Žustro sam udarila nogom o pod. „Zar vi očekujete da ja stopiram do Cornwalla?!“
Bradin se izvijeno nasmijao, premjestivši cigaretu s lijeve strane usta na desnu. „Tvoj prijevoz uskoro stiže.“
Ošinula sam ga pogledom. „Jesi ti svjesan da ću te ureknuti ako me prisiliš da se ponovno vozim Magičnim autobusom?“
Bradin je okrenuo očima i još jednom pomilovao svoj, već odavno nabrijan, Harley. Evan je već sjedila iza njega i to, na moje negodovanje, bez kacige na glavi. Užasavala me pomisao na to da će juriti na motoru autocestom bez ikakve zaštite. Nije me smirivala čak ni činjenica da je Bradin najbolji motorist u povijesti svijeta.
Oboje su bili tako kulerski nastrojeni da ih je bilo bolno gledati. U uskim izlizanim trapericama i crnim kožnim jaknama, djelovali su kao da su sišli s reklame za novi model Harleyja. S druge strane, ja sam stajala na pločniku ispred njihova stana i šarenom starkom lupkala o tlo. Bradina je to izluđivalo, ali nije imao pravo prigovarati. Meni bi uvijek u ušima bubnjalo kad bi on lupkao svojim martama (koje sam ja, blago rečeno, prezirala).
„Mi bi sad već mogli krenuti“, dometnuo je Bradin, gledajući na ručni sat. Ovo je bilo prvi put ikad da ga je stavio. On se inače nije zamarao s vremenom jer je smatrao da ono samo opterećuje ljude. Pa ipak, nije želio zakasniti na vlastito vjenčanje.
„Hej! Ne možete otići!“ pobunila sam se hitro. „Ne stanemo svo troje na taj motor, a ja želim biti prisutna na vjenčanju!“
„Već sam ti rekao da će ti prijevoz doći za koju sekundu“, ponovno je Bradin okrenuo očima i opet pogledao na ručni sat.
Napučila sam usne. „Zašto vi uvijek morate biti nešto posebno? Niste se jednostavno mogli vjenčati u nekoj londonskoj crkvici?“
Evan se zločesto osmjehnula. „Da smo to napravili, gdje bi bila zabava i uzbuđenje?“
Frknula sam nosom. „Joj daj idite već jednom! A ako moj prijevoz ne dođe za pet minuta, vratit ću se u Hogwarts i ljutiti na vas do kraja života!“
Evan mi je namignula, a potom je Bradin dao glas i odbrundali su niz ulicu u oblaku dima koji je ostajao za njima. Prezrivo sam otpuhnula, a potom čula identično takvo brundanje iza sebe. Pomislivši kako su možda napravili krug i vratili se po mene, okrenula sam se sa samodopadnim izrazom lica.
Ondje me dočekao jednako nabrijani, sjajni crni Harley. Međutim, za njegovim upravljačom nije se nalazio Bradin. Ugasivši motor, sišao je s Harleyja i pričekao da se dimna zavjesa raziđe. Odjeven u crnu kožnu jaknu i frajerski naslonjen na motor, nacereno mi se smješio – Brendon.
Nakašljala sam se, a potom protrljala oči. „Bok Alexis“, zasmijuljio se, vidjevši izraz moga lica. „Dugo se ne vidjesmo!“
„Ti si moj prijevoz do Cornwala?!“ uzdahnula sam zaprepašteno. „Ti?!“
„Jasno, jasno“, kimnuo je Brendon glavom. „A što si mislila tko će Bradinu biti kum?“
I tako sam stajala ondje, ko zadnji debil, nasred londonske ulice i piljila u njega. Koji se vrag njemu dogodio od zadnjeg puta kako smo se vidjeli, pojma nisam imala. To više nije bio Brendon kakvog sam pamtila. Ovaj novi, poboljšani model sad je odisao frajerskom karizmom koja me, blago rečeno, plašila. Po prvi puta je bio dostojan toga što se nalazi u Bradinovu društvu. Obično je živio u njegovoj nevjerojatno kulerskoj sjeni.
„A da mi krenemo?“ predložio je nasmješeno. Iz tona njegova glasa, uspjela sam razabrati da ga izraz nevjerice i šoka na mom licu, zabavlja. „Kladim se da su Evan i Bradin već otišli.“
Uspjela sam natjerati svoje noge da se pomaknu i približila se njegovu motoru. I dalje se izvijeno smješkajući, pružio mi je crnu kacigu. Podigla sam pogled i susrela se s njegovim očima. Barem se one nisu promijenile. Bile su jednako azurno plave kao i prije.
Slegnuo je ramenima. „Sigurnost prije svega“, objasnio je svoj postupak ležerno.
Stavila sam kacigu na glavu i, iako sam vjerojatno izgledala kao da imam golemi akvarij na glavi, znala sam da je dobro što Brendon ima savjest kad već Bradin nema. Sjela sam iza Brendona i obujmila ga rukama oko struka. Nisam primjetila da su mi pritom dlanovi drhtali.
„Što se tebi dogodilo?“ izletjelo mi je.
