ordinarylove

Cilu noć oka nisam sklopila, i ne pada mi u ovom momentu na pamet gora stvar na svijetu od ostajanja sam sa svojim mislima u trenutku kad si za to potpuno nespreman. Učinak takvog nečeg je otprilike kao da ti je bačena bomba ravno u mozak i da je tamo eksplodirala, bez ikakvih vanjskih tragova.



Posljedice ovakve sinoćnje reakcije bile su takve da sam tih 5-6 sati vrtila sljedeće misli po glavi, ne nužno ovim redoslijedom ali u svakom slučaju u krug i uvijek iznova:

Prva je zašto sam tako kronično nezadovoljna osoba, k tome i neodlučna te puna glupih inhibicija. Potaknuto mojom sinoćnjom šetnjom na potezu Bače - Zenta u namjeri da se okupam. Sama. Navečer. Ta je ideja zazvonila tako slatko u mojoj glavi oko cca 10 pm, e da bi bila naknadno osujećena već spomenutim kočnicama. Previše je bilo ljudi. Previše pijanih klinaca. Preglasna glazba. Previše govorancije. Pa je cila stvar završila sa tri kruga šetnje naprid-nazad po toj relaciji. Majkemi, pretvaram se u grintavu prijevremenu staričicu. A ne znam kako to zaustavit. A ne znam ni želim li. Ali svakako želim izvadit tu prokletu metlu iz guzice.

Pa iz toga ravno slijedi druga - a to je da moram naučit biti sama. Pitanje opstanka. Jer u momentu kad više nikoga ne bude oko mene, a do toga će doć - prije ili kasnije - moram imati nešto za naslonit se da ne padnem, pa makar to bila ja. Zapravo, već sad sam sama, samo što to ne znam. Kao i ostatak svijeta.

Pa je u follow-up-u od ove prethodne slijedila netrpeljivost prema paranoji i stresu koji će uslijedit po buđenju u 6 ujutro, kako bi odradila jutarnju smjenu, potpuno nenaviknuta, kao netko tko radi gotovo isključivo poslijepodne i sa minimalnim brojem ljudi, na taj aspekt rada u firmi.

Nakon čega je slijedila mala noćna muzika vrćenja računa, kalkulacija i uobičajenih planova pretakanja iz šupljeg u prazno po svim mojim računima. Te dugovi, te krediti. Nema ih puno, al' ih ima sasvim dovoljno da mi došetavaju u misli u ta savršeno neprikladna vremena.

Onda sam se, valjda, konačno umorila od svega toga. Kako Šekspir u hrvatskoj varijaciji kaže, debelo izvađeno iz konteksta: "Sit svega toga, vapim smrt smirenja."

Ne želin zvučat preradikalno, al' se svejedno pitam, u mraku svog neznanja, more li ljude ovakve misli prije 20-i-koje? Jer ja se, iskreno, ne sjećam kad sam zadnji put bila toliko bezbrižna a da je to bilo vrijedno graviranja u memoriju.

A on top of all that (ili na kraju, kako vam drago), u toj svojoj sinoćnjoj šetnji ugledah jednog fantoma iz prošlosti kako sjedi na jednoj klupi uz more, naime, zadnju osobu koju sam htjela ugledat uopće u životu. Stegao mi se želudac do boli. Navike su vrag, ma i onda kad su zaboravljene. Tako mi i treba kad rušim mostove za sobom.

Bit će bolje. Uvik bude. Al'danas triba otić negdi..sam..sa slušalicama u ušima i mislima u praznom hodu, kako bi Tija rekla. Sretan joj, dragoj, rođendan, sa zakašnjenjem. I svim najboljim šta uopće može zamislit.

(Tori Amos: Cornflake Girl)

Gospođa Courteney Cox je, na pitanje ima li oblikovano vlastito mišljenje o tome zašto neki ljudi imaju sve dok drugima manjka i najosnovnije, odgovorila:

Originalna zamisao o filmskoj verziji kultnog Prattovog romana nastala je 1997. godine. Naknadno je odlučeno da će roman "Corto Maltese u Sibiru" dobiti svoju dugometražnu verziju. Paralelno su producirane i TV verzije ostalih Cortovih avantura ("Balada o slanom moru", "Banana Conga", "Zlatna kuća Samarkanda", "U znaku Jarca" itd.). Film "Corto Maltese u Sibiru" prikazan je prvi put 25. rujna 2002., dok su TV serije počele biti prikazivane 2003. godine.



