Jučer sam uplatila loto!
Nije neka zvijezda na nebu zbog toga ugasla ili se rodila nova, ali eto, ne činim to često, pa mi je događaj!
Naime, jučer ujutro sam se rano ustala, pa mi je cijeli dan bio pomalo snenkast. U takvom hodajućem polusnu, vraćajući se doma nakon obavljenih dužnosti i obaveza, te posjeta dragom prijatelju, stupih polusramežljivo u blješteću poslovnicu Lutrije u passagu Cibone.
S desne strane sjedio je čovjek srednjih godina (srednjih od 100), listao nešto nalik skriptama i ispunjavao neki papirić. Naknadno skužih da su te njegove skripte vezane za sportsko klađenje (staviš kladu i klackaš se). Valjda.
Skroz desno neko je mlađahno stvorenje preletavalo pogledom po zidu ispunjenom ispisanim komadima papira.
Ispred mene, u redu za uplatu stoji po godištu, spolu i izgledu šaroliko stanovništvo ove naše male zemlje. Pomislih u koliko ovakvih prostorija, diljem Trešnjevke, Zagreba, središnje, istočne, sjeverne, zapadne i južne Hrvatske, u tom trenutku ljudi pišu imaginarno pismo samima sebi u bajkovitoj budućnosti: «Kad dobijem više taj milijun, trilijun, zilijun...vratit ću napokon onaj dug Peri, Ivi, Ani, kamatarima, bankama, toplani, plinari, gazdi i inim, kupit ću si stan/kuću/auto/prozor...».
Skoro pa da se u poslovnicama Lutrije mogu vidjeti oni stripovski oblačići iznad glava nadalnika. Pogotovo iznad starice koja čvrsto u ruci stišće kovanice i zgužvane novčanice od deset kuna i zamišlja kako možda od sutra više neće morati ranom zorom smrzavati se na placu prodajući hrpicu povrća koja bi inače jedva bila dostatna i za nju samu.
Moj oblak nije uspio ući skupa sa mnom. Veća je polovica, poput nagnječenog balona, ostala s druge strane vrata.
Nekoć nisam vjerovala da je moguće da baš ja budem dobitnik u igrama na sreću. Onda sam posumnjala da ja ne dobivam iz dva razloga: prvo zato što ne igram takve igre (razlozi su razni: zaboravnost, «šta opet neka reklama» stav, itd.), a drugo zato što ne vjerujem u dobit bez rada.
E, onda kad se bacih u samostalno poduzetništvo i shvatih da je itekako moguća obrnuta logika – rad bez dobiti. Navika neplaćanja odrađenog posla prenormalna je i uobičajena stvar u ovoj zemlji, pa uskoro dođoh u situaciju u kojoj se nalazi prosječan stanovnik ovih krajeva koji ne želi krasti, varati i lagati: vjera u Svevišnjeg i u Lutriju.
I tako jučer uplatih loto i pomolih se.
Kad god si postavim pitanje «Što bih ja da mi novac nije problem i da NE MORAM raditi?», odgovor je uvijek isti – ništa se strašno ne bi promijenilo osim što se ne bih živcirala oko financija, dugova (svojih i onih od bližnjih), gazde koji ne ulaže u stan (imala bih vlastiti), neispravnog auta, itd.
Radila bih isti posao kojim se i sada bavim, ali još bolje, jer bih imala bolje uvjete.
I sada si ovo pišem za budućnost «kad više dobijem te milijune», pa da ne moram previše razmišljati, nego samo otvorim blog i pročitam što ću.
Daklem, ovako:
1. Prvo, skuhati si čaj od kamilice i uzeti pivu iz hladnjaka, držati bilo na oku (prisjetiti se svih vježbi za smirenje, meditirati i moliti se) .
2. Ponoviti još jednom sve pod broj 1.
3. Poslati najbližu rodbinu na put oko svijeta. Ovom stavkom rješavam dvije stvari: prvo, ispunjavam im životne želje – većina moje familije k'o da su rođeni na putu, uglavnom sanjaju o putovanjima. Drugo, tak' ih se odmah lijepo riješim da mi ne mogu davati direktne savjete tipa «Sinko moj, dobro pazi, pametna budi...». Dok se oni vrate s putovanja snova, ja više neću imati kune na raspolaganju za biti pažljiva i pametna.
4. 10% ukupne osvojene (i usvojene) blagodarne sume dati u humanitarne svrhe. Svatko ima svoju viziju tog segmenta – za mene su to u ovoj zemlji ekologija i umjetnost. To ne znači da bih podržavala samozvane umjetnike koji danima bulje u plahon i čekaju nadahnuće, nego bih na primjer omogućila domovima za nezbrinutu djecu, staračkim domovima, raznim utočištima i sl. da imaju knjižnice, umjetničke radionice, gostovanja pjesnika, pisaca, slikara, glazbenika; edukaciju i praktični rad vezan na ekološke projekte, itd.
5. Vratiti SVE dugove.
6. Kupiti «prebivalište» iliti «home sweet home» iliti «bazu» iliti «riješiti stambeno pitanje». Da se razumijemo, za mene u stambeno pitanje i bazu ulazi i nekretnina i pokretnina, tj. prijevozno sredstvo, tj. doooobar automobil!
7. Guštati u ispunjavanju snolikih želja mojih prijatelja. Bez obzira što su mnogi od njih već dijelom uključeni pod točkom 4. (na turnejama po domovima dobili bi izdašne honorare), ova Stavka Zakona o Raspodjeli Dobara Oceaninog Dobitka na Lotu služi baš za one male šašave gušte koje svi imamo u mislima dok sjedimo subotom pod suncem, s hladnom pivom u ruci i s poluspuštenim kapcima potiho izgovaramo «Eh, da mi je..»
8. Uložiti u posao. Ovom stavkom za sebe rješavam ujedno i sve ostale pod nazivom «moj hobi», «vlastiti gušti», «moji snovi», «e, da mi je», «financijska neovisnost mene i prijatelja i bližnjih» i sl.
9. Ponoviti točku 1.
E, sad smo to lijepo riješili.
Pa, kad dođe, dobro došlo.
Idemo dalje.
Post je objavljen 12.01.2006. u 11:30 sati.