|
Light Wanderings
Flickr
Another one
U mene mlada glava k'o zelena trava,
kano mlada voćka na golomu brdu;
kako koji vjetar puha,
tako s njom okreće!
Ali, vi ste mudre i poštene glave,
koje ćete meni oprostiti
i hrđave glase ne prenositi.
Koja bude hrđava i pogana,
ona će ostat' vama pod nogama.
A koja bude dobra i poštena,
ona će otić' po svijetu
kano pčela zvukom po cvijetu.
Da bi vas se svako dobro držalo
Kao što se bršljan drži drva i kamena,
Pijesak mora dubokoga,
Zvijezde neba širokoga,
A anđeli Boga pravednoga.
(trad. iz konavoske zdravice)
Bonfire and el e ment (ali) s
Water
Fire
Earth
Air
...subject to change...as everything in life...
Poglavica Tika-Taka
U noći drugog mladog mjeseca nakon Dana Nepobjedivog Sunca, okupilo se Veliko Vijeće sela na redovno zasjedanje. Trebalo je razmotriti proteklo razdoblje i donijeti važne odluke za naredno.
Osjeća se nezadovoljstvo među vijećnicima, ali i ostatkom plemena koje stoji izvan šatora i čeka rezultate. Naime, po mišljenju većine pripadnika plemena, poglavica Tika-Taka doveo je svojim odlukama i načinom vladanja plemensku zajednicu do ruba propasti. Zaključili su da selu prijeti glad, zemlja je raspodijeljena, većina dobara i zaliha završila je u rukama prolaznika i prosjaka.
Jedna od rijetkih zadovoljnih osoba u šatoru to veče bijaše Bijela Ptica, članica Velikog Vijeća i prapraprapraunuka osnivača sela. Njezine oči sjajile su se poput stakalca na mjesečini. Bila je svjesna da se čitavo selu ustalo protiv poglavice Tika-Taka, ali se nadala da će mu produžiti ovlasti, jer je on vodio pleme upravo na onaj način kako je prema legendi njen prapraprapradjed govorio da treba.
Poglavica Tika-Taka, iako svjestan pobune plemena, nije odavao nesigurnost. I njegove su oči odražavale poseban sjaj kada bi pogledao prema Bijeloj Ptici.
Te je duge noći glavnu riječ vodio vijećnik Sivi Hrast koji je posljednjih mjeseci polako i pripremao pobunu u selu. Iznosio je neoborive razumske činjenice protiv poglavice Tika-Taka.
«Živimo na najplodnijoj zemlji u okolici, a najsiromašniji smo! Radimo najviše od svih plemena u okolici, a jedva preživljamo! To ne da graniči s ludilom! To jest ludilo!», bjesnio je obraćajući se članovima Velikog Vijeća.
Malo, po malo, većina vijećnika iznijela je sličan stav. Došlo je vrijeme na poglavicu Tika-Taka da kaže što ima, prije izglasavanja daljnjeg povjerenja.
«Dragi moji, upravo zato što smo blagoslovljeni najbogatijom zemljom, trebamo biti milostivi prema onima koji je nemaju. Upravo zato što smo najvrijedniji, trebamo darovati one koji nisu shvatili radost stvaranja. Jesmo li u nestašici ovisi o mjerilu kojim se mjeri. Ovisi o tome i što se mjeri.» - tih nekoliko rečenica bilo je sve što je rekao u svoju obranu.
Bijela Ptica drhtala je od radosnog uzbuđenja. Činilo joj se da poglavica Tika-Taka izgovara riječi koje je slušala u djetinjstvu. Zvučale su poput pjesme kojom ju je majka uspavljivala. Bile su to riječi njenog prapraprapradjeda, riječi kojima je mudro upravljao selom, riječi koje su se poput povjetarca godinama isprepletale kroz kose muškaraca i žena toga plemena. I njegovi mudri napuci donosili su mir i zadovoljstvo plemenu, sve do posljednih godina kada je jedan putnik namjernik donio njima do tada potpuno nepoznatu bolest.
Plemenski vrač Kameni Korijen nazvao je tu bolest opijumom, jer je zamućivala svijest. Manifestirala se tako da bi oboljeli osjetio potrebu sakupljanja, gomilanja potrebnog i nepotrebnog. Za tolike razne stvari svaki oboljeli još bi dodatno sagradio jednu nastambu. Nekolicina njih i nekoliko nastambi u kojima su držali sve te stvari koje uglavnom nisu niti koristili. Bilo im je važno samo da ih posjeduju, te da ih i dalje prikupljaju. A za to im je trebalo sve više i više sredstava. Onaj koji je imao samo jednu nastambu punu nepotrebnih stvari osjećao se neuspjelim i siromašnim naspram oboljelog koji je imao već dvije. Po prvi puta se u selu pojavila i bolest krađe i otimanja. Bolest se brzo širila i iako je Kameni Korijen pronašao lijek za nju, stanovnici sela odbijali su ga uzimati.
