Vožnja Magičnim autobusom od Hogsmadea do Londona činila se tako nevjerojatno dugom, posebno zato što se vani već odavno smračilo pa je cijela situacija djelovala sjetno i monotono. Vrijeme kao da je stajalo, baš poput autobusa koji se svako malo zaustavljao na pojedinim stanicama. Sjedala nisu bila popunjena; autobus je zjapio poluprazan.
Vozeći se niz zavojitu cestu u tom tresućem vozilu, priljubila sam lice uz okno prozora dok se staklo ispred mene rosilo od mog daha. Preko očiju sam prekrila teške kapke i prepustila se mrmljanju pjesme koja je svirala u slušalicama mog MP3-a. Crnu kosu sam svezala u konjski rep i sakrila lice kapuljačom. Ruke sam prekrižila na prsima dok sam stopalima lupkala ritam pjesme.
Zadrhtala sam od hladnoće kad su se vrata otvorila na pretposljednjoj stanici. Nitko nije ušao unutra, ali je zato dosta ljudi izašlo. Tako sam ostala jedini putnik u autobusu, uz vozača i dosadnog konduktera Stana te jedan stariji bračni par. To me je osvjestilo. S police za prtljagu sam dohvatila ruksak i ustala sa sjedala, spremna da izađem kad autobus sljedeći put stane.
Ovila sam prste oko komada pergamenta u džepu svoje sive veste s kapuljačom i istog trenutka osjetila kako mi trnci prolaze niz kralježnicu. Prošlo je tako dugo odkako sam ih zadnji puta vidjela. Poslije onog posjeta odmah istog vikenda kako je počela škola, Bradin i Evan mi se više nisu ni javljali, a kamoli dolazili. Na pismo koje sam im uputila nisu odgovorili i to je izazvalo veliku sumnju u meni. Obećali su da će me izvještavati o svemu što se događa, barem da mi samo jave kako nema ničeg novog u njihovu životu. Ova neizvjesnost me ubijala.
Zamolila sam Snapea, kao predstavnika mog doma, da me pusti preko vikenda da odem iz Hogwartsa. Izričito mi je zabranio da to učinim jer je smatrao da nejavljanje mog neodgovornog punoljetnog brata nije dovoljno dobar razlog da napustim školu. Oglušila sam se na to i obratila se izravno ravnatelju. Objasnila sam Dumbledoreu situaciju u svojoj obitelji. Imao je razumjevanja za mene što me iznenadilo; nikad prije nisam imala nikakvih kontakta s njim. Čak sam ga i rijetko viđala u školi, uglavnom zato što ni nisam obraćala pozornost na njega.
Mirno je saslušao moju pripovijest o razorenoj obitelji: o majici koja se previše posvetila poslu u Ministarstvu te tako zanemarila obitelj i brak, o ocu kojem je stalo da čitava čarobnjačka zajednica zna stanje na njegovu prevelikom bankovnom računu, o sinu koji toliko mrzi rastrošan život svojih imućnih roditelja da se odselio iz obiteljske kuće prvom prilikom i o kćeri, meni, koja je u središtu svega toga i rastrgana je između odanosti roditeljima i ljubavi prema bratu.
Dumbledore je obećao kako će porazgovarati sa Snapeom te je rekao da se mogu vratiti kad mi to bude odgovarao. Naravno, nije zaboravio napomenuti kako će mi takvi izleti ubuduće biti zabranjeni ako bude vidio da mi ocjene pate zbog toga. Obećala sam mu kako neću zaostati s gradivo za vrijeme svog odsutstva i on me ispratio iz kabineta sa smješkom.
Sada, praktički nadomak Londona, dok sam već mogla namirisati velegradski smog, sve to mi se činilo tako daleko i strano. Strepnja je u meni rasla dok sam nestrpljivo cupkala nogom čekajući da se autobus konačno zaustavi.
„Gospodična, jel bi mogli to prestati raditi?” zamolio me vozač, pomalo iživcirano. „Ometate me, jel.”