Nema se tu puno za reć. Corto Maltese je puno, puno više od strip junaka. Fatalan, kao muškarci kakvih nigdje više nema. Pasivan i erotičan, kao žene koje postoje još samo u mašti onih čiji je ukus dovoljno promišljen i drukčiji.

Slutim nekako, da je Hugo Pratt u njega pretočio sve što je sam bio ili htio postat. Svo svoje znanje i umješnost pretočio je u prekrasne, sanjarske crteže dostojne da mu priskrbe naziv možda najvećeg ilustratora prošlog stoljeća, fabule dostojne da ih se nazove avanturama u pravom smislu te riječi. Film je vjerno prenio izvorni feeling stripa (u kolikoj je mjeri to bilo moguće za jedan tako dinamičan medij, dok su Prattovi stripovi mahom statični i s minimalnim dijalogom) i vjerujem da su Pascal Morelli i njegova ekipa trudom i cjepidlačenjem pri stvaranju ovog crtića začepili usta svim skepticima i puritancima aka Cortovim obožavateljima kojima je ideja o izradi dugometražnog crtanog filma sa njihovim toliko obožavanim likom bila više nego bogohulna.

Bila sam zaljubljena u Corta Maltesea. Još sam. Nadam se, nekako, u svojoj blesavoj glavi, da je onakva vrsta romantike, romantika kakva bi samo smjela postojati, lišena suvišnih riječi, pa time i banalnosti, još uvijek moguća. Možda ne sad, i pod ovim nebom, ali...možda, možda je moguće sanjati otvorenih očiju.

Bar onaj formalni. Sad mi preostaje dizanje ranom zorom (prevedeno na moj jezik to znači: teškom mukom), pijuckanje kave lijevom i navlačenje najsporije-sušećeg kostima na svijetu, zbog kojeg uvijek trebam nosit promjenu, desnom rukom. Trpanje šugamana, pardon, ručnika u specijalnu torbu za plažu (koja se može pretvorit, ako potreba to nalaže, u or'ginal češki frižider sa tradicionalnom spizom za na more - paštetama, pomama i mineralnom vodom). Sve ću to izvodit kako bih tokom ostatka ljeta i pod radnom prisilom održala privid odmora i ležernosti.

Vjerojatno mi neće uspit. I vjerojatno ću već nakon dva dana provedena u radnom okruženju podleći tako mi znanom stresu. Al' što mi drugo preostaje nego da se zavaravam? Većinu ću ljeta, a i poslije, raditi kroz popodne pa se, u svom novootkrivenom ljetnom raspoloženju i oduševljenju morem i kancerogenim suncem, radujem ljetnim jutrima. Kupanju, pa onda čitanju Slobodne u hladu. Među penzićima. Uživajući u jedinoj prilici kad su mi isti simpatični, jer ne čekam s njima red kod doktora opće prakse ili sjedim dok oni stoje u autobusu.

Postoji niz razloga zbog kojih neću nikad zažalit šta sam ostala živit u Splitu. Ljeto je jedan od njih.

Mora da sam zbilja idiot i potpuno lišena svih društvenih vještina toliko nužnih za plivanje u ovom okrutnom, okrutnom svijetu.

Jer netko tko može toliko vremena (predviđenog za toliko očekivani odmor od svijeta, života i ostalih zapreka sreći) provest u kontempliranju svih možebitnih konotacija u izjavi jedne jedine osobe definitivno je zakinut za nekakvu vrstu inteligencije. Ili ima gadno pomiješanu listu životnih prioriteta.

O čemu se, zapravo, ovdje radi? O dvije jednostavne činjenice, koje se mogu vrlo jasno sažet. Prva je da ja, oh-tako-inteligentna i oh-tako-nadarena (za zlobnike: ovo je ironično. kužite? i-r-o-n-i-č-n-o), nisam završila faks. Jep. I to vlastitom odlukom i vlastitim životnim odabirom. Druga je da sam, k tome, bacila vjetru u lice sve ambicije što se općenitog materijalnog, a samim time i društvenog uspjeha tiče. Odabravši dijametralno suprotnu stvar. Nešto što se u popularnoj kulturi naziva duhovnost. Činjenica iz koje često nemam baš želju čvrsto stajati, jer sam svjesna nerazumijevanja okoline koje bi uslijedilo. Pa uglavnom štedim ljude. A sebe čuvam, za vremena kad ću biti malo samopuzdanija i kad mi raspoloženje toga, a bogami i narednih dana, neće ovisit o nečijoj, bilo čijoj, usputnoj kritici.

