otokpiwa

Dobrano!!!

Ivanka se bućka na Dućama, a ja ovde ko pingvin! Ne doživljavam godisnja doba ove godine.

U subotu sam bila u shoppingu u TK Max - robna kuća u kojoj se prodaju Versaci, Dolci, Gabane, Rabane od minulih sezona, koje pomodni narod vise neće da kupuje. Cijene su smiješne, pa se narod veseli. Otišla sam iz potrebe da kupim kišni kaptic, tj. kabanicu jer ovo više nema smisla. Kontala sam da ce zasuhit, medjutim su mi (očito) nade umrle (bila sam se čudila Mirnesi sta se tuži da se nasupala vlage - sad je sve jasno - definitivno treba na Mediteran za posusit kosti, dok se nisu raskisale).

Onda sam usput kupila jos par stvari - vec kad su badava.

A sad glavni dio - Siva ce poludit (javi, ima jos jedan par za 150 kuna - dolazim u srijedu). Iskopala sam jedan model UNITED NUDE cipela. Ma tko bi ocekivao da se susretnes van njenog (Sivinog) interijera s njima. Kad nisam uskliknula od srece! Nisu one konceptualne sta se mogu rastavljat i sastavljat, al su svejedno fora.

Jedino je sto su to otvorene cipele. Ne pocne freaking ljeto li za dva dana, bome cu ih sa carapama prosetat!

Ja tu na 2. katu Ash br. 2 Queen Elmsa...Finila je panika pa sam za sutra isplanirala sightseeing po Belfastu - napokon! Napokon sam i naspavana. Danas sam netom nakon gradilišta zavšila u svom irskom krevetu i naspavala se ko medvid o Božiću.

Nakon iscrpnog sastanka sa likom iz BRE - a www.bre.co.uk (voditelj workshopa) i sa svim lolama u Sjevernoj Irskoj koji vode instalcije PODova, a koji smo se na tu temu i okupili, otišli smo na gradilište da pratimo instalaciju našeg čuvenog projekta. Izrazito brz i zadovoljavajući arhitektonični proces - prije 10 dana smo je nacrtali (jednicu). Vec danas je gospodja Lewis sjedila u svojim kolicima (a drugo, Boze moj, i ne može) na stražnjim vratima i gledala svoj novi zahod i pretprostor kako joj se nadostukljavaju na kuću i dobivaju onu kraSnu toplu vezu, jos krasnije izdetaljiranu (tako da skoro pa da i nema toplinskog mosta).

Ne bi nikad očekivala da cu se nać u velikoj Velikoj Britaniji u gro malih sitnih privatnih interesa, gdje se profilirala nasa Mary (a cije žalopojke sve češće slušam) kao netko ko gura stvari nasuprot grupi poluidiota i idiota, koji su kao neke lole (a ujedno su organizirali radionicu), ništa ne rade - klasicna prica, i maksimalno sve bojkotiraju u velikoj masini spore administracije. Sastanak je bio pri kraju kad se Mary ustala i kazala da sad mi moramo ic na instalaciju jedinice, nakon sta su oni svi isfilizofirali 5 sati o tome da li je isplativo, dal je upotrebljivo nakon sto prvi korisnihk vise ne treba, kakav treba bit modul, sto su korisnikovi interesi, hitnost - ma 500 tema. A nitko nista ne radi. Onda se Mary digne, i izmedju redaka kaze da je to sve sranje od tovara, i da mi upravo sad idemo jednu finalizirati.

Dopo jedno dva sata voznje po sumama i gorama sjeverne Irske, od Belfasta put juga (ako me centar za ravnotežu ne vara) naletiš na selendricu imena Coalisland. Reka bi čovik, tri krave i 2 čovika. A kad tamo: ogromna tvornica prefabrikata. Ima, a brat bratu, jedno 5 hala onih sa rasponom od 15 metara, dužine od jutra do sutra.

Mi smo dosli u vizitu jer se tu upravo proizvodi (tj. sad je vec gotova) naša prefabricirana jedinica za gospođu u kolicima. Firma je obiteljski biznis - odmah se pojavio direktor. Valjda mu je Housing Executive bitan radi rejtinga - kao oni rade za socijalu nešto!