Prestala sam cupkati i nadureno napučila usne. „Možete ubrzati?”
Zacerekao se. „Za trideset sekundi smo ondje, gospodična.”
Brojila sam otkucaje svog srca i taman prije tridesetog, autobus se naglo zaustavio. Kočenje je bilo toliko iznenadno da nisam uspjela zadržati ravnotežu i strovalila sam se natraške na stražnjicu. Bolno sam zajaukala, primivši se za naslon sjedala kako bi lakše ustala. Jednom rukom sam namjestila ruksak na leđima, a drugom trljala stražnjicu.
„Laku noć, gospodična”, hihotao se vozač. „Dođite nam opet!”
„Samo se ti nadaj”, promrmljala sam ogorčeno dok su mi se vrata autobusa zatvorila pred nosom i on je odjurio.
Stajala sam nasred prazne londonske ulice, obasjane svjetlošću treperave ulične lampe. Točno preko puta zgrade nalazila se crvena telefonska govornica, vidljivo oštećena i izvan funkcije. Uzdahnula sam i podigla pogled. Kiša je počela padati. Tako tipično za London!
Približila sam se vratima zgrade i potražila na spikerfonu tipku pored koje je pisalo ‘Parker’. Pritisnula sam je i čekala odgovor. Ništa. Ponovno sam pritisnula tipku i čekala. Kiša je počela jače padati.
„Tko je?” napokon sam začula Evanin glas kako mi se obraća kroz spikerfon.
„Evan!” ciknula sam oduševljeno.
„Alexis?” Evan je djelovala zbunjeno. „Koji kurac ti radiš ovdje?”
„Objasnit ću ti poslije”, promrmljala sam, primjetivši kako me neki tip na drugoj strani ulice motri. „Pusti me unutra.”
Začulo se pištanje i otvorila sam vrata zgrade. Pošto dizala nije bilo, a nije mi ni bilo potrebno s obzirom da je Bradinov stan bio na prvom katu, uspela sam se stepenicama. Evan me dočekala s otvorenim vratima. I dalje je djelovala smeteno mojim posjetom.
„Oh Evan!” uzdahnula sam sretno, bacivši joj se u zagrljaj. „Tako mi je drago što te vidim!”
„Jesi se ti napušila ili šta?!” zaprepašteno je izustila.
Zacerekala sam se. „Pusti me unutra pa ću ti sve objasniti.” Sumnjičavno je podigla obrvu. Namrštila sam se i nastavila. „Zapravo, ti i Bradin ste meni dužni objašnjenje, a ne obratno.”
„Ne pratim te”, Evan je zatresla glavom puštajući me u stan.
Primjetila sam da se dosta promjenio od ljeta, a shvatila sam i zašto. Bradin i Evan su sad i službeno živjeli skupa. Stan je nosio i neke Evanine odlike. Također, u dnevnom boravku se nalazio i televizor. Bradin i Evan su se doista ufurali u to glumljenje bezjaka.
Spustila sam ruksak na pod i izvalila se na kauč. Evan me sumnjičavo gledala. To me nasmijalo.
„Gledaš me kao da sam ti došla priznati višestruka umorstva.”
„Pa ne možeš očekivati da me ovako zaskočiš svojim posjetom i onda vidiš moju smirenu reakciju”, frknula je nosom, sjednuvši u naslonjač. Dohvatila je daljinski sa stolića i ugasila televizor.
Uzdahnula sam. „Gdje je Bradin?”
„Otišao se naći s Maxom”, Evan je slegnula ramenima. „Vjerojatno se neće vratiti do jutra.”
Da, vjerojatno će se obojica tako ušlagirati da se neće ni sjećati gdje žive, a kamoli kako da dođu do doma!, ogorčeno sam pomislila, stisnuvši šake.
„Alexis, što radiš ovdje?” ponovila je Evan svoje pitanje koje ju je toliko kopkalo.
Namrštila sam se. „Došla sam jer mi niste odgovorili na pismo, niste mi se javljali ni dolazili u posjete. Zabrinula sam se.”
