oceana
srijeda, 31.08.2005.
Eterična ulja iliti S poznatim u nepoznato
|
Danas me Noelin post podsjetio na još jednu od mojih omiljenih tema - eterična ulja! Prisjetila sam se jednog članka kojeg sam prije nekoliko godina napisala za jedan časopis, pa evo sada "recikliram"... P.S. Uvijek napominjem, pa ću i sada: ukoliko niste upoznati sa svijetom eteričnih ulja, pristupite im s najvećim poštovanjem, pročitajte što više relevantne literature. Dobro ih upoznajte prije nego ih samostalno počnete primjenjivati i koristite proizvode provjerenih proizvođača. I kad mislite da ste saznali sve što ste mogli - istražujte i dalje! ;-) Ponajviše vlastitom intuicijom doznajte koja eterična ulja i na koji način vama osobno odgovaraju. S poznatim u nepoznato Postoje situacije kad čovjek poželi vratiti vrijeme unatrag i donijeti drugačiju odluku od one koja ga je dovela u situaciju u kojoj se nalazi. Posljednji mi se to put dogodilo na nedavnom dugom putovanju zrakoplovom. Cijeli je put trajao oko jedanaest sati bez prekida, a negdje oko pola puta poželjela sam vratiti vrijeme. Pomislila sam: Čovjeku nije prirođeno da leti. Trebali smo ići brodom! Tada mi je i sama pomisao na morsku bolest izgledala prihvatljivija nego ono kroz što mi je tijelo prolazilo u ovom ogromnom zračnom brodu. Neprestani protok “konzerviranog” zraka iznad glave prouzrokovao je glavobolju, suho grlo, nos, napetu kožu. Ukočene noge i leđa podsjetili su me na poznati sindrom ekonomske klase. Pomislih kako me samosažaljenje neće daleko dovesti, te otvorih svoju malu priručnu ljekarnu u kojoj se uz ostalo obavezno nalaze i eterična ulja lavande i ružmarina, te kantarion ili ulje gospine trave. Na papirnatu maramicu stavih nekoliko kapi ružmarina i lagani miris svježine izmami i najbližim suputnicima osmijeh na izmučena, uspavana lica. Nije li divno kada se na 11 000 metara visine podsjetite na darove zemlje po kojoj ste do prije nekoliko sati hodali? Srce mi ispuni zahvalnost. U maloj bočici skupljena je čista energija biljke! Kao da u bočicu spremimo trenutke svoje najjače snage, izuzetnog raspoloženja, zdravlja i mira, te ih otvorimo u trenucima potrebe. Kao s Alladinovom svjetiljkom: poželimo dobro raspoloženje i dobri duh nam ispuni želju. Miris eteričnog ulja otvara nam zatočena osjetila, budi nas do svjesnosti o zaboravljenoj povezanosti sveg stvorenog na ovom planetu. Lijek za glavobolju došao je iz bočice čistog lavandinog ulja. Lagana masaža sljepoočnica uljem desetak minuta rastjerala je teški pritisak oko glave. Pomislih na ponosnu, uspravnu stabljiku koja se hrani toplim darovima zemlje, sjaji na jutarnjoj rosi, izmjenjuje ljepotu sa svojim šarenim prijateljicama na livadi i čeka pravi trenutak. Trenutak vrhunca svoje snage. Vidjeh izbrazdane, tople