oceana
utorak, 24.01.2006.
Kako preživjeti zimu iliti terapija bojama
|
Je, zima je potrebna kako bi se zemlja i priroda odmorile, čovjek usporio i u toploj i mračnoj izolaciji preispitao što svojim mislima i djelima sije u sebi i oko sebe itd. Sve to stoji. I s dužnim poštovanjem svake godine dočekam zimu. Ali, oko kraja siječnja počinjem gubiti strpljenje za te podugačke meditacije prirode. Pogotovo kad se toliko umiri da se sve zamrzne, kad se šapat na ulici odbija o zamrznuto tlo. Na minus 13 osjećam kako mi kosti krckaju od hladnoće, a lice, jedini otkriveni dio tijela pretvara se u veliku sigu. Jedino što je pokretno je nemilosrdan vjetar. I što preostaje nego vježbati strpljenje i zahvaljivati se što «jedino stalno samo mijena jest» i da će i ti hibernacijski uvjeti proći. Najviše što mogu u činiti je urediti svoj dom da mi u njemu bude što ugodnije s obzirom da u njemu zimi provodim vanredno puno vremena. Ljetne paree (oni komadi tkanine što ljeti po doma služe umjesto haljine, suknje i sl.) rasporedim po stanu – žute i narančaste s crtežima sunca povješam po prozorima. Prozori mi inače nemaju zavjese, jer bi iste spriječavale pogled na zelene krošnje mojih dragih stabala, ali po zimi... Sunčane, tople nijanse žute počinju izvirati na sve strane – prekrivači, dekice, stolnjaci, papiri, registratori...Nije da ih nema i tijekom godine, ali sada na njih više obraćam pažnju. Na primjer, žuti fascikl koji inače stoji ispod stola, sve češće stavim na stol. Tek onako, da mi je na oku. Omiljena boja još od djetinjstva mi je zelena, ali žuta i narančasta preko zime dobiju prednost. Griju me. Podsjećaju na sunce i svjetlo. |
- 10:50 - do-da- (19) - l - :-)
srijeda, 18.01.2006.
samo osobni podsjetnik na današnji dan
|
Nije zlato sve što sja... ...niti je prava istina ono što vidimo. Oči znaju zavarati. Pri procjeni treba uključiti sva osjetila. Update: bijah bijesna, tužna i sličnih razarajućih osjećaja taj dan kad ovo gore objavih. Ljuta. Na koga? Pa, naravno, najviše na samu sebe što si dozvoljavam da me rasturaju stvari koje ne mogu promijeniti. No, tko sam ja da kategoriziram dobro i loše u široj zajednici? Ako netko ne želi vidjeti da je iskorištavan, to je osobna volja pojedinca. Neka se zadovoljava lažnom sigurnošću, sjajem lažnog zlata. Možda jednom shvati da je jedina sigurnost koju dobiva ta da, kad se nešto ne koristi to propada (mozak, srce, intuicija, mogućnost govora...)... uskoro više neće niti znati govoriti nego će iz grla izlaziti samo poslušni "meeee". |
- 09:32 - do-da- (20) - l - :-)
subota, 14.01.2006.
Istraživačko novinarstvo
|
Jučer sam saznala prekrasnu vijest! Samohrana majka dobila je posao zato što je jedan novinar ozbiljno shvatio svoju profesiju! Naime, nedavno je taj novinar za jedne dnevne novine napisao članak o studentima štićenicima jednog doma za napuštenu djecu. Između ostalih spominje i M., mladu djevojku koja se uz studij brine i o svom malom djetetu. Uz to je i ljubiteljica književnosti. Slijedom okolnosti o kojima sada neću pisati, jučer sam se vidjela s ravnateljicom tog doma i ona mi je objavila divnu vijest: dosta se ljudi nakon članka u novinama javilo sa željom da pomognu, te je M. čak dobila i posao, što znači da će se moći osamostaliti! Sve zbog jednog pravog novinara, sve zbog jednog članka. Way to go man! |
- 11:41 - do-da- (18) - l - :-)
četvrtak, 12.01.2006.