„Bili smo jako zauzeti, znaš”, Evan je namreškala nos. Dohvatila je kutiju cigareta sa stolića i zapalila jednu. Nakašljala sam se. Ignorirala je to.
„Bili ste toliko zaposleni da mi niste ni mogli napisati ‘Zaposleni smo, ne smetaj!’?” nadurila sam se.
Evan se nasmijala. „Trebala sam znati da ćeš ovako reagirati.” Podigla sam obrvu. Pogledala me. „Da, dobro: oprosti što ti se nisamo javljali. Neće se više ponoviti. Sad bolje?”
„Malo”, popustila sam. „Ali me zanima s čim ste to bili tako zauzeti da mi se niste mogli javiti.”
„Ja sam se uglavnom bavila premještanjem ovdje”, Evan je ravnodušno slegnula ramenima otpuhnuvši dim cigarete. Opet je ignorirala moje kašljanje. „A Bradin je zauzet poslom.”
Zagrcnula sam se. „Bradin ima posao?! Moj Bradin?!”
Evan se zločesto nasmijala. „Aha. Popravlja motore. Stručnjak je za Harleyje.”
„To me ne čudi”, promrsila sam zaprepašteno. Ipak je Bradin oduvijek obožavao motorna vozila, a čak je u jednom kraćem periodu i sudjelovao u utrkama dok ga mama i tata nisu skužili i otuđili mu motor.
„I tako”, završila je Evan priču. „Šta ima novo kod tebe?”
Slegnula sam ramenima. „Sve po starom.”
„Ti si stvarno došla ovamo samo da provjeriš jesmo li Bradin i ja još uvijek živi?” opet se Evan zgrozila.
„Nego šta!” izrekla sam to kao da je jasna stvar, usput kimnuvši glavom u dodatni znak potvrde. „Ubija me što nisam upućena u to što se ovdje događa.”
„Onda se doseli k nama”, sarkastično je predložila Evan.
Namrštila sam se. „Hvala, ali ne hvala. Mislim da ne bi podnijela zvukove iz vaše spavaće sobe.”
Evan se opet zločesto nasmijala. „Možeš noćas spavati sa mnom. I ne brini, promjenit ću plahte!” Zahvalno sam joj se nasmješila.
Spavale smo skupa u Bradinovu i njezinu krevetu. Bilo je opet kao da smo u Hogwartsu. Nedostajalo mi je to. Nismo vodile one duge ženske razgovore do kasno u noć. Evan nikad nije bila osoba za to. Naši razgovori bi se tad obično vrtjeli oko razmjenjivanja osobnih perverzija, do čega mi sad osobno nije bilo jer sam bila premorena od puta.
S obzirom da je sutra bila subota, mogla sam si dopustiti više sati sna. Dumbledore je rekao da se mogu vratiti kad god hoću što je značilo da se ne moram pojaviti u Hogwartsu odmah u ponedjeljak. Odlučila sam se zadržati u Londonu koliko god je potrebno da se uvjerim kako je sve pod nadzorom.
Probudila sam se oko jedanaest. Evan nije bilo u stanu. Ostavila mi je samo poruku da je skoknula do dućana po šteku cigareta i da se brzo vraća. Iskoristila sam to da se obučem i dotjeram. Baš kad sam završila s pranjem zubiju, čula sam otključavanje brave. Provirila sam iz kupaonice i mahnula Evan. Namignula mi je.
„Bradin se još nije vratio”, dometula sam pridruživši joj se u kuhinji. Upravo je palila cigaretu.
Slegnula je ramenima. „Ako ne dođe do navečer, otići ću po njega.”
„Gledna sam”, rekla sam iako je to bilo nepotrebno s obzirom na to kako mi je trbuh krulio.
„Naruči si pizzu”, predložila je Evan. „Imaš novce u gornjoj ladici.”
Namrštila sam se. „Jedete li vi ikad išta osim naručene hrane?”
