Žustro sam udarila nogom o pod. „Zar vi očekujete da ja stopiram do Cornwalla?!“
Bradin se izvijeno nasmijao, premjestivši cigaretu s lijeve strane usta na desnu. „Tvoj prijevoz uskoro stiže.“
Ošinula sam ga pogledom. „Jesi ti svjesan da ću te ureknuti ako me prisiliš da se ponovno vozim Magičnim autobusom?“
Bradin je okrenuo očima i još jednom pomilovao svoj, već odavno nabrijan, Harley. Evan je već sjedila iza njega i to, na moje negodovanje, bez kacige na glavi. Užasavala me pomisao na to da će juriti na motoru autocestom bez ikakve zaštite. Nije me smirivala čak ni činjenica da je Bradin najbolji motorist u povijesti svijeta.
Oboje su bili tako kulerski nastrojeni da ih je bilo bolno gledati. U uskim izlizanim trapericama i crnim kožnim jaknama, djelovali su kao da su sišli s reklame za novi model Harleyja. S druge strane, ja sam stajala na pločniku ispred njihova stana i šarenom starkom lupkala o tlo. Bradina je to izluđivalo, ali nije imao pravo prigovarati. Meni bi uvijek u ušima bubnjalo kad bi on lupkao svojim martama (koje sam ja, blago rečeno, prezirala).
„Mi bi sad već mogli krenuti“, dometnuo je Bradin, gledajući na ručni sat. Ovo je bilo prvi put ikad da ga je stavio. On se inače nije zamarao s vremenom jer je smatrao da ono samo opterećuje ljude. Pa ipak, nije želio zakasniti na vlastito vjenčanje.
„Hej! Ne možete otići!“ pobunila sam se hitro. „Ne stanemo svo troje na taj motor, a ja želim biti prisutna na vjenčanju!“
„Već sam ti rekao da će ti prijevoz doći za koju sekundu“, ponovno je Bradin okrenuo očima i opet pogledao na ručni sat.
Napučila sam usne. „Zašto vi uvijek morate biti nešto posebno? Niste se jednostavno mogli vjenčati u nekoj londonskoj crkvici?“
Evan se zločesto osmjehnula. „Da smo to napravili, gdje bi bila zabava i uzbuđenje?“
Frknula sam nosom. „Joj daj idite već jednom! A ako moj prijevoz ne dođe za pet minuta, vratit ću se u Hogwarts i ljutiti na vas do kraja života!“
Evan mi je namignula, a potom je Bradin dao glas i odbrundali su niz ulicu u oblaku dima koji je ostajao za njima. Prezrivo sam otpuhnula, a potom čula identično takvo brundanje iza sebe. Pomislivši kako su možda napravili krug i vratili se po mene, okrenula sam se sa samodopadnim izrazom lica.
Ondje me dočekao jednako nabrijani, sjajni crni Harley. Međutim, za njegovim upravljačom nije se nalazio Bradin. Ugasivši motor, sišao je s Harleyja i pričekao da se dimna zavjesa raziđe. Odjeven u crnu kožnu jaknu i frajerski naslonjen na motor, nacereno mi se smješio – Brendon.
Nakašljala sam se, a potom protrljala oči. „Bok Alexis“, zasmijuljio se, vidjevši izraz moga lica. „Dugo se ne vidjesmo!“
„Ti si moj prijevoz do Cornwala?!“ uzdahnula sam zaprepašteno. „Ti?!“
„Jasno, jasno“, kimnuo je Brendon glavom. „A što si mislila tko će Bradinu biti kum?“
I tako sam stajala ondje, ko zadnji debil, nasred londonske ulice i piljila u njega. Koji se vrag njemu dogodio od zadnjeg puta kako smo se vidjeli, pojma nisam imala. To više nije bio Brendon kakvog sam pamtila. Ovaj novi, poboljšani model sad je odisao frajerskom karizmom koja me, blago rečeno, plašila. Po prvi puta je bio dostojan toga što se nalazi u Bradinovu društvu. Obično je živio u njegovoj nevjerojatno kulerskoj sjeni.
„A da mi krenemo?“ predložio je nasmješeno. Iz tona njegova glasa, uspjela sam razabrati da ga izraz nevjerice i šoka na mom licu, zabavlja. „Kladim se da su Evan i Bradin već otišli.“
Uspjela sam natjerati svoje noge da se pomaknu i približila se njegovu motoru. I dalje se izvijeno smješkajući, pružio mi je crnu kacigu. Podigla sam pogled i susrela se s njegovim očima. Barem se one nisu promijenile. Bile su jednako azurno plave kao i prije.
Slegnuo je ramenima. „Sigurnost prije svega“, objasnio je svoj postupak ležerno.
Stavila sam kacigu na glavu i, iako sam vjerojatno izgledala kao da imam golemi akvarij na glavi, znala sam da je dobro što Brendon ima savjest kad već Bradin nema. Sjela sam iza Brendona i obujmila ga rukama oko struka. Nisam primjetila da su mi pritom dlanovi drhtali.
„Što se tebi dogodilo?“ izletjelo mi je.
Brendon se zasmijuljio. „Zakašnjeli pubertet.“
„To sigurno!“ složila sam se.
Okrenuo se i namignuo mi preko ramena. „Krećemo!“
Imala sam taman vremena da uhvatim nešto daha prije nego je dao gas. Želučana kiselina mi je dospjela u usta i pomislila sam kako ću povratiti, no sakrila sam glavu u Brendonova leđa i žmirila. Vjerojatno da se motor nije toliko ljuljao i proizvodio buku, mogla bi zaspati tu na mjestu. Umjesto toga sam u glavi pjevušila Muse i zanemarivala onaj glasić u mojoj glavi koji je vrištao: „Poginut ćemo! Aaaaaaa, premlada sam da umrem!“
Ni sama ne znam nakon koliko, ali Brendon je najednom zaustavio Harley. Pogledavši na svoj Minnie Mouse ručni sat, zaprepastila me činjenica da smo se vozili već dva i pol sata bez prestanka. Sišavši s motor, protrljala sam guzicu.
„Treba malo vremena da se privikneš na to“, iscerio mi se Brendon, vidjevši kako milujem oba svoja guza.
Izbeljila sam mu se i osvrnula oko sebe. Nalazili smo se usred – ničega. Doslovce. Osim ove male benzinske pumpe, u blizini nije bilo ničega.
„Pomislio sam da si možda gladna“, Brendon je odgovorio na moj upitan pogled i prstom pokazao na majušni restorančić u sklopu benzinske pumpe.
Tek tad mi je osjećaj gladi dopro do mozga. Začula sam kruljenje unutar trbuha. „Odkad ti to možeš čitati misli?“
Brendon se nasmješio. „Samo pazim na tvoje potrebe.“
„A ti kao nemaš potrebu za hranom?“ podigla sam obrvu.
