putovanja
Iz ove perspektive, ovih zadnjih godina "poslijebračnih" provedenih uz skute moje majke i sa znatno kraćom imovinskom karticom, putovanja su postala predmet mojih trenutačnih čežnji...
Dok sam bila u braku, imala sam zadovoljene sve preduvjete za ostvarivanje istih, pa je tome tako i bilo. Od vikendašenja, pa do malo dužih putovanja, bolje rečeno, kratkih životića na nekim drugim mjestima: Amsterdam, Firenca... No, kako to nerjetko biva, putovanja u braku su se počela svoditi na to što sam bila jedina koja je pakirala sve članove, teglila našu teeeešku prtljagu od i do auta, prikupljala dokumente za inozemstvo, pakirala čak i exa za njegova putovanja... a uzme li se u obzir kako je gotovo samo kroz moje ruke i preko mojih leđa prešlo mijenjanje adresa od rođenja N., a koja su se u četiri godine dogodila 6 puta, sasvim je razumljivo kako mi se ogadiše i vrećice, i torbe, i koferi... i sve moguće što podsjeća na putovanje.
No, osjećaj gadosti je ishlapio, a željice počele biti sve izraženije. Maštam ponovo o mostovima Amsterdama, ulicama Firence, mirisu Toscane, pa čak i o mostarskim platanama... Trenutačno me ne mami otkrivanje novoga, rado bih osvježavala uspomene. No, nažalost, za sada priliku za ispunjenje želja ne vidim. No, tko zna...
Zato sam prošli vikend poslom bila u prelijepom Dubrovniku. Zadnji put je to bilo 2003. Kakav grad... Potrefila se fešta sv. Vlaha, grad je bio krcat ljudima, hodočasnicima iz ne samo Hrvatske... Čak sam uspjela u katedrali i blagoslov grla priskrbiti!
Putovanje je trebalo biti samo jednodnevno. Nakon nekoliko sati vožnje, što trajektom, a što autom, stigosmo tamo oko podne. Odmah je krenuo juriš prema Stradunu gdje smo se jedva pronašle sa ostatkom sudionika poslovnog susreta. No, kako to obično ide kada se radi o više termina različitih sastanaka, onaj zbog kojeg smo osobito došle, umjesto u 15, prebačen je na 20 h. I, naravno, odluka o ostanku je prevagnula... Dakle, osim korisnog i poučnog sastanka, boravak se obogatio i luuudo ukusnim jelima...
Ne znam kako, ali opet zaboravih fotoaparat strpati u torbu, tako da je kronologijica puta zabilježena vjernim mi mobitelom...
A evo i nekih prošlodnevnih uradaka...
...
Već treći dan uživam u onome što se zove godišnji odmor. Vrijeme je na mojo strani, a budući se prethodno savršeni godišnji po mojoj mjeri nema onog "vremena" realizirati, iscrpljujem ovo što mi se pruža.
Šetnje ugodne, duge, frendovi u dnevnim druženjima...
Možda se dogodi jedno kratko službeno putovanje k jugu i iako je službeno u doba g. o., uopće mi ne bi teško palo! Čak što više! No, kako poduzeće nije u zavidnoj materijalnoj situaciji, bojim se kako će se to i obistiniti. Ali razumijem... Noćenje i doručak tamo gdje bi se trebalo poslovno noćiti stoji cca 120 eura 
(bez PDV-a i boravišne pristojbe)... dakle, puuuunoooo. No, možda se dogodi jednodnevni izlet za biti barem na jednom sastanku, pa će se valjda zbiti koja stradunska kava... 
Nego, zaboravila sam u prethodnom postu svom savršenom godišnjem odmoru dodati i pod obaveznu glazbu Ala Greeenea... Ma, zaboravila sam još štošta od glazbe... Nosilo bi se toga više nego prtljage
...
Obrojavam... Još 3 dana! Iako, idila će biti na kratko prekinuta početkom veljače, ali nema veze, ili će se za te dane produžiti godišnji, ili ću ih iskoristiti nekom drugom zgodom. Odlazak će se morati zbiti zbog "pasivnog" rada, tako da mi teško ne pada. I što je najvažnije, neće biti vikend. A preko tjedna N. je ionako u školi.
Ove sam fotografije opet danas radila mobitelom. Budala, zaboravim ponijeti fotoaparat na posao. A upravo kad idem i kad se vraćam, doba je dana kad je svjetlost u kombinaciji sa oblacima suluda.
