ordinarylove

Još dva dana do početka mog godišnjeg odmora. Trajat će prekratko za svoju svrhu, koja bi bila otpuštanje svih nakupljanih govana, skjuz maj frenč, a koja su se nakupila tijekom posljednjih mjeseci.

Voljela bih pisat o koječemu, al' teško mi ide povezivanje misli u suvislu cjelinu ovih dana. I to ne samo zbog nalaza. Zbunjena sam zbog koječega i pouzdano znam, da mi triba svo vrime koje mogu dobit da to sve povežem, sakupim...a onda opet, čini mi se ta je sama ta ideja o povezivanju, sakupljanju, smirivanju dojmova samo kreacija misli. Stvari se srede ili ne srede, kao da ovise o nekoj sili van mene.

A tako bih voljela pisat i pisat, ili bar lajat u beskonačnost sa nekom prijateljicom (koju nemam - da, sad je vrijeme da me sažaljevate. fala.) i kroz to pustit ove frustracije da iscure...pisat, naprimjer, o svemu šta mi padne na pamet, bez samolekture u vidu promišljanja o tome tko će od mojih bližnjih/daljih pročitat ove redove. Ma, bar o filmu koji sam pogledala. O tome kako mi je dragi jučer po prvi put poklonio komad nakita, uz večeru u jednoj lučici. Kako sam se na to gestu rascmoljila (postoji li ova riječ uopće u jeziku?) k'o prava kokoš. Kako jučer, po prvi put, nisam mjerkala ljude oko sebe i gledala im u pjat, kako su se obukli, kako im se usne miču dok razgovaraju, je li im desna noga prekrižena preko lijeve ili obratno (da, da, i to radim). Kako smo se dogovorili da nećemo pričat o doktorima, dijagnozama, mogućnostima. Kako ćemo morat nać način da o tome ne pričamo kad ne triba a to bi značilo kad osjetimo da sami sebe bacamo u crnjak. I da onda prestanemo isti tren.

Bljak. Mrzim pisat ovako cmoljavo. Trenutno slušam na radiju na poslu sve evergrine splitskih festivala i pripremam se, po prvi put nakon mnogo godina, na gledanje prijenosa istog na teveu. Nastupa određen broj ljudi koje dobro poznam. Pa ću im se smijat poslije kad ih vidim po gradu, jer znam koliko preziru tu manifestaciju. Preziranje određenih mainstream stvari, naime, u ovom gradu znači alternativan svjetonazor. Bez pokrića, doduše, al' se istog neki od tih mojih još u poodmaklim godinama čvrsto drže. To im daje privid, valjda, da su još mladi i da će takvima ostat. Po sistemu, "mladi smo sve dok pružamo otpor".

A šta im se ja, na kraju krajeva, imam rugat. Ka da će meni bit lako pomirit se u pedeset, šezdeset-i-kojoj, da mi je mladost procurila kroz prste. Vjerojatno ću, zgrožena tom dubokom spoznajom o prirodi mog postojanja k'o sumanuta navalit na raznorazne kremice za zatezanje, rastezanje i ostale efekte kojima našu sujetu hrani kozmetička industrija. That is, ako budem uopće imala sriće da ostarim.

Ma nisam pesimistična. Stvarno, nisam. Samo mi je nekako postalo jasnije, kroz sve ovo šta mi se događa ovih dana, da je vrime da se pomirim sa životom i svitom. I u takvoj kombinaciji ostanem sretna, i na usluzi onima koje volim najviše.

Eto. Skoro će mi godišnji...još malo, a već sam sve isplanirala - od dizanja u 7, odlaska na Marjan na kupanje, pa potom odlaska na pazar, kupovanja spize za obid taj dan, kuvanje i obidvavanje. Pa gledanje filmova koje nisam pogledala. Pa duge noćne šetnje. Ić leć kad ja to oću, a ne kad moram. Uopće, sve one glupe stvari koje život znače. Negdi ću već nać i neku bužu za bavit se ovim virtualnim komadom života i svemira, jer ne bi ja bila ja da izdržim par dana bez nekog svog poroka.

Ma nije to sad važno. Odo' ja...polako. Na odmor.

A moj stari-novi bard ušeta mi je danas u život sa ovim ričima: