This is the story of how I died, the last story I'll ever tell. *

„Moramo razgovarati“, ozbiljnim tonom sam mu se obratila. Spustio je Dnevni prorok na niski drveni stolić pored sebe i prekrižio noge.
„U redu, razgovarajmo“, prihvatio je i zanjihao stopalo. Vezice ne njegovim zelenim starkama, koje su lijepo pristajele uz zelenu palestinku oko njegova vrata, počele su se njihati amo – tamo.
Uzdahnula sam. „Žao mi je što sam se onako ponijela.“ Nije ništa rekao, ali je kimnuo glavom. Opet sam uzdahnula i pokušala ponovno. „Nije bilo u redu od mene što sam te vukla sa sobom i uplitala u nešto što se tebe ne tiče. Tim se postupkom povrijedila dvije osobe odjednom: tebe i Seamusa.“
„U redu je, Jet“, nasmiješio mi se i primio me za dlan. Nježno me pomilovao i polako poljubio. „Sve je u redu.“
Oči su mi zasjale. „Sve po starom?“
„Sve po starom“, iscerio se i sjeo pored mene kako bi me mogao obgrliti rukom. „Onda, što si ti radila ovih praznika?“
To je bio prvi put da sam ga primjetila. Odvratni, mali žigosani znak na njegovoj nadlaktici. Lecnula sam se, a osjetila sam i hladan znoj. Matt je to, naravno, primjetio.
„Alexis?“
„M – Matt?“ promucala sam nervozno. „Što ti je to?“
Matt je okrenuo glavu prema svojoj nadlaktici i namrštio se. Ukočeno je stisnuo šaku i navukao rukav preko tetovaže. Potom se okrenuo prema meni i nasmiješio.
„Nije to ništa. Samo zezancija“, nedužno je slegnuo ramenima.
Ščepala sam ga za ruku i povukla rukav prema gore kako bi još jednom bacila pogled na crni žig. „To je tebi zezancija?! Tamni znamen?!“
„To je samo tetovaža, Alexis“, Matt je okrenuo očima i ponovno prekrio Znamen rukavom. „Isperiva je.“
„Ne radi od mene budalu!“ zaderala sam se glasno. Ljudi oko nas su nas čudno gledali.
Matt se usiljeno nasmiješio i okrenuo prema meni. „Možeš li smanjti glas barem za oktavu? Ne mora cijela društvena odmah znati za...“
„Znati za što?! Ha Matt? Za što?!“ bijesno sam siktala na njega. „Da hodam sa smrtonošom?!“
Matt se podsmjehnuo. „Oduvijek si bila tako blesava.“
Duboko sam disala i stisnutih usana srdito piljila u njega. „Koji vrag se događa Matt?! Ovo sranje na tvojoj ruci nije bilo tu oduvijek!“
„Znam“, Matt je ležerno odvratio, kao da razgovaramo o tome kakvo je vrijeme vani. „Zato što je tek nedavno postalo službeno.“
„O – o čemu govoriš?“ osjetila sam kako mi glas puca.
„Zar još ne shvaćaš Alexis?“ Matt je podrugljivo frknuo nosom. „Sve je ovo bila fikcija. Nas dvoje...mi nikad nismo bili mi.“
„To je bila maska“, ljutito sam progutala knedlu.
„Tako nekako“, namignuo mi je. „To je bio jedini način da nesmetano držim Maggie na oku.“
„Po zapovijedi Onog-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti“, isprazno sam odvratila, polako shvaćajući.
Matt se nasmiješio. „Vidiš da nisi glupa kad to hoćeš.“ Prostreljila sam ga pogledom. „Da, zatražio je od mene da držim Margaret na oku. Čak ni ona nije znala za to. Moralo je biti što neupadljivije.“
„Zašto onda nisi otišao kad se javno obznanio na Staru godinu?“ gadljivo ga upitah, odmičući se od njega. „Maggie je otišla. Draco isto.“
„Gospodar me zamolio da držim situaciju u Hogwartsu na oku“, slegnuo je ramenima.
