom narančastom šalu, vlasnik kafane me zamolio da ga skinem, da njegove mušterije to ne bi shvatile kao provokaciju.

Sljedeći tjedan će Brian posjećivati familiju u emigraciji - brata u Kanadi i sina u New Yorku! Pa ostajem bez sparinga za piwo! Tugujem unaprijed!

It has been worse, but I miss you.

Brian (52) je zvijezda večeri.

Živi u Derryiju. Preselio se iz Belfasta prije petnaestak godina, radi Sranja, of kors. Ima staru majku i 4 brata! U Housingu je 20 godina. Završio je matematiku i geografiju, tu negdje u Ulsteru! Momentalno pokusava uvest GIS u ovog truta od firme. Kad je bio mlad igrao je hurly (u reprezentaciji svoje županije). Totalno je zelen!

Od prve sekunde našeg poznanstva mi smo se smijali. I nastavili u tom, revijalnom tonu.

Prekjučer popodne smo izašli skupa s posla. Krenulo je ovim slijedom:

Prvo smo popili piwo u jednom pubu za kojeg je Brian mislio da dolikuje da me povede. Marko (lik iz Novog Sada koji radi s nama) je nešto upirao po ovim međunacionalnim šemama i ispitivao ga o Nevoljama! Brian na te teme ima Azrinu reakciju! Marko je u ovom dijelu priče otišao, a mi odlučili promijeniti pub!

Brian raspoznaje grad po kantunima i komadima. Od barikade do barikade! U neke ulice uopće ne ulazi - čista navika! Al smo svejedno za čas naisli na traženi pub (Kelly's Cellar). To je već rupasto djelovalo! Poluukopano! K tomu, mjesto sastančenja United Irishmena. Tu sam nam uvalila društvo u vidu jedne gospođe i gospodina (gospođu sam upoznala u zahodu) pa smo malo s njima prodivanili! Brian se ljutio što sam presocijalna, pa razgovaram s neznancima, a tu se može dogoditi da su neznanci sa one druge strane...

I taj smo pub napustili, eda bi otišli u definitivnu rupu (Madden's), tri metra kvadratna površine. Tu je, zaključno, naše dnevno druženje kulminiralo. Unutra su ljudi pjevali i svirali, potpuno neočekivano, čak i na gaelicu. Mi smo se smijali i nešto trabunjali.

Prekjučer je dakle službeno počeo šarmantni irski život! POCELO JE, POCELO!!!

target=_blank>
Kad je covik inzinjer, onda more malo i laganije. Brte, sam se naspavala protekli tjedan i bome podjirala ovaj vikend.

Derek, Južnoafrikanac, ovdje ima auto od posla. Hajri je uzeo vozilo u rent - a - cara. Ukrcali su nas par, pa smo od petka, evo sve do sada bili po šumama i gorama Sjeverne Irske. Ewa, jedna Poljakinja koja ovdje radi vec par godina iskusna je kameprica, tako da nam je navigavala po izrazito pitoreskinim mjestima.

U petak navecer dosli smo dosta kasno (jebga - radni narod) na proplanak koji se zove Torr Head. Sve su opet pašnjaci, i onda jedan golemi klif na vrhu kojeg je napusteni, kakti ljetnikovac. I more sve do Škotske. Mi smo se utaborili na dnu klifa, ispod nekog zidica, da nas vjetar ne pobije ko miseve. Ja sam se ipak odlucila za spavanje u autu. Zajebana je kisa i vjetar skupa...A ja sam u godinama. Docekalo nas je romanticno jutro - sunasce nas grije, more je suludo, pogled je iz filma o patuljicima. Ovi nakupovali svakih pjatanci u Tescota, pa smo mastili brk ponad oceana.

Sljedeca interesacija je bila par milja sjeverno - Bushmills. U tom seocetu je tvornica u kojoj se proizvodi istoimeni, najstariji viski na planeti, a znalci kazu i ponajbolji. Ja nisam znalac, meni je svaki isti - bezvezan. Najsmjesnije mi je sta ga po 10 i vise godina skladiste u bacvama koje su uvezene primjerice iz Oporta (u njima se prethodno skaldistio Porto), pa onda dobije flavour i patinu od hrastovine koja je to cudo upila, ili cherryija iz Provanse ili nekog drugog slatkog pica. To su se dobro dovinuli prije kojih 500 godina, jer po bogu, koje normalno pice se moze napravit od vode i jecma. A nabiju alkohola pomocu tri destilacije. Kao, svi ostali imaju samo dvije (skotski i americki) destilacije. Bushmillu ova treca da posebnu glatkocu u okusu.

Putem smo naisli na fenomenalnu pjescanu plazu, sa klifovima u pozadini. Sve puno ambicioznih surfera - kisa pisucka, a oni surfaju u gumenim odjelcima. Nekoliko srednjovjecnih parova rastavilo stolice i kisobrane, pa gleda more. Neka ekipa se baca sa klifova. Mi smo samo zvirnuli i pobjegli jer je nama bilo prehladno.

Onda smo se svratili u Portrush i Colraine, pa onda put juznog Sjevera. Ustavili smo se za napravit rostilj kod jezera Lough Neagh. Ispekli smo pilica i paprika. Vecera uspava, tako da sam se probudila poslije toga u sumetini u kojoj je trebalo opet kampirat. Sumetina je pod zastitom, al to nas nije spijecilo da zapalimo kapelske kresove koji su cijelu noc gorili. Ostalo je jos pilica, pa smo to ubili do kraja. Suma su golemi borovi prosarani pozarnim putovima (ovde je pozar najveca strava, a sve je vlazno da ne moze bit vlaznije - stvarno su paranoicni), jedna mala rjecica, i nigdi zivog pasa. Jos je samo falio neki lutajuci manijak da nas zakolje na spavanju. Sva sreca da nas nije zadesilo.

Putem do sume jedino sam se putem probudila (Bogu hvala, mogu zaspat kad bilo i gdje bilo) kad smo naisli na jedan Stonehenge, sa par krugova i nekoliko ogradjenih putica. Sad mu se ne mogu sjetit imena, poslije ce mi nadoci. Slatko, tocno vidis divljake kako skakucu okolo. I iako je bas usred nicega, naisli smo na grupu Amera koja bjesomucno fotografira!

Ja sam opet spavala u autu, opet radi godina i hladnoce.

Marble Arch Caves su na najjuznijem Sjeveru. Tu smo danas ucinili turu. Spiljetine su stvarno ogromne, sa rijekom i jezerom na dnu. Vozili su nas brodom, i setali. Inventar spilje nije nesto, al su dimenzije osobite. Dobro su napravili rasvjetu, tako da stalaktitici oslikavaju na povrsini vode. Svi putevi su fenomenalno uredjeni, sa ogradom i svim zivim. I horde turista unutra.

Sad smo se vratili, jedva sam se oprala od onog dima, zemlje i vlage! Fakat je fino sve i slatko! I ne cudi da bas ovdje zive patuljci i vile.