„Ne”, hladnokrvno je odgovorila i otpuhnula par kolutova dima.
„E pa danas ćete jesi!” pljesnula sam rukama. „Morate tu i tamo pojesti nešto domaće!”
„Ne želim splačine za večeru”, zločesto se Evan zasmijuljila.
„Ljetos kad sam vam kuhala niste se bunili”, podsjetila sam se.
„U redu onda”, frknula je nosom. „Kuhaj, ako te to usrećuje.”
Cmoknula sam je u obraz i prihvatila se posla. Naravno, pošto u stanu nije bilo nijedne namirnice, osim starog i plijesnivog sira koji je zaudarao, morala sam otići do trgovine i kupiti sve potredbno. Jedva sam čekala da vidim izraz na Bradinovu licu kad vidi da sam mu za večeru pripremila lazanje po bakinu receptu. Oduševit će se.
Također, imala sam u vidu i Evanino vegiterjanstvo. Obećala sam joj kako neće ostati gladna stoga sam se primila pripremanja tjestenine s posebnim umakom. Da sam imala vremena, vjeojatno bi i muffine ispekla, ali kako mi je polica s pralinama u dućanu smela pažnju, zaboravila sam kupiti potrebne sastojke i za to.
Dok sam ja kuhala i usput pjevušila nešto sebi u bradu, shvatila sam koliko mi zapravo odgovara biti ovdje. Nije stvar bila u Evaninu društvu (naredila sam joj da me izbjegava za vrijeme kuhanja kako ne bi negdje pogriješila) jer je uglavnom nisam ni vidjela cijelo popodne, već u samoj činjenici da sam udaljena od svega što me na neki način sputava. Ovdje nisam morala razmišljati o zadaćama ili zabrinjujućim novinskim natpisima u Dnevnom proroku. Nisam čak ni morala voditi brigu o svojem ili pak tuđem ljubavnom životu. Ovdje sam se mogla zabaviti na svoj način.
„Jebote, ovo stvarno dobro miriše!” iznenadila se Evan stvorivši se iznenada kraj mene. Lecnula sam se.
„Nemoj me tako plašiti!” viknula sam vadeći pladanj s lazanjima iz pećnice. „Skoro me kap udarila!”
Evan se nasmijala. „Bradin bi trebao uskoro doći.”
Kimnula sam glavom. „Odlično! Dotad će ovo biti taman gotovo.”
„Idem pišat”, rekla je i odmaglila u smjeru kupaonice.
Okrenuvši očima, provjerila sam jesu li lazanje dovoljno pečene, a onda ih stavila na stol. Evanin vrisak se iznenada prolomio zrakom.
„Koji kurac?! Ovo sranje ne radi!”
„Evan?” zabrinuto sam joj pokucala na vrata kupaonice. „Što se dogodilo?!”
Ščepala me za majicu i povukla unutra. S nogom je zatvorila vrata, a onda s rukom iza leđa ih i zaključala. Zbunjeno sam je gledala, nemajući pojma što se događa.
„Što...”
Evan se okrenula prema meni i gurnula mi nekakvu kutijicu u ruke. Na prvi pogled mi nije djelovala poznato, ali kad sam pročitala ime, sve mi se razbistrilo. Počela sam nekontrolirano hroptati, u potrezi za kisikom. Prostorija kao da se zavrtjela; imala sam potrebu sjesti.
Evan me posjednula na WC školjku dok sam se ja držala za prsa, pazeći da mi se disanje smiri. Imala sam osjećaj kako će mi prsni koš eksplodirati.
„Test za trudnoću?!” prosiktala sam bijesno kroz zube, naglo ustajući i bubnuvši Evan po ramenu. „Pa gdje vam je bila pamet?! Seksate se bez zaštite?!”
„Ne seksamo!” usprostivila mi se Evan. „Nismo budale, znaš.”
„Ma nemoj?” podigla sam obrvu. „Znači da štapić nije poplavio?”
Evan je problijedila. „Poplavio je. Trudna sam.”

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.