otokpiwa

Sad je kasno.

Da smo prije diplome bile u Antwerpenu sigurno bi za temu uzeli projektiranje javne kuće!!!

U četvrti sa ženama i ženama sa kitama koji vrijedno trguju užicima centralni objekt je tek raspakovani, suvremeni arhitektonski uradak nepoznatog autora. Konstituiran je kao blok iznutra izjeden landscapeom javnih rampi. Rampe se polagano uspinju do vrhunca. Ugusto su flankirane tzv. barovima.

Barovi su identične jedinice ostakljene sa "ulične" strane, a s unutrašnje vezane na internu komunikaciju. Iza stakla stoje zaposlenici. Ima ih učiteljica, uspavanih ljepotica, napaljenih seks - bombi, starih baba, krznenih, obrijanih, velikih sisa i još većih spolovila (ne ženskih), svakakvih ih ima. "Izlog" ima cca 2 kvadrata i zapravo je predprostor sobe u kojoj se odvija glavna aktivnost. Predprostor je od sobe odvojen kliznim paravanom. Kad se paravan otkliže ukaže se veliki krevet po kojemu su posloženi različiti gadgeti, zavisno o preferencijama. Plišane igračke, mastrubatori, lanci, kliješta...

Krov je velika terasa sa nekakvim instalacijama. Do njega zapravo nismo došli, jer nas ne bi pustili. Možemo samo pretpostavljati da je uvaženi projektant krov vjerovatno osmislio za specifične fetiše i jako lijepim intervencijama stvorio atraktivni i funkcionalni prostorni okvir da se iste i ostvare.

It is too late now. If we knew earlier, for thesis tops we would have chosen design of brothel.

In a quarter where ladies and ladies with cocks are hard-working to sell love, central object if freshly unwrapped, contemporary architecture masterpiece of an unknown author. It is constituted as a block eaten form inwards with system of outdoor ramps. Ramps are slowly ascending to to peak. They are densly flanked with so called bars.

Bars are identical units with glass on the outer side. Behind the glass are employees. There are teachers, sleeping beauties, horny sex - bombs, grannies, furies, shaved, with big boobs and even bigger male genitals, all sorts. Bar has about 2 square meters and is in organization of space a sort of lobby. Lobby leads to a main room for the activity sold. Lobby is separated from the main room by sliding screen. When screen is slided, a big bed opens up. On the bed you can see different gadgets, depending on preferencies. Knick knack, chains, pincers...

Roof is a big terrase with some kind of installations. We could not reach it because they wouldn't let us go through. We can only presume that reverend designer has made it for peculiar fetishes and with some beutiful and creative intervetions has made both an attractive and functional spatial frame for those same pecularities to happen.

Crkva je, dok je vodila sveopći napredak (renesansa i to), imala šmeka za marketing i promociju. Bruška gospa je ljupka, suptilna ženica s milim bebačem koji će svaki čas nestašno oplest. Dabome da je to neki flamanski kardinal kupio u Michelangela u doba kad ga je bilo na lageru. I kad vidiš tu predivnu malu Gospicu - ne preostaje ti drugo nego da povjeruješ.

Brugges je u svakom mjerilu ovako nježan i suptilan. Kućićice, ljudićići, pivičići - sve je slatko.

Piwice se nude u najširem mogućem asortimanu. Sve su lijepe. Posebno bi izdvojila Orvel, jer uz lijep okus ima i divno pakovanje. Ima točiona da Bog sačuva, puno, a sve dobre... To nas je na kraju uništilo. Prvenstveno nam je uništilo budžet. Skontali smo da nam neće ostat para za spavanje zadnja dva dana.

Ko je rekao da su sve zapadne prodavačice ljubavi iz Sovjetskog Saveza?!

Za šankom smo se sprijateljili s tridesetogodišnjom Karen. I ona suptilna, nježna, draga... Djete joj je mulat. Karen prodaje ljubav kod sebe doma. Konstatirala je da Nizozemci imaju male ćune. I otac njenog djeteta isto. Iako je crnac. Bad luck.

U neka noćna doba upoznali smo (sve na istom šanku) i predivnog bruškog električara koji se kasnije deklarirao kao homoseksualac. Električar homoseksualac nam je ukazao na paviljon Toya Ita. Električari koji prate suvremenu japansku arhitekturu. Paviljon Toya Ita u Bruggeu zovu car wash. Auto - praonica je na centralnom gradskom trgu.

