„Pogledaj onog tipa ondje!“ Alec se zacerekao.
Istegnula sam vrat. „Kojeg?“
Alec je ubacio još jedan kikiriki u usta. „Dva reda ispred nas, treći s lijeva.“
Pukla sam se smijati. „Majko mila, kako je navalio! Da si pogurne taj prst imalo dublje u nosnicu, ostao bi bez cijele šake.“
Zabini je zastenjao. „Je l' se netko hoće mjenjati za mjesto? Fakat mi je naugodno sjediti pored ovo dvoje nimfomana.“
„Sorry Blaise, ali sam si birao mjesto“, slegnula sam ramenima.
„Zato što se odavde najbolje vide irske vratnice“, nadureno se svalio natrag na svoje sjedalo. „Ali nisam znao da će se Tristan i Izolda cijelo vrijeme drpati!“
Glavom je trznuo prema Misty i Seamusu koji nisu mogli skinuti ruke jedno s drugog. Iscerila sam se. „Prekinut će kad počne utakmica. Mislim da to ipak ne bi mogli propustiti.“
Zabini je bacio pogled na ručni sat i opet zastenjao. „Još tri minute u paklu.“
Bocnula sam Aleca laktom u rame. „Daj skuži onu žensku tamo dolje!“
Alec je dohvatio svezor. „Onu stokilašicu koja pleše trbušni ples s druge strane tribina?“
„A-a“, odmahnula sam glavom i zahihotala se. „Onu koja na sebi ima samo grudnjak s motivom britanske zastave.“
Alec okrene svezor u tom smjeru i glasno se počne smijati. „Mislim da će Irci strgnuti taj grudnjak s nje nakon što rasture Englezima guzice.“
„Ceade mile failte!“ glasno se začuo glas Luda Bagmana koji je bio zadužen za komentiranje utakmice. „Dakle, za one koji ne razumiju gelski jezik, izrazit ću se na dobrom starom engleskom: dobro došli! Dobro došli dame i gospodo na ovu senzacionalnu utakmicu!“
„Zar već počinje?“ zbunjeno je upitao Seamus, nesvjestan ičeg oko sebe. On i Mist su konačno završili međusobno istraživanje anatomije ljudskog tijela.
„Da, Semmy!“ zacerekala sam se, nadvikujući se s njim kako bi me mogao čuti od graje koja je se širila s tribina. „Protpostavljam da ti je vrijeme jako brzo proletjelo s obzirom da si u tako dobrom društvu.“
Seamus se samodopadno zasmijuljio i zatresao glavom te potom prošao prstima kroz kosu. Možda bi to neki smatrali frajerskim, no kod mene je to izazvalo bujicu smijeha.
Ludo Bagman se zahvaljivao sponzorima, a potom rekao svotu koja je skupljena od ulaznica i da će ona biti poklonjena Bolnici Svetog Munga za magične bolesti. Ljudi su to popratili glasnim aplauziranjem i još glasnijim pjevanjem navijačkih pjesma. Potom je Bagman najavio dolazak engleske reprezentacije i prozvao ih sve redom dok su izlazili na teren. Sva sedmorica su letjela na Vatrenim munjama i djelovali su tek poput mrlja u zrak, krećući se nevjerojatnom brzinom.
„A sada, molim vas da pozdravite – irsku metlobojsku reprezentaciju!“ urlao je Bagman. „Nastupaju – Connolly! Ryan! Troy! Mullet! Moran! Quigley! Iiiiiiii...Lynch!“
„To je on, to je on!“ uzbuđeno sam vrištala, poskakujući na svom mjestu i nasvjesno udarajući Aleca svezorom po glavi.
„Daj se smiri!“ Alec je mrzovoljno odvratio, otevši mi svezor iz ruke. „To je samo Aiden Lynch!“
Zgranuto sam udahnula. „Samo Aiden Lynch?!“
„Stari, savjetujem ti da šutiš o njemu u Alexisinoj blizini“, Blaise mu je tiho promrmljao u uho. „Inače bi te mogla kastrirati tupim nožem. On je njezin osobni heroj.“
Alec je začuđeno podigao obrvu i gledao me kako mahnito mašem irskom zastavom, prateći irske lovce koji su svojom fenomenalnom uvježbanošću zbunjivali neuigrane Engleze.
„Deset – nula za Irsku!“ nakon minute i pol' je svečano objavio Bagman.
„Idite doma i nagutajte se čaja, budale engleske!“ ponosno sam se derala, namjestivši patriotsku pozu.