Brendon se zasmijuljio. „Zakašnjeli pubertet.“
„To sigurno!“ složila sam se.
Okrenuo se i namignuo mi preko ramena. „Krećemo!“
Imala sam taman vremena da uhvatim nešto daha prije nego je dao gas. Želučana kiselina mi je dospjela u usta i pomislila sam kako ću povratiti, no sakrila sam glavu u Brendonova leđa i žmirila. Vjerojatno da se motor nije toliko ljuljao i proizvodio buku, mogla bi zaspati tu na mjestu. Umjesto toga sam u glavi pjevušila Muse i zanemarivala onaj glasić u mojoj glavi koji je vrištao: „Poginut ćemo! Aaaaaaa, premlada sam da umrem!“
Ni sama ne znam nakon koliko, ali Brendon je najednom zaustavio Harley. Pogledavši na svoj Minnie Mouse ručni sat, zaprepastila me činjenica da smo se vozili već dva i pol sata bez prestanka. Sišavši s motor, protrljala sam guzicu.
„Treba malo vremena da se privikneš na to“, iscerio mi se Brendon, vidjevši kako milujem oba svoja guza.
Izbeljila sam mu se i osvrnula oko sebe. Nalazili smo se usred – ničega. Doslovce. Osim ove male benzinske pumpe, u blizini nije bilo ničega.
„Pomislio sam da si možda gladna“, Brendon je odgovorio na moj upitan pogled i prstom pokazao na majušni restorančić u sklopu benzinske pumpe.
Tek tad mi je osjećaj gladi dopro do mozga. Začula sam kruljenje unutar trbuha. „Odkad ti to možeš čitati misli?“
Brendon se nasmješio. „Samo pazim na tvoje potrebe.“
„A ti kao nemaš potrebu za hranom?“ podigla sam obrvu.
„Imam“, rekao je, a potom čuvši ponovno kruljenje mog želudca dodao: „Samo što moja ne zavija tako glasno kao tvoja.“
Ušli smo u restoran i prilikom otvaranja vrata, oglasili majušno zvonce. Unutra nije bilo nikoga osim trojice kamiondžija u flanelskim kariranim košuljama kako jedu hamburgere i ispijaju veliku kriglu piva za šankom.
„Što ćete?“ upitala nas je zdepasta konobarica došavši do nas bez pozdrava. Imala je oštre crte lica i kosu složenu u punđu ispod mrežice za kosu.
„Colu molim“, odmah sam zatražila, primivši se rukama oko vrata.
„Meni isto“, nacerio se Brendon.
„Nešto za pojesti?“ zajedljivo je upitala konobarica, zvučeći kao da joj je dosadno.
„Sendvič s jajima i salatom, ali bez majoneze molim“, zatražila sam promrmljavši ispod glasa nešto o tome kako mrzim majonezu.
Brendon je naručio chesseburger pa se zdepasta konobarica mogla vratiti za svoj pult. Djelovala je izuetno mrzovoljno dok nam je pripremala ručak, zbog čega sam malo negodovala bi li zaista pojela svoj sendvič u strahu da mi nije možda pljunula u njega. No pošto je tako zamamno mirisao, nisam mogla odoljeti.
„Dobar tek!“ uljudno je rekao Brendon, iako je moja gladna čeljust već zaorila u sendvič. Odgovorila sam mrmljanjem.
Jeli smo u tišini, slušajući Losing my religion kako svira iz prastarog jukeboxa. Konobarica je izašla van da popuši cigaretu, a trojica kamiondžija su otišli. Bili smo sami u lokalu.
„Što radiš sad odkad si završio školovanje?“ upitala sam ga, nakon što sam u usta strpala i posljednji komadić svog ručka.
Slegnuo je ramenima. „Izučavam zmajeve.“
Razrogačila sam oči. „Odkad tebe zanimaju zmajevi?“
Podsmjehnuo se. „Ponašaš se kao da nikad nisi bila u mojoj sobi.“
Namrštila sam se. Imao je pravo. Prisjetila sam se police s knjigama o zmajologiji i svih postera koje je imao po zidu. Zaista me iznenadilo što sam to smetnula s uma. Krivila sam za to činjenicu da ga doista dugo nisam vidjela. Kao i to da se odtad izuzetno promijenio.
„Pa, kako napreduje to sa...zmajevima?“ tupo sam upitala zureći u neku nevidljivu točku ispred sebe.
„Najnapredniji sam na godini“, pohvalio se iscereno.
„Mhm“, promrmljala sam smeteno. Koji mi je vrag bio?! Ponašam se ko izgubljeno malo derište!
„Idemo? Ne želimo zakasniti“, predložio je i ja sam se s kimanjem glave složila. Odlučila sam da ću odsad šutjeti kako se ne bi pretjerano osramotila svojim debilnim izjavama.
Ovog puta je vozio sporije jer nam se nije toliko žurilo pa više nisam morala imati glavu zagnjurenu u njegova ramena. Čak sam uspjela i uloviti nešto okolišta koji je prolazilo mimo nas.