„Nisi baš dugo izdržao, je li?“ podsmjehnula sam se. „Otkrila sam te sekundu nakon što sam došla.“
„Da, ali to i nije neko veliko saznanje“, Matt mi je opet namignuo. „Jer ako ikome kažeš, bacit ćemo janjad vukovima.“
„Što ćete?!“ zbunjeno sam upitala.
„Pobrinut ćemo se za dvojac Zabini, koji je ni kriv ni dužan, završio u Azkabanu s ostalim smrtonošama koje su poznate po svojoj brutalnosti“, Matt mi je pobjedonosno šapnuo u uho. „A ti valjda ne bi željela imati njihovu krv na svojim rukama.“
„Blaise i Alec će uskoro izaći“, podsjetila sam ga, iako mi je glas drhtao.
„Možda“, Matt se izvijeno osmjehnuo. „No ako me ciknaš Dumbledoreu nakon njihova izlaska, pobrinut ću da se tvoj dragi braco i voljena šogorica više nikad ne ugledaju danje svijetlo.“
„Tko si ti?“ zgroženo sam izustila. „Ovo nije Matthew Hale kojeg poznajem.“
„Ti nikad nisi ni upoznala pravog Matthewa Halea“, rekao je s visoka. „Upoznala si kamuflažu.“
„Koje si ti govno!“ zavrištala sam bijesno i dohvatila njegov čarobni štapić koji mu je virio iz prednjeg džepa.
Bacila sam ga na pod i stala na njega. Prepolovio se. Matt je ispustio zgrožen uzdah. Pokazala sam mu srednji prst i podigla komadiće njegova čarobnog štapića s poda te ih bacila u kamin. Vatra se razbuktala tako glasno da se činilo poput eksplozije. Maknula sam kosu s lica i stavila ruke na bokove.
„U redu Matt. Svršimo s ovim“, zločesto sam se nasmijala. „Mist, Finnigan!“
I tad su iza kauča iskočili Dora i Seamus. Semmy je Matta opalio šakom u nos i nastavio ga udarati po licu. Dvije trećašice su ga zgroženo gledale iz kuta društvene prostorije, a jedna si je čak i prekrila oči kako ne bi morala gledati pomahnitalog Irca u akciji. S druge strane, Dora je uralala psovke na njemačkom i gušila Matta njegovom vlastitom palestinkom. Lice mu je naraslo do veličine lubenice. I to plave lubenice.
„I još nešto Hale!“ morala sam reći izuzetno glasno, kako bi nadglasala Seamusove povike i Dorine psovke. „Prekidamo!“
Mahnula sam mu i odmarširala prema spavaonicama. Nisam znala koliko su još dugo Seamus i Misty terorizirali mog biveg dečka.

Nikad nisam završila Hogwarts. Nakon što su smrtonoše na kraju školske godine provalile u Hogwarts, moj otac me ispisao. Sljedećih godinu dana živjela sam kod Bradina i Evan u stanu. Zavoljela sam London, blago rečeno. Obožavala sam taj sivi nemir narušen crvenim spokojem. No ja sam oduvijek bila više zelena, nego crvena u duši. Bilo je vrijeme da napokon ostavim brata i šogoricu da se osamostale. Vratila sam se svojim korijenima, mjestu odakle sam potekla – u Irsku. I koliko god ljeta da sam doživjela i kolika god mjesta da sam posjetila, uvijek su me najljepša sjećanja vezala uz Dublin.

*Citat iz Doctora Whoa, epizoda Doomsday [meni osobno najdraža i najtužnija]. Savršeno mi se uklopio, pa sam ga morala ubaciti.

Valovi su zapljuskivali hridine, a vlažan vjetar mirisao je po zelenilu koje me okruživalo. Horizont ispred mene pružao se u beskraj i bilo mi je teško za povjerovati da postoji još nešto u ovom trenutku osim ove ljepote. Osjećala sam kako me vlasi trave škakljaju po golim stopalima i to me još više nasmijalo. Legla sam na smaragdni tepih koji je prekrivao livadu i vidjela kako se prilično debela bubamara uspinje vezicom na moju starku.
