otokpiwa

U Belfastu se najlakše familijarizirati. Taksisti, zidari iz Kellyisa, alternativci šta glume pamet, samohrane majke sa velikim sisama, bartenderi (ili barski nježnici), arheolozi, kriminalci, pržogrnci, ovde se svi lako pobratimimo.

Već me tuga glede odlaska iz ljubljenog Belfasta zahvatila davnih dana. Početne kulturološke razlike, kao što su lavandini sa posebnom pipom za hladnu, posebnom za vruću vodu, kafane sa generacijama od 0 do 100, wc školjke sa ravnim prelazom, otvaranje požarnih vrata svako 10 metara, vene na nogama uslijed stajanja za barom, linearna čekanja za svako sranje, invazija piwskih trbuha (na svoj se nikada neću naviknuti), debele žene i kržljavi muškarci, kriva strana ceste, idiotna projektantska praksa, zastražiški akcent, ubojiti šarm...sve prolazi...

Meni se ne ide kući.