nastavak putovanja
Dakle, da nastavim o našem putovanju. Sve ove dane se spremam na to, ali "progone" me sjećanja na već jednom napisani text koji je otišao u... u... tko zna gdje već... Nedovoljno ga se sjećam da bih mogla uopće iskoristiti neku od ondašnjih "umotvorina", a opet, čuči mi za vratom i ne da započeti nastavak...
Uslijedio je izlet u Atnwerpen, grad - svjetsko središte trgovine dijamantima.
I frendičin dečko je išao s nama što nas je veselilo budući je čovjek pravo zaposlen! Već su svi preduvjeti za sjajan izlet bili zadovoljeni.
Iako tamo stigosmo po noći, Antwerpenu nije smetalo zadiviti me ljepotom. Dnevna svjetlost uopće nije ni bila potrebna. Kako je Nova tek friško stigla, i grad je još bio obasjan slavljeničkim svjetlima.
Domaćini su osmislili plan šetnje gradom, a ono što me je najviše dojmilo bio je silazak liftom cca 31 m pod zemlju, pogledati niz 500 i nešto metara dugi tunel pod rijekom Schelde i njenoj drugoj obali! Neobičan osjećaj! I uzbudljiv!
Nevjerojatnu hladnoću uz rijeku koja nam je sledila obraze i sadržaje noseva ublažili smo vrućim juhama kineskog fast fooda. Mljac!!! U tih nekoliko belgijskih dana imala sam prilike jesti pravu kinesku hranu, a koju nisam jela još od Amsterdamskih dana, dakle, umalo 11 godina! Tamo sam se doslovno navukla na nju! Iako i sama pripremam nešto njihovih jela, nema ništa dok ti ih Kinez ne promiješa! 
Oduševljena sam kako su naše cure podnosile naše izlete! Ipak se uglavnom radilo o dužim hodanjima, osobito u Parizu, ali nitko se nije žalio! Presretna sam bila što je N pokazivala zanimanje za viđeno i kaže da je uživala. Znam je, pa joj i vjerujem. Još kad se ne bi opterećivala time što misli kako joj je put sa mnom bio možda draži nego put s tatom, bila bih još sretnija. Naime, što nju muči: muči je da ne bi tata pomislio kako ga manje voli ako joj se više svidjela koncepcija našeg puta... Jadno moje...
...
Zatim je uslijedio izlet u Bruxelles, prekrasni Bruxelles...
Tamo smo se vlakom zaputile nas 4 cure. Nakon 20tak minuta vožnje uslijedio je polagan ulazak u grad. I scena koja me i sada nasmije: naime, pri ulasku u grad, vlak, naravno, ne vozi punom brzinom, tako da smo sasvim lijepo mogle razgledati s visoka briselski Red Light District. Primjetila sam prije moje kćeri kuda prolazimo, ali nisam željela skretati joj pozornost jer sam znala kako će se smjesta postaviti pitanje što te žene, gotovo gole, rade. Teško je tako zapravo malom devetogodišnjem mozgu razjasniti "prava i obaveze" "najstarijeg svjetskog zanata", a da se ne zadire u nešto što njen razum još ne može probaviti, a opet dati dovoljno podataka kako bi se zapitkivanje zaustavilo. No, niti je dijete čoravo, a ni kvart nije mali... I naravno, krene. Objasnim u kratkim crtama, nešto kao: "Te žene su odlučile, a što Belgija zakonom dozvoljava, kako se za novce mogu ljubiti s muškarcima koji to žele platiti. Mislim kako to nije sretno odabrano zanimanje u životu i kako je sigurno ponižavajuće za žene, općenito. Ne služi nikome na čast baviti se time. Ali svatko odlučuje kad odraste što i kako želi živjeti... Bla..."
Naravno, i prijateljičina kći od sedam godina je isto tako vidjela što i mi, da bi nakon moga izlaganja, nalakćena na stol između sjedala, lijepog i ozbiljnog lica, upitala svoju majku na slatko izgovaranom hrvatskom s belgijskim primjesama: "Majka, jesi li i ti to radila?" Nas dvije smo se pogledale i umrle od smijeha! Ja sam to očito malo prenježno objasnila, a ona je dobro odgajano dijete, dok se moja kći ipak zgrozila nad tom pričom. Dvije godine u njihovom životnom razdoblju su prilična razlika. Eto, netko je nešto novo naučio, a da još ni s vlaka sišao nije 
Kažu, jedan od najljepših europskih trgova:
Nakon razgledavanja i posjete Mannekenu Pisu, frendica sjajnog pamćenja i dobrog srca nije zaboravila kako moja kći ima neodoljivu želju imati Heelys ili nešto nalik tome. Naime, u Mechelenu se prvi put susrela s njima i oduševila se. No, prekopavši i okolicu grada, nismo našle kombinaciju odgovarajućeg modela s brojem.