Jedino što u Bruggeu odudara jesu brojne umobolnice i psihijatrijska liječilišta. Baš je jedno blizu našeg hostela. Tako u kafanicu u prizemlju zalalaze djeca bogataša koja se liječe od panika, šiza, deprica... I s njima smo se uspili zapit.

Na posljetku - u Bruggeu je belgisko piwo počelo bolje kotirat od irskog. Naročito bruško domaće.

Sretan Božić!

Pola smo odbožićovali svečano ophodeći oko Grand Palaisa, pola bauljajući po centru metropolitanske regije Nord-Pas de Calais. Smrzli se ko zadnji pingvini.

Grand Palais je doslovce kanta nagruvana sa svim što je drug načelnik zatražio (naravski - u najfinijoj harmoniji, tj. suzvučju):
- koncertna dvorana ‘Zenith’
- konferencijski centar sa tri auditorijuma: 250; 1,500 i 5,000 sjedala - ‘Congress’
- izložbeni prostor ‘Expo’ – na 20,000 m2

Gore nabrojeno smješteno je na parceli koja je rupa između ničega. "Ničega" predstavlja snop cesata velikih profila i snop želježnica da Bog sačuva.

Aha, tu je još i garaža sa 1,200 parkinga. U garažu smo se uspjeli uvuć. Nakon što smo skoro odapeli od sreće kad je Siva skužila genijalnu umjetninu usred te garaže, glas preko interfona nas je zamolio da napusimo objekt!

U međuvremenu čitamo Moneovu knjigicu u kojoj lamentira nad lagahnom nastrešnicom koja je nestala od natječajne makete do ruku armirača Jean - Pierrea. I taj Moneo, brate, svaku gleda.



Pri kraju obilaska glas sa interfona pojavio se uživo ne skrivajući čuđenje! Tada smo bili u servisnom dvorištu palače, u inspekciji masivnih kliznih vrata kroz koja ulaze vjerovatno veliki veliki kamioni, kad na predstave nose žirafe i konje. Čovjek je prvo mislio da smo beskućnici, jer ko lud može drugi najveći rimokatolički blagdan provesti njuškajući po kantunima prigradskog mastodonta.

Eto mi možemo. Mašala.

Lille je čudan grad. Reklo bi se nisko konsolidiran. Ogromni njok u tlocrtu s trči - trči pa gradićem, a sve skupa veliki Lille. Sama sirotinja, radnici, crnci - Zola je tu negdje dogodio Germinal...

Liljane je ovaj tunel kroz La Manche spasio. Baš u Lillu granaju se linije Bruxelles - London - Paris, i još kud koji mili moji. Izrazito tranzitno mjesto. Svi putevi vode u Lille i preko njega. Roma, Roma, ispušila li si. Baš je taj konkretni čvorić, to sjecište, glavno uporište našeg prelijepog putovanjca - pronjušiti Removu čuvenu stanicu i Kongresno - koncertni centar Grand Palais.

Nekako je sve kako nismo zamišljali.

Remova stanica nije plahta preko grotla traka, s po vrhu svim mogućim sadržajima nego je šoping centar cjelina za sebe, jajolikog tlocrtnog oblika, a stanica je traka ispod koje se sve zbiva: red TGV-a, red metroa, red garaža. Regionalni vlačni promet ostao je izdvojen na staroj stanici koja je odmah iza šoping centra i nema toplu vezu nego malo nejasan put izokola. To kanda me zasmetalo. Rupa prema ulici je stvarno onako čarobna kako se priča. Kako u detalju tako i u globalu.

Kroz golemi zračni prostor doslovno piče gromade od stupova sa zrakastim gredama, a horizontalno, svaka na svom nivou, dal' izviruju ili se poravnavaju linije koječega. I onda da sve to izgleda luđe, na dnu rupe je voda. Vertikalni zid oslikan je velikom freskom. Freska prikazuje nema šta ne prikazuje.

Dok smo sve to obašli pregladnili smo, pa smo pohitali u šoping centar. Šoping centar je vezan sa stanicom preko trga, a najkraća veza ide ispod vijaduktića. U hipermarketu smo kupili pečenu kokoš i ćalabrcnili je s kruhom iz kese. Konzumirali smo je na jednom od hodnika koji završava pješačkim izlazom koji "kao" nije toliko frekventan. Rijetki prolaznici su nas u čuđenju ispratili pogledima. Jebga, mi smo arhitekti koji u Europama imaju standard da moraju sjedit na backpackovima po kantunima i rukama kidat batke. Koji restorani... Tako smo Nouvelovu velikodušnu pješačku komunikaciju izmrvili i izmastili majonezom i komadima kokoši. Skupili smo koliko smo mogli...