„O čemu razmišljaš?“ upitala me Roxy.
Uzdahnula sam, vrativši se u sivu i surovu stvarnost. „Prisjećala sam se kako sam do svoje dvanaeste godine svako ljeto provodila po dva tjedna u Ardmoreu. To je selo na obali Irske, četiri sata udaljeno od Dublina.“
„Kladim se da je predivno ondje“, Roxy se osmjehnula i zagrlila me.
Zakimala sam glavom. „I to još kako! Zrak je toliko zelen da ti se čini da si okružena velom djetelina.“
„Pa zašto si onda prestala ljetovati ondje?“ upita Roxy i nagne glavu. Odmotala je zaštitnu foliju s bombona s čokoladnim punjenjem i ubacila ga u usta. Zaštitnu foliju stavila je natrag u džep.
Slegnula sam ramenima. „Jednostavno...jedne godine više nismo otišli ondje i to smo opet ponovili i iduće godine, pa opet iduće i tako sve do danas.“
„Misliš da ćeš jednom opet otići ondje?“ Roxyne oči su se zacaklile dok me pogledala, usput desnim kažiprstom vrteći pramen kose.
Osmijehnula sam se. „Definitivno. Razmišljam da odem ondje opet na ljeto. A možda... Možda jednog dana, kad završim Hogwarts, pronađem neku lijepu kućicu ondje. Onako, blizu mora, ali ne predaleko od sela. I zaposlit ću se u nekom pubu, a subotama odlaziti na ples. Samo ja. Sama.“
„Hoću li te moći posjećivati?“ molećivo upita Roxy.
„Pa naravno!“ zagrlila sam je i ona je razdragano uzdahnula. „Posjećivat ću i ja tebe u Londonu. Znaš koliko obožavam one crvene telefonske govornice!“
Roxy se podsmjehne. „Još uvijek me nasmije tvoj prvi pokušaj telefoniranja. Znaš ono kad si pokušala nazvati svoje doma iz moje kuće?“
„Ooo da, sjećam se!“ sarkastično sam uzdahnula. „Trebalo mi je deset minuta da shvatim kako držim slušalicu naopako.“
„To su bili dani“, Roxy sjetno uzdahne.
„O čemu si ti razmišljala?“ upitala sam je, kako bi skrenula temu sa sebe.
Roxy uzdahne. „O Maggie“, okrenula je glavu prema prozoru Hogwarts expressa po kojem je lijevala kiša. „Pitam se gdje je sada.“
„U Finskoj, vjerojatno“, pretpostavila sam, također se zagledavši kroz prozor. „Znaš da On tamo ima dvorac.“
„Vjerojatno im se sada već pridružila i Lujiza“, reče Roxy i turobno uzdahne, privukavši koljena k sebi i obgrlivši ih rukom. „Sad su kompletni.“
„Ljuta si na nju?“ sanjivo upitah, prisjećajući se posljednjeg puta kad sam vidjela Maggie. Bilo je to taman zadnji dan nastave kad smo se opraštale jer je svaka od nas trebala otići kući za praznike.
„Na Maggie? Nisam“, Roxy odmahne glavom i šiške joj zaklone pogled. Zatresla je kosu da oslobodi oči. „Ali sam razočarana.“
„Da, znam“, zakimala sam glavom. „I ja.“
„Oduvijek smo znale da će se On jednog dana vratiti“, reče Roxy umorno. „Ali mislila sam da će nam ona to najaviti. Ipak smo joj mi prijateljice, je l'?“
Odmahnula sam glavom. „Maggie nema prijatelje. Samo poznanike i sluge.“
„Da, tužna je to činjenica.“ Roxy je skrenula pogled kako bi na brzinu mogla obrisati suzu izdajnicu u rukav svoje vunene veste. „Misliš da ćemo je ikad više vidjeti?“
Slegnula sam ramenima. „Da ti budem iskrena, ne znam. Ipak je to Maggie, a ona uvijek iznenadi čovjeka. Hoću reći, Znaš-Već-Ko se vratio, ali nije više toliko jak. Onim incidentom na utakmici je to potvrdio. Većina smrtonoša je odvedena u Azkaban, što i nije bio baš pomno isplaniran plan.“
„Onda što?“ upita Roxy i ugrize se za usnu.