Dakle, držeći nas u neznanju o svom planu, potpuno pripremljena, frendica nas je vodila ulicama Bruxellesa u potrazi za tenisicama koje bi moju kći učinile neizmjerno sretnom. I baš kad su nam sve nade potonule:
Nakon tog uzbuđenja, otišle smo vidjeti fascinantni Atomium.
dnevnik
Potaknuta MENDULINIM zadnjim postom o pisanju dnevnika, dio komentara koji sam ostavila kod nje, zalijepila sam i kod sebe.
Prije nekoliko godina bespovratno sam uništila sve svoje dnevnike. Pisala sam ih od zaista ranih dana i čitajući ih ponovo, osjetila sam opet istu tjeskobu koja me pratila kroz djetinjstvo. Razmišljala sam možda ostaviti ih svojoj kćeri i jednog dana, kad još malo poodraste, dati joj ih na čitanje kako bi vidjela što znači mučno djetinjstvo i da, iako dijete razvedenih roditelja, ima itekakvu sreću u životu... No, spašavajući u tom trenutku sebe, sve sam ih izgorjela...
Koliko god su mi nekada dnevnici služili kao mutavi terapeut, zahvalni slušač u svijetu straha i koprcanja u nemogućnosti boljeg izbora, i iako sada sa osjećajem kako sam nadrasla i nadišla taj, ponekad tako tuđi život, toliko sam u odrasloj dobi, čitajući ih, opet proživljavala ono što sam živjela. Zapravo, moje tijelo bi počelo doživljavati reakcije na pročitano ikao znam kako je sve to daleko iza mene. Nevjerojatno kako životna i dobna zrelost nikad nije uspjela očistiti uglove i vrata kaveza za mnom potpuno zatvoriti...
povratak
Prekjučer smo stigle doma.
Putovanje u Belgiju je, iako već u startu podržano strašnom radošću, mojom i kćerinom, ispalo, pak, još daleko više od svih najboljih mogućih očekivanja!
Idem, onako, kronološki:
Naoružane koferom, velikom putnom torbom, svaka svojom ručnom torbom i dva kišobrana, u nedjelju, 12., uputismo se prema kopnu kako bi ranom zorom mogle hvatati avion za Zagreb. Polazak iz stana je trebao biti oko 5 ujutro, no, uzbuđenje nas je probudilo već negdje u 3 kad smo nedugo potom i ustale.
Uzimajući u obzir njen strah od letenja koji je kulminirao prije putovanja sa ocem u rujnu, ugodno se iznenadih sasvim blagom pojavom istog, a koji je iščeznuo već pri prvim sekundama polijetanja. Dobar početak!
Kako to već bude, naravno da nismo letjeli pravo za Zagreb, već smo zaokružili preko Pule zbog loše vidljivosti dan ranije, tako da me već krenula hvatati frka hoćemo li uspjeti stići na avion za Bruxelles. No, ipak se zle slutnje nisu obistinile, pa smo, fakat trčeći, uletjele u avion prema cilju.
I sletjesmo!
Draga frendica nas je čekala na aerodromu i spretnom vožnjom odvela u njihovo slatko gnijezdo!
Vozeći se prema doma, nisam mogla ostati ravnodušna prema ljepoti Mechelena. Krenula su sjećanja na život u Amsterdamu čijom sam ljepotom i toplinom bila očarana toliko da i danas sanjam snove u kojima šetam našom ulicom, prelazim mostove... Sličnost arhitekture ublažila je želju za ponovnim odlaskom tamo.
Smjestismo se u slatkom stanu, zauzesmo sobu domaćina i uputismo se u šetnju bajkovitim Mechelenom. I tu započinje stvaranje fotoalbuma od nekoliko stotina fotografija sa cjelokupnog putovanja.
Frendičino gostoprimstvo, kao i njegog dečka i kćeri joj, toliko je bilo stvarno, da smo se nas dvije odmah osjetile slobodnima kao u vlastitom domu. A njihova briga i organizacija vremena tih nekoliko dana nadišla je sve što je čovjek uopće mogao i pretpostaviti za tako kratki boravak! Uslijedila su putovanja za Bruxelles, Antwerpen i Pariz!!!
I tu je sad išlo maaaasu texta i slika... I ja, glupača 
, umjesto ugasiti folder sa slikama, stisnem "X" bloga i ode u nepovrat cijeli text...
Sutra ću nastaviti...
po pitanju putovnice, zurnosti odgovora iz mup-a, suglasnosti roditelja i ostalih podataka obavijenih velom tajni...
Evo nas u Belgiji! Predivno nam je! Ali o tome cu najvjerojatnije u slijedecemo postu, naravno, popraceno fotografijama.
Sto se tice moje "istrage" po pitanju potrebnih papira za prelazak granice s djetetom, odnosno, pisane suglasnosti, naravno da od MUP-a nisam dobila nikakav odgovor. Pitanje je cita li uopce itko postu pristiglu na objavljenu e-mail adresu na njihovoj sluzbenoj stranici. Vjerojatno ne cita nitko. Dakle, sluzbeno definiranog odgovora neeeeemaaaa. To sam i ocekivala.