„Imam“, rekao je, a potom čuvši ponovno kruljenje mog želudca dodao: „Samo što moja ne zavija tako glasno kao tvoja.“
Ušli smo u restoran i prilikom otvaranja vrata, oglasili majušno zvonce. Unutra nije bilo nikoga osim trojice kamiondžija u flanelskim kariranim košuljama kako jedu hamburgere i ispijaju veliku kriglu piva za šankom.
„Što ćete?“ upitala nas je zdepasta konobarica došavši do nas bez pozdrava. Imala je oštre crte lica i kosu složenu u punđu ispod mrežice za kosu.
„Colu molim“, odmah sam zatražila, primivši se rukama oko vrata.
„Meni isto“, nacerio se Brendon.
„Nešto za pojesti?“ zajedljivo je upitala konobarica, zvučeći kao da joj je dosadno.
„Sendvič s jajima i salatom, ali bez majoneze molim“, zatražila sam promrmljavši ispod glasa nešto o tome kako mrzim majonezu.
Brendon je naručio chesseburger pa se zdepasta konobarica mogla vratiti za svoj pult. Djelovala je izuetno mrzovoljno dok nam je pripremala ručak, zbog čega sam malo negodovala bi li zaista pojela svoj sendvič u strahu da mi nije možda pljunula u njega. No pošto je tako zamamno mirisao, nisam mogla odoljeti.
„Dobar tek!“ uljudno je rekao Brendon, iako je moja gladna čeljust već zaorila u sendvič. Odgovorila sam mrmljanjem.
Jeli smo u tišini, slušajući Losing my religion kako svira iz prastarog jukeboxa. Konobarica je izašla van da popuši cigaretu, a trojica kamiondžija su otišli. Bili smo sami u lokalu.
„Što radiš sad odkad si završio školovanje?“ upitala sam ga, nakon što sam u usta strpala i posljednji komadić svog ručka.
Slegnuo je ramenima. „Izučavam zmajeve.“
Razrogačila sam oči. „Odkad tebe zanimaju zmajevi?“
Podsmjehnuo se. „Ponašaš se kao da nikad nisi bila u mojoj sobi.“
Namrštila sam se. Imao je pravo. Prisjetila sam se police s knjigama o zmajologiji i svih postera koje je imao po zidu. Zaista me iznenadilo što sam to smetnula s uma. Krivila sam za to činjenicu da ga doista dugo nisam vidjela. Kao i to da se odtad izuzetno promijenio.
„Pa, kako napreduje to sa...zmajevima?“ tupo sam upitala zureći u neku nevidljivu točku ispred sebe.
„Najnapredniji sam na godini“, pohvalio se iscereno.
„Mhm“, promrmljala sam smeteno. Koji mi je vrag bio?! Ponašam se ko izgubljeno malo derište!
„Idemo? Ne želimo zakasniti“, predložio je i ja sam se s kimanjem glave složila. Odlučila sam da ću odsad šutjeti kako se ne bi pretjerano osramotila svojim debilnim izjavama.
Ovog puta je vozio sporije jer nam se nije toliko žurilo pa više nisam morala imati glavu zagnjurenu u njegova ramena. Čak sam uspjela i uloviti nešto okolišta koji je prolazilo mimo nas.
Sada nam je trebalo kraće do odredišta iako je Brendon vozio sporije. Nakon sat i pol, zaustavio se ispred oronule crkvice navrh klisure iza koje je bio ponor koji je vodio u dubine hladnog mora. Pitajući se, ne samo odakle Bradin i Evan znaju za ovu crkvicu (nijedno od njih nije bilo nimalo religiozno), nego i to zašto su je odabrali baš za svoje vjenčanje, sišla sam s motora. Evan je izašla iz crkvice s Bradinom koji ju je držao oko struka.
„Uranili ste“, dometnuo je Bradin.
„Zato što je vozio ko jebeni manijak“, promrmljala sam namršteno.
Evan se nasmijala. „Spremni?“
Podigla sam obrvu. „Zar ne bi to mi vas trebali pitati?“
Evan je slegnula ramenima. „Idemo?“
Kimnula sam glavom te smo Brendon i ja slijedili Bradina i Evan unutar crkvice. Vjenčanje je bilo prilično neformalno. Nije bilo nikog osim nas i svećenika. Ispostavilo se da je svećenik Bradinov stari klijent kojem je on u par navrata popravio motor pa mu se ovaj odužio na ovaj način.
Osjećala sam se čudno. Nisam plakala, ali nisam se ni smijala. Oboje me iznenadilo. Danas sam bila sva čudna. Možda je za to kriva Brendonova iznenadna prisutnost, a možda sam ja naprosto sišla s uma zbog svega što mi se dogodilo u tako kratkom roku.
Ipak, morala sam priznati da su mi nedostajale one uobičajene svadbene stvari, poput vjenčanice, djeveruša i toga. Obećala sam si da kad ću se jednog dana udavati, neću si uskratiti nijednu od tih stvari. Ovo je bilo previše u Evan – Bradin stilu. Čak je i Kalamarko na mojoj majici djelovao tmurnije nego inače.
Kad je sve završilo, nisam znala što bi trebalo slijediti. Hoće li oni otići na neki niskobudžetni medeni mjesec ili se vratiti u London i praviti se kao da se ništa nije dogodilo?
„Idemo nešto prigristi?“ zijevnuo je Bradin i dalje držeći Evan oko struka. Stajali smo ispred crkvice. Mrak se već spustio i bilo je prohladno.
„Ja, nažalost, moram ići“, ispričao se Brendon. „Obećao sam Charlieju da neću zabušavati cijeli dan.“
„Ok, hvala stari!“ namignuo mu je Bradin te nakon što su se pljesnuli dlanovima, Brendon je sjeo natrag na svoj Harley.
„Vidimo se Alexis!“ doviknuo mi je prije no što je odjurio uz još jedan oblak dima.
Nakašljala sam se. „Ja bi doma.“
„Evan i ja ćemo ostati još neko vrijeme“, rekao je Bradin i poljubio Evan. „Imamo pravo na kratak medeni mjesec.“
„Gdje ćete odsjesti?“ upitala sam sumnjičavo.
„Naišli smo na jedan motel uz sporednu cestu“, zločesto se nasmijala Evan, očito u glavi već smišljajući stvari koje će ona i Bradin raditi u jednoj od motelskih soba.
„A šta bi ja trebala raditi?“ frknula sam nosom. „Stopirati do Londona?“
„Pozvat ću ti prijevoz“, obećao je Bradin.
„Upravo je otišao“, podsjetila sam ga.