dlanove starca s najosunčanijeg otoka naše zemlje kako nježno prilazi biljci, intuitivno osjećajući da je došao trenutak njenog darivanja. Osjetih svu tu povezanost Božjih stvorenja kako bi jedni drugima pomagali u ostvarivanju vlastitih misija. Pomislih; nemam pravo na patnju! Patnja bi u ovakvim trenucima značila da ne cijenim žrtvu biljke koja mi je pružila svoju pomoć, pa čak mozda i da zanemarujem njenu misiju. Prisjetih se indijanske teorije postojanja prema kojoj se ista važnost pridaje svrhovitosti života ljekovite biljke i čovjeka koji osvijesti svoj životni dar, svoje poslanje. Razmazavši par kapi toplog, crvenog ulja kantariona prešla sam dlanovima po licu i rukama, te mi je i koža prodisala. Nakon nekoliko improviziranih vježbi, ponovno sam osjećala da mi kroz tijelo protječe krv, energija! Ne samo da sam se sama osjećala puno bolje, nego je divno osjetiti i vidjeti svoje suputnike kako im se nosnice šire u snu i blagi im osmijeh prekriva lice. Osim što nam je kraljica biljaka - lavanda, olakšala glavobolju, tijekom ostalih dana boravka dezinficirala je ranice, ogrebotine, opekline nisu ostavljale traga, a par kapi na jastuku pomagali su u opuštanju mišića i uspavljivanju nakon napetog radnog dana. Kantarion se nekoliko puta pokazao izvrsnim suputnikom; ublažio je iritantno djelovanje promjena na koži nastalih zbog promjene klime i suhog zraka, a muškim je članovima naše male grupe poslužio i kao prirodno sredstvo za ublažavanje iritacije lica nakon brijanja. Jos jedan snažan eliksir ( dozvolite da ga tako nazovem) iz biljnog kraljevstva neizostavan je u mojoj maloj putnoj ljekarni: jabučni ocat. Kad se nalazimo u stranoj zemlji, hrana i voda su drugačijeg sastava od one na koju smo navikli. Par gutljaja jabučnog octa s mineralnom vodom prije obroka ublaži ili čak potpuno ukloni neugodnosti koje bi možda izazvali nepoznati organizmi. Čak je pomogao i u već nastalim slučajevima pobune želuca na nepoznate organizme. Poklonivši svom domaćinu na drugoj strani planeta, bočicu lavandina ulja, izmamismo kod njega osmijeh koji nam otvori vrata njegova svijeta. Donijeli smo mu miris, snagu naše zemlje, bez političke, ekonomske, vjerske ili bilo koje druge konotacije. Samo smo prenijeli dio božanskog dara. Upoznavanje novog svijeta, kulture, komunikacije, načina prehrane i svih ostalih elemenata drugačijeg, lakše je uz pomoć poznatog. Ako svjesno primimo ljekoviti dar biljke s kojom smo odrasli na istom tlu, lakše ćemo prihvatiti činjenicu da je biljka drugačijeg izgleda, na drugačijem tlu, isto tako puna darova, samo ih trebamo željeti upoznati. Nije li tako i s ljudima koje srećemo na svojim putevima? Ili s nama samima, dok otkrivamo uspavana sjećanja nase duše... |
- 11:03 - do-da- (16) - l - :-)
nedjelja, 28.08.2005.
