oceana
subota, 24.12.2005.
Nova godina
|
Jedno drago mi biće neki dan je reklo: «Što nam vrijedi slaviti dolazak NOVE godine ako zaista nećemo napraviti nešto NOVO?» Ovih dana (hmm...ipak priznajem da se radi o tjednima), prikupljam sve svoje godišnje mentalne zapise i iskustva i čeprkam po njima. Razmišljam što je potrebno učiniti sa svakim od tih zapisa. Neke treba ponovno pregledati, vidjeti da li su još dio mene i ja njih, ima li potrebe za njihovim proširenjem i nadogradnjom? Neki su započete inicijative, pionirska djela koja je trebalo podržati i koji su sad na vlastitim nogama i moja im pomoć, kako god malena do tada bila, dalje može samo otežati razvoj, jer moraju hodati osobnim putem. Neki zapisi vape za tipkom delete u mozgu. Istina, nekima bi najbolje odgovarao undo, ali s obzirom da je to neprihvatljivo, zadovoljit ću se mišlju da se uzrečica «što te ne ubije, jača te» još koji put pokazala točnom. Uz brdo prelijepih sjećanja i radosnih zapisa zadovoljstava, zanimljivo je da većinom baš ti sporni, «delete» i «undo» zapisi donesu najveće promjene. Oni su najveća stepenica prema novoj godini, novom razdoblju, novim akcijama i reakcijama. Oni su poput novog goda na stablu. Ostaje ožiljak, ali upravo on označava da je stablo naraslo. Ožiljci su neizbrisiva iskustva. Koliko god se po nekim prolaznim standardima činili ružnim, neugodnim, sramotnim, teškim, tužnim...neprocjenjivi su. I ja od jučer osjećam da je moja nova godina već počela. Sve poteškoće s kojima sam se ove godine, a pogotovo posljednja dva mjeseca susretala, izrodile su nove odluke – osvještavanje novih ideja i koraka. Malih, majušnih, ali odlučnih koraka da dobro bude bolje. Tome su ta «loša» iskustva i služila, zar ne? Želim vam svima da što češće navraćate u svoje vlastito srce i dozvolite si da sami osjetite što je dobro za vas. Nek' vam je radostan susret s NOVOM godinom :- ). |
- 02:51 - do-da- (16) - l - :-)
nedjelja, 18.12.2005.
"retro"
|
Danas mi je jedan od onih – pidžama days. Od jutra za kompjuterom, uz prisno druženje sa šalicom kave. Čak me ni sunce ne uspijeva izmamiti na zrak. Piskaram, slušam neke stare pjesme (jutro započelo s Atmosphere od Joy Division-a :- )) i surfam na valovima adsl-a. I Soulmate i ja smo od sinoć u nekom «retro» raspoloženju. Do sitnih jutarnjih sati preslušavali smo pjesme iz nekih davnih, jaaako davnih dana. Iako se tada, prije 15-20 godinica nismo poznavali, dirale su nas iste frekvencije. Kao i sada. Glazba nam je, kao i sada, bila prva i osnovna nit vodilja. Ona nas diže, spušta, izmamljuje sjećanja, potiče na stvaranje, planiranje...nedjeljiv dio naših života. p.s jedna muchos nezgodos stvar: kad imaš priključene home zvučnike na laptop i slušaš svoju m(j)uzu (onak fino da se dobro čuje) i onda otvoriš nečiji «zvučni» blog i sve se smješa...ajjajaj! p.p.s. Nemojte mi sad davati pametne savjete tipa: isključi zvučnike na compu i koristi vanjski CD player jerbo...prije tri dana...bio je pun mjesec...poklopio se PMS...taj vanjski CD player je već danima sam birao koje će CDove svirati, pa je one koji mu nisu bili po volji tukao laserom na preskokce...i tak...taj dan, dan punog mjeseca...počeo je preskakati na CDu koji se meni baš tada jako slušao...i...moja ruka je velikom brzinom izvadila omiljeni CD, a player...dobio warp ubrzanje...dovršen čvrstim potplatom najbližeg komada obuće ... I Joy D. upravo svira...She's lost control again... |
- 19:08 - do-da- (25) - l - :-)
subota, 10.12.2005.