Bradin okrene očima. „Nisam mislio na Brendona.“
Izvadio je mali mobitel iz džepa i otpikao neki broj. Zurila sam u njega s nevjericom. Odkad se to čarobnjaci znaju služiti bezjačkim napravama?
„Hej B.! Jel možeš sada doći?“ mrmljao je Bradin u slušalicu. „Ok, čekamo te!“
Bradin je završio razgovor i nasmješeno se okrenuo prema meni. „Sad će doći.“
Sekundu poslije, ispred nas se čuo prasak te nam se pridružila još jedna osoba. Koliko sam uspjela uočiti kroz tamu, radilo se o zgodnoj tamnokosoj djevojci.
„Hej Bradine!“ nasmješila mu se i cmoknula ga u obraz. „Bok Evan!“
Evan je odzdravila kimanjem glave.
„Ovo je Alexis“, predstavio me Bradin djevojci.
„Bailee Hudges, drago mi je“, nasmješila mi se, otkrivši svoje bijele zube. „Lijepo je konačno upoznati mlađu Parkericu!“
„Boi će izvesti dvojnu aparaciju s tobom“, objasnio je Bradin. „Kad se vratiš u London, sutra ujutro odmah da si sjela na vlak i vratila se u Hogwarts.“
Prinio mi je lice usnama i poljubio me u čelo. Taj njegov čin me toliko iznenadio da sam ispustila tihi uzdah. Vrlo bratski od njega, moram priznati.
„Vidimo se švrćo!“ namignuo mi je prije no što su on i Evan odjurili na Harleyju.
„Idemo!“ blistavo mi se Bailee osmjehnula i primila me pod ruku. Dala mi je taman vremena da si uzmem zraka kako se ne bi ugušila prilikom aparacije. Znala sam koliko to može biti mučno.

Čekaonica bolnice bila je sumorno mjesto. Prastari zidovi s kojih se ljuštila siva boja djelovali su tako negostoljubivo. Plastične stolice, pogurnute uza zid do aparata za kavu, su škripale i bile neudobne za sjediti. No nijedna od nas se nije bunila. Obje smo bile zadubljene svaka u svoje misli.
Evan je sjedila pored mene. Ruke je obujmila oko trbuha, a glavu položila na koljena. Kosa joj je padala preko lica tako da nisam uspjela vidjeti kakav izraz ima na njemu, ali mogla sam se kladiti kako nije djelovala veselo. U kriznim situacijama poput ove obično je od nervoze pušila nekoliko cigareta za redom. Pošto je to u bolnici bilo zabranjeno, nikako se nije mogla opustiti.
Ja sam pak sjedila pokeraškog izraza lica i promatrala doktore u bijelim kutama kako prolaze pored nas. Neki su bili u žurbi dok su se drugi lijeno vukli do aparata s kavom, brojeći novčiće u hodu. Evan je odbila otići u Sveti Mungo na pretrage. Nakon što je posve odbacila svoje čarobnjaštvo, počevši živjeti bezjačkim životom, odbijala je imati ikakve veze s magijom. Zato mi nije bilo druge nego da je odvedem u bezjačku bolnicu kako bi se utvrdila istinitost njezine trudnoće.
Nikad nisam dobro poznavala London s obzirom da sam većinu svog života provela u Irskoj. Moji rijetki posjeti Londonu nikad nisu obuhvaćali obilaženje bolnica stoga sam se jedva snašla da je pronađem. Bilo je dovoljno samo da taksisu kažem da nas odvede u najbližu bolnicu. Evan je bila toliko blijeda u licu da je mislio kako će se izbljuvati pa je dao gas i ubrzo smo bile tamo. To i dalje nije ubilo strepnju u nama.
Nastojala sam razmišljati o glupostima kako bi mi vrijeme što brže prošlo, ali nije upalilo. Minute su prolazile ubitačno sporo, a nemir u meni je rasao. Na kraju više nisam mogla sjediti pa sam se ushodala hodnikom gore – dolje s rukama prekriženim na leđima. Spazivši medicinsku sestru s nalazila kako nam prilazi, opet sam brzo pohitala do Evan i sjela. Ona ni u jednom trenutku nije podigla pogled.
„I?” nestrpljivo sam se obratila ženi u plavoj odori.
Nasmijala se. „Čestitam! Trudni ste!”
Pružila je Evan nalaze, a ona je, zelena u licu, podigla pogled. Još se čvršće obujmila oko trbuha i tiho zacvilila. Medicinska sestra nas je u čudu gledala. Očito je očekivala nalet uzbuđenja, a ne prizor kao da nam je upravo priopčeno da nam je najbliži član obitelji umro. Zatresla sam glavom da razbistrim misli. Uzela sam nalaze i zahvalila se sestri. Kimnula je glavom i otišla dalje, mrmljajući si nešto u bradu.
Uzdahnula sam. „E pa to je onda...to.”
Evan je zacvilila. „Bit ću debela.”
Zasmijuljila sam se, pa me Evan ošinula pogledom. Utješno sam je zagrlila. Znala sam da joj to treba.
„Hajde idemo!” namignula sam joj. „Netko treba i Bradinu priopčiti vijest da će postati otac.”
Evan je opet zacvilila.

*****

Otključavši vrata stana, Evan me pogurnula u stranu i požurila unutra. Odjurila je u kuhinju mrmljajući psovke. Okrenula sam očima i odložila jaknu na vješalicu. Potom sam se dovukla za njom u kuhinju. Na stolu je bila, davno ohlađena, večera. Znala sam da je mogu podgrijati ako će je netko željeti okusiti, ali imala sam osjećaj kako nakog ovog nitko neće imati apetita. Cijelo ono kuhanje poslije podne sada nije imalo apsolutno nikakvog smisla.
Okrenula sam se prema Evan i bijesno razrogačila oči. „Evangeline! Daj to ovamo!”
Evan me ošinula pogledom. Mrzila je kad je oslovljavam punim imenom. Ignorirala sam njezin bijesan pogled i otela sam joj cigaretu iz ruke. Otvorila sam prozor i bacila opušak van na kišnu ulicu. Potom sam se okrenula prema njoj.
„Nema više pušenja, Evan!” strogo sam joj naredila, ozbiljnoga glasa. „Pušenje će naškoditi bebi!”
Evan je podrugljivo frknula. Izbeljila sam joj se i stala prekapati po ladicama i otvarati ormare u potrazi za svim zalihama cigareta koje sam mogla naći. Sve sam ih bacila.
„Je li to sve što si imala?” sumnjičavo sam je upitala. Nije mi odgovorila. „Evan! Moraš mi reći! Nema pušenja u trudnoći!”
„Da, to je bilo sve”, promrsila je bijesno.
„Želim da mi obećaš kako nećeš pušiti dok si trudna!” molećivo sam je zamolila. „Inače ću ostati ovdje uz tebe svih devet mjeseci trudnoće.”
