Sinoć se u Bog Meadowu (West Belfast) igralo hurly prvenstvo Antrima za prvenstvo Irske. Poslije meča otišla sam sa prijom do kluba. Prijo je nekada igrao za domaćinski klub, pa se družio sa okupljenim društvancem.
Klub se sastoji od para svlačiona i prostranog puba. Poslije sporta dobro dođe piwo. Momci, tate, dečki, majke...Spušili su utakmicu, ali isto veselo nazdravljaju i srču. I svih ih tu razumijem, ali majke, brate, nikako! Agresivnijeg i opasnijeg sporta još nisam vidjela (ako ne računam borilačke)...
Najupadljiviji iz klupskog društvanca jest bio Pat. Pat je u kasnim četrdesetima, prosijed (al mu se nazire crna dlaka), ima vrijedno osunčanu, tamnoputu glavu. Po tamnoputosti bih rekla na prvi pogled da je iz Španjolske, a fetivi je Irac. Gusto je nabijen mišićma. Zvuči da puno putuje. U tih 20 min razgovora nabrojio je desetak planiranih skijanja, taman se vratio iz Avignona, Frejusa, ide za vikend u Dublin...šta ti ja znam. Djeluje markantno i razborito, veoma opušteno, kulerski. Zafrkancija na mjestu.
E baš to markantno, razborito čeljade jedno je od glavnih likova iz novinskih traktata o Sranjima. Proguglala sam ga - http://cain.ulst.ac.uk/othelem/chron/ch81.htm ovo je prvoklasna opsesija - kronologija je do ko se u koji minut popišao.
Pata (Patricka) su sa 18 godina uhvatili u kažnjivoj aktivnosti, popularno zvanoj terorizam, i spremili u ćuzu. Čini mi se da se radilo o desetak godina. To je ta čuvena generacija koja je odbijala nositi zatvorske uniforme (sa znakovljem ratnih zatvorenika Velike Britanije) - jer se takvima, teroristima nipošto nisu smatrali.
Gola tjelesa, umotana u deke, po dva u ćelijici, bez sanitarnog čvora, bez kreveta, na prisilnome radu, koja ne koriste zahode, nego ekskrement razmazuju po ziđu...Bralac, OZ je pejzažna pjesma za ovo. U neka doba (1981.) je eskalirao štrajk glađu. 10 ih je umrlo. Brian kaže da bi Pat bio 11., bio je na 50. danu (to je neka gornja granica), da štrajk nije napokon prekinut.
Pustili su ga 5 godina ranije. I umjesto da se zabavi s nečim konstruktivnim, opet se motao po IRAi, pa su mu opet stavili soli na rep - njemu i djevojci s kojom je bio na operaciji. Na nekom siteu sam našla da ga je nasumično izabralo za pretres i našlo mu bombu. Strpali su i nju i njega u zatvor. Tu je kazna, ukupno sa dugom od prije, iznosila preko 30 godina. U međuvremenu su mu mater, otac i jedna sestra umrli. Ko od leukemije, ko od terorizma...
Dogovor od Petka oslobodio je sve terorističke zatvorenike. I Zelene i Narančaste. Tako je i moj junak izašao. Izašle su i njegova buduća žena i njegov brat Kevin.
Sad se bavi preprodajom voća i povrća, radi za Sinn Féin, a u slobodno vrijeme (kojega je više nego radnog) putuje okolo, vodi maloga na skijanje...I žena mu je prije par godina umrla. A njemu ni djava. Šta ti je luda sudbina.
Danas ću se opet uvalit Brianu jer se mora nać sa Patom. Brian kupio neke knjige za poklon, pa hoće da ih Pat potpiše. Poć ćemo u memorijalni parkić za cure koje su dale svoj obol za slobodu Sjeverne Irske.
Post je objavljen 23.08.2007. u 08:21 sati.