Je, zima je potrebna kako bi se zemlja i priroda odmorile, čovjek usporio i u toploj i mračnoj izolaciji preispitao što svojim mislima i djelima sije u sebi i oko sebe itd. Sve to stoji.
I s dužnim poštovanjem svake godine dočekam zimu.
Ali, oko kraja siječnja počinjem gubiti strpljenje za te podugačke meditacije prirode.
Pogotovo kad se toliko umiri da se sve zamrzne, kad se šapat na ulici odbija o zamrznuto tlo.
Na minus 13 osjećam kako mi kosti krckaju od hladnoće, a lice, jedini otkriveni dio tijela pretvara se u veliku sigu. Jedino što je pokretno je nemilosrdan vjetar.
I što preostaje nego vježbati strpljenje i zahvaljivati se što «jedino stalno samo mijena jest» i da će i ti hibernacijski uvjeti proći.
Najviše što mogu u činiti je urediti svoj dom da mi u njemu bude što ugodnije s obzirom da u njemu zimi provodim vanredno puno vremena.
Ljetne paree (oni komadi tkanine što ljeti po doma služe umjesto haljine, suknje i sl.) rasporedim po stanu – žute i narančaste s crtežima sunca povješam po prozorima. Prozori mi inače nemaju zavjese, jer bi iste spriječavale pogled na zelene krošnje mojih dragih stabala, ali po zimi...
Sunčane, tople nijanse žute počinju izvirati na sve strane – prekrivači, dekice, stolnjaci, papiri, registratori...Nije da ih nema i tijekom godine, ali sada na njih više obraćam pažnju. Na primjer, žuti fascikl koji inače stoji ispod stola, sve češće stavim na stol. Tek onako, da mi je na oku.
Omiljena boja još od djetinjstva mi je zelena, ali žuta i narančasta preko zime dobiju prednost.
Griju me. Podsjećaju na sunce i svjetlo.
Post je objavljen 24.01.2006. u 10:50 sati.