Uživali su u svojoj bolesti.
Samo je nekolicina uspjela sačuvati se od epidemije, koristeći savjete mudrog i iskusnog vrača, no većina je sela bila zaražena. Mudrost koja je selo održavala sva ta stoljeća, a uz pomoć koje je vladao i poglavica Tika-Taka, plemenu više nije odgovarala jer je bila u suprotnosti sa svime što su sada željeli.
Bolest je potpuno promijenila njihovu svijest, navike i uvjerenja.
Rađala su se i djeca s virusom koji su naslijedila od roditelja. Oboljeli više nisu dolazili na ritualne plesove i pjevanja. Smatrali su to gubitkom vremena koje mogu utrošiti u skupljanje.
Omjer oboljelih i zdravih bio je takav da su oboljeli zdrave proglasili čudacima i neradnicima.
Vijeće je napokon te večeri, u noći drugog mladog mjeseca nakon Dana Nepobjedivog Sunca donijelo odluku. Poglavica Tika-Taka je smijenjen. Novi poglavica postao je Sivi Hrast. Odluka je prenešena plemenu koje je vrištalo od veselja očekujući bolje dane.
U šatoru su u tišini ostali vrač Kameni Korijen, vijećnik Brzi Konj, Bijela Ptica i sada već bivši poglavica Tika-Taka.
Tuga je preplavila njihova srca, ali znali su da ne mogu pomoći onima koji ne žele pomoć. Kameni Korijen znao je još nešto. Bolest ima razne oblike, a jedan od njih je smrtonosan. Njegov sin bio je među prvima koji je podlijegao. Prvi znak smrtonosne faze bio je osjećaj koji je do tada bio gotovo nepoznat u plemenu.
Bio je to osjećaj straha.
Strah od gubitka stečene imovine, strah od susjeda, strah od onoga što su nazvali nesposobnost da ispunjavaju porive koje su dobili bolešću. Taj strah nagrizao je srce da bi ga s vremenom konačno i rasparao.
Četvorica članova plemena sjedila su u tišini. Vrač tiho, ali odlučno prozbori:
«Moramo ustrajati na izliječenju za one za koje još ima nade. To je naše pleme i ne smijemo posustati.»
Bijeli Korijen počeo je tiho, a zatim sve glasnije pjevati, pridružili su mu se Bijela Ptica i Tika-Taka, dok je Brzi Konj davao ritam udarajući rukama po koljenima i bosim stopalima po zemljanom podu.
Vani je i dalje vladala buka i žamor članova plemena oduševljenim novim Poglavicom, no ako se malo, samo malo obratila pažnja, mogao se čuti nenametljiv, skladan i ritmičan zvuk koji je dolazio iz šatora utonulog u tamu noći mladog mjeseca.
Nenametljiv, skladan, ritmičan, uporan i iscjeljujući zvuk.
No, mogao ga je čuti samo onaj koji ga je tražio.
Oceana, 21.02.2006.
Mjesecu
...promatram ga kako doplovljava s istoka... obrisi tek propupalih grana pokušavaju ga na tren sakriti od mog pogleda, no nailazi nestašni vjetar i podiže ih poput dječijih ruku u vis, otkrivajući
nebeskog lampaša u svoj njegovoj punini. Odvraćam pogled, ali on ne skida pogleda s mene, stabla, šumarka pored zgrade, ulice, klizi po autocesti prema Karlovcu, zaranja u Mrežnicu, presvlači stijene na Velebitu u srebrne vilinske kose, odmara se plutajući na slanoj jadranskoj tekućini...poput tepiha prostire od sebe ljeskavi vijugavi most prema obali...otkriva zaboravljene divlje puteve obrasle ružmarinom, kaduljom, timijanom...provlači se kroz makiju, nježno dotiče stoljetna kamena zdanja...i odlazi dalje...uvijek isti, uvijek drugačiji...uvijek ovdje i uvijek tamo...