Evan je zacvilila. „Devet mjeseci...ajme! To je čitava vječnost!”
„Evan!” povisila sam glas.
„Dobro, dobro”, ogorčeno je popustila, strovalivši se na stolicu za okruglim stolom. „Obećajem da ću se pokušati suzdržati od pušenja u sljedećih devet mjeseci.”
Zadovoljno sam kimnula glavom. Bolju pogodbu od nje nisam mogla izmusti. Uzdahnula sam i sjela na stolicu pored nje.
Tad se začulo ponovno otključavanje ulaznih vrata, a sekundu kasnije se i Bradinov glas zaorio stanom. „Evan!”
Evan i ja smo se ukipile na mjestu. Progutala sam knedlu u grlu. Bradin ne samo da nije zna da sam ja ovdje, nego pojma nije imao što se sve dogodilo u njegovu odsutstvu.
„Hej Ev...” pozdravio ju je, zastavivši se usred rečenice nakon što je spazio mene kad je ušao u kuhinju. Namrštio se. „Što ti radiš ovdje?”
„Pa bok i tebi”, frknula sam, ustavši. Došla sam do njega i cmoknula ga u obraz. Lice mu je i dalje bilo suzdržano. Uzdahnula sam. „Došla sam jer sam bila zabrinuta za vas. Niste mi odgovarali na pisma ni dolazili u posjete. Bojala sam se da vam se nešto nije dogodilo.”
Bradin se podrugnuo. „Mi smo odrasli, Alexis. Možemo se brinuti sami za sebe.”
„Oh da Bradine, jako si odrastao!” sarkastično sam dometnula, sijevuvši ga pogledom. „To što si punoljetan i živiš samostalno ne znači da si odrastao. Odrasli ljudi nisu neodgovorni.”
„Jesi ti to došla mene pobirati na red?” namreškao je Bradin nos. „Jer u tom slučaju možeš odmah...”
„Ma daj začepite oboje!” zaderala se Evan. „Nemojte se sad svađati!”
Bradin ju je kratko gledao, a onda flegmatično slegnuo ramenima. Otišao je i iz hladnjaka izvadio limenku pive.
„Onda, što si ti radila dok me nije bilo?” obratio se Evan, nježno je poljubivši u vrat. „Jel te Alexis previše gnjavila?”
Frknula sam nosom, ali nisam ništa rekla. Evan se slabašno nasmijala. „Imala sam...posla.” Pogledala me. Uzvratila sam pogled, podignuvši obrve. Evan se ugrizla za usnu.
„Joj daj mu reci već jednom!” planula sam iznenada. „Primjetit će prije ili poslije.”
„O čemu vi to govorite?” Bradin se uozbiljio. Evan je izbjegavala njegov pogled. Okrenuo se prema meni. „Što se dogodilo?”
„Trudna sam”, izustila je Evan prije nego sam ja otvorila usta.
Bradin je razrogačio oči. „To je...nemoguće.”
Namrštila sam se. „Ništa nije nemoguće.”
„Koristili smo zaštitu”, zarežao je Bradin.
„Koristili ste kondom, budaletino jedna!” viknula sam na njega. „To nije najpouzdanija zaštita protiv trudnoće. Vas dvoje bi to trebali znati!”
„Kako je mog...” opet je počeo on, ali sam ga prekinula.
„Puknuo je Bradine, puknuo je! I to je moguće, znaš!”
Bradin je bio blijed u licu. Zagledao se u svoja koljena, posve zanemarivši limenku pive. Otvorenih je usta buljio u neku nevidljivu točku i neko vrijeme nije ništa govorio.
„Bili ste neodgovori”, progovorila sam tiho. „Oboje. I sad morate snositi posljedice. I da: Evan neće pobaciti, u slučaju da ti je to palo na pamet!”
Bradin me ošinuo pogledom. „Ne podržavam abortus, ali trenutno mi se pomisao da izvadimo tu stvar iz nje čini primamljiva.”
Potom se okrenuo prema Evan koja više nije mogla izbjegavati njegov pogled. „Bit ćeš mama.”
„Gah!” izustila je zgađeno. To me nasmijalo. Znala sam i zašto. Evan je precool da bude majka. Ona će vjerojatno od svog djeteta zahtjevati da je zove imenom.
Tad mi je sinulo. „Oh!” uzdahnula sam. Bradin i Evan su me pogledali. Iscerila sam se. „Bit ću teta! Ajme, zar to nije super?!”
Poskočila sam sa stolice i zaplesala nasred prostorije. „Oh, bit će divno! Naučit ću tu bebu svemu što znam.”
„To ne bi trebalo dugo trajati”, zacerekao se Bradin, a ja sam ga u prolazu bubnula po ramenu.
„Budi pristojan...tata”, namignula sam mu. Lecnuo se na posljednju riječ.
„Sad si me podsjetila na nešto”, promrmljao je ustavši. Otišao je u dnevni boravak, a nas dvije za njim. Iz kredenca je nešto izvadio i okrenuo se prema nama. Potom je Evan dobacio mali paketić.
Pogledala sam ga. Na Evaninu dlanu je ležala mala kutijica u obliku srca presvučena plavim satenom. Evan je šokirano podigla pogled.
„Ti se šališ?” zaprepašteno je izustila.
Odmahnuo je glavom i nasmijao se. „Planirao sam to učiniti već neko vrijeme. Sad će ispasti kao da te prosim samo zato što sam te napumpao, ali spašava me činjenica da sam prsten kupio prije tog saznanja.”
Evan je otvorila kutijicu. Na crvenom jastučiću je ležao prsten s motivom znaka peace. Savršeno za Evan. Ispustila je zadivljeni uzdah i stavila ga na prst.
„Savršeno pristaje”, kimnula je glavom.
Bradina je to oraspoložilo. „Kad već to radimo, onda neka bude formalno.”
„Bez bijelih vjenčanica i djeveruša u roznim haljinama, molim”, Evan se namrštila.
Bradin se nasmijao i poljubio je u čelo. „Ma nitko ne mora ni znati za to. Bit ćemo samo mi i svećenik.”
„I Alexis, naravno”, Evan mi je namignula.
„Ma naravno!” Bradin se složio.
Nisam shvatila da su mi se oči zarosile dok mi suze nisu potekle niz obraze. Bradin i Evan su me u čudu gledali.
„Pa zašto plačeš? Vjenčanja bi trebala biti sretna, jel?”
„Zato i plačem, debilu jedan!” nasmijala sam se kroz suze. „Plaćem od sreće!”
Bradin i Evan su me obgrlili. To me još više rasplakalo. „Ajme, bit ću teta za kojih par mjeseci! A za koji tjedan, Evan će mi postati šurjakinja! Ovo je super!”
