|
Bar onaj formalni. Sad mi preostaje dizanje ranom zorom (prevedeno na moj jezik to znači: teškom mukom), pijuckanje kave lijevom i navlačenje najsporije-sušećeg kostima na svijetu, zbog kojeg uvijek trebam nosit promjenu, desnom rukom. Trpanje šugamana, pardon, ručnika u specijalnu torbu za plažu (koja se može pretvorit, ako potreba to nalaže, u or'ginal češki frižider sa tradicionalnom spizom za na more - paštetama, pomama i mineralnom vodom). Sve ću to izvodit kako bih tokom ostatka ljeta i pod radnom prisilom održala privid odmora i ležernosti.
Vjerojatno mi neće uspit. I vjerojatno ću već nakon dva dana provedena u radnom okruženju podleći tako mi znanom stresu. Al' što mi drugo preostaje nego da se zavaravam? Većinu ću ljeta, a i poslije, raditi kroz popodne pa se, u svom novootkrivenom ljetnom raspoloženju i oduševljenju morem i kancerogenim suncem, radujem ljetnim jutrima. Kupanju, pa onda čitanju Slobodne u hladu. Među penzićima. Uživajući u jedinoj prilici kad su mi isti simpatični, jer ne čekam s njima red kod doktora opće prakse ili sjedim dok oni stoje u autobusu.
Postoji niz razloga zbog kojih neću nikad zažalit šta sam ostala živit u Splitu. Ljeto je jedan od njih.
|
