otokpiwa

I am an ageing, balding, tired, married child with five, yes 5, scabby nosed ‘weans’ (children) nearing the end of my usefulness in this world while you are an exciting, intelligent, beautiful young girl setting out on life’s crusade. No two people could be further apart…we are the original odd couple!

To je bilo zadnje, na gmailovom accountu. Da, potpuno sam dezinformirana bila - on ima petero djece i suprugu. Zato i nije bio aktivan u IRAi. Paul također. Svi iz ovog društvanca koji imaju velike obitelji nisu bombizavali. Oni koji ih nemaju jesu. Sad kontam da ih se tako konta....A ja, glupača, jednom pitala Briana šta je radio sedamdesetih. Skoro se naljutio... Nikako nije ni taktično, ni uljudno pitanje. To se ne pita iako ima tih momenata kad se napiju. Tada ih hvata ih melankolija. Takva melankolija - nedostajanje rata mi nikada neće biti jasna.

Some were having sex, some were having war. Isto im se računa. A možda uopće nije slučaj da su potonji lošije prošli. U Ničijoj zemlji sve je naopako.

Par dana prije maila šofer je umro od smijeha kad sam na prvom sjedalu krokodilski proplakala, gledajući Briana gdje maše ispred Yurii's Inna. Uto su počele odmicati strahovito ružne kuće, strahovito ružni urbani ambijenti ovoga čudnovato šarmantnog i zabavnog grada.

Od galerije likova iz mojih omiljenih kafana u korespodenciji su ostali Johnboy - onaj iz Sinn Feina, šefica (sad će mi u posjete) i Poljakinja Ewa.

Sad u miru svoga doma, u rijetkim časovima dokolice, čituckam irsku literaturu i gledam irske filmove. I već sam zrela za ponovni odmor.