Sound shower
|
Izmaltretirali me danas nečim što ne želim niti nazvati glazbom. Mjuzak je isto slaba riječ za čudovišne zvučne kreacije koje sam danas trpila nekih sat vremena. Ne želim čak niti podrobnije opisivati kako mi se to uopće dogodilo. Želim to što prije zaboraviti. Vrativši se doma probala sam nešto što bi SevenOfNine nazvala sound shower. Već prokušanim albumima omiljenih glazbenika pokušala sam iz i sa sebe oprati tu bolesnu vibru, no nije išlo. Trovanje je bilo prejako. Protuotrov je morao biti još snažniji i zbog efekta iznenađenja za psihu, ne prečesto konzumiran u prošlosti. I evo, nakon dva sata sound shower-a Mozartom, bolje mi je. Baš me zanima hoće li netko za par stotina godina pokušavati oživjeti/interpretirati djela mnoštva onih koji se danas zovu glazbenicima – poveznicama s nebeskim sferama! Vremenske, kulturne i prostorne usjeke premoštavaju na primjer iskonska narodna umjetnosti poput afričkih plemenskih plesova, pjesama i rituala. I danas neki glazbenici u Kanadi nastavljaju stoljetnu tradiciju prenošenja napjeva Sjeverno-američkih domorodaca (Native People). Na Hvaru, za vrijeme obreda križnog puta u Velikome tjednu pjevaju se napjevi koji su isto tako zvučali prije pet stotina godina. Zašto su svi opstali? Stvoreni su iz nadahnuća, a ne iz potrebe koja se očituje kao posljedica uklapljanja u borgovsko potrošačko društvo današnjice. Imali su dubinu, vrijednost, značenje. Doticali su svojim vibracijama one sfere čovjeka koje su izvorne, od prapočetka, netaknute. Budile su Ljudsko Biće, Čovjeka u čovjeku. Ne samo glazbena, nego i sva umjetnička djela stvorena iz iskrenog doticaja s istinskim nadahnućem Sveprisutnim postaju i ostaju vječni most kojim u svakom trenutku možemo preći i dotaknuti Sebe, ogoljene i vječne. Most preko rijeke u koju se ulijevaju pritoke Nevažno i Prolazno. Most koji povezuje obalu Neba i Zemlje. Most između nepojmljivog prostranstva i jedne planete, vodenastog bića koje nam je darovano da nam trenutno bude domom. I samo takvi mostovi će opstati. Ostali...odnijet će ih bujica dobrih vibracija. Dobri sound shower-i. |
- 01:26 - do-da- (12) - l - :-)
petak, 26.08.2005.
Sestra s Plejada
|
Upoznah je u zoru Dok u kapljici rose Zrcalio se nebeski svod. Ponijela me nježno. Putovah s njom U zemlje neomeđene Šume neposječene Vode nezagađene. Bistrim izvorom Čistila mi oči Zlatnim suncem Osvijetlila sjećanje. Proletjeh s njom vrijeme Mirisajući zelene obrise Zemlje i vode Stvarnosti i snova. Dok je Sunce U plamenom crescendu Pozdravljalo umivena stabla Ona se spremala poći. Promatrah njene oči Vlažne od tuge Ili radosti? Odlazak ili povratak? |
- 12:59 - do-da- (4) - l - :-)
srijeda, 24.08.2005.
Princeza i shopping
|
Kad se radi o shoppingu – stvorena sam za neku kraljevsku obitelj – onako, nešto ti treba i ti samo izraziš svoje potrebe i netko za tebe ode u dućan i donese ti doma baš ono što trebaš! Dođe vrijeme kada treba kupiti novi par obuće i mene odmah uhvati muka. Nakon drugog dućana shvatim da je sve isto i da mi se sve podjednako ne sviđa ili mi je nepraktično, neudobno itd. Ako trećem dućanu dam šansu, noge počnu klecati, stopala tonu u beton, neugodno mi je u vlastitoj koži i već gledam gdje je prva klupica i koji komad zelenila da se odmorim. Muka, živa