Na komentar jedne mamine prijateljice da sam ljubomorna na svog brata jer je upisao medicinu reagirala sam kao pravo histerično žensko. Pošizila i pojurila naprijed, da bi spriječila posljedice koje bi mogle nastat iz tog napada bijesa. Ostatak večeri, a bogami i sutrašnjeg dana, provela sam osuđujući dotičnu i nalazeći joj mane, koliko sam ih god mogla naći, samo da bih sebe utješila i opravdala svoju ljutnju.

A radilo se o tome da me "ubola" upravo tamo gdje je trebala. Ne, ovdje nema, kao u kakvom obiteljskom filmu nedjeljom u 5 popodne ili teen-seriji, scenarija tipa da sam ja uistinu ljubomorna na svog brata i da živim u njegovoj sjeni i planiram osvetu. Gotovo je upravo suprotno. Zbilja sam sretna što moj brat ostvaruje svoje snove, a uz to imam i divne starce, koji mi nikad nisu (dobro, gotovo nikad) prigovorili zbog neke odluke koju sam donijela. Barem kad ta odluka nije bila potpuna i očita glupost.

Iza sve ove drame koja je nastala u mojoj glavi stoji najobičnija činjenica da ja zapravo nisam sigurna u ono što radim. Ne stojim iza onoga u što govorim da vjerujem. Kao svaki put do sada u životu, nisam povukla crtu i donijela jasnu odluku. I, sa "dvajst-i-šest godina u guzicu", ne mogu još uvijek ustvrdit da sam jednu stvar u svom životu dovela do kraja. Ne zapravo.

Mislim da je ovo sasvim dovoljan broj pjesničkih predodžbi po jednom prosječnom postu. I zato neću ni ovu tako neizbježnu patetiku dovest do kraja. Zaključit ću samo da će mi se ovakve drame događati sve dok se ne odlučim dogovorit sama sa sobom.

Barba koji je imao svoje prste u mjuziklu "Chicago" ovaj je put uspio pretvoriti atmosferu Japana za vrijeme 2. rata i japanski način življenja i običaje u savršeno holivudsku "Pepeljuga" priču. Što bi značilo, prije svega, da je film već u startu izgubio na nijansama i suptilnosti i uopće na svemu što bi prosječno inteligentnom gledatelju moglo vjerno dočarati depresivnu atmosferu tog doba, pomiješanu sa japanskom tradicionalnošću, koja je Amerikancima, nakon dugog niza godina i mistificiranja, još uvijek - potpuno neshvatljiva.

Oduzmi gejše, oduzmi scenografiju Kyota u doba 2. svjetskog rata sa malim drvenim hanamachijima (kuće u kojima su živjele gejše), kućama čaja itd.
Dodaj Kubu, Ameriku u doba građanskog rata, Europu u doba kuge ili bilo koju drugu zemlju i ljude u bilo koje doba povijesti kao da se igraš lego-kockama. Nije uopće važno. Priča je posve ista, likovi isti, obrasci ponašanja isti (čitaj: amerikanizirani).

Da ja znam tako malo o običajima neke zemlje i atmosferi koja je vladala u njoj u neko određeno doba povijesti, svakako bih se informirala malo više. Bar bi unajmila autentične glavne glumice, ak' ne ništa drugo. Koje nisu Kineskinje koje pričaju engleski sa jakim naglaskom i pritom glume gejše. Da se razumijemo, i Michelle Yeoh i Ziyi Zhang, koje su unazad kojih 6 i više godina naovamo glumile u valjda svakoj istočnjačkom epskom spektaklu, ili bar kostimiranom filmu, odlične su glumice. I ovim su filmom to dokazale. Ali zar ne bi već bilo vrijeme da vidimo neka nova lica? I da se holivudski redatelji već jednom odluče da, kad rade filmove o ljudima koji ne pričaju engleski, dotične uloge dodijele autentičnim glumcima, makar oni bili naturščici? Zapravo, tim bolje. Poznatih je i uvijek ionako već dosta, i previše. Al' novci su tu ipak u igri, i razni drugi interesi koji su sve, samo ne umjetnički. Barem kvaziumjetnički.

Al' šminka je bila dobra. Makar ne autentična . Na samom je početku filma pisalo "Max Factor predstavlja...". A kad ja kažem da je sve u lovi, kažu mi da sam paranoična. Tko je sad paranoičan, ha?