„Tebe ništa ne može slomiti, je li Alexis?” upitala me Evan.
Odmahnula sam glavom. „Ništa.” Potom sam se sagnula do razine Evaninog trbuha i progovorila. „Ej fetusiću unutra! Govori ti tvoja teta! Vidimo se za devet mjeseci!”
Ponovno sam se uspravila do pune visine i susrela se s Bradinovim začuđenim očima. Slegnula sam ramenima. „Znaš da se teško obuzdavam kad sam sretna!”
„Morat ćeš prestati pušiti”, Bradin je prasnuo u smijeh.
Evan se namrštila. „Već jesam. Alexis mi je otuđila sve cigarete.”
„Kladim se da nećeš izdržati ni dva dana!” Bradin joj je namignuo.
„Morat će!” ubacila sam se u raspravu. „Obećala mi je!”
Evan je frknula nosom. „Bit ću udana, debela i nenapušena. Divno!”
Skočila sam joj u zagrljaj i počela je ljubiti. „Ma ja ću te voljeti čak i takvu!” Evan je napravila grimasu.

Vožnja Magičnim autobusom od Hogsmadea do Londona činila se tako nevjerojatno dugom, posebno zato što se vani već odavno smračilo pa je cijela situacija djelovala sjetno i monotono. Vrijeme kao da je stajalo, baš poput autobusa koji se svako malo zaustavljao na pojedinim stanicama. Sjedala nisu bila popunjena; autobus je zjapio poluprazan.
Vozeći se niz zavojitu cestu u tom tresućem vozilu, priljubila sam lice uz okno prozora dok se staklo ispred mene rosilo od mog daha. Preko očiju sam prekrila teške kapke i prepustila se mrmljanju pjesme koja je svirala u slušalicama mog MP3-a. Crnu kosu sam svezala u konjski rep i sakrila lice kapuljačom. Ruke sam prekrižila na prsima dok sam stopalima lupkala ritam pjesme.
Zadrhtala sam od hladnoće kad su se vrata otvorila na pretposljednjoj stanici. Nitko nije ušao unutra, ali je zato dosta ljudi izašlo. Tako sam ostala jedini putnik u autobusu, uz vozača i dosadnog konduktera Stana te jedan stariji bračni par. To me je osvjestilo. S police za prtljagu sam dohvatila ruksak i ustala sa sjedala, spremna da izađem kad autobus sljedeći put stane.
Ovila sam prste oko komada pergamenta u džepu svoje sive veste s kapuljačom i istog trenutka osjetila kako mi trnci prolaze niz kralježnicu. Prošlo je tako dugo odkako sam ih zadnji puta vidjela. Poslije onog posjeta odmah istog vikenda kako je počela škola, Bradin i Evan mi se više nisu ni javljali, a kamoli dolazili. Na pismo koje sam im uputila nisu odgovorili i to je izazvalo veliku sumnju u meni. Obećali su da će me izvještavati o svemu što se događa, barem da mi samo jave kako nema ničeg novog u njihovu životu. Ova neizvjesnost me ubijala.
Zamolila sam Snapea, kao predstavnika mog doma, da me pusti preko vikenda da odem iz Hogwartsa. Izričito mi je zabranio da to učinim jer je smatrao da nejavljanje mog neodgovornog punoljetnog brata nije dovoljno dobar razlog da napustim školu. Oglušila sam se na to i obratila se izravno ravnatelju. Objasnila sam Dumbledoreu situaciju u svojoj obitelji. Imao je razumjevanja za mene što me iznenadilo; nikad prije nisam imala nikakvih kontakta s njim. Čak sam ga i rijetko viđala u školi, uglavnom zato što ni nisam obraćala pozornost na njega.
Mirno je saslušao moju pripovijest o razorenoj obitelji: o majici koja se previše posvetila poslu u Ministarstvu te tako zanemarila obitelj i brak, o ocu kojem je stalo da čitava čarobnjačka zajednica zna stanje na njegovu prevelikom bankovnom računu, o sinu koji toliko mrzi rastrošan život svojih imućnih roditelja da se odselio iz obiteljske kuće prvom prilikom i o kćeri, meni, koja je u središtu svega toga i rastrgana je između odanosti roditeljima i ljubavi prema bratu.
Dumbledore je obećao kako će porazgovarati sa Snapeom te je rekao da se mogu vratiti kad mi to bude odgovarao. Naravno, nije zaboravio napomenuti kako će mi takvi izleti ubuduće biti zabranjeni ako bude vidio da mi ocjene pate zbog toga. Obećala sam mu kako neću zaostati s gradivo za vrijeme svog odsutstva i on me ispratio iz kabineta sa smješkom.
Sada, praktički nadomak Londona, dok sam već mogla namirisati velegradski smog, sve to mi se činilo tako daleko i strano. Strepnja je u meni rasla dok sam nestrpljivo cupkala nogom čekajući da se autobus konačno zaustavi.
„Gospodična, jel bi mogli to prestati raditi?” zamolio me vozač, pomalo iživcirano. „Ometate me, jel.”
Prestala sam cupkati i nadureno napučila usne. „Možete ubrzati?”
Zacerekao se. „Za trideset sekundi smo ondje, gospodična.”
Brojila sam otkucaje svog srca i taman prije tridesetog, autobus se naglo zaustavio. Kočenje je bilo toliko iznenadno da nisam uspjela zadržati ravnotežu i strovalila sam se natraške na stražnjicu. Bolno sam zajaukala, primivši se za naslon sjedala kako bi lakše ustala. Jednom rukom sam namjestila ruksak na leđima, a drugom trljala stražnjicu.
„Laku noć, gospodična”, hihotao se vozač. „Dođite nam opet!”
„Samo se ti nadaj”, promrmljala sam ogorčeno dok su mi se vrata autobusa zatvorila pred nosom i on je odjurio.
Stajala sam nasred prazne londonske ulice, obasjane svjetlošću treperave ulične lampe. Točno preko puta zgrade nalazila se crvena telefonska govornica, vidljivo oštećena i izvan funkcije. Uzdahnula sam i podigla pogled. Kiša je počela padati. Tako tipično za London!
Približila sam se vratima zgrade i potražila na spikerfonu tipku pored koje je pisalo ‘Parker’. Pritisnula sam je i čekala odgovor. Ništa. Ponovno sam pritisnula tipku i čekala. Kiša je počela jače padati.
„Tko je?” napokon sam začula Evanin glas kako mi se obraća kroz spikerfon.
„Evan!” ciknula sam oduševljeno.
„Alexis?” Evan je djelovala zbunjeno. „Koji kurac ti radiš ovdje?”
„Objasnit ću ti poslije”, promrmljala sam, primjetivši kako me neki tip na drugoj strani ulice motri. „Pusti me unutra.”
