|
Gospođa Courteney Cox je, na pitanje ima li oblikovano vlastito mišljenje o tome zašto neki ljudi imaju sve dok drugima manjka i najosnovnije, odgovorila:
To je zanimljivo. Čini se da uvijek želimo stvari koje nemamo. Mnogo je stvari koje želim još uraditi u svojoj karijeri i to ću i ostvariti. Najvažnije je znati da smo svi na svom vlastitom putu. Sretna sam zbog ljudi koji su uspješniji od drugih jer je to njihov put. Ustinu sam blagoslovljena jer imam predivnu vezu. Čak i kad ne bi imali ovu kuću (kućerinu, plus još šačicu takvih gdje im se god sprdne po svijetu, op. moja), znam da bi David i ja bili sretni zajedno.Što se tiče ljudi koji nemaju koliko ja imam, to je njihov put. Važno je ne uspoređivati se.
Moj unutarnji Robin Hood gadno se uzbunio po čitanju ovih redova. Htjedoh iz ovih stopa kupit' kartu za avion do Miamia ili gdjeliveć, pronaći obitavalište dotične, sprejom neutralizirat njenog psošetača i vrtlara, te aktom dostojnim kakvog SAS-ovca oteti joj...štajaznam, jedan od onih jastuka u marokanskom stilu, izvezenih zlatom. Pseću ogrlicu optočenu dijamantima. Jahtu, kao ovu na kojoj se slikala. Nešto. Bilo šta.
Ma o kakvim vražjim putevima ona priča??? Kako bi, molim lijepo, ta velika filosofkinja i mislilica (je li i ovo produkt patrijarhata u 'rvata, da čak i ženska inačica od "mislioc" zvuči nevjerojatno smiješno) našeg vremena definirala točno put djece u Libanonu? U Africi? Indiji? Imaju li oni svoj put možda, to bih ja nju pitala. Bi li ga i oni znali pojasnit tako plastično, kako je njoj pošlo za rukom? Pitala bih je još, bi li rađe za ljetovanje odabrala Bombay ili pak Bagdad. Čujem da je u ovo doba godine u Bombay-u posebno lijepo.
Svaki ovakav robinhudovski način provođenja pravde, u slučaju da ste jedna relativno razumna jedinka, završava neslavno. Klin se, dakle, ne može klinom izbiti. Bar ne u ovom slučaju. Dakle, nema se smisla ljutit na jednu osobu koja je samo imala mogućnosti izbora. To je doista sve što nju razlikuje od onih gorenavedenih nesretnih duša. Izbor. Točnije, sloboda istog. To, i sloboda da možeš objasnit sam sebi zašto je sve to tako dok pritom senzualno križaš nogu preko noge, smiiješeći se u objektiv te se izležavajući na bijelom kožnom naslonjaču na svojoj novoj jahti i pričajući s novinarkom nekog priglupe ženske slikovnice o svom fantastičnom životu. Slikovnicu koju će poslije s oduševljenjem upijati milijuni i milijuni žena diljem svijeta.
A što sa onima koji nemaju onoliko koliko ima gđa Cox? Čitala sam negdje da nijedna zapadna televizija nije zasutavila program kako bi emitirala vijest o bombardiranju vlaka u Bombayu.
Prioriteti su nam gadno pobrkani, čini mi se.
|