Wiltshire detailed
|
Tražiše i dobiše, ali mi tekst izmijeniše (prilagodiše stilu časopisa) i dosta skratiše (opet razlog prilagodba, a i moja nesposobnost da pišem kratke i suvisle tekstove). Šššš...što šušti ova rečenica!. Neću vam reći koji je to časopis tražio da im opišem jedno svoje putovanje (he he – igrajte se detektiva, ako vas baš zanima ;- )))), tko je naletio na isti – naletio je - i ima još šanse da naleti. (By the way uz sve fotke krugova u žitu, Stonehenga i Avebury megalita, ubaciše i fotku Princa Charlesa – njegovo prisustvo je ideja uredništva – da bude jasno! ;- )). Za njih i vas (pogotovo za Xiolu i Big Vern, jer im je blizu tamo skoknut'), ovdje prilažem tekst o Wiltshiru u cjelini. Fotke su malo veći problem – u stvari, razlog je lijenost – ne da mi se obrađivati ih da ih uguram ovdje (jednu imate u jednom postu niže dolje), dok fotke krugova u žitu možete naći na Wiltshire Crop Circle Study Group. Ponegdje u tekstu se spominje i drugi kraj zemlje - Newcastle – jer sam u istom tjednu i tamo bila poslom, pa su se ugurale neke usporedbe (putni troškovi i cijene hotela). p.s. Synchronicity strikes again:čula sam da je ovaj tjedan i u emisiji Na rubu znanosti tema bila Krugovi u žitu! :- ) WILTSHIRE Povijesna i mistična engleska pokrajina Za pokrajinu Wiltshire britanci tvrde da je jedna od najljepših pokrajina u njihovom kraljevstvu. U pravu su. Posvuda se protežu zelena prostranstva, slikoviti mali gradići poput Marlbourougha, lijepo uređena sela s prekrasnim vrtovima i nasadima cvijeća. No, ovu pokrajinu obilježava i pridjevi «povijesna» i «mistična». Razlog tomu pronalazi se u drevnim spomenicima prošlosti kao što su ranoneolitske grobnice West Kenneth Long Barrow, zatim Silsbury Hill, umjetno brdo napravljeno u 3 stoljeću prije Krista, pa poznati Stonehenge, megalitsko zdanje iz istog razdoblja čiju fotografiju vjerojatno mnogi od vas imaju na zaslonu svog računala. Razlog za pridjev «mistična», ponajviše leži u pojavljivanjima fantastičnih krugova u žitu. Krugovi u žitu Krugovi u žitu, koji su zapravo nevjerojatni geometrijsci obrasci «otisnuti» u usjeve pred žetvu. Nastaju preko noći i ne ostavljaju tragove koji daju naslutiti kako su nastali, iako svjedočanstva pojedinaca govore da njihovom pojavljivanju prethode svjetleće kugle ili snopovi svjetla koje se spuštaju s noćnog neba i velikom brzinom nestaju. Ova nevjerojatna djela raznih veličina i oblika izazovu pažnju stanovništva, turista i medija, ali i bijes zemljoradnika kojima to znači uništenu ljetinu. Mnogi od njih su se ipak prilagodili, te znatiželjnicima naplaćuju ulaz u polja. Drugi izvor zarade osmislile su i veće tvrtke koje medijsku pozornost prema misterioznim krugovima u poljima, iskoriste tako da uz suglasnost i financijsku naknadu zemljoradniku sami, ali naravno, uz pomoć moderne tehnike organiziraju «otiskivanje» na primjer logotipa tvrtke. Oni koje prate mistične pojave u usjevima, ne obaziru se previše na ovu komercijalizaciju, nego i dalje proučavaju «prave» krugove i traže objašnjenja zašto i kako su nastali. Neki ih povezuju s proročanstvima drevnih kultura kao što su Asteci i Maye, te s izvanzemaljskim inteligencijama. Ovakve tvrdnje pospješilo je i pojavljivanje simboličkog kruga čiji «dizajn» tumače kao prikaz drevnog Mayanskog kalendara. Krug, promjera oko 100 metara pojavio se u noći 9. kolovoza 2004., u blizini Silsbury Hilla. Fantastična svjedočanstva i fotografije o misterioznim krugovima u usjevima mjesečno objavljuje udruga Wiltshire Crop Circle Study Group. Megaliti u Aveburyju Meni osobno, jedno od najljepših trenutaka u Wiltshiru bila su u selu Avebury koje se nalazi usred megalitskog zdanja za koje se procjenjuje da potječe iz 2600. godine prije Krista. Avebury se nalazi 145 km zapadno od Londona i 30 km sjeverno od Stonehenga. Kameni krugovi Aveburyja manje su poznati od Stonehenge-a, što ih meni ujedno čini još privlačnijima, jer nisu okupirani turistima i žičanom ogradom nego se selo Avebury prirodno ispreplelo oko njih. Megaliti su posloženi u dvije «avenije» koje vode prema velikom krugu megalita, optočenim jarkom dubine 7-10 metara i nasipom visine 6-7 metara, unutar kojeg se nalaze dva manja kruga. Veliki krug nekada se sastojao od 98 megalita, dok je danas opstalo samo 27, a na mjestima gdje su se nekada nalazili postavljena su betonska obilježja. Sjeverna od unutrašnje dvije kružnice promjera je 97 metara i nekada ju je činilo 27 megalita. Danas se tamo nalaze samo 4 originala. Južni krug promjera je 104 