...
Obrojavam... Još 3 dana! Iako, idila će biti na kratko prekinuta početkom veljače, ali nema veze, ili će se za te dane produžiti godišnji, ili ću ih iskoristiti nekom drugom zgodom. Odlazak će se morati zbiti zbog "pasivnog" rada, tako da mi teško ne pada. I što je najvažnije, neće biti vikend. A preko tjedna N. je ionako u školi.
Ove sam fotografije opet danas radila mobitelom. Budala, zaboravim ponijeti fotoaparat na posao. A upravo kad idem i kad se vraćam, doba je dana kad je svjetlost u kombinaciji sa oblacima suluda.
Uuuu, danas je zapravo zahladilo. Baš kako su i najavili. Jedino se malo razočarah što najavljena lebićada (vjetar SW) nije uskovitlala porat. Možda nije u redu priželjkivati tako nešto, jadni ribari i brodovlasnici budu u ludilu spašavanja svojih brodica, natezanju konopa... Ali to je doživljaj koji stvarno bude uzbudljiv. Luka uskuha, brodovi se međusobno sudaraju, propinju prema rivi. Sve izgleda kao jedna suluda arena. A ljudi viču, trče, skaču, uskaču, iskaču...
I tako sam se sjetila pokojnog oca koji je strahovao za svoju "Marinu" za takva nevremena. Barka nije bila njegova, već mu je dao na korištenje starac s mora koji je živio u Zagrebu. Tek ljeti bi se otac odvojio od nje na petnaestak dana, u vrijeme kada bi se pravi vlasnik spustio na otok i sa obitelji tu proveo nešto škrtog godišnjeg odmora. Barku smo sa ocem i mi čistile, strugale, bojale...
Kad je otac umro, kćeri sad već pokojnog vlasnika su nam velikodušno ponudile besplatno vlasništvo nad "Marinom", budući od smrti vlastitog im oca, nitko od njih za nju nije pokazivao zanimanje.
A mome je bila život. Cijeli život, do pred samu njegovu smrt, mislila sam kako mu je značila više i od nas, djece. Više od mene. Proklinjala ja "Marinu" i onoga tko je vozi po sinjem moru. Priželjkivala joj bure i nevere, valove potopne, pogubne za nju. I njega.
Kako se lako zateći u neznanju. Kako se tužno zateći u neznanju...
"Marina" je i dalje u portu. Ima novog vlasnika. Niti je gleda, niti joj veslima daje maha, niti pod pajolima ribu sakriva... Kao da nikad nije bila živa. Kao da nikad nikome nije značila život...
24.01.2007. u 22:51 |
14 Komentara |
Print |
# |
^
0
Studeni 2009 (1)
Srpanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (4)
Kolovoz 2007 (5)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (2)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (6)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (17)
Prosinac 2006 (6)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
e-mail: okosjenki@net.hr
Kao prvo, trebalo bi pokazati kako Kosjenka i Regoč izgledaju.
Dakle, na internetu sam našla malog Regoča, dok se Kosjenku nikako nije dalo uhvatiti. Onda sam si prije par minuta dala truda, pa sam je pokušala nacrtati onakvom kakvu bih je zamislila današnjom maštom. I evo ih:
Regoč
Kosjenka
Budući sam do prije par godina, što se frizure barem tiče, bila Kosjenkina sušta suprotnost, od kako sam pustila kosu, a koja je, valjda nakon toliko godina zatočenistva luđackom brzinom krenula rasti, mnogi iz bliske mi okoline, u šali znaju reći da izgledam upravo kao Kosjenka, iako smo bojom kose u velikom raskoraku! (A ni frizura nije baš ista!)
Zašto nisam blog nazvala samo "Kosjenka"?
Razmišljala sam o tome i zaključila kako će se u nekim trenucima zasigurno pojaviti kakav Regoč, ili će neki od prošlih Regoča biti spomenuti u nekom kontextu (Regoč: metafora za bilo kojeg muškarca koji bi eventualno bio ili je već spomenut: brat, otac, ex muž, ev. dečko, prijatelj, susjed, župnik, rođak, kolega...), strpah i njega u naslov bloga.
I tako se rodio ovaj blog.
Ništa osobito mudro i novo u ovom blogu neće se naći. Pišem ga uglavnom kao vrstu dnevnika i objavljujem svoje fotografske uradke za koje ne mislim kako su umjetnička djela, već su po nečemu meni osobito drage, pa mi ih lijepo vidjeti kao dekoraciju mojih misli.
Sve je to i dio moje opčinjenosti napretkom ove vrste tehnologije.
No, iz toga se izrodila jedna jako dobra stvar, a to je virtualno upoznavanje drugih i suosjećanje s tuđom radosti, a bome nerjetko i tugom.
Ecco. To bi bilo to o Kosjenki. A i Regoču.
Linkovi
ljudi koje rado pročitam:
POST SECRET
NOVOGODIŠNJE LUDILO
BROD U BOCI
HEROSTRAT(IŠTE)
MENTINA
RUDARICA U SEOSKOJ IDILI
ZG DNEVNIK
012 STATION
FANNY
MUDRI I NJEGOVE PREKRASNE FOTOGRAFIJE
MELANCHOLIA
i još ih ima!!!