„Ne znam, stvarno ne znam“, frustrirano sam morala priznati. „Vjerojatno će, kao i uvijek, On smisliti neku strategiju, ali će je Maggie ili Lujiza provesti u djelo. Kao Njegova kćer jedinica, Maggie će Ga morati nasljediti.“
Roxy se strese. „Što ako ćemo joj se jednog dana morati suprotstaviti?“
„Mene to ne brine toliko koliko činjenica da će nas jednog dana možda prisiliti da joj se pridružimo“, rekla sam ogorčeno i spustila pogled na svoje starke. Osjećala sam još veću privrženost uz njih sad otkad je Evan dobila natrag svoje marte.
„Zar se i Draco, baš kao i ona, ispisao iz Hogwartsa?“ Roxy tiho promrmlja, kao da bi je netko mogao čuti.
„Da“, potvrdila sam kimanjem glave. „Pošto je Lucius odveden u zatvor, a Narcissa je zadužena da brine za obiteljsku baštinu, Draco je otišao s Maggie u Finsku ili gdje god su već sakriveni.“
„Kako je sve sjebano“, Roxy je iživcirano uzdahnula i udarila šakom po svojoj Converse torbi.
Nijemo sam se složila s tim. Opet se svaka udubila u svoje misli i nije ništa govorila. Šutke smo buljile kroz prozor, preispitivajući svoja sjećanja, osjećaje i podvojenosti.
Ja sam se prisjetila Aleca. Nakon što smo pobjegli duboko u šumu, čekali smo da se neredi na metlobojskom stadionu smire. Pošto moj sat više nije radio, a Alec svoj nije ponio sa sobom, pojma nismo imali koliko je vremena prošlo. Mogli su proći i sati, no nama su se doimali kao minute. Sjedili smo na mokrim panjevima uz tiho pucketanje vatre i šutke osluškivali. Snijeg je polako padao, a čak je i vjetar prestao puhati. Bilo je toliko mirno da nas je to izluđivalo.
Nakon tko zna koliko vremena, oko nas se aparatirala grupa ljudi. Aleca je ščepao neki muškarac koji se našao iza njega, a mene neka izuetno kršna žena širokih ramena. Nismo ni stigli registrirati radi li se o smrtonošama ili ne, kadli su nas oboje dezaparatirali u središte Ministarstva magije.
Ispostavilo se da je Bradin stupio u kontakt s našim roditeljima, unatoč tome što se međusobno nisu podnosili, nakon što mu je Bailee dojavila što se dogodilo na utakmici (zadivljujuće kako ta cura uvijek prva sazna sve važnije stvari!). Moj otac je odmah odmarširao u Ministarstvo i povukao sve moguće veze kako bi me pronašli. Na kraju je ispalo da su u onoj grupici ljudi, koja je odvela Aleca i mene iz šume, kolege iz očeva ureda koji su tragali za mnom.
Koliko god sam ja urlala kako želim znati što se dogodilo s Alecom, nitko nije odgovarao na moje proteste. Zbog toga sam bacila očevu posudicu s tintom u zid i frustrirano odjurila iz njegova ureda. Pet minuta poslije, morala sam se vratiti jer mi je otac javio da su pronašli Doru i Seamusa. Nakon što sam ih izgrlila ko manijak i suze radosnice su mi potekle niz lice, željela sam znati gdje je Blaise.
Otac mi je otkrio da su on i Alec odvedeni pred Čarosudni zbor na ispitivanje. Odlučili su ih zadržati u Azkabanu na mjesec dana pod sumnjom da su možda sudjelovali u organizaciji nereda na utakmici. I dok je ostatak svijeta u ponoć dočekao Novu godinu uz šampanjac i vatromet, ja sam je provela u Svetom Mungu pod sedativima za smirenje. Nakon saznanja da su oba Zabinija trunula u zatvoru, izjurila sam iz očeva ureda i trčala po Ministarstvu, urlajući razne psovke i sipajući uvrede na račun djelatnika koji ondje rade. Morali su me omamiti kako bi prestala.