Šta bih kad bih
|
Jučer sam uplatila loto! Nije neka zvijezda na nebu zbog toga ugasla ili se rodila nova, ali eto, ne činim to često, pa mi je događaj! Naime, jučer ujutro sam se rano ustala, pa mi je cijeli dan bio pomalo snenkast. U takvom hodajućem polusnu, vraćajući se doma nakon obavljenih dužnosti i obaveza, te posjeta dragom prijatelju, stupih polusramežljivo u blješteću poslovnicu Lutrije u passagu Cibone. S desne strane sjedio je čovjek srednjih godina (srednjih od 100), listao nešto nalik skriptama i ispunjavao neki papirić. Naknadno skužih da su te njegove skripte vezane za sportsko klađenje (staviš kladu i klackaš se). Valjda. Skroz desno neko je mlađahno stvorenje preletavalo pogledom po zidu ispunjenom ispisanim komadima papira. Ispred mene, u redu za uplatu stoji po godištu, spolu i izgledu šaroliko stanovništvo ove naše male zemlje. Pomislih u koliko ovakvih prostorija, diljem Trešnjevke, Zagreba, središnje, istočne, sjeverne, zapadne i južne Hrvatske, u tom trenutku ljudi pišu imaginarno pismo samima sebi u bajkovitoj budućnosti: «Kad dobijem više taj milijun, trilijun, zilijun...vratit ću napokon onaj dug Peri, Ivi, Ani, kamatarima, bankama, toplani, plinari, gazdi i inim, kupit ću si stan/kuću/auto/prozor...». Skoro pa da se u poslovnicama Lutrije mogu vidjeti oni stripovski oblačići iznad glava nadalnika. Pogotovo iznad starice koja čvrsto u ruci stišće kovanice i zgužvane novčanice od deset kuna i zamišlja kako možda od sutra više neće morati ranom zorom smrzavati se na placu prodajući hrpicu povrća koja bi inače jedva bila dostatna i za nju samu. Moj oblak nije uspio ući skupa sa mnom. Veća je polovica, poput nagnječenog balona, ostala s druge strane vrata. Nekoć nisam vjerovala da je moguće da baš ja budem dobitnik u igrama na sreću. Onda sam posumnjala da ja ne dobivam iz dva razloga: prvo zato što ne igram takve igre (razlozi su razni: zaboravnost, «šta opet neka reklama» stav, itd.), a drugo zato što ne vjerujem u dobit bez rada. E, onda kad se bacih u samostalno poduzetništvo i shvatih da je itekako moguća obrnuta logika – rad bez dobiti. Navika neplaćanja odrađenog posla prenormalna je i uobičajena stvar u ovoj zemlji, pa uskoro dođoh u situaciju u kojoj se nalazi prosječan stanovnik ovih krajeva koji ne želi krasti, varati i lagati: vjera u Svevišnjeg i u Lutriju. I tako jučer uplatih loto i pomolih se. Kad god si postavim pitanje «Što bih ja da mi novac nije problem i da NE MORAM raditi?», odgovor je uvijek isti – ništa se strašno ne bi promijenilo osim što se ne bih živcirala oko financija, dugova (svojih i onih od bližnjih), gazde koji ne ulaže u stan (imala bih vlastiti), neispravnog auta, itd. Radila bih isti posao kojim se i sada bavim, ali još bolje, jer bih imala bolje uvjete. I sada si ovo pišem za budućnost «kad više dobijem te milijune», pa da ne moram previše razmišljati, nego samo otvorim blog i pročitam što ću. Daklem, ovako: 1. Prvo, skuhati si čaj od kamilice i uzeti pivu iz hladnjaka, držati bilo na oku (prisjetiti se svih vježbi za smirenje, meditirati i moliti se) . 2. Ponoviti još jednom sve pod broj 1. 3. Poslati najbližu rodbinu na put oko svijeta. Ovom stavkom rješavam dvije stvari: prvo, ispunjavam im životne želje – većina moje familije k'o da su rođeni na putu, uglavnom sanjaju o putovanjima. Drugo, tak' ih se odmah lijepo riješim da mi ne mogu davati direktne savjete tipa «Sinko moj, dobro pazi, pametna budi...». Dok se oni vrate s putovanja snova, ja više neću imati kune na raspolaganju za biti pažljiva i pametna. 