Ovdje ekipa doslovno dolazi naručit kuću komada jedan. Zakoni su niz dlaku gotovim objektima. Naročito u stanovanju. Ako hoćeš nešto radit u izgrađenoj stambenoj četvrti na ovaj normalni način (makar i prozor mijenjao) - treba ti jedno 600 approvala - glede buke, sigurnosti okoline, radnog vremena, otpada, ispravnosti kamiona...Ajme majko. Ako nemas tablicu istaknutu pred kućom, a na kojoj je naslovljeno koji su radovi u pitanju, bit ce da te onaj žuti susjed odma tužaka inspekciji. Zato možes kupit gotovu naljepnicu i samo pitaš za dozvolu prenosa kamionom i jos nesto i onda ti je prirede i jednostavno nalipetaju. Dok se ti vratiš s posla kuća ti je ready-to-use.

Taj dan su zavrsavali jednu kucu od svojih 150 kvadrata. Cijela je u komadima koji su sirine kamiona. Unutra su cak i lusteri stavljeni, svi servisi (kuzina, zahod i to) ugradjeni. Naravno da se radi o viktorijanskoj estetici. Od toga ovi Emglezi nikad nece pobjeci. Nema koje nema vrste zbuke - te na cvjetice, te na leptirice. Sandelier ko kupus, usred dnevnog. Krov je izvana naglasen krasnom profilacijom. Pita taj Martin McClusky da sta nam se cini. A sta ce mi se cinit - zakloni Boze.

Fora se igrat inzinjera. Imali su neke falinge, pa sam i ja malo seruckala - hihihi. Prozor stavili sa ruckom na gornjoj strani (ne znam kako su zamisljali da ce se ova pridignit iz kolica za prozracit), vrata se krivo otvaraju (na otvor sa druge strane - tako da mos opalit nekoga ko istovremeno hoce uci), klupcicu sam nacrtala da bude do kraja zida i malo vecih dimezija - kao polica, krasno iskotirala, pobojala - naravno da su previdili...I tako...Al ne mere sve valjat, jel...

Sutra se instalira, pa idemo gledat kran kako je spusta! Marica (sefica) je uzbudjena ko da ide na porod.

Sumovito. Pticice na granama. Po pasnjacima stoka. Jutro s lahorom. Ima bit da ce sunce danas (falin te Boze). Arkadija. Upoladam diplomski da ga sutra drugovi iz Arskopije mogu skinit i isplotat. Usput sam u najvecoj panici ikad. Tu su jos i mater, Ivanka, Daca, Breza i niz druge celjadi. U Domu Queen Elms svi misle da sam najasocijalnije bice koje je hodalo ovom planetom. Vidit ce boga svoga...Samo da ga spremim u kucicu.

Popusilo se bome i cigara. UK ima propis da u svakom kokosinjcu ima pozarni alarm. Ima ga i u nasem Domu. I nas alarm radi. Al sam mu ja instalirala aluminijsku foliju.

Isto je bilo ovako romanticno, samo u predvecer - diplomska panika. U sobi mi zatvoren prozor, sve se nadimilo. Kuca mi neko na vrata, mala Ekvadorka...Kadli, tako ti sveca, poce alarm zujat urnebesno. Muko sveta! Kontam, odma ce me u cuzu. A kad ono pozarna vjezba.

Ubit ce me ova trzanja...

Nismo nego došli, i već se smo se turbo socijalizirali.

Naš odjel tradicionalo svake godine u ovo doba ima jedan dan van ureda, na nekom pikniku, pa na ručku, pa u pubu, pa onda na podu...

Prvo smo svi skupa isli turističkom busom se provozat po Belfastu. Ne kužim jel to svake godine rade. Ako jesu, onda mora da su idioti.

Fatalan moment na ruti: bus se zaustavlja na nekoj golemoj ledini sa napuštenim skladištima, travurinom do koljena i rijekom u pozadini. I tu vodicHica otpočinje monolog. "Nalazimo se najznakovitijem mjestu...bla, bla..." A mjesto - malo gore od Kastel Sućurca. E tako, Ina Vinil stajling. Upravo je ovo mjesto prava pravcata atrakcija, ne bi covjek vjerovao - jer su tu učinili Titanica. Gospođa nam je ljubazno ukazala i na zgradu u kojoj se projektirao. Uzdahnula sam od oduševljenja. Tu su i dvije ogromne dizalice - i to je turistička atrakcija.

Onda smo se vozili kod bijedne četvrti u kojima su eskalirali sukobi u vijeku irskih nevolja. Tu je vodicHica ukazivala na neke povjesne fakte, ko je di poginuo, ko je koji mural napravio...lako ti je sirotinju natjerat da se kolje - kad nema šta drugo. I onda je pokazala i neki hotel i crkvu koji su kao najbombardiraniji na planeti. Ja napravila prrrrr. Nek se dođu s nama izmjeriti.