Oceana
***
listovi - možda ih jednom i nastavim ispunjavati
Stream of Thoughts
Odgovor na FAQ Zašto pišem blog?
o novim policama za knjige .
eterična ulja ili S poznatim u nepoznato
o stablu i korijenima
Copyright: Oceana
Text
Photo (since 10/10/2006)
O, Great Spirit
Whose voice I hear in the winds,
And whose breath gives life to all the world,
Hear me.
I am small and weak.
I need your strength and wisdom.
Let me walk in beauty and make my eyes ever behold the red and purple sunset.
Make my hands respect the things I have made and my ears sharp to hear your voice.
Make me wise so that I may understand the things you have taught my people.
Let me learn the lessons you have hidden in every rock and leaf.
I seek strength, not to be greater than my brother, but to fight my greatest enemy-myself.
Make me always ready it come to you with clean hands and straight eyes.
So when life fades, as the fading sunset, my spirit may come to you without shame.
Chief Yellow Hawk, Sioux
|
oceana
utorak, 24.01.2006.
Kako preživjeti zimu iliti terapija bojama
Je, zima je potrebna kako bi se zemlja i priroda odmorile, čovjek usporio i u toploj i mračnoj izolaciji preispitao što svojim mislima i djelima sije u sebi i oko sebe itd. Sve to stoji.
I s dužnim poštovanjem svake godine dočekam zimu.
Ali, oko kraja siječnja počinjem gubiti strpljenje za te podugačke meditacije prirode.
Pogotovo kad se toliko umiri da se sve zamrzne, kad se šapat na ulici odbija o zamrznuto tlo.
Na minus 13 osjećam kako mi kosti krckaju od hladnoće, a lice, jedini otkriveni dio tijela pretvara se u veliku sigu. Jedino što je pokretno je nemilosrdan vjetar.
I što preostaje nego vježbati strpljenje i zahvaljivati se što «jedino stalno samo mijena jest» i da će i ti hibernacijski uvjeti proći.
Najviše što mogu u činiti je urediti svoj dom da mi u njemu bude što ugodnije s obzirom da u njemu zimi provodim vanredno puno vremena.
Ljetne paree (oni komadi tkanine što ljeti po doma služe umjesto haljine, suknje i sl.) rasporedim po stanu – žute i narančaste s crtežima sunca povješam po prozorima. Prozori mi inače nemaju zavjese, jer bi iste spriječavale pogled na zelene krošnje mojih dragih stabala, ali po zimi...
Sunčane, tople nijanse žute počinju izvirati na sve strane – prekrivači, dekice, stolnjaci, papiri, registratori...Nije da ih nema i tijekom godine, ali sada na njih više obraćam pažnju. Na primjer, žuti fascikl koji inače stoji ispod stola, sve češće stavim na stol. Tek onako, da mi je na oku.
Omiljena boja još od djetinjstva mi je zelena, ali žuta i narančasta preko zime dobiju prednost.
Griju me. Podsjećaju na sunce i svjetlo.
|
- 10:50 -
do-da- (19) -
l -
:-)
srijeda, 18.01.2006.
samo osobni podsjetnik na današnji dan
Nije zlato sve što sja...
...niti je prava istina ono što vidimo.
Oči znaju zavarati.
Pri procjeni treba uključiti sva osjetila.
Update: bijah bijesna, tužna i sličnih razarajućih osjećaja taj dan kad ovo gore objavih. Ljuta. Na koga? Pa, naravno, najviše na samu sebe što si dozvoljavam da me rasturaju stvari koje ne mogu promijeniti.
No, tko sam ja da kategoriziram dobro i loše u široj zajednici?
Ako netko ne želi vidjeti da je iskorištavan, to je osobna volja pojedinca. Neka se zadovoljava lažnom sigurnošću, sjajem lažnog zlata. Možda jednom shvati da je jedina sigurnost koju dobiva ta da, kad se nešto ne koristi to propada (mozak, srce, intuicija, mogućnost govora...)... uskoro više neće niti znati govoriti nego će iz grla izlaziti samo poslušni "meeee".
|
- 09:32 -
do-da- (20) -
l -
:-)
subota, 14.01.2006.
Istraživačko novinarstvo
Jučer sam saznala prekrasnu vijest! Samohrana majka dobila je posao zato što je jedan novinar ozbiljno shvatio svoju profesiju!
Naime, nedavno je taj novinar za jedne dnevne novine napisao članak o studentima štićenicima jednog doma za napuštenu djecu. Između ostalih spominje i M., mladu djevojku koja se uz studij brine i o svom malom djetetu. Uz to je i ljubiteljica književnosti. Slijedom okolnosti o kojima sada neću pisati, jučer sam se vidjela s ravnateljicom tog doma i ona mi je objavila divnu vijest: dosta se ljudi nakon članka u novinama javilo sa željom da pomognu, te je M. čak dobila i posao, što znači da će se moći osamostaliti!