metra, nekada je sadržavao 29 megalita, danas samo 5. Nestanak ovih velikih kamenih gromada, koje teže i po 40 tona, povezan je s namjernim uništavanjem ovog neolitskog zdanja proteklih stoljeća. Mističnost Avebury-ja Stonehengeu se, na primjer, osim pretpostavke da je služio kao hram štovanja ženskog principa – božice Majke u doba Neolita, pripisuje i astronomski značaj (određivanje ljetnog suncostaja), dok se za svrhu megalitskih avenija i krugova u Aveburyju puno manje zna. William Stukeley, arheolog s kraja 17. i početka 18. stoljeća u svojim pisanim radovima iznosi mišljenje da su i Stonehenge i Avebury bili centri svetišta, te da njihovi oblici prate obrasce određenih univerzalnih simbola koji povezuju mnoge kulture. Dvije avenije megalita koje se spajaju u krug u Aveburyju po njemu, na primjer predstavljaju zmiju, dok središnji krug predstavlja centar kroz koji tijelo zmije prolazi. Stukeley se ovdje dotiče i alkemijskih simbola. Naša šetnja kroz Avebury završila je ranije nego što smo planirali zbog nagle hladnoće koja je zavladala selom. Lagano promrzli odlučismo se ugrijati u pubu Red Lion koji se nalazi u samom središtu mjesta, ali i u središtu velikog megalitskog kruga. Drvene klupe, stolice i stolovi, drvene grede na stropu, ugodna atmosfera zagrijana vatrom iz otvorenog kamina opustila je umorne mišiće i zagrijala prilično ohlađene ekstremitete. Pub se sastoji od tri dijela; kafića, vinoteke i restorana. Saznali smo da i ovaj pub, poput cijele okolice krije neke misteriozni pojave. Naime, starosjedioci tvrde da se u njemu često pojavljuju duhovi! Na svu sreću, pred nama se pojavila samo dobra jabukovača (Cider) i pivo. Što su značile te nakupine kamenja, poredane po određenim obrascima? Na što upućuje slikovito polegnuto žito? Kakve se to svijetleće kugle viđaju iznad Wiltshira? Za nekoga je Wiltshire svetoliko mjesto na planetu, područje misterija i čuda. Za nekog drugoga razlog za komercijalizaciju neobjašnjivih pojava. Za nekog trećeg, Wiltshire je pak tek jedno od milijuna prelijepih mjesta na ovoj našoj čudesnoj planeti. A da bi uživali u ljepoti, ne trebaju nam znanstvena objašnjenja što ona jest. Treba nam samo otvoreno srce. Pomaže i sunčan dan. Dodaci Smještaj: Velika Britanija je izuzetno skupa zemlja, ne samo za Hrvate, nego su se na primjer, na WOMEX-u posjetitelji iz raznih zemalja žalili na nepristupačne cijene proizvoda i usluge. U manjim mjestima može se naći prenoćište za dvadesetak funti po osobi, ali u Newcastleu, na primjer, cijene noćenja se kreću od 60 do 300 funti po osobi, ovisno o blizini centra i kategoriji hotela. Hrana: Bez obzira na cijene, ono što oduševljava je mogućnost izbora. Engleska je, na primjer, raj za vegetarijance, vegane ili one kojima je stalo znati što unose u sebe, to jest na koji je način prehrambena namirnica uzgojena i obrađena. Za razliku od restorana u Hrvatskoj, u Engleskoj vas posluga neće zabrinuto ili začuđeno gledati ako tražite vegetarijanski meni. U dućanima ćete naći veliki izbor organski uzgojene hrane, odvojene (i cijenom!) od drugih namirnica. Na sirevima je označeno jesu li organskog porijekla, jesu li prikladni za one koji ne jedu životinje (naime, neki ne znaju da mnoge vrste sira sadrže retin) itd. Za novce koje izdvajate znate točno što kupujete, što u Hrvatskoj, recimo i nije slučaj. Pogotovo kad se radi o siru. Putni troškovi: S obzirom da hrvatskim državljanima još uvijek trebaju vize za ulazak u Ujedinjeno Kraljevstvo, vaši putni troškovi počinju sa 575 kuna za šestomjesečnu dozvolu boravka u UK. Kada sam u ožujku ove godine, po pozivu britanskih kolega išla na večer dodjele BBC World Music Awards u Newcastle-Gateshead, povratnu kartu Croatia Airlinesom Zagreb-London-Zagreb platila sam oko 2000 kuna. Iz Londona za Newcastle i obratno letjela sam EasyJetom za oko 520 kuna. Ovaj put smo se odlučili na kompletan put s Easy Jetom i povratnu kartu za 2 osobe Ljubljana-London-Ljubljana, te London-Newcastle u jednom smjeru platili smo oko 2000 kuna. Iskustva s Easy Jetom su nam više nego dobra, polijetanje i slijetanje na vrijeme, izuzetno ugodno osoblje kao i sam let. Karte se kupuju preko interneta, što ranije to je cijena niža. Mi smo kartu kupili mjesec i po dana prije polaska. Na e-mail dobijete potvrdu, a za check in potrebno je samo predočiti identifikacijski dokument s fotografijom (putovnicu). Za put do Ljubljane iskoristite vlak ili dobrog prijatelja s automobilom (Hvala Vedrane :-)!). |
- 14:29 - do-da- (23) - l - :-)
nedjelja, 04.12.2005.