Glavni dio Team Buildinga je žderka. Ovom prigodom Tommy Ferguson (a to nam je kao glava odjela) odabrao je hotel koji se netom izveo. Ima oko 100 zvjezdica i adaptacija je neke historicisticke zgrade. Centralna prostorija sa kupolom, krasno izrađenoj u čeliku i staklu, sa pozlaćenim šandelijerima, presvučene stolice, lola svira violinu, svi konobari Francuzi, dabome da je i kuhar, na stolovima opreme da ne znaš gdje bi s njom...Vani pada kiša ko u 16, gledamo je kroz vrt sa uredno posađenim bambusima.

Odabrah za predjelo ćalabrcnit škampe, a za konkretno se napunit lososa sa nekim perverzijama. Škampi su dosli utjelovljeni u tri palačinkice. U palačinkicama ružičasta masa. Ispod se prolio žuti toć. Toć je još malo bio pospen travicom koja je mogla biti petrusimul, al nisam 100 posto. Naravno da sam to izila u ukupno tri poteza + jednim sam još skupila travicu sa toćem. Ostatak ekipe je balavio nad tim uru vremena.

Nisam nista jela prethodno - kontam - najest cu se za rucak. U toj fazi - jedina je nada da će sljedeće jelo doći sa krumpirima, pa cu se najest. Eto malog Francuza - nosi terinu pozamasne dubine i dijametra. Izgleda obećavajuće.

U tome je pak, donio jednu polpeticu pokrivenu komadom slanine, a sjedila je na zelenom pireu (otprilike jedna zlica njega) i opet neka žuta mast ispod svega. U toj polpetici su bili tragovi lososa. Kad nisam svisnula...Nije da su drugi dobili nesto više. Svejedno su po tom pjatu muljali jos uru vremena.

Dobro me nije srcani od buildinga strefio. Poslije me Brian zvao na pintu, al su ovi moji partibjekeri - Hajri i Medina odredili se vratit nešto u ured, pa nisam mogla! Prava šteta...A Brian me čekao...

mala opservacija: moja prija iz starackog mi je zamirila i posli odmirila od sake do lakta moju toboznju politicku nekorektnost. Ivanka, ova ti ne valja - a taman si se vinula u zvijezde...

Dobitna kombinacija.

Prošli vikend manijakalno sam radila. To obuhvaća cijelu subotu i i cijelu nedjelju. Situacija, kako je opće poznato, krajnje je kritična. He, al sam isto malkice provirila u subotu večer u obližnju kafanicu :D To bi mogao odoljeti...

Ima ta neka čuvena ulica - Botanic Avenue, i u njoj troznamenkasti broj pubova, klubova i inih čudalesa. Nas 5 - Ekvadorka, Hajri, jedan Crni Gorac (studira na Masinskom faxu u Podgorici), Ukrajinac (koji je jako lepi) smo se daklem zaputili u noćni provod. Je, bila sam nabacila i look (štikla, sisa i to).

Oni su se prethodno nakačili da idemo na rock-svirku u Empire. Tako da smo pravac tamo i zapucali. Empire je klub od svojih 500 metara kvadratnih radne površine. Upad se plaća 3 funte. Redoslijed ekipe je slijedeći:
- čuvari na vratima pitaju da how are you doing, smješkaju se i šarmantni su
- piwu čekas 5 minuti, jer uredno toče - usput namiguju, ćaskaju, druže se
- dolazi šesnaestogodišnjak, kuva Ekvadorku, usput pita da jel imam jednu funtu da mu dam za piwo
- peteročlana grupica pedestogodišnjaka izgurala nas je iz prvog reda - svi su debeli i žuti i bjesomučno se bacaju na koljena pred frontamana
- neki smežurani penzioner se upoznaje sa svima i hoće komunicirat, al mu teško pada, jer je muzika preglasna, a njegov naglasak je najtvrđi
- idem vani zapalit sa Murphysem (napokon!!!), kad ono - ne možeš piwo iznosit - to mi uopće nije ćeif
- fajrunt je, pa smo ispred bara, upada neki mladić i poziva nas kod njega doma na jos jedno piće

Ovo je ko u nekom cirkusu! Sav živalj pleše, pjeva, loče i veseli se...

target=_blank>

Pod okriljem radnog vremena, a sa izlikom da studenti moraju pogledati i uzivo posnimiti kućanstva Executivea, naša sefica Mary (alias Marica) - kraljica br. 1, povela nas je u Coleraine i okolna sela.

