otokpiwa

Lille je čudan grad. Reklo bi se nisko konsolidiran. Ogromni njok u tlocrtu s trči - trči pa gradićem, a sve skupa veliki Lille. Sama sirotinja, radnici, crnci - Zola je tu negdje dogodio Germinal...

Liljane je ovaj tunel kroz La Manche spasio. Baš u Lillu granaju se linije Bruxelles - London - Paris, i još kud koji mili moji. Izrazito tranzitno mjesto. Svi putevi vode u Lille i preko njega. Roma, Roma, ispušila li si. Baš je taj konkretni čvorić, to sjecište, glavno uporište našeg prelijepog putovanjca - pronjušiti Removu čuvenu stanicu i Kongresno - koncertni centar Grand Palais.

Nekako je sve kako nismo zamišljali.

Remova stanica nije plahta preko grotla traka, s po vrhu svim mogućim sadržajima nego je šoping centar cjelina za sebe, jajolikog tlocrtnog oblika, a stanica je traka ispod koje se sve zbiva: red TGV-a, red metroa, red garaža. Regionalni vlačni promet ostao je izdvojen na staroj stanici koja je odmah iza šoping centra i nema toplu vezu nego malo nejasan put izokola. To kanda me zasmetalo. Rupa prema ulici je stvarno onako čarobna kako se priča. Kako u detalju tako i u globalu.

Kroz golemi zračni prostor doslovno piče gromade od stupova sa zrakastim gredama, a horizontalno, svaka na svom nivou, dal' izviruju ili se poravnavaju linije koječega. I onda da sve to izgleda luđe, na dnu rupe je voda. Vertikalni zid oslikan je velikom freskom. Freska prikazuje nema šta ne prikazuje.

Dok smo sve to obašli pregladnili smo, pa smo pohitali u šoping centar. Šoping centar je vezan sa stanicom preko trga, a najkraća veza ide ispod vijaduktića. U hipermarketu smo kupili pečenu kokoš i ćalabrcnili je s kruhom iz kese. Konzumirali smo je na jednom od hodnika koji završava pješačkim izlazom koji "kao" nije toliko frekventan. Rijetki prolaznici su nas u čuđenju ispratili pogledima. Jebga, mi smo arhitekti koji u Europama imaju standard da moraju sjedit na backpackovima po kantunima i rukama kidat batke. Koji restorani... Tako smo Nouvelovu velikodušnu pješačku komunikaciju izmrvili i izmastili majonezom i komadima kokoši. Skupili smo koliko smo mogli...