Uuuu, danas je zapravo zahladilo. Baš kako su i najavili. Jedino se malo razočarah što najavljena lebićada (vjetar SW) nije uskovitlala porat. Možda nije u redu priželjkivati tako nešto, jadni ribari i brodovlasnici budu u ludilu spašavanja svojih brodica, natezanju konopa... Ali to je doživljaj koji stvarno bude uzbudljiv. Luka uskuha, brodovi se međusobno sudaraju, propinju prema rivi. Sve izgleda kao jedna suluda arena. A ljudi viču, trče, skaču, uskaču, iskaču...
I tako sam se sjetila pokojnog oca koji je strahovao za svoju "Marinu" za takva nevremena. Barka nije bila njegova, već mu je dao na korištenje starac s mora koji je živio u Zagrebu. Tek ljeti bi se otac odvojio od nje na petnaestak dana, u vrijeme kada bi se pravi vlasnik spustio na otok i sa obitelji tu proveo nešto škrtog godišnjeg odmora. Barku smo sa ocem i mi čistile, strugale, bojale...
Kad je otac umro, kćeri sad već pokojnog vlasnika su nam velikodušno ponudile besplatno vlasništvo nad "Marinom", budući od smrti vlastitog im oca, nitko od njih za nju nije pokazivao zanimanje.
A mome je bila život. Cijeli život, do pred samu njegovu smrt, mislila sam kako mu je značila više i od nas, djece. Više od mene. Proklinjala ja "Marinu" i onoga tko je vozi po sinjem moru. Priželjkivala joj bure i nevere, valove potopne, pogubne za nju. I njega.
Kako se lako zateći u neznanju. Kako se tužno zateći u neznanju...
"Marina" je i dalje u portu. Ima novog vlasnika. Niti je gleda, niti joj veslima daje maha, niti pod pajolima ribu sakriva... Kao da nikad nije bila živa. Kao da nikad nikome nije značila život...
slike iz Međuzemlja
Danas je bio dan upravo onakav kakav volim: jugo, niski oblaci... bez kiše... Moje pravo malo Međuzemlje...
Nazguli
I na putu kući sretosmo model s kontejnerske rezidencije koju smo na Badnjak počastile vlastitim ulovom:
godišnji...
Još sam sutra slobodna, pa pet dana radim, pa fijuuuuuuuuuuuuuuuu... Napokon godišnji odmor! Iako ne planiram ništa spektakularno jer, ako se uzme u obzir kako je vrijeme novac, onda sam zapravo u priličnom škripcu s vremenom . Ali sama pomisao kako bih više od mjesec dana trebala ne odlaziti na posao (iako se bojim kako ću povremeno trebati otići), čini me toooooolikooooo sretnom!:
Mamma mia, ovo vrijeme počinje biti zastrašujuće prekrasno i toplo. Iako, koliko vidim, tijekom tjedna bi trebalo i osvježiti. Zapravo, zaključila sam kako sam željna prave zimske odjeće, kao kapa, rukavica, šalova, debelih džempera, bunde... Na poslijetku, opskrbila sam nas svime potrebnim na početku kalendarske zime, bio bi red to i upotrijebiti. Već sam počela brinuti kako sam uludo potrošila lovu. 
Hajde još za mene, ako više zima nikad ni ne dođe, pa valjda ću otputovati kad tad negdje gdje će biti manje od 10 C. Ali ono čime dijete opskrbih je ili sad ili nikad! Ove zime sigurno ne idemo u hladnije krajeve, a ako se dogodine nešto i izrodi, kupljeno ove će tada biti premalo! Dijete mi raste kao iz vode!
Današnje varijacije na temu...
pod dojmom
Večeras sam gledala Babel u kinu. Od Izgubljenih u prijevodu, ne sjećam se kad me zadnji put neki film baš toliko dojmio. Iznad mojih očekivanja. Imam neke svoje kriterije, a još pogotovo ako sam napumpana dojmovima okoline, očekivanja budu previsoka, pa time valjda logički uslijedi i razočaranje.
Najradije idem u kino, ili općenito gledati film bez ikakvih saznanja o temi, a što, pak, nije lako, osobito ako se radi o filmu koji vrvi trenutačno popularnim glumcima.
Tako sam išla neku večer gledati Dobru godinu, puna očekivanja zbog režisera i glavnog glumca, računam: ne može biti promašaj, a kad tamo...