Alec me primio za ruku i povuka natrag na sjedalo. „Ljudi iza tebe se bune da ništa ne vide.“
„Njihov problem“, namrštila sam se i opet ustala. „HAJDE IRSKA!“
Nakon pola sata igre, Irska je vodila Englesku sa 100 naprama 20 i to je izazvalo novu euforiju među navijačima. Bagman je i dalje urlao, naglašavajući da se zabavlja kao nikad u životu, a ja nisam mogla ne složiti se s njime.
„Hmmm, pitam se što se to događa na drugoj strani“, zamišljeno je zamjetio Blaise, gledajući kroz svoj svezor na suprotnu tribinu.
Mi ostali smo međusobno izmjenili zbunjen pogled i svatko je dohvatio svoj svezor. „Ma koji vrag...?“ Seamus je zbunjeno izustio. „Je l' se oni to tuku?“
„Tako barem izgleda“, sumnjičavo sam izustila, gledajući navijačke nerede koji su se sad proširili na cijele tribine. Jedino smo mi u svečanoj loži, koja je bila izdvojena od ostatka gledališta, dalje pratili utakmicu, iako je čak ni Bagman više nije komentirao. Sudac je puhnuo u svoju zviždaljku i svi igrači su se spustili na sredinu igrališta. Svi su gledali po tribinama kako se irski i engleski navijači međusobno tuku.
„Pazite!“ zaurlala je Misty. „Glave dolje!“
Crveni bljesak je doletio odnekud i kretao se ravno prema svečanoj loži. Svi smo se u posljednji čas bacili na pod, prekriven ljuskama od kikirikija, i čuli glasan prasak. Svečana loža se urušila i obavio nas je oblak sive prašine. Ona graja koja je sad vladala na tribinama, proširila se i na svečanu ložu.
Uspjela sam podići sjedalo sa sebe i ispuzati na čistinu. Klečala sam na koljenima, rukama se držeći za prsa i glasno iskašljavajući prašinu koju sam udahnula. Ispustila sam hroptac, dišući duboko i bolno. Oči su mi bile crvene i suzne dok sam pokušala u svom tom metežu pronaći bilo koga poznatog.
„SEAMUSE?! MISTY?! ZABINI?!“ glasno sam urlala, dok su mi uši parali užasnuti vriskovi panike i histerije.
Pokušala sam ustati, pridržavajući se za zidić pored sebe, kadli je nešto veliko i teško tresnulo na mene. Udarila sam glavom o pod i osjetila kako mi bol titra duž čela. Tad mi je kap krvi pala na dlan i uspjela sam napipati posjekotinu iznad sljepoočnice.
„Krasno, stvarno krasno!“ sarkastično sam prodahtala, shvaćajući da mi teret na meni otežava disanje.
„Alexis!“ napokon sam začula poznati glas. „Oprosti, nisam htio! Onaj tip me gurnuo i ti si se slučajno našla na putu...“
„Alec, dobro je!“ umirila sam ga. „Ali daj se već jednom ustani s mene. Već sam poplavila u licu.“
„Ups, oprosti!“ još jednom se ispričao, skočivši s mene. Odnekud je doletjela stolica koju je netko zavitlao po zraku kao bumerag i zamalo ga pogodila u glavu. Srećom, sagnuo se u posljednji tren i stolica se zabila u zid te rastepla.
„Koji kurac se događa?!“ Alec je ogorčeno prodahtao.
„Imaš li pojma gdje su drugi?“ upitala sam glasno, kako bi me čuo od svog tog meteža.
„Ne!“ viknuo je i povukao me za ruku ispod jednog stola. „Gle, moramo negdje otići. Ako budemo čekali da se situacija smiri, poginut ćemo.“
„Ne možemo otići bez njih!“ zgroženo sam uzdahnula, zaprepaštena takvim prijedlogom.
„Siguran sam da će im biti dobro!“ uvjeravao me Alec. „Mist će već nekako spasiti Finnigana, a ni Blaise nije glup. Zna se on brinuti sam za sebe!“
Negodujući, ugrizla sam se za usnu. Upravo u tom trenutku je opet crveni mlaz svjetlosti poletio prema nama i morali smo ispuzati izvan stola jer bi nas inače pogodio. Stol se pretvorio u krhotine.