Sve zbog jednog pravog novinara, sve zbog jednog članka.
Way to go man!
|
- 11:41 -
do-da- (18) -
l -
:-)
četvrtak, 12.01.2006.
Šta bih kad bih
Jučer sam uplatila loto!
Nije neka zvijezda na nebu zbog toga ugasla ili se rodila nova, ali eto, ne činim to često, pa mi je događaj!
Naime, jučer ujutro sam se rano ustala, pa mi je cijeli dan bio pomalo snenkast. U takvom hodajućem polusnu, vraćajući se doma nakon obavljenih dužnosti i obaveza, te posjeta dragom prijatelju, stupih polusramežljivo u blješteću poslovnicu Lutrije u passagu Cibone.
S desne strane sjedio je čovjek srednjih godina (srednjih od 100), listao nešto nalik skriptama i ispunjavao neki papirić. Naknadno skužih da su te njegove skripte vezane za sportsko klađenje (staviš kladu i klackaš se). Valjda.
Skroz desno neko je mlađahno stvorenje preletavalo pogledom po zidu ispunjenom ispisanim komadima papira.
Ispred mene, u redu za uplatu stoji po godištu, spolu i izgledu šaroliko stanovništvo ove naše male zemlje. Pomislih u koliko ovakvih prostorija, diljem Trešnjevke, Zagreba, središnje, istočne, sjeverne, zapadne i južne Hrvatske, u tom trenutku ljudi pišu imaginarno pismo samima sebi u bajkovitoj budućnosti: «Kad dobijem više taj milijun, trilijun, zilijun...vratit ću napokon onaj dug Peri, Ivi, Ani, kamatarima, bankama, toplani, plinari, gazdi i inim, kupit ću si stan/kuću/auto/prozor...».
Skoro pa da se u poslovnicama Lutrije mogu vidjeti oni stripovski oblačići iznad glava nadalnika. Pogotovo iznad starice koja čvrsto u ruci stišće kovanice i zgužvane novčanice od deset kuna i zamišlja kako možda od sutra više neće morati ranom zorom smrzavati se na placu prodajući hrpicu povrća koja bi inače jedva bila dostatna i za nju samu.
Moj oblak nije uspio ući skupa sa mnom. Veća je polovica, poput nagnječenog balona, ostala s druge strane vrata.
Nekoć nisam vjerovala da je moguće da baš ja budem dobitnik u igrama na sreću. Onda sam posumnjala da ja ne dobivam iz dva razloga: prvo zato što ne igram takve igre (razlozi su razni: zaboravnost, «šta opet neka reklama» stav, itd.), a drugo zato što ne vjerujem u dobit bez rada.
E, onda kad se bacih u samostalno poduzetništvo i shvatih da je itekako moguća obrnuta logika – rad bez dobiti. Navika neplaćanja odrađenog posla prenormalna je i uobičajena stvar u ovoj zemlji, pa uskoro dođoh u situaciju u kojoj se nalazi prosječan stanovnik ovih krajeva koji ne želi krasti, varati i lagati: vjera u Svevišnjeg i u Lutriju.
I tako jučer uplatih loto i pomolih se.
Kad god si postavim pitanje «Što bih ja da mi novac nije problem i da NE MORAM raditi?», odgovor je uvijek isti – ništa se strašno ne bi promijenilo osim što se ne bih živcirala oko financija, dugova (svojih i onih od bližnjih), gazde koji ne ulaže u stan (imala bih vlastiti), neispravnog auta, itd.
Radila bih isti posao kojim se i sada bavim, ali još bolje, jer bih imala bolje uvjete.
I sada si ovo pišem za budućnost «kad više dobijem te milijune», pa da ne moram previše razmišljati, nego samo otvorim blog i pročitam što ću.
Daklem, ovako:
1. Prvo, skuhati si čaj od kamilice i uzeti pivu iz hladnjaka, držati bilo na oku (prisjetiti se svih vježbi za smirenje, meditirati i moliti se) .