Sada nam je trebalo kraće do odredišta iako je Brendon vozio sporije. Nakon sat i pol, zaustavio se ispred oronule crkvice navrh klisure iza koje je bio ponor koji je vodio u dubine hladnog mora. Pitajući se, ne samo odakle Bradin i Evan znaju za ovu crkvicu (nijedno od njih nije bilo nimalo religiozno), nego i to zašto su je odabrali baš za svoje vjenčanje, sišla sam s motora. Evan je izašla iz crkvice s Bradinom koji ju je držao oko struka.
„Uranili ste“, dometnuo je Bradin.
„Zato što je vozio ko jebeni manijak“, promrmljala sam namršteno.
Evan se nasmijala. „Spremni?“
Podigla sam obrvu. „Zar ne bi to mi vas trebali pitati?“
Evan je slegnula ramenima. „Idemo?“
Kimnula sam glavom te smo Brendon i ja slijedili Bradina i Evan unutar crkvice. Vjenčanje je bilo prilično neformalno. Nije bilo nikog osim nas i svećenika. Ispostavilo se da je svećenik Bradinov stari klijent kojem je on u par navrata popravio motor pa mu se ovaj odužio na ovaj način.
Osjećala sam se čudno. Nisam plakala, ali nisam se ni smijala. Oboje me iznenadilo. Danas sam bila sva čudna. Možda je za to kriva Brendonova iznenadna prisutnost, a možda sam ja naprosto sišla s uma zbog svega što mi se dogodilo u tako kratkom roku.
Ipak, morala sam priznati da su mi nedostajale one uobičajene svadbene stvari, poput vjenčanice, djeveruša i toga. Obećala sam si da kad ću se jednog dana udavati, neću si uskratiti nijednu od tih stvari. Ovo je bilo previše u Evan – Bradin stilu. Čak je i Kalamarko na mojoj majici djelovao tmurnije nego inače.
Kad je sve završilo, nisam znala što bi trebalo slijediti. Hoće li oni otići na neki niskobudžetni medeni mjesec ili se vratiti u London i praviti se kao da se ništa nije dogodilo?
„Idemo nešto prigristi?“ zijevnuo je Bradin i dalje držeći Evan oko struka. Stajali smo ispred crkvice. Mrak se već spustio i bilo je prohladno.
„Ja, nažalost, moram ići“, ispričao se Brendon. „Obećao sam Charlieju da neću zabušavati cijeli dan.“
„Ok, hvala stari!“ namignuo mu je Bradin te nakon što su se pljesnuli dlanovima, Brendon je sjeo natrag na svoj Harley.
„Vidimo se Alexis!“ doviknuo mi je prije no što je odjurio uz još jedan oblak dima.
Nakašljala sam se. „Ja bi doma.“
„Evan i ja ćemo ostati još neko vrijeme“, rekao je Bradin i poljubio Evan. „Imamo pravo na kratak medeni mjesec.“
„Gdje ćete odsjesti?“ upitala sam sumnjičavo.
„Naišli smo na jedan motel uz sporednu cestu“, zločesto se nasmijala Evan, očito u glavi već smišljajući stvari koje će ona i Bradin raditi u jednoj od motelskih soba.
„A šta bi ja trebala raditi?“ frknula sam nosom. „Stopirati do Londona?“
„Pozvat ću ti prijevoz“, obećao je Bradin.
„Upravo je otišao“, podsjetila sam ga.
Bradin okrene očima. „Nisam mislio na Brendona.“
Izvadio je mali mobitel iz džepa i otpikao neki broj. Zurila sam u njega s nevjericom. Odkad se to čarobnjaci znaju služiti bezjačkim napravama?
„Hej B.! Jel možeš sada doći?“ mrmljao je Bradin u slušalicu. „Ok, čekamo te!“
Bradin je završio razgovor i nasmješeno se okrenuo prema meni. „Sad će doći.“
Sekundu poslije, ispred nas se čuo prasak te nam se pridružila još jedna osoba. Koliko sam uspjela uočiti kroz tamu, radilo se o zgodnoj tamnokosoj djevojci.
„Hej Bradine!“ nasmješila mu se i cmoknula ga u obraz. „Bok Evan!“
Evan je odzdravila kimanjem glave.
„Ovo je Alexis“, predstavio me Bradin djevojci.
„Bailee Hudges, drago mi je“, nasmješila mi se, otkrivši svoje bijele zube. „Lijepo je konačno upoznati mlađu Parkericu!“
„Boi će izvesti dvojnu aparaciju s tobom“, objasnio je Bradin. „Kad se vratiš u London, sutra ujutro odmah da si sjela na vlak i vratila se u Hogwarts.“
Prinio mi je lice usnama i poljubio me u čelo. Taj njegov čin me toliko iznenadio da sam ispustila tihi uzdah. Vrlo bratski od njega, moram priznati.
„Vidimo se švrćo!“ namignuo mi je prije no što su on i Evan odjurili na Harleyju.
„Idemo!“ blistavo mi se Bailee osmjehnula i primila me pod ruku. Dala mi je taman vremena da si uzmem zraka kako se ne bi ugušila prilikom aparacije. Znala sam koliko to može biti mučno.
Post je objavljen 29.11.2008. u 13:18 sati.