muka! Zato, ako slučajno (e, moš' mislit «slučajno», nema toga – samo čista milost odozgora! ;-)) u prolazu ugledam u izlogu nešto šte me privuklo ili mi treba – ulazim, probam i ako odgovara kupujem! Cijena? Ma, više koštaju moji živci kad dođe vrijeme da gori pod petama i baš MORAM ići u kupovinu! Ne daj Bože u velike shopping centre – tamo se umorim čim uđem. Već dugo odgađam kupovinu novog laptopa. Stalno izmišljavam nove razloge – te nemamo sad novaca za to, te čekat ćemo popuste, te dućan nam nije usput... I tako se već duže vremena mučim sa starim kompjuterom koji je već davno odustao u stopu pratiti moje aktivnosti. No, zbog milijardu okolnosti napokon popustih i rekoh jučer svom Soulmate-u: -Idemo kupit' laptop. Lice mu se ozarilo! Zna da ćemo tim potezom ne samo mene riješiti grozomornih natezanja s metuzalemom, nego će i sebe spasiti stalnih popravljanja, reinstaliranja, pokušavanja od starca napraviti mladića ( a bez tibetanskih vježbi ;-)). I hop u auto (sve ok), parkiranje pred dućanom (još uvijek ok), ulazak u dućan (lagana nervoza), dolazak pred nizove raznoraznih malih čuda (ma daj, u tom okviru cijene laptop je laptop – samo reci koja kartica i koliko rata), objašnjavanje prodavača što sve koji može i za koju cijenu (što i tajnicu dobijem s njim?), biranje (De, dobro je – evo, ovaj je ok – ajmo više!) i...prodavač kuc kucka po svom kompjuteru i šta? Nema!! Nema više na prodaju baš tog za kojeg smo se odlučili! - No, nema problema. Ima jedan sličan.- uljudno nas ohrabri prodavač. - Daj taj sličan. - nijemo potvrđujem kimanjem glave. Soulmate mi upućuje pogled tipa «Jel' mi to kupujemo krumpire?». - Samo, stiže tek sutra. – prosvijetli se prodavač pobjedonosno podižući prst s tastature svog sveznajućeg, sveumreženog kompjutora koji je valjda spojen sa skladištima istočne i zapadne strane kugle zemaljske. O, zemljo na brdovitom Balkanu! Pa, opet sutra moram doći?! No, dobro, rezerviramo mi taj da ne nestane, pojavimo se opet sutra (tj. danas) i gurnem papir od rezervacije prodavaču u lice. Opet on njuška po kompjutoru i... E, šipak! Nije još stigao! Pa, šta je zakasnio na vlak? Moje strpljenje lagano na razbrojs (Odlazak u drugi dućan? Ne pretjerujte – ovaj je najveći i najbolji i nabavljači su za sve ostale dućane i...samo ne u još jedan dućan!!!) - Ima li što slično (po cijeni i performansama, naravno) ovome koji je sličan onome koji smo u početku odabrali? - upitah prodavača s pogledom «pomozi ako ti je život mio». - Ima! Evo, ovaj je malo slabiji, 1.4, ali zato.... - Uzimamo. Ostatka se slabo sjećam jer mi je glava već bila na koljenima. Zamolila sam Soulmate-a da mi još na brzinu po dućanu nađe slušalice za mobitel (i to odgađam već mjesecima) i torbu za laptop. - Jel' dobra? - donese moj dragi i jedini Soulmate primjerak na uvid. - Ma, savršena dragi! Ti uvijek znaš što meni treba! Obrada kredita, podizanje robe i vaaaaaaan! Soulmate upravo priprema laptop za rad, a ja gledam u svoju iscufanu torbicu bez koje ne idem kroz vrata stana. - E, znaš li gdje si mi kupio ovu torbicu za oko pasa prije par mjeseci? Aj, pliz odi kupi još jednu, istu takvu – ova je na putu za vječna lovišta. Da, razmažena?! Princeza, dragi moji, princeza – sam' takva! |
- 23:27 - do-da- (7) - l - :-)
ponedjeljak, 01.08.2005.