Začulo se pištanje i otvorila sam vrata zgrade. Pošto dizala nije bilo, a nije mi ni bilo potrebno s obzirom da je Bradinov stan bio na prvom katu, uspela sam se stepenicama. Evan me dočekala s otvorenim vratima. I dalje je djelovala smeteno mojim posjetom.
„Oh Evan!” uzdahnula sam sretno, bacivši joj se u zagrljaj. „Tako mi je drago što te vidim!”
„Jesi se ti napušila ili šta?!” zaprepašteno je izustila.
Zacerekala sam se. „Pusti me unutra pa ću ti sve objasniti.” Sumnjičavno je podigla obrvu. Namrštila sam se i nastavila. „Zapravo, ti i Bradin ste meni dužni objašnjenje, a ne obratno.”
„Ne pratim te”, Evan je zatresla glavom puštajući me u stan.
Primjetila sam da se dosta promjenio od ljeta, a shvatila sam i zašto. Bradin i Evan su sad i službeno živjeli skupa. Stan je nosio i neke Evanine odlike. Također, u dnevnom boravku se nalazio i televizor. Bradin i Evan su se doista ufurali u to glumljenje bezjaka.
Spustila sam ruksak na pod i izvalila se na kauč. Evan me sumnjičavo gledala. To me nasmijalo.
„Gledaš me kao da sam ti došla priznati višestruka umorstva.”
„Pa ne možeš očekivati da me ovako zaskočiš svojim posjetom i onda vidiš moju smirenu reakciju”, frknula je nosom, sjednuvši u naslonjač. Dohvatila je daljinski sa stolića i ugasila televizor.
Uzdahnula sam. „Gdje je Bradin?”
„Otišao se naći s Maxom”, Evan je slegnula ramenima. „Vjerojatno se neće vratiti do jutra.”
Da, vjerojatno će se obojica tako ušlagirati da se neće ni sjećati gdje žive, a kamoli kako da dođu do doma!, ogorčeno sam pomislila, stisnuvši šake.
„Alexis, što radiš ovdje?” ponovila je Evan svoje pitanje koje ju je toliko kopkalo.
Namrštila sam se. „Došla sam jer mi niste odgovorili na pismo, niste mi se javljali ni dolazili u posjete. Zabrinula sam se.”
„Bili smo jako zauzeti, znaš”, Evan je namreškala nos. Dohvatila je kutiju cigareta sa stolića i zapalila jednu. Nakašljala sam se. Ignorirala je to.
„Bili ste toliko zaposleni da mi niste ni mogli napisati ‘Zaposleni smo, ne smetaj!’?” nadurila sam se.
Evan se nasmijala. „Trebala sam znati da ćeš ovako reagirati.” Podigla sam obrvu. Pogledala me. „Da, dobro: oprosti što ti se nisamo javljali. Neće se više ponoviti. Sad bolje?”
„Malo”, popustila sam. „Ali me zanima s čim ste to bili tako zauzeti da mi se niste mogli javiti.”
„Ja sam se uglavnom bavila premještanjem ovdje”, Evan je ravnodušno slegnula ramenima otpuhnuvši dim cigarete. Opet je ignorirala moje kašljanje. „A Bradin je zauzet poslom.”
Zagrcnula sam se. „Bradin ima posao?! Moj Bradin?!”
Evan se zločesto nasmijala. „Aha. Popravlja motore. Stručnjak je za Harleyje.”
„To me ne čudi”, promrsila sam zaprepašteno. Ipak je Bradin oduvijek obožavao motorna vozila, a čak je u jednom kraćem periodu i sudjelovao u utrkama dok ga mama i tata nisu skužili i otuđili mu motor.
„I tako”, završila je Evan priču. „Šta ima novo kod tebe?”
Slegnula sam ramenima. „Sve po starom.”
„Ti si stvarno došla ovamo samo da provjeriš jesmo li Bradin i ja još uvijek živi?” opet se Evan zgrozila.
„Nego šta!” izrekla sam to kao da je jasna stvar, usput kimnuvši glavom u dodatni znak potvrde. „Ubija me što nisam upućena u to što se ovdje događa.”
„Onda se doseli k nama”, sarkastično je predložila Evan.
Namrštila sam se. „Hvala, ali ne hvala. Mislim da ne bi podnijela zvukove iz vaše spavaće sobe.”
Evan se opet zločesto nasmijala. „Možeš noćas spavati sa mnom. I ne brini, promjenit ću plahte!” Zahvalno sam joj se nasmješila.
Spavale smo skupa u Bradinovu i njezinu krevetu. Bilo je opet kao da smo u Hogwartsu. Nedostajalo mi je to. Nismo vodile one duge ženske razgovore do kasno u noć. Evan nikad nije bila osoba za to. Naši razgovori bi se tad obično vrtjeli oko razmjenjivanja osobnih perverzija, do čega mi sad osobno nije bilo jer sam bila premorena od puta.
S obzirom da je sutra bila subota, mogla sam si dopustiti više sati sna. Dumbledore je rekao da se mogu vratiti kad god hoću što je značilo da se ne moram pojaviti u Hogwartsu odmah u ponedjeljak. Odlučila sam se zadržati u Londonu koliko god je potrebno da se uvjerim kako je sve pod nadzorom.
Probudila sam se oko jedanaest. Evan nije bilo u stanu. Ostavila mi je samo poruku da je skoknula do dućana po šteku cigareta i da se brzo vraća. Iskoristila sam to da se obučem i dotjeram. Baš kad sam završila s pranjem zubiju, čula sam otključavanje brave. Provirila sam iz kupaonice i mahnula Evan. Namignula mi je.
„Bradin se još nije vratio”, dometula sam pridruživši joj se u kuhinji. Upravo je palila cigaretu.
Slegnula je ramenima. „Ako ne dođe do navečer, otići ću po njega.”
„Gledna sam”, rekla sam iako je to bilo nepotrebno s obzirom na to kako mi je trbuh krulio.
„Naruči si pizzu”, predložila je Evan. „Imaš novce u gornjoj ladici.”
Namrštila sam se. „Jedete li vi ikad išta osim naručene hrane?”
„Ne”, hladnokrvno je odgovorila i otpuhnula par kolutova dima.
„E pa danas ćete jesi!” pljesnula sam rukama. „Morate tu i tamo pojesti nešto domaće!”
„Ne želim splačine za večeru”, zločesto se Evan zasmijuljila.
„Ljetos kad sam vam kuhala niste se bunili”, podsjetila sam se.
„U redu onda”, frknula je nosom. „Kuhaj, ako te to usrećuje.”
Cmoknula sam je u obraz i prihvatila se posla. Naravno, pošto u stanu nije bilo nijedne namirnice, osim starog i plijesnivog sira koji je zaudarao, morala sam otići do trgovine i kupiti sve potredbno. Jedva sam čekala da vidim izraz na Bradinovu licu kad vidi da sam mu za večeru pripremila lazanje po bakinu receptu. Oduševit će se.