2. Ponoviti još jednom sve pod broj 1.
3. Poslati najbližu rodbinu na put oko svijeta. Ovom stavkom rješavam dvije stvari: prvo, ispunjavam im životne želje – većina moje familije k'o da su rođeni na putu, uglavnom sanjaju o putovanjima. Drugo, tak' ih se odmah lijepo riješim da mi ne mogu davati direktne savjete tipa «Sinko moj, dobro pazi, pametna budi...». Dok se oni vrate s putovanja snova, ja više neću imati kune na raspolaganju za biti pažljiva i pametna.
4. 10% ukupne osvojene (i usvojene) blagodarne sume dati u humanitarne svrhe. Svatko ima svoju viziju tog segmenta – za mene su to u ovoj zemlji ekologija i umjetnost. To ne znači da bih podržavala samozvane umjetnike koji danima bulje u plahon i čekaju nadahnuće, nego bih na primjer omogućila domovima za nezbrinutu djecu, staračkim domovima, raznim utočištima i sl. da imaju knjižnice, umjetničke radionice, gostovanja pjesnika, pisaca, slikara, glazbenika; edukaciju i praktični rad vezan na ekološke projekte, itd.
5. Vratiti SVE dugove.
6. Kupiti «prebivalište» iliti «home sweet home» iliti «bazu» iliti «riješiti stambeno pitanje». Da se razumijemo, za mene u stambeno pitanje i bazu ulazi i nekretnina i pokretnina, tj. prijevozno sredstvo, tj. doooobar automobil!
7. Guštati u ispunjavanju snolikih želja mojih prijatelja. Bez obzira što su mnogi od njih već dijelom uključeni pod točkom 4. (na turnejama po domovima dobili bi izdašne honorare), ova Stavka Zakona o Raspodjeli Dobara Oceaninog Dobitka na Lotu služi baš za one male šašave gušte koje svi imamo u mislima dok sjedimo subotom pod suncem, s hladnom pivom u ruci i s poluspuštenim kapcima potiho izgovaramo «Eh, da mi je..»
8. Uložiti u posao. Ovom stavkom za sebe rješavam ujedno i sve ostale pod nazivom «moj hobi», «vlastiti gušti», «moji snovi», «e, da mi je», «financijska neovisnost mene i prijatelja i bližnjih» i sl.
9. Ponoviti točku 1.
E, sad smo to lijepo riješili.
Pa, kad dođe, dobro došlo.
Idemo dalje.
|
- 11:30 -
do-da- (13) -
l -
:-)
ponedjeljak, 02.01.2006.
donošenje odluka
Pri donošenju velikih odluka koje na život imaju dugoročni utjecaj, čovjek treba isključiti um i poslušati svoju intuiciju, svoje srce.
Um je previše podložan promjenjivosti.
Uvjetovan je trenutnim okolnostima koje se pak mijenjaju brzinom prelaska oblaka preko vjetrovitih otoka. Umu je strašno stalo biti u skladu sa standardima društva, što je jedna od većih iluzija, jer se normativi istog mijenjaju relativno brzo, ovisno o veličini i stupnju razvoja zajednice.
Biti «prilagođen» ne znači uvijek biti zadovoljan, iskren i sretan (da, da, otkrivanje tople vode).
Puno je bilo primjera u prošlosti gdje su neke ljude njihovi suvremenici smatrali idiotima i luđacima, a već ih je slijedeća generacija cijenila kao inovativne i napredne pokretače. Ne mislim odluke poput promjene posla, mjesta stanovanja, podizanja dugoročnih kredita i sl. uspoređivati s npr. životnim odlukama Galilea ili Teslinim pronalascima, ali svakome od nas je vlastiti život otkriće i od velikog značaja, bez obzira na globalni utjecaj.
Neke stvari za koje mislimo da su nam sada neophodne, samo su proizvod današnjeg standarda (opet se vraćam na gornju primjedbu: promjenjivo!!!) i trebali bi se zapitati treba li nam to zaista? PodRAZUMijeva se potvrdni odgovor, no hoće li nam to forsiranje prilagodbe društvenom standardu oduzeti nešto što je puno trajnije i važnije - našu (stvaralačku) slobodu, mir, zadovoljstvo, radost, vrijeme za obitelj, bliske prijatelje...
No, to su samo moji osjećaji, moja uvjerenja. Ne znači da su primjenjiva, istinita za druge.
Otkrivati vlastitu Istinu, najvažniji je dio igre zvane Život. Ponekad i najbolniji, ali dugoročno pruža najveću slobodu. Jedini uvjet vlastite slobode je da ne ugrožava tuđu.
Različiti smo. To je neophodno. Ništa u Prirodi nije istoliko.
|
- 12:57 -
do-da- (22) -
l -
:-)
|
|