Maslinovo ulje i sol
|
Vruća, vlažna ljetna večer na rivi malog gradića na jadranskoj obali. Pronalazimo slobodno parkirno mjesto i krećemo put odredišta. Prolazimo pored terasa s kojih dopiru neartikulirani zvuci. Vjerojatno karaoke show za hotelske goste, pomislih požurujući korak da mi mjuzak što prije izađe iz dometa. Nešto dalje prelama se vriska djece, šareni štandovi s mnoštvom proizvoda kojima ne uspijevam pogoditi namjenu osim što par dana nakon kupovine ulaze u sloj glomaznih nakupina nepotrebnih kičastih plastičnih masa koje zagušuju zemlju. Korak još malo brži. Stižemo do drugog dijela rive. Skromno uređena pozornica nestrpljivo čeka svoje aktere. Iznenađujući mir i pustoš nasuprot gužvi, buci i plastičnom šarenilu kroz koje smo malo prije prošli. No plastika se niti ovdje ne može zaobići. Sve terase kafića opskrbljene su s takvim stolicama. Sjedamo u kafić čiji stolovi imaju najbolji pogled na pozornicu. Nastavlja se jedna od brojnih epizoda mojih borbi s pojmom hladnog piva u ovim krajevima. Sramotim Soulmate-a po stoti put, a i frendicu koja je s nama. Ali ne mogu si pomoći. Cijeli život pijem toplu, čak i vruću vodu jel' tako volim. Čajevi, kava – sve konzumiram mlako. Ali brate, pivo! Pivo mi mora biti na 4 do 6 stupnjeva ili ga ne mogu ni prinjušit'. Je, znam da je ljeto, puno se piva popije pa se ne stigne ohladiti, ali nek mi barem ne lažu u lice i uvjeravaju me da imaju hladno pivo moje vrste! Odustajem od svoje vrste piva i naručim najmanje moguće točeno (da se ne ugrije nas stolu, jer sporo pijem). Blueseri se penju na pozornicu. Dobra živa svirka. Guštam i zaboravljam na traume. Polako se puni i ostatak terase, dvije djevojke plešu – divno ih je za gledati, tako nesputane i radosne. Završava pjesma i...provjeravam nakon još nekoliko pjesama, ali situacija se ponavlja – za većinom stolova sjede lutke, a ne živa, osjećajna bića! Pa, kad umjetnik pokaže svoj rad, postoje dvije mogućnosti u ovakvim situacijima (nisi platio ulaznicu, sjediš na terasama kafića uz rivu, u vrućoj ljetnoj noći): 1) ne sviđa ti se, pričekaš kraj pjesme ili pića koje si naručio i preseliš se u drugi kraj rive ili kafića koji nije direktno ispred pozornice. 2) izraziš svoje odobravanje, podršku, zahvalu i...zaplješćeš Ne razumijem one koji sjede, gledaju, slušaju i ne reagiraju. Kao da ih je netko zalijepio za stolicu ili su u kazni ili im je životni poziv «žrtva»! U tom me razmišljanju i u pola pljeska ispraćanja benda s pozornice prekine naš poznanik i organizator te večeri. On je posebna priča. Sve koncerte tih dana organizirao je iz čiste ljubavi prema glazbi. (a možda i nesvjesno da napravi ravnotežu s ostatkom «kulturne» ponude na toj rivi). Priđe za stol kako bi nas pozvao da se pridružimo zajedničkoj večeri s glazbenicima i organizatorima. Ukratko smo mu se zahvalili uz objašnjenje da dvoje od nas troje ne jedu životinje, a jedna od nas troje ne može podnijeti niti mirise ili pogled na takav meni (e, pogodite tko!). No, bez obzira na to morat ćemo i ranije otići jer nas čeka više od sat i po vožnje do doma. Nakon deset minuta ispred nas se stvori plitica s maslinovim uljem, plitica sa solju, tanjur narezanih rajčica i veliki kruh. E, ljudi moji – to je Mediteran (kakav je nekad bio ;-))! Kruh smo kidali rukama (Ajme gušta!), umakali u maslinovo ulje i u sol i uz komad rajčice prinosili ustima. Gušt i slast je bila tolika da mi čak nisu smetale ni plastične stolice koje su se polako ali sigurno lijepile za mene. Doma smo se vozili u tišini, svatko sa svojim mislima, pregledavajući slike i doživljaje te večeri. Na jednoj strani rive suvišna produkcija potrošačkog društva, na drugoj jednostavnost i djelići stvaralaštva iz ljubavi. |