Također, imala sam u vidu i Evanino vegiterjanstvo. Obećala sam joj kako neće ostati gladna stoga sam se primila pripremanja tjestenine s posebnim umakom. Da sam imala vremena, vjeojatno bi i muffine ispekla, ali kako mi je polica s pralinama u dućanu smela pažnju, zaboravila sam kupiti potrebne sastojke i za to.
Dok sam ja kuhala i usput pjevušila nešto sebi u bradu, shvatila sam koliko mi zapravo odgovara biti ovdje. Nije stvar bila u Evaninu društvu (naredila sam joj da me izbjegava za vrijeme kuhanja kako ne bi negdje pogriješila) jer je uglavnom nisam ni vidjela cijelo popodne, već u samoj činjenici da sam udaljena od svega što me na neki način sputava. Ovdje nisam morala razmišljati o zadaćama ili zabrinjujućim novinskim natpisima u Dnevnom proroku. Nisam čak ni morala voditi brigu o svojem ili pak tuđem ljubavnom životu. Ovdje sam se mogla zabaviti na svoj način.
„Jebote, ovo stvarno dobro miriše!” iznenadila se Evan stvorivši se iznenada kraj mene. Lecnula sam se.
„Nemoj me tako plašiti!” viknula sam vadeći pladanj s lazanjima iz pećnice. „Skoro me kap udarila!”
Evan se nasmijala. „Bradin bi trebao uskoro doći.”
Kimnula sam glavom. „Odlično! Dotad će ovo biti taman gotovo.”
„Idem pišat”, rekla je i odmaglila u smjeru kupaonice.
Okrenuvši očima, provjerila sam jesu li lazanje dovoljno pečene, a onda ih stavila na stol. Evanin vrisak se iznenada prolomio zrakom.
„Koji kurac?! Ovo sranje ne radi!”
„Evan?” zabrinuto sam joj pokucala na vrata kupaonice. „Što se dogodilo?!”
Ščepala me za majicu i povukla unutra. S nogom je zatvorila vrata, a onda s rukom iza leđa ih i zaključala. Zbunjeno sam je gledala, nemajući pojma što se događa.
„Što...”
Evan se okrenula prema meni i gurnula mi nekakvu kutijicu u ruke. Na prvi pogled mi nije djelovala poznato, ali kad sam pročitala ime, sve mi se razbistrilo. Počela sam nekontrolirano hroptati, u potrezi za kisikom. Prostorija kao da se zavrtjela; imala sam potrebu sjesti.
Evan me posjednula na WC školjku dok sam se ja držala za prsa, pazeći da mi se disanje smiri. Imala sam osjećaj kako će mi prsni koš eksplodirati.
„Test za trudnoću?!” prosiktala sam bijesno kroz zube, naglo ustajući i bubnuvši Evan po ramenu. „Pa gdje vam je bila pamet?! Seksate se bez zaštite?!”
„Ne seksamo!” usprostivila mi se Evan. „Nismo budale, znaš.”
„Ma nemoj?” podigla sam obrvu. „Znači da štapić nije poplavio?”
Evan je problijedila. „Poplavio je. Trudna sam.”

“Ajoj, ovo neće biti dobro”, promrmljala sam uočivši kako mi Maggie frustrirano prilazi. Iživcirano se zavalila u kožni naslonjač s desne strane kauča na kojem smo Zabini i ja ležali. Prigrlila sam se uz njega dok me on držao sputanu u zagrljaju kako bi me mogao svako malo poškakljati.
“Što te muči?” oprezno sam upitala, strahujući od izljeva bijesa.
Frknula je nosom. “Ona”, izgovorila je tu riječ kao psovku.
Uzdahnula sam. “Što je sad napravila?”
“Dovukla je svoju prijateljicu k nama u spavaonicu!” Maggie je planula, dok se njezina kosa žarila skupa s njom.
“Šta je tu loše?” neuspješno sam slegnula ramenima zbog Zabinijevog čvrstog zagrljaja. Nastojala sam se osloboditi i opet doživjela neuspjeh. “Pa i k nama dolaze naši prijatelji.”
“Da, ali to je naša spavaonica!” promrsila je Maggie i bijesno skrenula pogled prema grupici prvašića koji su se lecnuli od njezina pogleda.
“I njezina je, Mags”, smireno sam joj pokušala objasniti. “Robin nam je sad cimerica.”
“Pih!” prezrivo je otpuhnula.
“Joooj Blaise!” uzdahnula sam. “Možeš li me barem malo pustiti? Kuham se.”
“Šta bi Rox imala reći na to vaše natezanje tu?” Maggie je sumnjičavo suzila oči.
Zabini je slegnuo ramenima, premjestivši nas oboje u sjedeći položaj. “Ništa. Pa s Alexis i sa mnom je oduvijek tako bilo.”
Nasmješeno sam zakimala glavom u znak potvrde. Maggie je okrenula očima i ustala.
“Idem vidjeti dal su Thelma i Louise otišle”, sarkastično je promrmljala. “Ako nisu, urok bala šišmišica će ih istjerati.”
Izgubila se u smjeru spavaonica. Uzdahnula sam i okrenula se opet prema Zabiniju. Sjedio je u turskom sjedu, glave oslonjene na naslon kauča i gledao u mene onim svojim bistrim i toplim očima.
“Što je?” smeteno sam upitala, prošavši prstima kroz kosu. Pomislila sam kako možda imam nešto na vlasištu kad toliko bulji u mene.
Zahihotao se i odmahnuo glavom. “Brojim ti pjegice na nosu.”
Porumenjela sam. “I koliko ih zasad imam?”
“Dovoljno da budeš slatka”, grleno je odgovorio i premjestio glavu na moje rame.
“Previše mi laskaš, Blaise”, nasmješila sam se i pogladila ga po kosi.
“Tko će ako neću ja?” nedužno je slegnuo ramenima.
“Ako me budeš toliko tetošio, umislit ću se”, iscerila sam se ponosno.
“Neka”, Blaise se nasmijao. “Umišljene kučke svi vole.”
Zijevnula sam. “Koliko je sati?”
“Pola pet”, odgovorio je nakon što je pogledao na ručni sat. “Moraš ići negdje?”
Odmahnula sam glavom. “Ne, ali moram dovršiti zadaću za sutra.”
“Trebaš pomoć?” upitao je također zijevnuvši.
Blago sam se nasmješila. “Ma ne. Sve je u redu.”
“Kad smo već kod učenja, kako Finnigan i instrukcije napreduju?” namignuo mi je s bljeskom u očima.
