Valovi su zapljuskivali hridine, a vlažan vjetar mirisao je po zelenilu koje me okruživalo. Horizont ispred mene pružao se u beskraj i bilo mi je teško za povjerovati da postoji još nešto u ovom trenutku osim ove ljepote. Osjećala sam kako me vlasi trave škakljaju po golim stopalima i to me još više nasmijalo. Legla sam na smaragdni tepih koji je prekrivao livadu i vidjela kako se prilično debela bubamara uspinje vezicom na moju starku.
„O čemu razmišljaš?“ upitala me Roxy.
Uzdahnula sam, vrativši se u sivu i surovu stvarnost. „Prisjećala sam se kako sam do svoje dvanaeste godine svako ljeto provodila po dva tjedna u Ardmoreu. To je selo na obali Irske, četiri sata udaljeno od Dublina.“
„Kladim se da je predivno ondje“, Roxy se osmjehnula i zagrlila me.
Zakimala sam glavom. „I to još kako! Zrak je toliko zelen da ti se čini da si okružena velom djetelina.“
„Pa zašto si onda prestala ljetovati ondje?“ upita Roxy i nagne glavu. Odmotala je zaštitnu foliju s bombona s čokoladnim punjenjem i ubacila ga u usta. Zaštitnu foliju stavila je natrag u džep.
Slegnula sam ramenima. „Jednostavno...jedne godine više nismo otišli ondje i to smo opet ponovili i iduće godine, pa opet iduće i tako sve do danas.“
„Misliš da ćeš jednom opet otići ondje?“ Roxyne oči su se zacaklile dok me pogledala, usput desnim kažiprstom vrteći pramen kose.
Osmijehnula sam se. „Definitivno. Razmišljam da odem ondje opet na ljeto. A možda... Možda jednog dana, kad završim Hogwarts, pronađem neku lijepu kućicu ondje. Onako, blizu mora, ali ne predaleko od sela. I zaposlit ću se u nekom pubu, a subotama odlaziti na ples. Samo ja. Sama.“
„Hoću li te moći posjećivati?“ molećivo upita Roxy.
„Pa naravno!“ zagrlila sam je i ona je razdragano uzdahnula. „Posjećivat ću i ja tebe u Londonu. Znaš koliko obožavam one crvene telefonske govornice!“
Roxy se podsmjehne. „Još uvijek me nasmije tvoj prvi pokušaj telefoniranja. Znaš ono kad si pokušala nazvati svoje doma iz moje kuće?“
„Ooo da, sjećam se!“ sarkastično sam uzdahnula. „Trebalo mi je deset minuta da shvatim kako držim slušalicu naopako.“
„To su bili dani“, Roxy sjetno uzdahne.
„O čemu si ti razmišljala?“ upitala sam je, kako bi skrenula temu sa sebe.
Roxy uzdahne. „O Maggie“, okrenula je glavu prema prozoru Hogwarts expressa po kojem je lijevala kiša. „Pitam se gdje je sada.“
„U Finskoj, vjerojatno“, pretpostavila sam, također se zagledavši kroz prozor. „Znaš da On tamo ima dvorac.“
„Vjerojatno im se sada već pridružila i Lujiza“, reče Roxy i turobno uzdahne, privukavši koljena k sebi i obgrlivši ih rukom. „Sad su kompletni.“
„Ljuta si na nju?“ sanjivo upitah, prisjećajući se posljednjeg puta kad sam vidjela Maggie. Bilo je to taman zadnji dan nastave kad smo se opraštale jer je svaka od nas trebala otići kući za praznike.
„Na Maggie? Nisam“, Roxy odmahne glavom i šiške joj zaklone pogled. Zatresla je kosu da oslobodi oči. „Ali sam razočarana.“
„Da, znam“, zakimala sam glavom. „I ja.“
„Oduvijek smo znale da će se On jednog dana vratiti“, reče Roxy umorno. „Ali mislila sam da će nam ona to najaviti. Ipak smo joj mi prijateljice, je l'?“
Odmahnula sam glavom. „Maggie nema prijatelje. Samo poznanike i sluge.“
„Da, tužna je to činjenica.“ Roxy je skrenula pogled kako bi na brzinu mogla obrisati suzu izdajnicu u rukav svoje vunene veste. „Misliš da ćemo je ikad više vidjeti?“
Slegnula sam ramenima. „Da ti budem iskrena, ne znam. Ipak je to Maggie, a ona uvijek iznenadi čovjeka. Hoću reći, Znaš-Već-Ko se vratio, ali nije više toliko jak. Onim incidentom na utakmici je to potvrdio. Većina smrtonoša je odvedena u Azkaban, što i nije bio baš pomno isplaniran plan.“
„Onda što?“ upita Roxy i ugrize se za usnu.
„Ne znam, stvarno ne znam“, frustrirano sam morala priznati. „Vjerojatno će, kao i uvijek, On smisliti neku strategiju, ali će je Maggie ili Lujiza provesti u djelo. Kao Njegova kćer jedinica, Maggie će Ga morati nasljediti.“
Roxy se strese. „Što ako ćemo joj se jednog dana morati suprotstaviti?“
„Mene to ne brine toliko koliko činjenica da će nas jednog dana možda prisiliti da joj se pridružimo“, rekla sam ogorčeno i spustila pogled na svoje starke. Osjećala sam još veću privrženost uz njih sad otkad je Evan dobila natrag svoje marte.
„Zar se i Draco, baš kao i ona, ispisao iz Hogwartsa?“ Roxy tiho promrmlja, kao da bi je netko mogao čuti.
