još jedan kraj
Večeras svratih tu i ugledah Mangin oproštajni komentar...
Ističem kako sam njegov blog pratila sa iznimnim zanimanjem, a nadasve poštovanjem.
U sirotoj nam domovini, gdje se nemilo premlaćuje sve živo, s pravom i bez prava, automobili dižu u zrak, puca se kad se kome, gdje i u koga prohtije, a počinitelji plaze mirna i hladna srca između nas, imati transparentnu hrabrost kao što je ima Manga, ne sreće se baš na svakom koraku.
Imati hrabrost, a nemati srce...
Imati hrabrost, a nemati pamet...
Krcata nam galaxija takvih...
Upravo je zato Manga jedinstven: hrabrost, srčanost i pamet u savršenom suživotu. Trosjtvo tih darova izvanredno je koristio u pisanoj formi, prvo na blogu 012 station (blog.hr), a zatim na blogu 012 station (bloger.hr). Britak. Jasan. Besprijekorno argumentiran... Domoljub.
I odlučio prestati.
Neopisivo mi žao. Neopisivo. Ali potpuno razumijem.
Evo ti, Manga, moj skromni darak za napisano:
A što drugo dati "čoviku od zvizda"?!
neki krajevi
Prijateljica mi je neki dan "spočitala" kako dugo vremena nisam ništa napisala na blogu. Nisam mogla vjerovati kako ikoga zanima ono što pišem. Iako, postoje ljudi koje, doduše, zadnje vrijeme nešto rijeđe, nastojim pratiti i ostaviti trag posjete u njihovim komentarima, pa i ti isti svrate do mene. Ne držim se zanimljivim "piscem" poput mojih favorita kao što su npr. Brod u boci, 012 Station, Herostrat, Photopublika i još neki. No, ipak, moju Danijelu zanima što će slijedeće izbaciti moja tipkovnica :)
Ovaj napis posvećujem nekim krajevima koji se događaju ovih dana ili su se dogodili u relativno bliskoj prošlosti, a na neki način su ostavili tragić:
1. Izložba (23. kolovoza - 6. rujna)
Zaista sam rijetko tu. Mislim da već jednom napisah kako me je fotografija potpuno obuzela i u njoj provodim veliki dio slobodnog vremena. Potaknuta nagovorom jednog net-poznanika, učlanih se na stranicu Fotozine, i započeh tu svoje prvo javno izlaganje :) i nedugo nakon prve objavljene fotografije, iznenadih se količinom srčane prihvaćenosti već dobro ustoličenih članova kojih je ogroman broj na rubu profesionalizma, a vjerujem kako neki od njih to i jesu. To spominjem kao jedan od poticaja za pristanak na sudjelovanje na skupnoj foto-izložbi. Iako, kad ne bi bilo frendice (do čijeg mišljenja po pitanju mojih uradaka zaista držim budući se radi o akademskoj slikarici) koja me umalo bez pitanja prijavila na istu, sumnjam kako bi moji sumještani uopće vidjeli čime se bavim kad nisam majka i nisam na poslu :) U svakom slučaju, kritike po pitanju mog sudjelovanja su bile izvanredne i to ne samo od meni sličnih amatera, već i od ljudi kojima je struka bilo koja vrsta umjetnosti.
Evo par izloženih:
U subotu je bio kraj izložbe.
E, da! Jedna je čak i prodana!!! :))))
2. Ljeto
Dočekah, ipak još uvijek zdrave pameti, kraj ljetnog ludila. Nije završilo u cjelosti, ali je barem prestalo sa onim što me čini ne voljeti ga kao nekad. I sad je rujan, dio ljeta kojeg sam oduvijek najviše voljela. I baš nas krenulo, što vrućine, što toplo more... kad ono, Najdražu od subote odvalila viroza i visoka temperatura nam ne da disati. Žao mi i pomisliti kako je vjerojatno završilo ovosezonsko kupanje... Baš sad kad je najljepše... No, što je - tu je. Samo zdravlja!
3. Dino Dvornik
I njemu je došao kraj... Žao mi svakog tko umre mlad, pa tako i njega. Mislim da je HR glazbena scena, koju su preplavili kojekakvi šundaši lošeg ritma i još lošijeg glasa, a koji se besramno nazivaju njegovim kolegama, ostala bez uistinu izuzetnog glazbenika osobite ritmičnosti i vokala. Neka mu dobri Gospodin bude milostiv...
4. Razredna nastava
Još u lipnju je došao kraj školske bezbrižnosti. No, ljeto nas je ipak održavalo uljuljanima, dok smo se, pak, 1. rujna potpuno osvijestile. Ili onesvijestile. Kakogod. Od ove školske godine, ulaskom u peti razred, nastupa vrijeme ozbiljnosti školovanja. Knjige su teže nego što su bile, već dovoljno opsežan školski program čini se još opsežnijim... Nadam se da Najdraža ne osjeća moju tremu...
Kraj.