Zahihotala sam se. “Noel je fascinirana njegovom inteligencijom.”
“Finnigan ima inteligenciju?” Zabini je razrogačio oči.
“Na neki način da”, iscerila sam se. “Naime, on je poput spužve. U stanju je podnijeti određenu količinu podataka, ali kad se preotereti onda odbaci što je višak. Sutra ponovno polaže Preobrazbu. Noel je optimistična.”
“A Finnigan?” podignuo je obrvu i namreškao nos.
“Polako pada u apstinencijsku krizu”, zasmijuljila sam se prisjećajući se njegove ogorčenosti.
“Onda mu je bolje da sutra briljira”, Blaiseu se oteo hihot.
“Ovo je već prevršilo svaku mjeru!” zaderala se Maggie.
Lecnula sam se, nesvjesna njezine prisutnosti tek pedalj od mene.
“Apsurd, čisti apsurd!” frustrirano je vikala.
“Dovraga Mags, smiri se!” naredila sam joj strogo. “Zašto šiziš? Što se dogodilo?”
“Mutnjaci! Oni su se dogodili!” vikala je zgađeno. Upitno sam je pogledala. Uzdahnula je iživcirano. “Tvoja mala prijateljica nam je dovukla jednog mutnjaka u spavaonicu!”
“Robin...i Diggory?” promoćurno sam pretpostavila i nacerila se.
“Kako si znala?” Maggie je napučila usne.
Slegnula sam ramenima. “Vidjela si da se puno druže. Zašto te tako iznenađuje što ga je dovukla ovamo?”
“Nisam mislila da će biti tako drska da uradi nešto takvo!” zgroženo je izustila Maggie, udarivši nogom o pod.
Uzdahnula sam. “Hoćeš da ja porazgovaram s njom?”
“Da, molim te!” bijesno je siknula. “Reci joj neka odvede tog mutnjaka iz moje spavaonice! Unutra već bazdi od njegove prljave krvi!”
Okrenula sam očima. “Roditelji su mu čarobnjaci.”
“Ali mu ostali preci nisu čistokrvni!” izgovorila je te riječi kao psovke.
“Ista si kao otac!” promrmljala sam ustajući.
“Hvala”, Maggie se samodopadno nacerila. Moj komentar je shvatila kao kompliment. Ne želeći joj kvariti barem malo zadovoljstva, nisam se suprotstavila. Zadovoljila sam se time što sam još jednom okrenula očima, a potom otišla u smjeru spavaonica.
Mračan hodnik s brojim vratima bio je ispunjen slabom svjetlošću baklja na kamenim zidovima. Zastala sam ispred vrata trinaeste spavaonice, čuvši kako iznutra dopiru dva smijeha u ritmu basa i soprana.
“Robin?” promrmljala sam, pokucavši i provirivši glavom u spavaonicu.
“Alexis, bok”, nacerila se Robin široko kad me vidjela. “Dođi, pridruži nam se.”
“Ovaj...pa hvala”, zbunjeno sam promrsila ušavši unutra.
Cedric i Robin su sjedili na podu pored njezina kreveta, oboje u turskom sjedu. Oči su im bile bistre, a lica rastegnuta u osmjehe. Očito su se dobro zabavljali, unatoč sceni koju im je Maggie malo prije pripremila.
“Cedric mi je baš prepričavao anegdotu od ljetos”, grleno je progovorila Robin čiji je glas zvučao poput vjetrenih zvonca koja trepere na vjetru.
“A da?” podigla sam obrvu.
“Aha”, Robin se iscerila. “Usred priče ga je prekinula Maggie. Na dobrom dijelu, moram priznati. Ostatak zaista nisam htjela čuti.”
“Ovaj da”, promrmljala sam. “Ispričavam se zbog njezinog ponašanja. Maggie nije sklona pridošlicama.”
“Zaista? A ja se tako ugodno osjećam u njezinu društvu”, sarkastično je Robin prokomentirala.
Nasmijala sam se. “Eto, treba joj vremena.”
Robin je frknula nosom. “Oh, nemam ja ništa protiv toga da se sukobim s njom. Već dugo nisam nikome iskopala oko.”
“Sjećaš se kako si ogrebla Iris McFay prije tri godine u onom kampu?” Diggory se puknuo smijeti. “Još uvijek nosi ožiljke.”
Robin se nasmješila i slegnula ramenima. “Sama je to tražila. Nije mi smjela reći da nosim svoju škotsku guzicu iz njezina prisutstva. Za Boga miloga, ja sam Irkinja!”
Cedric je podigao obrvu. “Šta svi Irci imaju tako veliko mišljenje o sebi?”
“Nego šta!” vatreno sam progovorila. “Ne damo da nas netko vrijeđa!”
“Egoisti”, cinično je promrmljao.
Ošinula sam ga pogledom. “Mi imamo barem nešto veliko, Diggory. Sumnjam da ti to možeš reći za sebe.”
Robin je zatreptala očima, a on prasnula u smijeh Cedric je okrenuo očima i prekrižio ruke na prsima.
“Kako netko tako sitan može biti tako dinamitan?” upitao me podigavši obrvu.
Zahihotala sam se. “Treba talenta za to. A da i ne spominjem da mojim žilama kola prava irska krv.”
“Mhm da. Na svojoj koži sam se uvjerio kako su Irkinje temperamentne”, promrsio je i potom podigao rukav na desnoj ruci. “Sjećaš se ovog?”
Robin je promotrila njegovu nadlakticu, a onda joj je na licu zasjao zločesti cerek. “Ooo da! To sam te opalila čekićem po ruci kad smo se posvađali na Svjetskom prvenstvu u metloboju.”
“Po cijelom tijelu nosim ožiljke koje si mi ti napravila”, Cedric je namreškao nos i nadureno napučio usne. “Koliko je sati?”
Bacila sam pogled na svoj Minnie Mouse sat. “Prošlo je šest.”
“Bolje da pođem”, pokalo je ustao.
“Da, Cho bi se mogla zabrinuti za tebe”, Robin mu je namignula.
“Ne podjebavaj”, Diggory ju je ošinuo pogledom. “Ovaj...jel me možeš ispratiti? Da me slučajno mala Riddleica ne bi odnekud zaskočila?”
“Mislim da bi u tom slučaju pronašli tvoje truplo par sati poslije u vreći za krumpire usred Zabranjene šume”, sanjivo sam se nasmijala zamišljajući tu situaciju.
Diggory mi se izbeljio, a Robin se opet pukla smijati. “Dođi, ispratit ću te!”
Otišli su, ostavljajući me samo u zagušljivoj spavaonici. Uzdahnula sam i ustala s poda, shvativši da je zrak dovoljno čist da odem po Maggie. Nadala sam se kako se dosad dovoljno ohladila da se prestane izderavati na svakoga.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.