„Da“, potvrdila sam kimanjem glave. „Pošto je Lucius odveden u zatvor, a Narcissa je zadužena da brine za obiteljsku baštinu, Draco je otišao s Maggie u Finsku ili gdje god su već sakriveni.“
„Kako je sve sjebano“, Roxy je iživcirano uzdahnula i udarila šakom po svojoj Converse torbi.
Nijemo sam se složila s tim. Opet se svaka udubila u svoje misli i nije ništa govorila. Šutke smo buljile kroz prozor, preispitivajući svoja sjećanja, osjećaje i podvojenosti.
Ja sam se prisjetila Aleca. Nakon što smo pobjegli duboko u šumu, čekali smo da se neredi na metlobojskom stadionu smire. Pošto moj sat više nije radio, a Alec svoj nije ponio sa sobom, pojma nismo imali koliko je vremena prošlo. Mogli su proći i sati, no nama su se doimali kao minute. Sjedili smo na mokrim panjevima uz tiho pucketanje vatre i šutke osluškivali. Snijeg je polako padao, a čak je i vjetar prestao puhati. Bilo je toliko mirno da nas je to izluđivalo.
Nakon tko zna koliko vremena, oko nas se aparatirala grupa ljudi. Aleca je ščepao neki muškarac koji se našao iza njega, a mene neka izuetno kršna žena širokih ramena. Nismo ni stigli registrirati radi li se o smrtonošama ili ne, kadli su nas oboje dezaparatirali u središte Ministarstva magije.
Ispostavilo se da je Bradin stupio u kontakt s našim roditeljima, unatoč tome što se međusobno nisu podnosili, nakon što mu je Bailee dojavila što se dogodilo na utakmici (zadivljujuće kako ta cura uvijek prva sazna sve važnije stvari!). Moj otac je odmah odmarširao u Ministarstvo i povukao sve moguće veze kako bi me pronašli. Na kraju je ispalo da su u onoj grupici ljudi, koja je odvela Aleca i mene iz šume, kolege iz očeva ureda koji su tragali za mnom.
Koliko god sam ja urlala kako želim znati što se dogodilo s Alecom, nitko nije odgovarao na moje proteste. Zbog toga sam bacila očevu posudicu s tintom u zid i frustrirano odjurila iz njegova ureda. Pet minuta poslije, morala sam se vratiti jer mi je otac javio da su pronašli Doru i Seamusa. Nakon što sam ih izgrlila ko manijak i suze radosnice su mi potekle niz lice, željela sam znati gdje je Blaise.
Otac mi je otkrio da su on i Alec odvedeni pred Čarosudni zbor na ispitivanje. Odlučili su ih zadržati u Azkabanu na mjesec dana pod sumnjom da su možda sudjelovali u organizaciji nereda na utakmici. I dok je ostatak svijeta u ponoć dočekao Novu godinu uz šampanjac i vatromet, ja sam je provela u Svetom Mungu pod sedativima za smirenje. Nakon saznanja da su oba Zabinija trunula u zatvoru, izjurila sam iz očeva ureda i trčala po Ministarstvu, urlajući razne psovke i sipajući uvrede na račun djelatnika koji ondje rade. Morali su me omamiti kako bi prestala.
Čak i sljedeće jutro, kad sam se probudila u Svetom Mungu, nisam prestala sa svojim glasnim protestima. Zahtijevala sam sastanak s članovima Čarosudnog zbora, ali mi ga otac nije želio ugovoriti. Smatrao je da moje svjedočenje u korist toga da su Zabinijevi potpuno nevini ne bi nimalo pomoglo promjeni odluke. Ogorčena, ljuta i bijesna, bacila sam urok bala šišmišica na rođena oca i zatražila od Bradina da me odvede natrag k sebi u stan.
Nisam mogla vjerovati da Čarosudni zbor može biti toliko blesav da vjeruje kako jedan šesnaestogodišnjak i osamaestogodišnjak pomažu Onome-Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovarati samo zato što se prezivaju Zabini i jer je Blaiseov pokojni otac jednom davno bio smrtonoša. Razljutilo me što je nestalo i ono malo pravde što je bilo na ovome svijetu.
„Misliš da će im biti dobro?“ prazna pogleda sam upitala Roxy.
„Iskreno se nadam“, duboko je uzdahnula. „Jaki su oni.“
„Sigurna sam da se Blaise neće predati koliko god je loše u Azkabanu“, nježno sam dobacila. „Zna da ga izvan tog pakla čeka nešto puno blistavije: ti!“
Roxy se blijedo osmijehne. „Najviše me ubija što mu ne mogu pisati. Mjesec dana bez njega je tako...puno.“
Zagrlila sam je. „Prebrodit ćete vi to.“
„Ljubav“, Roxy je progutala knedlu. „Samo to je ono što nam preostaje u ovom današnjem svijetu.“
Kimnula sam glavom. „Dok nje imamo, trebali bi se već nekako snaći.“
„Kad smo već kod toga, hoćeš li popričati s Mattom?“ upitala me Roxy i malko se odmaknula od mene kako bi me pogledala ravno u oči.
Uzdahnula sam. „Moram riješiti sve s njim i onda ću vidjeti što dalje.“
„Pa je l' ga voliš?“ Iz njezinih usta, ovo pitanje je zvučalo tako ozbiljno.
„Volim?“ ugrizla sam se za usnu. „Dobro pitanje.“
Vlak je počeo kočiti i polako se zaustavio na stanici u Hogsmadeu. Dok su ljudi iz susjednih odjeljka polako ustajali i izlazili iz vlaka, vukući svoje kovčege za sobom, Roxy i ja smo ostale sjediti – same i zagrljene.
Post je objavljen 12.02.2009. u 15:08 sati.