sveopće ludilo i neugoda
Uskoro nas dvije putujemo u inozemstvo kod frendice.
Stjecajem okolnosti i posla kojeg radim, znam kako granična policija, u slučaju kada dijete samo s jednim roditeljem putuje u inozemstvo,
traži suglasnost drugog roditelja za isto. Isto tako sam bila upućena kako je isto vrijedno, bez obzira radi li se o bračnoj zajednici ili razvedenim roditeljima, odnosno izvanbračnoj djeci. Još jedan podatak koji je bio iznešen, a kao poticaj za isto, jest taj kako je navedeno potrebno u korist izbjegavanja situacije sa eventualnom otmicom djeteta od strane jednog roditelja. I moram priznati, ima smisla.
Istu sam suglasnost ovjeravala i kad je moja kći u par navrata putovala sa ocem izvan RH. U slučaju, sada, našeg putovanja, priskrbila sam suglasnost njenog oca. Kako sam trebala neke detalje u svezi teksta same suglasnosti, kontaktirala sam graničnu policiju na Zračnoj luci Split, a koja je ujedno i moje polazište prema inozemstvu. Ljubazni gospodin strpljivo je objasnio što mi je činiti. Tako je i učinjeno.
U razgovorima sa poznanicima koji su isto sami s djecom znali putovati u inozemstvo, ali, za razliku od mene, kopnom, doznala sam kako nikada nikakav papir nije od njih tražen pri prelasku granice. Budući mi čak ni službenica naše nacionalne kompanije nije htjela prodati karte dok nisam pribavila suglasnot, moram priznati kako me zbunio podatak da zračna granica nije isto što i kopnena, odnosno morska. Odnosno, kako su zračne luke očito pogodnija mjesta (uz sve moguće nadzore, zaštitarske službe i koješta pri tom) za "nepodopštine" neodgovornih roditelja i da ne postoji jedinstveni zakon za granični prijelaz, pa ma kakav i ma gdje bio.
Tako se i danas pojavio slučaj da sam doznala kako prijateljica s dvoje djece putuje u inozemstvo - kopnom. Sasvim slučajno priupitah je je li se raspitala treba li joj suglasnost njihova oca. Savjetovah joj kontaktirati granični prijelaz kuda mora proći. U svakom slučaju, stupila je u kontakt s graničnom policijom u Metkoviću gdje ju je ljubazni policajac uvjerio kako, ukoliko djeca imaju svoju putovnicu (što moje dijete ima već godinama, pa svejedno nije ništa značilo), nikakav papir drugog roditelja nije potreban. Svoj iskaz potkrijepio je tvrdnjom kako je drugi roditelj dao suglasnost već pri potpisivanju zahtjeva za izradu samostalne dječje putovnice u policijskoj postaji i time nitko ništa više nema pravo od nje tražiti.
Ne budi lijena, nazovem istu postaju i dobijem istog gospodina koji to sve isto ponovi i meni, ja njemu spomenem moju situaciju i pitam ga je li siguran, na što me gospodin krene uvjeravati ponavljajući sve gore navedeno. Zatim se obratio kolegi do njega koji je "završio granični tečaj" i koji je isto to potvrdio (što sam i čula u pozadini našeg razgovora). Zaključak je kako se radi o "budalaštinama".
Zatim ponovo nazovem Zračnu luku i granična policija me uvjeri kako sve navedeno nije točno, kako kopnena granica ne odstupa u pravilima te vrste od zračne, i, ukoliko kolege postupaju po zakonu, kako je moguće da će prijateljica biti dovedena u situaciju da joj neće dozvoliti prijeći granicu samoj s djecom,a bez očeve suglasnoti. Nažalost, nitko svoju definiciju nije znao potkrijepiti navodom zakona koji se očituje prema takvom slučaju.
Upravo ovaj text sam uputila mailom MUP-u sa zamolbom za što žurniju povratnu informaciju kako bi se na vrijeme spriječile moguće neugodnosti... Živo me zanima...
