otokpiwa

Sretan Božić!

Pola smo odbožićovali svečano ophodeći oko Grand Palaisa, pola bauljajući po centru metropolitanske regije Nord-Pas de Calais. Smrzli se ko zadnji pingvini.

Grand Palais je doslovce kanta nagruvana sa svim što je drug načelnik zatražio (naravski - u najfinijoj harmoniji, tj. suzvučju):
- koncertna dvorana ‘Zenith’
- konferencijski centar sa tri auditorijuma: 250; 1,500 i 5,000 sjedala - ‘Congress’
- izložbeni prostor ‘Expo’ – na 20,000 m2

Gore nabrojeno smješteno je na parceli koja je rupa između ničega. "Ničega" predstavlja snop cesata velikih profila i snop želježnica da Bog sačuva.

Aha, tu je još i garaža sa 1,200 parkinga. U garažu smo se uspjeli uvuć. Nakon što smo skoro odapeli od sreće kad je Siva skužila genijalnu umjetninu usred te garaže, glas preko interfona nas je zamolio da napusimo objekt!

U međuvremenu čitamo Moneovu knjigicu u kojoj lamentira nad lagahnom nastrešnicom koja je nestala od natječajne makete do ruku armirača Jean - Pierrea. I taj Moneo, brate, svaku gleda.



Pri kraju obilaska glas sa interfona pojavio se uživo ne skrivajući čuđenje! Tada smo bili u servisnom dvorištu palače, u inspekciji masivnih kliznih vrata kroz koja ulaze vjerovatno veliki veliki kamioni, kad na predstave nose žirafe i konje. Čovjek je prvo mislio da smo beskućnici, jer ko lud može drugi najveći rimokatolički blagdan provesti njuškajući po kantunima prigradskog mastodonta.

Eto mi možemo. Mašala.