Ovim postom svečano obećavam da više neću pisat uvijek isti post, samo o drugom filmu, a u kojem ću pljucat po Hollywood-u. Obećavam. Do idućeg puta

Ustajem se oko 8 ujutro, al' bez prisiljavanja. Pijem kavu do koje mi zapravo nije ni stalo, čisto da bih upotpunila tu fotografiju iz žurnala, znate, kao one gdje prikazuju kako poznati Ova/j ili Ona/j uživaju u zasluženom odmoru u svojoj vikendici. Oduvijek sam sanjala o kući sa velikim vrtom, verandi svoj u drvu i svim tim izlizanim stvarima (po sistemu, volim sve što vole mladi...). Dobila sam podstanarsku betonsku teracu sa pogledom na kuću prekoputa. Al' i to je dobro. Ne žalim se. Osim ovako, katkad.

Dakle, svakog jutra pobožno odlazim na kupanje, iako se baš i ne pronalazim u tom vodenom mediju. Nelagodno mi, tako, biva ponekad u njemu. Pogotovo kada ne vidim dno ispod sebe, e onda je teška frka, onda se hvatam kopna glavom bez obzira. Ja sam morski trtaroš, morofob. Ne bih baš mogla reć da sam ujedno i vodofob, jer taj se strah manifestira isključivo kad ne mogu procijeniti koliko mi je tamno tj. duboko pod nogama, dok u bazenu i pod tušem to, očito, nije slučaj.

Nakon što se sigurno dokopam kopna vadim jednu od onih slikovnica za žene (čitaj: Cosmo, Elle, Gloria), a gdje uglavnom procjenjujem i kritiziram ukus po pitanju kombiniranja uzoraka na odjeći pojedinih pripadnika ove ili one kraljevske obitelji, ili pak, božemepomozi, 'rvackog džetseta. Tekstove ne čitam. Molit ću lijepo, ipak sam na godišnjem.

Nakon što potpuno obnevidim od buržoaskog šarma, zaklapam slikovnicu, kupim prnje te krećem put dućana/pazara. Tamo se opskrbljujem abnormalnim količinama sladoleda i vode. Kupim ponešto i za ručak (čitaj: instant) te krećem doma.

E, sad, da ne bih ja nastavljala dalje u ovom bossa-nova ležernom tonu, priznat ću da nije sve tako blještavo. O, da, moj život nije samo med i mlijeko. Svo ovo launđiranje na moru i oko njega isprepleteno je mojim ponavljajućim peemes sindromom i, uopće, popuštanjem stresa što se manifestira kao učestale besmislene svađe, pardon, rasprave prosječnog trajanja od cca 5 minuta. A s kim drugim nego s Najmilijim mi. Sreća da bar jedna stranka u ovom slučaju ne doživljava onu drugu ozbiljno pa sve prođe brzo. Inače bih ostatak godišnjeg provela u durenju i glumi tipičnoj mi ženskoj.

Idem sad malo prileć', jer sam po najgorem zvizdanu išla do poštanskog ureda pa sada kao posljedicu trpim lagani "ljuljam se kao da sam sišla sa broda" efekt.

Hvala ti blože, i od tebe se odmaram!

Ono što je ovaj film trebao, po svemu sudeći, uraditi jest izazvati osjećaj apsurda. Ne samo apsurda rata kao takvog već cijele situacije u kojoj su se našli američki klinci, pardon, marinci u arapskoj pustinji, mjesecima čekajući na priliku učestvovanja u ratu, koja im se do kraja filma ne otvori.

Ideja nije loša. A i redatelj je do sada imao dva solidna ostvarenja - "American Beauty" i "Road to Perdition". Ali u filmovima ovakve tematike gotovo uvijek nešto smrdi. Bar meni. Sad, vjerojatno bih se trebala pokrit' ušima na činjenicu koliko užasno malo znam o svim američkim ratovima na Bliskom Istoku. Ono na što se moje znanje svodi jest da su se svi vodili manje-više zbog nafte i inih američkih interesa. Da su, kao u svakom ratu, ljudi ginuli bez razloga, a oni koji su upravljali svim tim prošli nekažnjeno. Sve su ostalo varijacije na ovu temu: manje ili više pošteni političari, različiti uzroci i različita područja na kojima se rat vodio. Bit svega jest da se nijedan od tih ratova nije vodio na američkom terenu. A od onog jednog što se tamo vodio prije nego su se vaše bake i djede uopće rodili, uspjeli su napravit veliku stvar. No, dobro.