Čak i sljedeće jutro, kad sam se probudila u Svetom Mungu, nisam prestala sa svojim glasnim protestima. Zahtijevala sam sastanak s članovima Čarosudnog zbora, ali mi ga otac nije želio ugovoriti. Smatrao je da moje svjedočenje u korist toga da su Zabinijevi potpuno nevini ne bi nimalo pomoglo promjeni odluke. Ogorčena, ljuta i bijesna, bacila sam urok bala šišmišica na rođena oca i zatražila od Bradina da me odvede natrag k sebi u stan.
Nisam mogla vjerovati da Čarosudni zbor može biti toliko blesav da vjeruje kako jedan šesnaestogodišnjak i osamaestogodišnjak pomažu Onome-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovarati samo zato što se prezivaju Zabini i jer je Blaiseov pokojni otac jednom davno bio smrtonoša. Razljutilo me što je nestalo i ono malo pravde što je bilo na ovome svijetu.
„Misliš da će im biti dobro?“ prazna pogleda sam upitala Roxy.
„Iskreno se nadam“, duboko je uzdahnula. „Jaki su oni.“
„Sigurna sam da se Blaise neće predati koliko god je loše u Azkabanu“, nježno sam dobacila. „Zna da ga izvan tog pakla čeka nešto puno blistavije: ti!“
Roxy se blijedo osmijehne. „Najviše me ubija što mu ne mogu pisati. Mjesec dana bez njega je tako...puno.“
Zagrlila sam je. „Prebrodit ćete vi to.“
„Ljubav“, Roxy je progutala knedlu. „Samo to je ono što nam preostaje u ovom današnjem svijetu.“
Kimnula sam glavom. „Dok nje imamo, trebali bi se već nekako snaći.“
„Kad smo već kod toga, hoćeš li popričati s Mattom?“ upitala me Roxy i malko se odmaknula od mene kako bi me pogledala ravno u oči.
Uzdahnula sam. „Moram riješiti sve s njim i onda ću vidjeti što dalje.“
„Pa je l' ga voliš?“ Iz njezinih usta, ovo pitanje je zvučalo tako ozbiljno.
„Volim?“ ugrizla sam se za usnu. „Dobro pitanje.“
Vlak je počeo kočiti i polako se zaustavio na stanici u Hogsmadeu. Dok su ljudi iz susjednih odjeljka polako ustajali i izlazili iz vlaka, vukući svoje kovčege za sobom, Roxy i ja smo ostale sjediti – same i zagrljene.

„Pogledaj onog tipa ondje!“ Alec se zacerekao.
Istegnula sam vrat. „Kojeg?“
Alec je ubacio još jedan kikiriki u usta. „Dva reda ispred nas, treći s lijeva.“
Pukla sam se smijati. „Majko mila, kako je navalio! Da si pogurne taj prst imalo dublje u nosnicu, ostao bi bez cijele šake.“
Zabini je zastenjao. „Je l' se netko hoće mjenjati za mjesto? Fakat mi je naugodno sjediti pored ovo dvoje nimfomana.“
„Sorry Blaise, ali sam si birao mjesto“, slegnula sam ramenima.