4. 10% ukupne osvojene (i usvojene) blagodarne sume dati u humanitarne svrhe. Svatko ima svoju viziju tog segmenta – za mene su to u ovoj zemlji ekologija i umjetnost. To ne znači da bih podržavala samozvane umjetnike koji danima bulje u plahon i čekaju nadahnuće, nego bih na primjer omogućila domovima za nezbrinutu djecu, staračkim domovima, raznim utočištima i sl. da imaju knjižnice, umjetničke radionice, gostovanja pjesnika, pisaca, slikara, glazbenika; edukaciju i praktični rad vezan na ekološke projekte, itd. 5. Vratiti SVE dugove. 6. Kupiti «prebivalište» iliti «home sweet home» iliti «bazu» iliti «riješiti stambeno pitanje». Da se razumijemo, za mene u stambeno pitanje i bazu ulazi i nekretnina i pokretnina, tj. prijevozno sredstvo, tj. doooobar automobil! 7. Guštati u ispunjavanju snolikih želja mojih prijatelja. Bez obzira što su mnogi od njih već dijelom uključeni pod točkom 4. (na turnejama po domovima dobili bi izdašne honorare), ova Stavka Zakona o Raspodjeli Dobara Oceaninog Dobitka na Lotu služi baš za one male šašave gušte koje svi imamo u mislima dok sjedimo subotom pod suncem, s hladnom pivom u ruci i s poluspuštenim kapcima potiho izgovaramo «Eh, da mi je..» 8. Uložiti u posao. Ovom stavkom za sebe rješavam ujedno i sve ostale pod nazivom «moj hobi», «vlastiti gušti», «moji snovi», «e, da mi je», «financijska neovisnost mene i prijatelja i bližnjih» i sl. 9. Ponoviti točku 1. E, sad smo to lijepo riješili. Pa, kad dođe, dobro došlo. Idemo dalje. |
- 11:30 - do-da- (13) - l - :-)
ponedjeljak, 02.01.2006.
donošenje odluka
|
Pri donošenju velikih odluka koje na život imaju dugoročni utjecaj, čovjek treba isključiti um i poslušati svoju intuiciju, svoje srce. Um je previše podložan promjenjivosti. Uvjetovan je trenutnim okolnostima koje se pak mijenjaju brzinom prelaska oblaka preko vjetrovitih otoka. Umu je strašno stalo biti u skladu sa standardima društva, što je jedna od većih iluzija, jer se normativi istog mijenjaju relativno brzo, ovisno o veličini i stupnju razvoja zajednice. Biti «prilagođen» ne znači uvijek biti zadovoljan, iskren i sretan (da, da, otkrivanje tople vode). Puno je bilo primjera u prošlosti gdje su neke ljude njihovi suvremenici smatrali idiotima i luđacima, a već ih je slijedeća generacija cijenila kao inovativne i napredne pokretače. Ne mislim odluke poput promjene posla, mjesta stanovanja, podizanja dugoročnih kredita i sl. uspoređivati s npr. životnim odlukama Galilea ili Teslinim pronalascima, ali svakome od nas je vlastiti život otkriće i od velikog značaja, bez obzira na globalni utjecaj. Neke stvari za koje mislimo da su nam sada neophodne, samo su proizvod današnjeg standarda (opet se vraćam na gornju primjedbu: promjenjivo!!!) i trebali bi se zapitati treba li nam to zaista? PodRAZUMijeva se potvrdni odgovor, no hoće li nam to forsiranje prilagodbe društvenom standardu oduzeti nešto što je puno trajnije i važnije - našu (stvaralačku) slobodu, mir, zadovoljstvo, radost, vrijeme za obitelj, bliske prijatelje... No, to su samo moji osjećaji, moja uvjerenja. Ne znači da su primjenjiva, istinita za druge. Otkrivati vlastitu Istinu, najvažniji je dio igre zvane Život. Ponekad i najbolniji, ali dugoročno pruža najveću slobodu. Jedini uvjet vlastite slobode je da ne ugrožava tuđu. Različiti smo. To je neophodno. Ništa u Prirodi nije istoliko. |