Kad smo na zagrebackom aerodromu pravile kontrolu putovnica, naravno, uz putovnice izvadila sam i ex-ovu suglasnost i rodni list kceri, no, sluzbenica je trazila samo rodni list buduci se dijete i ja ne prezivamo isto. Kad sam je pitala treba li i suglasnost, rekla je kako ne treba.
Zakljucak je vrlo jasan: kao i po pitanju mnogih stvari, cini se kako se ni po ovom vaznom pitanju ne zna isto tako "ni tko pije ni tko placa". Informacije se daju kako tko po vlastitom nahodjenju drzi sto potrebnim, pa makar to znacilo upropastena putovanja, trosenje love i slicno. Naime, suglasnost isto tako stoji i novaca: ovjera kod javnog biljeznika, a konkretno u ovom sada nasem slucaju i trosak slanja DHL-om istog sa dalekog istoka. Naravno, koga boli dupe za to!
Evo samo jedne fotkice iz aviona:
sveopće ludilo i neugoda
Uskoro nas dvije putujemo u inozemstvo kod frendice.
Stjecajem okolnosti i posla kojeg radim, znam kako granična policija, u slučaju kada dijete samo s jednim roditeljem putuje u inozemstvo,
traži suglasnost drugog roditelja za isto. Isto tako sam bila upućena kako je isto vrijedno, bez obzira radi li se o bračnoj zajednici ili razvedenim roditeljima, odnosno izvanbračnoj djeci. Još jedan podatak koji je bio iznešen, a kao poticaj za isto, jest taj kako je navedeno potrebno u korist izbjegavanja situacije sa eventualnom otmicom djeteta od strane jednog roditelja. I moram priznati, ima smisla.
Istu sam suglasnost ovjeravala i kad je moja kći u par navrata putovala sa ocem izvan RH. U slučaju, sada, našeg putovanja, priskrbila sam suglasnost njenog oca. Kako sam trebala neke detalje u svezi teksta same suglasnosti, kontaktirala sam graničnu policiju na Zračnoj luci Split, a koja je ujedno i moje polazište prema inozemstvu. Ljubazni gospodin strpljivo je objasnio što mi je činiti. Tako je i učinjeno.
U razgovorima sa poznanicima koji su isto sami s djecom znali putovati u inozemstvo, ali, za razliku od mene, kopnom, doznala sam kako nikada nikakav papir nije od njih tražen pri prelasku granice. Budući mi čak ni službenica naše nacionalne kompanije nije htjela prodati karte dok nisam pribavila suglasnot, moram priznati kako me zbunio podatak da zračna granica nije isto što i kopnena, odnosno morska. Odnosno, kako su zračne luke očito pogodnija mjesta (uz sve moguće nadzore, zaštitarske službe i koješta pri tom) za "nepodopštine" neodgovornih roditelja i da ne postoji jedinstveni zakon za granični prijelaz, pa ma kakav i ma gdje bio.
Tako se i danas pojavio slučaj da sam doznala kako prijateljica s dvoje djece putuje u inozemstvo - kopnom. Sasvim slučajno priupitah je je li se raspitala treba li joj suglasnost njihova oca. Savjetovah joj kontaktirati granični prijelaz kuda mora proći. U svakom slučaju, stupila je u kontakt s graničnom policijom u Metkoviću gdje ju je ljubazni policajac uvjerio kako, ukoliko djeca imaju svoju putovnicu (što moje dijete ima već godinama, pa svejedno nije ništa značilo), nikakav papir drugog roditelja nije potreban. Svoj iskaz potkrijepio je tvrdnjom kako je drugi roditelj dao suglasnost već pri potpisivanju zahtjeva za izradu samostalne dječje putovnice u policijskoj postaji i time nitko ništa više nema pravo od nje tražiti.
Ne budi lijena, nazovem istu postaju i dobijem istog gospodina koji to sve isto ponovi i meni, ja njemu spomenem moju situaciju i pitam ga je li siguran, na što me gospodin krene uvjeravati ponavljajući sve gore navedeno. Zatim se obratio kolegi do njega koji je "završio granični tečaj" i koji je isto to potvrdio (što sam i čula u pozadini našeg razgovora). Zaključak je kako se radi o "budalaštinama".
Zatim ponovo nazovem Zračnu luku i granična policija me uvjeri kako sve navedeno nije točno, kako kopnena granica ne odstupa u pravilima te vrste od zračne, i, ukoliko kolege postupaju po zakonu, kako je moguće da će prijateljica biti dovedena u situaciju da joj neće dozvoliti prijeći granicu samoj s djecom,a bez očeve suglasnoti. Nažalost, nitko svoju definiciju nije znao potkrijepiti navodom zakona koji se očituje prema takvom slučaju.
Upravo ovaj text sam uputila mailom MUP-u sa zamolbom za što žurniju povratnu informaciju kako bi se na vrijeme spriječile moguće neugodnosti... Živo me zanima...