Još jedna zamjerka koju gotovo uvijek imam na američke ratne filmove je uvijek prisutna eksplozija muških hormona. Pa tako pola filma provedete gledajući nekoga nadređenog kako se dere i jebe mater podređenom, razne neslane šale koje vojnici jedni drugima podvaljuju, masturbiranje, pucanje, urlanje, pa opet pucanje, tona glupih američkih viceva i sve tako u tom nizu. U ovom je filmu, recimo, česta pojava bila tetoviranje sudrugova užarenim pečatom. Sad, možda ta iživljanja u ponekom filmu imaju svoju svrhu, ali u većini se filmova to svede na američku nemaštovitost i demonstraciju moći. To, ili sve ratne filmove rade prištave pubertetlije. Ili sredovječni redatelji sa kompleksom muškosti.

Suma svega: dosadan i nemaštovit film. Ako ste vidjeli bar jedan ratni film (a koji nije "Platoon", "Apokalipsa danas" i "Full Metal Jacket", jer oni makar nešto vrijede), vidjeli ste ih sve. Pa ko voli...

Ja ću posve sigurno drugi put, kad želim pustit mozak na pašu, rađe pogledat Disneyev crtić. Oni bar obiluju plemenitim idejama o ljubavi, razumijevanju i sl.

Još dva dana do početka mog godišnjeg odmora. Trajat će prekratko za svoju svrhu, koja bi bila otpuštanje svih nakupljanih govana, skjuz maj frenč, a koja su se nakupila tijekom posljednjih mjeseci.

Voljela bih pisat o koječemu, al' teško mi ide povezivanje misli u suvislu cjelinu ovih dana. I to ne samo zbog nalaza. Zbunjena sam zbog koječega i pouzdano znam, da mi triba svo vrime koje mogu dobit da to sve povežem, sakupim...a onda opet, čini mi se ta je sama ta ideja o povezivanju, sakupljanju, smirivanju dojmova samo kreacija misli. Stvari se srede ili ne srede, kao da ovise o nekoj sili van mene.

A tako bih voljela pisat i pisat, ili bar lajat u beskonačnost sa nekom prijateljicom (koju nemam - da, sad je vrijeme da me sažaljevate. fala.) i kroz to pustit ove frustracije da iscure...pisat, naprimjer, o svemu šta mi padne na pamet, bez samolekture u vidu promišljanja o tome tko će od mojih bližnjih/daljih pročitat ove redove. Ma, bar o filmu koji sam pogledala. O tome kako mi je dragi jučer po prvi put poklonio komad nakita, uz večeru u jednoj lučici. Kako sam se na to gestu rascmoljila (postoji li ova riječ uopće u jeziku?) k'o prava kokoš. Kako jučer, po prvi put, nisam mjerkala ljude oko sebe i gledala im u pjat, kako su se obukli, kako im se usne miču dok razgovaraju, je li im desna noga prekrižena preko lijeve ili obratno (da, da, i to radim). Kako smo se dogovorili da nećemo pričat o doktorima, dijagnozama, mogućnostima. Kako ćemo morat nać način da o tome ne pričamo kad ne triba a to bi značilo kad osjetimo da sami sebe bacamo u crnjak. I da onda prestanemo isti tren.

Bljak. Mrzim pisat ovako cmoljavo. Trenutno slušam na radiju na poslu sve evergrine splitskih festivala i pripremam se, po prvi put nakon mnogo godina, na gledanje prijenosa istog na teveu. Nastupa određen broj ljudi koje dobro poznam. Pa ću im se smijat poslije kad ih vidim po gradu, jer znam koliko preziru tu manifestaciju. Preziranje određenih mainstream stvari, naime, u ovom gradu znači alternativan svjetonazor. Bez pokrića, doduše, al' se istog neki od tih mojih još u poodmaklim godinama čvrsto drže. To im daje privid, valjda, da su još mladi i da će takvima ostat. Po sistemu, "mladi smo sve dok pružamo otpor".

A šta im se ja, na kraju krajeva, imam rugat. Ka da će meni bit lako pomirit se u pedeset, šezdeset-i-kojoj, da mi je mladost procurila kroz prste. Vjerojatno ću, zgrožena tom dubokom spoznajom o prirodi mog postojanja k'o sumanuta navalit na raznorazne kremice za zatezanje, rastezanje i ostale efekte kojima našu sujetu hrani kozmetička industrija. That is, ako budem uopće imala sriće da ostarim.