„Zato što se odavde najbolje vide irske vratnice“, nadureno se svalio natrag na svoje sjedalo. „Ali nisam znao da će se Tristan i Izolda cijelo vrijeme drpati!“
Glavom je trznuo prema Misty i Seamusu koji nisu mogli skinuti ruke jedno s drugog. Iscerila sam se. „Prekinut će kad počne utakmica. Mislim da to ipak ne bi mogli propustiti.“
Zabini je bacio pogled na ručni sat i opet zastenjao. „Još tri minute u paklu.“
Bocnula sam Aleca laktom u rame. „Daj skuži onu žensku tamo dolje!“
Alec je dohvatio svezor. „Onu stokilašicu koja pleše trbušni ples s druge strane tribina?“
„A-a“, odmahnula sam glavom i zahihotala se. „Onu koja na sebi ima samo grudnjak s motivom britanske zastave.“
Alec okrene svezor u tom smjeru i glasno se počne smijati. „Mislim da će Irci strgnuti taj grudnjak s nje nakon što rasture Englezima guzice.“
„Ceade mile failte!“ glasno se začuo glas Luda Bagmana koji je bio zadužen za komentiranje utakmice. „Dakle, za one koji ne razumiju gelski jezik, izrazit ću se na dobrom starom engleskom: dobro došli! Dobro došli dame i gospodo na ovu senzacionalnu utakmicu!“
„Zar već počinje?“ zbunjeno je upitao Seamus, nesvjestan ičeg oko sebe. On i Mist su konačno završili međusobno istraživanje anatomije ljudskog tijela.
„Da, Semmy!“ zacerekala sam se, nadvikujući se s njim kako bi me mogao čuti od graje koja je se širila s tribina. „Protpostavljam da ti je vrijeme jako brzo proletjelo s obzirom da si u tako dobrom društvu.“
Seamus se samodopadno zasmijuljio i zatresao glavom te potom prošao prstima kroz kosu. Možda bi to neki smatrali frajerskim, no kod mene je to izazvalo bujicu smijeha.
Ludo Bagman se zahvaljivao sponzorima, a potom rekao svotu koja je skupljena od ulaznica i da će ona biti poklonjena Bolnici Svetog Munga za magične bolesti. Ljudi su to popratili glasnim aplauziranjem i još glasnijim pjevanjem navijačkih pjesma. Potom je Bagman najavio dolazak engleske reprezentacije i prozvao ih sve redom dok su izlazili na teren. Sva sedmorica su letjela na Vatrenim munjama i djelovali su tek poput mrlja u zrak, krećući se nevjerojatnom brzinom.
„A sada, molim vas da pozdravite – irsku metlobojsku reprezentaciju!“ urlao je Bagman. „Nastupaju – Connolly! Ryan! Troy! Mullet! Moran! Quigley! Iiiiiiii...Lynch!“
„To je on, to je on!“ uzbuđeno sam vrištala, poskakujući na svom mjestu i nasvjesno udarajući Aleca svezorom po glavi.
„Daj se smiri!“ Alec je mrzovoljno odvratio, otevši mi svezor iz ruke. „To je samo Aiden Lynch!“
Zgranuto sam udahnula. „Samo Aiden Lynch?!“
„Stari, savjetujem ti da šutiš o njemu u Alexisinoj blizini“, Blaise mu je tiho promrmljao u uho. „Inače bi te mogla kastrirati tupim nožem. On je njezin osobni heroj.“
Alec je začuđeno podigao obrvu i gledao me kako mahnito mašem irskom zastavom, prateći irske lovce koji su svojom fenomenalnom uvježbanošću zbunjivali neuigrane Engleze.
„Deset – nula za Irsku!“ nakon minute i pol' je svečano objavio Bagman.
„Idite doma i nagutajte se čaja, budale engleske!“ ponosno sam se derala, namjestivši patriotsku pozu.
Alec me primio za ruku i povuka natrag na sjedalo. „Ljudi iza tebe se bune da ništa ne vide.“
„Njihov problem“, namrštila sam se i opet ustala. „HAJDE IRSKA!“
Nakon pola sata igre, Irska je vodila Englesku sa 100 naprama 20 i to je izazvalo novu euforiju među navijačima. Bagman je i dalje urlao, naglašavajući da se zabavlja kao nikad u životu, a ja nisam mogla ne složiti se s njime.
„Hmmm, pitam se što se to događa na drugoj strani“, zamišljeno je zamjetio Blaise, gledajući kroz svoj svezor na suprotnu tribinu.