I večerašnji odlazak je bio potpuno "neinformiran". Inače nisam ljubiteljica instant holivudskih sex simbola, tako da sam Bradu Pittu vagala svaki mot. I čovjek zaista dobro glumi. Otišla sam gledati ovaj put bez ikakvih očekivanja poučena iskustvom od neke večeri (ono: znani prijašnji režiserovi filmovi - volim ga, bit će suuuupeeer!!!) i izašla toliko zadovoljna. To volim. Čak nijednom nisam zakunjala! Inače se teško suzdržim od sna i da je ne znam što, padam po ljudima u stolcu do mene, pa ispadam iz reda ako sam na rubu...
Sumorno, ali sjajno. Glumci žive. Glazba gane. TO!
Ovo sam jutros opet hvatala mobitelom. Kakvih se slika danas gore dalo vidjeti...
štafeta:
ono sve što znaš o meni
to je samo stara priča,
ti si jedan od mladića
koje viđam svaki dan...
Gabina izvedenica Arsena. To mi je nekako krenulo kad sam se zaputila pisati onih 5 stvari koje sigurno ne znate o meni, a i niste ih mogli doznati iz dosadašnjeg piskaranja.
1. U pubertetu sam bila straaaaaašno iskomplexirana. Doživljavala sam se hodajućim strašilom. Zbog nekoliko od mnogo komplexa nisam se jedno cijelo ljeto okupala na plaži. Kad se sada sjetim tog razdoblja, uhvati me smijeh. Ali, tada nije bilo lako. Evo ih nekoliko (od glave pa nizbrdo): nisko čelo, velike uši, poveći nos, debele obrve, predugi vrat, preduge ruke (sad mali preskok) i preduge noge, premale grudi, pupak vezan vani, dlakave ruke, premršava, previsoka... Ali sam imala gard takav da to nitko nije kužio, čak što više, mnoge frendice su nastojale sličiti meni. Da ne budem krivo shvaćena: nisam bila neka ljepotica, ali što jest - jest, imala sam neki samo svoj stil i to je bilo to što su nastojale "skinuti". Ah, da i u plesu su me imitirale. I danas mi neki kažu, kad sam u rijetkoj prilici zaplesati, kako me vole gledati dok plešem :)
2. Imam "linguau geographicu", strašno "reljefni" jezik. Oni koji to znaju, često me pitaju da im ga pokažem. Fakat je neobičan i ne znam za slučajeve ovako extremne kao što je moj izvan moje obitelji. A njihovi su, pak, amaterski u odnosu na moj! Kad sam bila djevojčica, a dok nisam kužila da nemam jezik kao većina, često bih bila zbunjena zašto je frendicama glatak sladoled kad ga obližu, a moj pun puteljaka... I jednog dana...
3. Samouka sam sviračica gitare. Naravno, nisam virtuoz, ali mislim kako i nisam loša. Nadarena sam apsolutnim sluhom, ali nisam imala prilike se razvijati u tom pravcu. Nažalost, malo ih je koji bi to mogli potvrditi jer nisam "svirač" za društvo, prezirem repertoare tipa "krivo je more..." ili "hajde mala dođi u moju sobu..." tako da je vrlo, vrlo malo ljudi to čulo. Ali, oni koji jesu, moga su glazbenog ukusa pa mi je njihovo mišljenje drago. A ono je više nego pozitivno. No, veći razlog zašto me drugi nisu slušali je taj što sam po tom pitanju straaaašno sramežljiva. A inače, glazba je moj neispunjeni san. Eto...
4. Samo sam jednom u životu pročitala tuđu poštu. A ovo i nije bila klasična pošta, već e-mail. Naime, ponukana onom tipičnom ženskom intuicijom koja je tada već duže vremena bila omalovažavana, sjetila sam se passworda za e-mail moga ex muža kojeg mi je, pak, dao i nekoliko godina prije toga sramotnog mi čina. Ni sama ne znam odakle mi je bljesnuo u tom trenutku. A još se tada gotovo nisam ni znala služiti internetom. I tako uđem i doznam kako se planira vjenčanje. A mi još bili u braku. U neku ruku mi je neugodno zbog toga što sam to napravila, ali zbilo se u pravi trenutak. Na kraju krajeva, sve je za ljude. :) Eto, sada to zna više od 4 osobe.
5. Obožavam šećer za kavu, mislim na onaj u vrećicama, iz kafića. Mogla bih cijeli dan samo to jesti. Neću nikad posegnuti za teglom sa šećerom, uzeti žlicu i navaliti. Ali vrećicama nema spasa!
Sad bih trebala druge uvaliti...
Da vidim tko još nije dobio ništa...