„U redu, pristajem!“ odgovorila sam, ležeći potrbuške na podu i s rukama pokrivajući glavu. Sad je već bilo nemoguće vidjeti od toliko prašine. Dvoboji čarobnjaka ono nas su bijesnili, a ni tribine se nisu smirivale. Očito su svi prešli s obične bezjačke tuče golim rukama na klasičnu čarobnjačku tuču čarobnim štapićima.
„Imaš štapić?“ Alec me glasno upitao, očito razmišljajući kao i ja.
Kimnula sam glavom. „Da, ali još nisam punoljetna. Još ne smijem...“
„Ovo je izvanredno stanje!“ podsjetio me. „Smiješ se obraniti ako ti je život u opasnosti.“
Opet sam kimnula glavom i izvadila iz svoje platnene karirane pederuše čarobni štapić. Alec je svoj već držao u ruci.
„U redu, Alexis Ann Parker“, namignuo mi je. „Sad ću ti dati savjet koji ćeš pamtiti do kraja svog života. Naravno, u slučaju da preživio.“
„A savjet glasi?“ nervozno upitah.
„TRČI!“ zaderao se glasno i ščepao me oko zaprešća. Potrčala sam za njih, stežući čarobni štapić, spremna da ga upotrijebim bude li potrebno.
Tri puta sam se popiknula i pala (ništa čudno za mene), ali nas je to samo dodatno usporilo. Alec mi je pomogao da ustanem i nastavili smo dalje trčati. Ne znam koliko je prošlo nakon što smo se probili kroz gužvu i došli do spiralnog stepeništa, visokog dvadeset metara. Svečana loža bila je na najvišem položaju tribina kako bi gledaoci koji su ondje sjedili imali najbolji pogled pa nije ni čudilo što su stepenice bile tako visoke.
Bilo mi je vrlo teško trčati niz drveno stepenište u Evaninim martama, pogotovo zato što je bilo spiralno, pa mi se vrtjelo u glavi. Srećom imala sam Aleca koji me držao za ruku i vukao za sobom te pomogao svaki put kad bi pala.
„Stop!“ zaderala sam se nakon desetak metara. „Time out! Ne mogu više!“
„Ne možemo sada stati!“ namrgodio se Alec, gledajući prema vrhu stepeništa s kojeg smo se spustili. „Još samo pola i vani smo!“
„Alec, ne mogu disati!“ objasnila sam mu uspuhano, rukama se pridržavajući za prsta. Sjela sam na jednu stepenicu i glavu stavila među koljena, nastojeći uloviti što je više moguće kisika.
Alec se nervozno ushodao gore – dolje, a kad mu je dojadilo, naslonio se na ogradu stepeništa i cupkao stopalom. Živciralo me to, ali sam shvatila da je bolje da šutim.
„U redu, idemo dalje“, kimnula sam glavom. Alec mi nije dao vremena da ustanem, nego me ponovno ščepao za ruku i poveo niz stepenice.
„Napustite svaku nadu, vi koji ulazite“, u jednom trenutku je Alec tiho promrmljao. „To bi trebao biti slogan ove utakmice.“
Zavrtila sam glavom i ugrizla se za jezik, još jednom prešutjevši svoje mišljenje. Ni sama ne znam koliko nam je trebalo da siđemo niz stepenište jer kad smo naglo izletjeli van i potrčali u šumu koja je okruživala metlobojsko igralište, već je bio sumrak. Lagani je vjetrić puhao, a snježić počeo padati. Tipično za velške gorske krajeve. Krošnje drveća bijahu gole, no njihove grane prekrivene injem zbog čega je cijela šuma izgledala poput nakupine ledenih figura.
Vijugali smo šumskom stazom, gazeći kroz nanose snijega koji su postajali sve jači što smo dublje zalazili u šumu. Sad se već smračilo i jedini izvor svjetlosti bili su naši štapići. Pri pomisli da sam prije samo jedan sat bila na vrhu svečane lože i slinila svaki put kad bi Bagman uzviknuo Lynchovo ime, činila mi se dalekom i nesnosnom.
„Okej“, Alec je napokon usporio s trčanjem, a potom i stao. „Mislim da bi ovdje trebali biti sigurni.“
„Hoćeš li mi objasniti zašto smo morali tako daleko pobjeći?“ ljutito sam upitala, otresajući snijeg s Evaninih marta. „Mogli smo jednostavno ostati kod metlobojskog igrališta.“
„Zato što ono nisu bili samo navijački neredi, Alexis“, Alec je turobno uzdahnuo. „Zar nisi vidjela tko je bacao sve one uroke?“
Odmahnula sam glavom.
„Smrtonoše.“ odgovorio je Alec.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.