Mi ostali smo međusobno izmjenili zbunjen pogled i svatko je dohvatio svoj svezor. „Ma koji vrag...?“ Seamus je zbunjeno izustio. „Je l' se oni to tuku?“
„Tako barem izgleda“, sumnjičavo sam izustila, gledajući navijačke nerede koji su se sad proširili na cijele tribine. Jedino smo mi u svečanoj loži, koja je bila izdvojena od ostatka gledališta, dalje pratili utakmicu, iako je čak ni Bagman više nije komentirao. Sudac je puhnuo u svoju zviždaljku i svi igrači su se spustili na sredinu igrališta. Svi su gledali po tribinama kako se irski i engleski navijači međusobno tuku.
„Pazite!“ zaurlala je Misty. „Glave dolje!“
Crveni bljesak je doletio odnekud i kretao se ravno prema svečanoj loži. Svi smo se u posljednji čas bacili na pod, prekriven ljuskama od kikirikija, i čuli glasan prasak. Svečana loža se urušila i obavio nas je oblak sive prašine. Ona graja koja je sad vladala na tribinama, proširila se i na svečanu ložu.
Uspjela sam podići sjedalo sa sebe i ispuzati na čistinu. Klečala sam na koljenima, rukama se držeći za prsa i glasno iskašljavajući prašinu koju sam udahnula. Ispustila sam hroptac, dišući duboko i bolno. Oči su mi bile crvene i suzne dok sam pokušala u svom tom metežu pronaći bilo koga poznatog.
„SEAMUSE?! MISTY?! ZABINI?!“ glasno sam urlala, dok su mi uši parali užasnuti vriskovi panike i histerije.
Pokušala sam ustati, pridržavajući se za zidić pored sebe, kadli je nešto veliko i teško tresnulo na mene. Udarila sam glavom o pod i osjetila kako mi bol titra duž čela. Tad mi je kap krvi pala na dlan i uspjela sam napipati posjekotinu iznad sljepoočnice.
„Krasno, stvarno krasno!“ sarkastično sam prodahtala, shvaćajući da mi teret na meni otežava disanje.
„Alexis!“ napokon sam začula poznati glas. „Oprosti, nisam htio! Onaj tip me gurnuo i ti si se slučajno našla na putu...“
„Alec, dobro je!“ umirila sam ga. „Ali daj se već jednom ustani s mene. Već sam poplavila u licu.“
„Ups, oprosti!“ još jednom se ispričao, skočivši s mene. Odnekud je doletjela stolica koju je netko zavitlao po zraku kao bumerag i zamalo ga pogodila u glavu. Srećom, sagnuo se u posljednji tren i stolica se zabila u zid te rastepla.
„Koji kurac se događa?!“ Alec je ogorčeno prodahtao.
„Imaš li pojma gdje su drugi?“ upitala sam glasno, kako bi me čuo od svog tog meteža.
„Ne!“ viknuo je i povukao me za ruku ispod jednog stola. „Gle, moramo negdje otići. Ako budemo čekali da se situacija smiri, poginut ćemo.“
„Ne možemo otići bez njih!“ zgroženo sam uzdahnula, zaprepaštena takvim prijedlogom.
„Siguran sam da će im biti dobro!“ uvjeravao me Alec. „Mist će već nekako spasiti Finnigana, a ni Blaise nije glup. Zna se on brinuti sam za sebe!“
Negodujući, ugrizla sam se za usnu. Upravo u tom trenutku je opet crveni mlaz svjetlosti poletio prema nama i morali smo ispuzati izvan stola jer bi nas inače pogodio. Stol se pretvorio u krhotine.
„U redu, pristajem!“ odgovorila sam, ležeći potrbuške na podu i s rukama pokrivajući glavu. Sad je već bilo nemoguće vidjeti od toliko prašine. Dvoboji čarobnjaka ono nas su bijesnili, a ni tribine se nisu smirivale. Očito su svi prešli s obične bezjačke tuče golim rukama na klasičnu čarobnjačku tuču čarobnim štapićima.
„Imaš štapić?“ Alec me glasno upitao, očito razmišljajući kao i ja.