Hm... Ljudi koje imam na linku uglavno su to već sve riješili, a nekako mi neugodne kontaktirati po tom pitanju nekog nasumce sa lista postova... Ma, ionako se to širi svemirskom brzinom, čisto sumnjam kako će zbog mene sve sad stati. Zar ne?!
zadatak
Odgovori na dva pitanja - zadatka sa nogovodišnjeg ludila:
Zašto sam počela pisati blog?
Najiskrenije, neki osobiti povod za to ne sjećam se da sam imala. Jedina dva bloga koja sam prije ovoga posjećivala, a to je trajalo dosta prije ovoga, bili su blogovi post secret i blog sestre mog ex muža na kojem sam pratila rast njezine bebe.
Aha! Sad sam se sjetila: onda sam jednog dana pokušala tražilicom vidjeti ima li nešto gdje se spominje blog na hrvatskom. Prvo što se ponudilo bilo je blog.hr. Uđem i vidim kako se mogu registrirati. I dalje je tekla čista znatiželja. I tako je krenulo. I tako nasta ovo.
Kome sam rekla?
Zna samo Danijela. Ali ne zato što želim od poznatih skriti kako sam napravila i promislila nešto što oni sigurno nikad nisu u životu ( :) ), već zato što, nemajući svoj fizički životni prostor, ovo je u neku ruku postala nadoknada za ponekad tako željenu osamu.
Eto. :)
dosada. što je to?
Potaknuta Mentininim pitanjem o dosadi života u malom mjestu, došlo mi:
Iskreno, nikad nisam doživjela dosadu, tako da nisam baš zahvalni "odgovarač" na pitanje o monotoniji otočnih zima. No, isto tako znam kako jako puno mojih vršnjaka, a što je najgore, i onih ljudi koji su puuuuuuno mlađi od mene, tu umiru upravo od dosade (po njihovoj definiciji).
Mislim kako je dosada osobni problem kojeg će teško riješiti napućenost velegrada. Dan, deset dana ili mjesec, zabava će biti zajamčena, no, pitanje je što onda. Teško onome koji se oslanja na druge kako bi mu ispunili vrijeme.
Nisam "samotnjakuša", čak što više, češće osjećam nedostatak dalekih prijatelja (Danijela, eto, i tu se možeš prepoznati) jer jedna od većih mana života u malom mjestu je upravo to: ograničenost u izboru ljudi s kojima će razgovor i vrijeme biti nešto više od puke površnosti, ali to je nešto što nema veze sa dosadom. Željela bih kad bih si mogla češće priuštiti barem vikende npr. u splitu ili sl., ali ni to nema veze sa dosadom. Ima veze sa povremenom promjenom i iskustvima na kojima sigurno zakida život u malom mjestu.
Kad bih dobila veeeeliku lovu, mislim kako bih si stan, ili još bolje, kućicu s vrtom kupila upravo tu. Budući zamišljam veeeeliku lovu, znači kako bi bio riješen i materijalni problem ostvarivanja kratkih ili dužih putovanja.
Kao majka, ne dvojim. Znam kako su djeca u malim otočnim mjestima zakinuta za kojekakve aktivnosti koje šakom i kapom pruža grad. I bude mi žao što lokalni "dušebrižnici" ne poduzimaju ama baš ništa, ne samo za moje, već i za vlastitu djecu, ukoliko to nije nešto što će usputno popuniti i prazninice vlastitih im džepova. Ali blagodat bezbrižnosti odrastanja uz prirodu je teško nadoknadiva. Radim uporno na tome kako bih kod N. još više razvila ljubav i zanimanje prema moru, kamenu, šumi...
Mogućnost korištenja izvanredno bogate knjižnice (a i da nije baš takva!) je još jedna prepreka za poimanje dosade.
Ne mogu ne spomenuti svemožni internet koji mi barem virtualno približi one daleke, zatim poseban gušt čitanja blogovoa i komunikacije sa autorima.
I još kojekavi hobiji kojima se barem ja bavim nisu mi dozvolili doživjeti dosadu.
Kad mi se pruži prilika, a što je pak rijetko, znam satima ležati u krevetu. Uživam se vrtuljkiti, s boka na bok, pa na trbuh, pa na leđa... pa povremeno utonuti u san, pa se probuditi, pa se opet malo vrtuljkiti... Dakle, ni to iz dosade.
Dosada, što je to?
Moj otok. Pojela ga djelomično izmaglica. Ja sa kopna gledam kako se baš moj rub ne vidi!
povratak...