promocije
|
Prošli sam tjedan bila na dvije promocije knjiga. Na prvoj mi je bilo neugodno. Svi su prštali od samopouzdanja, osim autorice knjige. Za vrijeme promocije njen pogled je uglavnom bio usmjeren u stol, dok je odgovor na pitanje kako je došla na ideju o knjizi, pročitala. Iz knjige, čini mi se. Ne znam za sigurno, jer mi je bilo teško svjedočiti njenoj tolikoj nelagodi javnog istupa, pa sam dok je ona čitala, pogled usmjeravala negdje drugdje. Ne poznam niti nju niti njezin rad, ne znam je li joj to prvi izlazak u javnost ili stoti, ali nije bio ugodan. Teško je gledati kad se netko muči. Dobila sam dojam da ona najradije ne bi bila tamo i da želi reći: «Dala sam što sam imala, uzmite ako hoćete i pustite me na miru.» Druga promocija bila je nešto sasvim drugo. Predavanje s dovoljno informacija (kako DD obično i radi) da možemo na samoj promociji razlučiti zanima li nas knjiga koja se predstavlja ili ne. Bez autora, ali s itekako kompetentnim predstavnicima. Netko se jednostavno ne osjeća dobro kad treba govoriti pred mnoštvom očiju. Znam i one druge, koji su podjednako dobri pisci kao i govornici. I obratno. Rijetki su, ali ih ima. Kao što ima i dobrih glazbenika koji daju i dobre intervjue. No, čini mi se da je više onih koji su sretni da su pronašli jedan medij za komuniciranje sa svijetom i svaki drugi oblik predstavlja im stres i grčenje u želucu. Ne volim kad se od umjetnika traži više nego što žele dati, samo da bi se zadovoljili trenutni standardi potrošačkog društva. Dapače, umjetnici su ti koji podsjećaju to isto društvo da su spomenuti standardi tek privid...zašto ih se onda pokušava ugurati u te iste prividne oklope? |
- 12:10 - do-da- (16) - l - :-)
subota, 03.12.2005.
zima, zima, e pa šta je...
|
Soulmate je jučer glumio pećicu. Isijavao je k'o užarena grijalica. Kao ja prošli tjedan. Upala sinusa pride. Da se nađe. No, hren nam ionako služi samo za te svrhe, pa da se iskoristi dok ne propadne. Noćas je yours truly slagala listove svježeg kupusa po Soulmateovim tabanima, prsima i leđima. Jutros listovi kao skuhani, a temperatura ostala u njima. Vrijeme kad kuhinja postaje središnji prostor, a cijeli se stan prilagođava bolesniku. Iz jednog lonca diže se kamilična para, u drugom plutaju komadići majčine dušice, u trećem poskakuju komadići mrkve. Tijela obložena uljem metvice i sezama, radni stol miriše na eukaliptus i ružmarin, prostor oko kante za smeće na kadulju. Zvoni skupljač novaca za TV koji nemamo. Otvaram, a on stoji kao drven, očiju okrenutih prema gore. Odlazim po novce (a imamo radio, što ću), vraćam se, a on još u meditativnoj fazi. Pitam ga što mu je, a on sporo, njuškajući po zraku odgovara da pokušava definirati koji to točno miris osjeti... Teško za reći, prijatelju. Sad u videoteku po novi DVD – by the way Big Fish je odličan, meni najbolje Burtonovo ostvarenje. |
