Prošli sam tjedan bila na dvije promocije knjiga.
Na prvoj mi je bilo neugodno.
Svi su prštali od samopouzdanja, osim autorice knjige. Za vrijeme promocije njen pogled je uglavnom bio usmjeren u stol, dok je odgovor na pitanje kako je došla na ideju o knjizi, pročitala. Iz knjige, čini mi se. Ne znam za sigurno, jer mi je bilo teško svjedočiti njenoj tolikoj nelagodi javnog istupa, pa sam dok je ona čitala, pogled usmjeravala negdje drugdje. Ne poznam niti nju niti njezin rad, ne znam je li joj to prvi izlazak u javnost ili stoti, ali nije bio ugodan. Teško je gledati kad se netko muči. Dobila sam dojam da ona najradije ne bi bila tamo i da želi reći: «Dala sam što sam imala, uzmite ako hoćete i pustite me na miru.»
Druga promocija bila je nešto sasvim drugo. Predavanje s dovoljno informacija (kako DD obično i radi) da možemo na samoj promociji razlučiti zanima li nas knjiga koja se predstavlja ili ne. Bez autora, ali s itekako kompetentnim predstavnicima.
Netko se jednostavno ne osjeća dobro kad treba govoriti pred mnoštvom očiju. Znam i one druge, koji su podjednako dobri pisci kao i govornici. I obratno. Rijetki su, ali ih ima. Kao što ima i dobrih glazbenika koji daju i dobre intervjue. No, čini mi se da je više onih koji su sretni da su pronašli jedan medij za komuniciranje sa svijetom i svaki drugi oblik predstavlja im stres i grčenje u želucu.
Ne volim kad se od umjetnika traži više nego što žele dati, samo da bi se zadovoljili trenutni standardi potrošačkog društva. Dapače, umjetnici su ti koji podsjećaju to isto društvo da su spomenuti standardi tek privid...zašto ih se onda pokušava ugurati u te iste prividne oklope?
Post je objavljen 04.12.2005. u 12:10 sati.