Evo nas kući. Vrijeme je prošlo bezobrazno brzo, nismo se ni okrenule, a nakon ponedjeljka je već svanulo jutro petka i dan našeg odlaska.
Bilo je suuuper, opuštajuće, odmarajuće, bezbrižno, obogaćeno prekrasnim vremenom i još ljepšim krajolikom, blagoslovljeno predragim ljudima. Moja mila, osjetljiva sestra dočekala nas je i otpratila u suzama. Poznata u našoj obitelji kao predsjednica Žrtvoslovnog društva nekoliko naših obitelji udruženih brakovima na sve strane, ne ustručava se proliti suze iz sreće i tuge, ali nimalo sebično jer to isto radi i za bliske ili nepoznate. Takva biljka. Nježna i dobra. Srca velikog čini moj boravak kod nje "udomaćenim". Uživam tamo, u ne-znam-koliko kvadrata moga utočišta još od početka bračne krize. To je mjesto na kojem zaboravim sve što me tišti, zapravo, ako i ne, dijeleći verbalno muku sa milom mi sekom, svaki teret postaje lakši. Zatim malo dijeli ona svoju sa mnom i tako taj dom postaje mjesto uzajamne utjehe. Svima priželjkujem jednu takvu osobu.
Večeras je susret blogera u Kaštel K. Baš mi je žao što ne mogu biti tamo. Eto što ti je život na otoku i nemotoriziranost... Nadam se kako drugi put neće biti prepreke...
Isto tako se nadam kako će netko od onih koji idu podijeliti s nama svoj doživljaj.
Šmrc...
putovanje
Nas dvije smo opet malo na putu, opet u mom podgorskom utočištu. Uživam svim mogućim osjetilima. Tako je dobro, usput, ne razmišljati o poslu i nekim povremenim nedaćama.
Evo jednog od domaćina, zapravo domaćice:
To je Bubi.
Vrijeme nas služi kao po narudžbi. Uskoro ćemo na izlet u Makarsku.
Kako je očito da ovaj blog ima posjetitelja (koristim priliku zahvaliti svima na posjeti i ostavljenim komentarima), koristim priliku proslijediti obavijest Broda u boci o susretu blogerskog društva 12.1., u petak, u Baletnoj školi u Kaštel Kambelovcu i to u 19:30 h.
Neizmjerno žalim što neću moći biti tamo, ali isto tako molim sve koji svrate, a budu znali za neki slijedeći sličan dolazak u splitskom okružju, dati mi to do znanja. Zahvaljujem unaprijed!
oda goranu tribusonu
Od djevojačkih dana sam se vezala za Gorana Tribusona. Jaaaako volim njegove dokumentarne romane kao i krimiće. Stil kojim se izražava i neprikosnoveno inteligentni humor kojeg rabi je upravo onaj koji izvabi grohot, ma gdje bila. Sjećam se, kad sam čitala Povijest pornografije, mnogi su se čudili što djevojka može vidjeti u tom romanu, nagađajući, očito po naslovu, kako se radi vjerojatno u hr verziji Kama Sutre. Valjda nije priličilo biti nezainteresirana za attach žutim tiskovinama u obliku loših ljubavnih romana.
Anyway, trenutačno čitam Uzvratni susret, spoj kriminalističkog i socijalnog romana, za kojeg me sestra uvjerava da sam čitala. Ne bih rekla, što potvrđuje i godina izdanja (2001.), vrijeme kad sam živjela izvan Hrvatske.
Dakle, ovo je oda Tribusonu:
Oda Tribusonu
Moj naklon, majstore!!!
A ovo je današnji djelić moje opčinjenosti nebom (opet mobitelom uslikano jutros):
hello, duxx!
Kad pop nema posla i kozliće krsti! Na poslu sam i to dosta toga govori...
Dobro, niti sam ja pop, a niti je Duxx kozlić!
Anyway, Duxx je jedan simpa muškarac koji živi u jednom od najljepših gradova na svijetu, koji ima, mislim, lijepu kuću, sa još ljepšim pogledom i koji mi posebno danas čini vrijeme "protočnijim" nego što bi inače bilo...
Thanx, Duxx!!!
:)
s...m na blog spremnik!!!
Baš mi postaje žao što ne funkcionira prikaz slika sa blogovog.hr spremnika. Sad ću pokušati staviti sa neke druge stranice.
Prvo: zanima me hoću li to znati napraviti.
Drugo: zanima me hoće li se to vidjeti.