Kimnula sam glavom. „Da, ali još nisam punoljetna. Još ne smijem...“
„Ovo je izvanredno stanje!“ podsjetio me. „Smiješ se obraniti ako ti je život u opasnosti.“
Opet sam kimnula glavom i izvadila iz svoje platnene karirane pederuše čarobni štapić. Alec je svoj već držao u ruci.
„U redu, Alexis Ann Parker“, namignuo mi je. „Sad ću ti dati savjet koji ćeš pamtiti do kraja svog života. Naravno, u slučaju da preživio.“
„A savjet glasi?“ nervozno upitah.
„TRČI!“ zaderao se glasno i ščepao me oko zaprešća. Potrčala sam za njih, stežući čarobni štapić, spremna da ga upotrijebim bude li potrebno.
Tri puta sam se popiknula i pala (ništa čudno za mene), ali nas je to samo dodatno usporilo. Alec mi je pomogao da ustanem i nastavili smo dalje trčati. Ne znam koliko je prošlo nakon što smo se probili kroz gužvu i došli do spiralnog stepeništa, visokog dvadeset metara. Svečana loža bila je na najvišem položaju tribina kako bi gledaoci koji su ondje sjedili imali najbolji pogled pa nije ni čudilo što su stepenice bile tako visoke.
Bilo mi je vrlo teško trčati niz drveno stepenište u Evaninim martama, pogotovo zato što je bilo spiralno, pa mi se vrtjelo u glavi. Srećom imala sam Aleca koji me držao za ruku i vukao za sobom te pomogao svaki put kad bi pala.
„Stop!“ zaderala sam se nakon desetak metara. „Time out! Ne mogu više!“
„Ne možemo sada stati!“ namrgodio se Alec, gledajući prema vrhu stepeništa s kojeg smo se spustili. „Još samo pola i vani smo!“
„Alec, ne mogu disati!“ objasnila sam mu uspuhano, rukama se pridržavajući za prsta. Sjela sam na jednu stepenicu i glavu stavila među koljena, nastojeći uloviti što je više moguće kisika.
Alec se nervozno ushodao gore – dolje, a kad mu je dojadilo, naslonio se na ogradu stepeništa i cupkao stopalom. Živciralo me to, ali sam shvatila da je bolje da šutim.
„U redu, idemo dalje“, kimnula sam glavom. Alec mi nije dao vremena da ustanem, nego me ponovno ščepao za ruku i poveo niz stepenice.
„Napustite svaku nadu, vi koji ulazite“, u jednom trenutku je Alec tiho promrmljao. „To bi trebao biti slogan ove utakmice.“
Zavrtila sam glavom i ugrizla se za jezik, još jednom prešutjevši svoje mišljenje. Ni sama ne znam koliko nam je trebalo da siđemo niz stepenište jer kad smo naglo izletjeli van i potrčali u šumu koja je okruživala metlobojsko igralište, već je bio sumrak. Lagani je vjetrić puhao, a snježić počeo padati. Tipično za velške gorske krajeve. Krošnje drveća bijahu gole, no njihove grane prekrivene injem zbog čega je cijela šuma izgledala poput nakupine ledenih figura.
Vijugali smo šumskom stazom, gazeći kroz nanose snijega koji su postajali sve jači što smo dublje zalazili u šumu. Sad se već smračilo i jedini izvor svjetlosti bili su naši štapići. Pri pomisli da sam prije samo jedan sat bila na vrhu svečane lože i slinila svaki put kad bi Bagman uzviknuo Lynchovo ime, činila mi se dalekom i nesnosnom.
„Okej“, Alec je napokon usporio s trčanjem, a potom i stao. „Mislim da bi ovdje trebali biti sigurni.“
„Hoćeš li mi objasniti zašto smo morali tako daleko pobjeći?“ ljutito sam upitala, otresajući snijeg s Evaninih marta. „Mogli smo jednostavno ostati kod metlobojskog igrališta.“
„Zato što ono nisu bili samo navijački neredi, Alexis“, Alec je turobno uzdahnuo. „Zar nisi vidjela tko je bacao sve one uroke?“
Odmahnula sam glavom.
„Smrtonoše.“ odgovorio je Alec.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.