Usput da kažem: pripremila sam joj sendvič, a kad ono - ona ima celijakiju.

Arhitektura u UK-u je došla na jako niske grane. Mislim nikad nije ni bila na vrhu stabla, al ovo je traumatično. U tom Coleraineu trenutno je izložba dobitnog rada za uređenje stare tržnice. Dobitni rad je bogu plakat. Nadrobljeno je o tradiciji jedno 5 plakata, izložen je inventar sa mjesta - kahlice, satići, pičići, a nema ni jedne prave slike urbanog okruženja; u projektu o tradiciji nema ni t; svi ulazi na lakat, zahodi od pustih kuteva ispali ka njoke...Pomozi Bože...

Mary je usput kupila 2 para postola i onda smo otišli na klifove. Od tu je jako blizu Škotska. Neka magla na moru, gusta. Vidis točno crtu di završava, kojih 5 metara iznad mora. Klifovi, kano dinosauri se izdigli. Pozadina je gusta zelena, sa kravama i ovcama. Jos samo fale mitska bića da lete gori-doli...A dan kao stvoren za šetnju. Posjeli smo se na fino uredjeni skver (bas na tom malom proplanku je oprema za hepi femili) i tu smo marendali. Mary nam je pričala o tome kako joj je brak propao u Johanesburgu, kako ima sina koji je prijavljen na popis beskućnika, kako zivi sa sestrom...Njen zivotopis, koji je storysupernova ranga, cu u nekom od sljedecih postova.

Onda smo jos ćalabrcnili svak po slaju (to nas je Mary tratala). Ima neki lanac slasta koji se zove Mauds - slajici stvarno za prste polizat! Poor teddy bears dream je zaštićeno ime za kuglicu vanilije sa medom i krispijima. To je, osim sladoledare na starom mostu u Firenci, najbolji sladoled kojeg sam ikad okusila.

target=_blank>

U srijedu nam se pridruzila na poslu Ekvadorka. Prava je Latina. Crnomanjasta, sa kus sise i voljom za pit, jist i posalit se!

Probudili me ona i Hayri u cetvrtak u 7 ujutro (ne znam koji ih je vrag uvrgao da tako ranom zorom rane) na marendu. Irsko suncano jutro - pusika lahor, oni zamutili milijeka i pahuljica sa vocem. Inace ta govna ne jedem, al se poklonjenim konjima ne gleda u zube. Jedino sam bila u komi jer sam prethodnu noc (kako bi Rako popularno rekao) orala do samog jutra, tocnije do 4.

Banana ima kojih 20 vrsta - neke se moze frigat, onda se neke moze umijesit ka tijesto za njoke, pa pravit ustipke, mos ih pec sa povrcem - svakog javla mos s njima...Europski jadnici dobijaju samo najobicniju vrstu! Dosadno. Ona nam je naime imala volju pripremi neki bananasti specijalitet, al nije nasla sta joj treba. Onda smo potaracali te pahuljice. Ispada da opet ja najvise jedem. Mama, imam li crvice?

Na poslu nam manjka kompjutera, pa ja nosim svoga - nekako sam s njim najkomodnija (pa stogod i svog posla napravim usput, jelda). Samo sam bila sjela na stol od nekog gospara sto ga nema vec 3 dana. Otisla na marendu, vracam se, kadli na "mom" stolu sendvic i jogurt. Kontam - vidi - neko misli na me i ostavio mi marendu. Nego, covik se vratija i poludija da ko mu sjedi na stolu.

Ovi Emglezi pate od tih sitnica - jel imas svoju salicu za kavu, jesi pocastio slatkim koje si kupio na holidejse i donio ih na posao, jesi svakog pozdravio ujutro, jel imas onu kretenoidnu sliku sa familijom na svom uredskom stolu, ciji grijac vode za caj koristis (najbolje je kad imas svoj dabome)...i tako...sto govana.

Al sam ja to svela na zajbenaciju, tako da smo se gospodin Bryan Holy i ja sad sprijili skroz. Ima blizu 60 godina i podsjeca me na Zlaju. Kasnije sam se premjestila u ured od direktora (Bryan kaze da on na to mjesto cilja ima vec par godina, a da ja - Balkanka dodjem, i odma nakon tri dana okupiram sve glavne pozicije). Ta mu ima mjesta. Mislim da ce mi on skoro postat centralna licnost u Executiveu - stvarno je cirkus od covika.



Ovo su Hajri i Kristinka