Naravno da je hostel u kojem smo se trebale naći zatvoren za praznike. Vani ledara, ja u proljetnoj opremi. Naime, uopće nisam bila svjesna prilika u ovom dijelu mediteranske Europe budući da je u Splitu toplo. I tri sata vrludam od Redentorea do Redentorea...

Pošto je pristigla Siva, na vlačnoj stanici naišli smo na Fabrizia koji prodaje sobe. Odličan pazar - soba za 25 eura po glavi. Usridsride centra. Pa sad nek netko kaže da su kod nas cijene pristojne! U potkrovlju sagnjile kuće naša akomodacija jest prelud poluapartman s baroknim namještajem. Bračni krevet urešen je sitničavim viticama.

Mora biti da svi misle da smo jedna drugoj cura što bi mogao biti problem naiđemo li na kakve potencijalne mladiće. Sasvim odgovaramo Emilijinom opisu. Sranje je što ne možemo popraviti dojam jer smo zaboravile šminku i zimsku droljastu robu.

Svitanje u okupatorskoj metropoli bilo je prečarobno. Od akomodacije do Piazzalea smo romantično prošetale uz premirne i prečiste kanale s uredno akoštanim brodicama. Nigdje živa turista. Samo pošten radni svijet i mi-2 s 20 kila opreme, pomalo put administrativnog srca Europe.

Aerodrom u Trevisu zadnji put sam vidjela prije 3 godine. Tada je bio poljska kućica usred venetske selendre. Sad je izrastao u golemu, u talijanskoj suvremenoj maniri, loše projektiranu zgradurinu.

Ryan air, irsko letalo, dačijebidrugobilo, stvarno daje karte badava. Za 100 eurića moš iz Venecije za Bruxelles. Bilo bi i manje da nisam smantana. Tako sam popazarila kartu. I ne samo ja, nego i Siva. Sastajemo se u Veneciji u kojoj nemamo gdje spavati pa je ovo apel onima koji nam možda mogu pomoći.

Posljednji put kad smo nailazili u Italiju prvo nas je za dlaku zgazio vlak. Nadobudno iskoračih na krivu stranu stanice. Naime, oboja vrata su bila otključana. Samo u Italiji se oboja vrata mogu ostaviti otključan... Tadamo smo išle u Reggio Calabriju. Na povratku smo se ambiciozno uputile na aerodrom tri sata ranije, ali baš na dan kad su javni prijevoznici štrajkali. Smilovala su nam se dva slučajna pedesetogodišnja komunista koji su nas u posljednji moment prebacili. U auto veselo zapjevasmo Bandieru Rossu. Na tršćanski kolodvor smo dopalili 4 minute nakon što je posljednji vlak za Zagreb otišao. Spavali smo na debelom kartonskom posteru na Batmana koji nam je otpravnik vlakova razastro u svom uredu. Pretposljednji put u Italiji sam odspavala jednu noć na napuljskom kolodvoru, pod specijalnom policijskom zaštitom. Ima još takvih, ali da ne duljim - ovakve (ne)prilike mi se događaju isključivo u Italiji, ali šta ćeš kad nema jeftine letjelice iz Kaštela.

Kod pazara karte omanila sam i to da se iz svoje provincije moram posaditi na glavu kako bi došla do Venecije. Svjetlosna godina busom do Trsta, pa vlak do Venecije, pa onda ranom zorom opet bus do Trevisa.

Centralni događaj puta bit će TGV stanica od omiljenog nam arhitekta, humorista i povremenog urbanista, koga drugog nego Rema Koolhaasa. Ovo ostalo je luk i voda - Prouve, jedan Le Kubricije i tak...

Ruta po Beneluksima, osim dva posljednja dana, definirana je: Bruxelles, Lille (ovo i nije baš Beneluks), Brugges, Antwerpen. Itinerer je spreman. Ova dva kinder soprajz dana lako bi mogla biti Haag ili Maastricht ili Rotterdam (soprajz se sastoji u tome da se iznenadimo još jednim Remom).