Eto, ja je prilijepila, pa ćemo vidjeti. Ako se ne vidi, evo objašnjenja: opčinjena prirodom, a posebno nebom (možda i profesionalna deformacija!), pratim i bilježim fotoaparatom ili mobitelom (ova je mobitelom) avionske tragove i kretanje oblaka. Kako se samo lijepih i zanimljivih prizora može gore naći. Zaista, kako netko može pogledati gore u tu ljepotu i dvojiti ima li netko iznad?!
E, pa na gornjoj slici je križaljka nastala križanjem pravaca 4 aviona. Zgodno, je l' da je?!
A sad ću pokušati drugu:
Eto. To sam slikala isto mobitelom neko jutro na putu prema poslu. Ako se ne vidi, prikazuje sunce na istoku, nad morem magluština. Ja iznad magle. Dolje bezdan...
Vidi li se?!
bez naslova
Upravo sam na NOVOGODIŠNJEM LUDILU opisivala nastanak svog bloga.
Dok sam nacrtala Kosjenku, fotografirala je i ispisala blog, uhvatila me, evo ponoć, a ujutro valja ustati.
Kad smo se vraćale iz glazbene, mjesec se taman uzdigao od istoka. Nisam mogla odoljeti simpatičnom dojmu, pa sam, u nedostatku fotografskog aparata, okinula još uvijek Božićni ambijent mobitelom.
Kako su mi samo slatke ove sličice!
post secret
Post koji sam upravo objavila na novogodišnjem ludilu, ali isto tako moj dar onima koji posjećuju mene.
E, sve sam mislila što bih mogla darovati kao novogodišnji dar sudionicima ove, možda ne humantiarne, ali ono zasigurno vesele akcije... Padale mi napamet fotke (moje), pa stihovi (tuđi, naravno), pa proza (tuđa, naravno), pa ovo (vjerojatno moje), pa ono (isto tako)... I na kraju odlučih kako bi dobar dar vama, dragi ljudi, mogao biti OVAJ blog. Znam kako možete sami skužiti o čemu se radi, ali evo, ukratko:
Frank Warren, Amer, kao dio svog umjetičkog projekta, na jednoj stanici podzemne željeznice, slučajnim je odabirom ljudima dijelio prazne adresirane dopisnice. Plan je bio neka svatko napiše svoju tajnu i ubaci u sandučić. Ono što je bilo neplanirano je to što se Warrenu počeo pretrpavati poštanski pretinac jer su ljudi, vidjevši izložbu, a i međusobno podijelivši njegovu adresu, sami počeli praviti razglednice i slati mu. Čovjek je napravio web stranicu i svaku nedjelju izbacuje neke po vlastitom izboru. Činjenica je što ima zaista svakakvih tajni, ali ponajvše tužnjikavih.
Ovu preporuku nisam stavila kako bih, dragi blogeri, unijela nemir u naše prazničke duše, već kako bi oni koji misle kako je njima najgore, ipak vidjeli da nisu sami. A k tome, ima i onih za pravo nasmijati se!!!
Eto. Još jednom: SVIM' NA ZEMLJI MIR, VESELJE...
the day after
Evo me, nakon, iako neplanirane, ali burne noći.
Dok sam slala zadnji post na novogodišnje ludilo blog, zvala me frendica neka dođem vani na piće. Teško žabu u vodu natjerati... A ja žeeeeednaaaa bila, pa izašla, i pila sve dok žeđ utažila nisam. Sad smo zaključili kako se radi o pravoj žabi. É, ali nisu sve žabe ružne. Ima i onih simpa! É, pa ta mogu biti ja: npr. gatalinka!
In-šoma-dela-šoma, došla sam doma (nu rime!), legla priželjkujući skori san. U ušima je tutnjalo od bučne (nemile mi) glazbe, a u želucu kovitlalo sve konzumirano... Uz malo obećanja Bogu kako nikad više neću piti ako mi omogući miran san (ali On, mudro, krivim crtama ravno piše, pa mi poruku mučninom šalje: na greškama se najbolje uči!), zaspah nakon pola sata vizija polu-punih i polu-praznih čaša na šanku kojega sam podupirala tih cca 3,5 sata... Nikad više!!!
Ekipa sa bloga se pokazala zaista sjajnom!
Podržavam ideju o "dohranjivanju" istog. Bilo bi zaista šteta ugasiti ovako dobru zamisao!
Bravo cure!
I još jednom, sretna i vesela, puna zdravlja, ljubavi, sreće i gotovine, Nova vam svima bila!!!!
Bye, bye....
