Mora da sam zbilja idiot i potpuno lišena svih društvenih vještina toliko nužnih za plivanje u ovom okrutnom, okrutnom svijetu.
Jer netko tko može toliko vremena (predviđenog za toliko očekivani odmor od svijeta, života i ostalih zapreka sreći) provest u kontempliranju svih možebitnih konotacija u izjavi jedne jedine osobe definitivno je zakinut za nekakvu vrstu inteligencije. Ili ima gadno pomiješanu listu životnih prioriteta.
O čemu se, zapravo, ovdje radi? O dvije jednostavne činjenice, koje se mogu vrlo jasno sažet. Prva je da ja, oh-tako-inteligentna i oh-tako-nadarena (za zlobnike: ovo je ironično. kužite? i-r-o-n-i-č-n-o), nisam završila faks. Jep. I to vlastitom odlukom i vlastitim životnim odabirom. Druga je da sam, k tome, bacila vjetru u lice sve ambicije što se općenitog materijalnog, a samim time i društvenog uspjeha tiče. Odabravši dijametralno suprotnu stvar. Nešto što se u popularnoj kulturi naziva duhovnost. Činjenica iz koje često nemam baš želju čvrsto stajati, jer sam svjesna nerazumijevanja okoline koje bi uslijedilo. Pa uglavnom štedim ljude. A sebe čuvam, za vremena kad ću biti malo samopuzdanija i kad mi raspoloženje toga, a bogami i narednih dana, neće ovisit o nečijoj, bilo čijoj, usputnoj kritici.
Na komentar jedne mamine prijateljice da sam ljubomorna na svog brata jer je upisao medicinu reagirala sam kao pravo histerično žensko. Pošizila i pojurila naprijed, da bi spriječila posljedice koje bi mogle nastat iz tog napada bijesa. Ostatak večeri, a bogami i sutrašnjeg dana, provela sam osuđujući dotičnu i nalazeći joj mane, koliko sam ih god mogla naći, samo da bih sebe utješila i opravdala svoju ljutnju.
A radilo se o tome da me "ubola" upravo tamo gdje je trebala. Ne, ovdje nema, kao u kakvom obiteljskom filmu nedjeljom u 5 popodne ili teen-seriji, scenarija tipa da sam ja uistinu ljubomorna na svog brata i da živim u njegovoj sjeni i planiram osvetu. Gotovo je upravo suprotno. Zbilja sam sretna što moj brat ostvaruje svoje snove, a uz to imam i divne starce, koji mi nikad nisu (dobro, gotovo nikad) prigovorili zbog neke odluke koju sam donijela. Barem kad ta odluka nije bila potpuna i očita glupost.
Iza sve ove drame koja je nastala u mojoj glavi stoji najobičnija činjenica da ja zapravo nisam sigurna u ono što radim. Ne stojim iza onoga u što govorim da vjerujem. Kao svaki put do sada u životu, nisam povukla crtu i donijela jasnu odluku. I, sa "dvajst-i-šest godina u guzicu", ne mogu još uvijek ustvrdit da sam jednu stvar u svom životu dovela do kraja. Ne zapravo.
Mislim da je ovo sasvim dovoljan broj pjesničkih predodžbi po jednom prosječnom postu. I zato neću ni ovu tako neizbježnu patetiku dovest do kraja. Zaključit ću samo da će mi se ovakve drame događati sve dok se ne odlučim dogovorit sama sa sobom.
Post je objavljen 19.07.2006. u 23:05 sati.