Ma nisam pesimistična. Stvarno, nisam. Samo mi je nekako postalo jasnije, kroz sve ovo šta mi se događa ovih dana, da je vrime da se pomirim sa životom i svitom. I u takvoj kombinaciji ostanem sretna, i na usluzi onima koje volim najviše.

Eto. Skoro će mi godišnji...još malo, a već sam sve isplanirala - od dizanja u 7, odlaska na Marjan na kupanje, pa potom odlaska na pazar, kupovanja spize za obid taj dan, kuvanje i obidvavanje. Pa gledanje filmova koje nisam pogledala. Pa duge noćne šetnje. Ić leć kad ja to oću, a ne kad moram. Uopće, sve one glupe stvari koje život znače. Negdi ću već nać i neku bužu za bavit se ovim virtualnim komadom života i svemira, jer ne bi ja bila ja da izdržim par dana bez nekog svog poroka.

Ma nije to sad važno. Odo' ja...polako. Na odmor.

A moj stari-novi bard ušeta mi je danas u život sa ovim ričima:

Jedan dan nađeš na sniženju, tri puta jeftinije, haljinu iz snova. Kupiš je. Poput malog djeteta, čekaš prvi povod da je obučeš i najrađe bi spavala u njoj. Kvragu, sad to i možeš, jer ne živiš sa starcima i nema ti tko reć da radiš gluposti. Nažalost.

Sutradan, najbliža osoba na svijetu nazove te na telefon iz bolnice. I kaže da će sigurno oslijepit, da je samo pitanje vremena. I da bi sad trebalo iskoristit vrijeme koje je ostalo.

Nakon svih burnih reakcija, onaj "jesam li ja to ušetala u neki tuđi film" osjećaj nikako da ode, jebemu.

Bit će bolje valjda. Ako ne bude gore.

Eto, i to je život. Ma šta mi mislili o tome.

Hihotom se prisjećajući voćnih štikli štovane Parah Dox, posjetih Tiju te stekoh uvid i u njen dosje odjevnih zločina. Kad ugledah ciklama torbu, više ne mogah suzdržati smijeh...

Al' eto, da se ne rugam(o) samo njima...evo i mog skromnog priloga ovoj akciji. Skromnog, kažem, jerbo čistku ormara radim gotovo na mjesečnoj osnovi. Sjetite se da sam ja sretni vlasnik opsesivno - kompulzivnog poremećaja kojemu u prilog ide i činjenica da sam žena. Sa gadnim PMS-om. Zbrojite sve to i što dobijete? Manijakalno čišćenje i bacanje svega što se nađe pred očima i pod prstima, of kors.

Pa evo, in random order, inkriminirajućih dokaza o mom iskrivljenom smislu za lijepo i poželjno. Sve izložene komade šaljem poštom na Vaš upit. Cijena? Prava sitnica...

U izlogu br. 1 imamo fejk Tommy Hilfiger čizme, kupljene na nagovor oca mi mog (to mi je, kao, izgovor, jel'te). Samo im fale klizaljke na đonovima za potpuni Katarina Witt dojam. Nošene cca 10 puta, prije nego im je nepopravljivo pukao patent. A nisu baš bile jeftine...šta ću kad sam naivno tele, pa sam mislila da su original. Od tada više ne kupujem u gradu Splitu, leglu šverca, razvikane marke. A nije ni da sam ih prije ovog čizmo-izleta kupovala...



Izlog br. 2 nudi kombinezon u kojem bi i Kate Moss izgledala kao kornjača. Nosila sam ga dugo prije nego sam sazrijela i shvatila neke stvari u i o životu. Say no more...



Ukoliko u gledalištu postoji navijač SAD-a koji je uz to ljubitelj roza boje, drage mu volje i laka srca poklanjam majicu izloženu u izlogu br.3. Za ovu mi je izgovor da sam ju dobila na poklon od drage mi osobe...



Pa bijeli kaubojski šešir u izlogu br.4, kupljen u doba kad se Madonna isfuravala na Divlji Zapad. Pri kupnji zaboravljena činjenica da ja nisam Madonna i da mi malo koji šešir stoji, a kamoli ovakav.



I za kraj - izlog br. 5...nešto što, moram pokunjeno priznati, još uvijek nosim. Šta ću kad je udobna!
Puuuno jeftinija verzija nečega što sam ja zamislila kupit, ispala je ovako:



Eto. Slobodno me ismijte. Fala.

(kategorija: moda )