Kad se radi o shoppingu – stvorena sam za neku kraljevsku obitelj – onako, nešto ti treba i ti samo izraziš svoje potrebe i netko za tebe ode u dućan i donese ti doma baš ono što trebaš!
Dođe vrijeme kada treba kupiti novi par obuće i mene odmah uhvati muka. Nakon drugog dućana shvatim da je sve isto i da mi se sve podjednako ne sviđa ili mi je nepraktično, neudobno itd. Ako trećem dućanu dam šansu, noge počnu klecati, stopala tonu u beton, neugodno mi je u vlastitoj koži i već gledam gdje je prva klupica i koji komad zelenila da se odmorim. Muka, živa muka!
Zato, ako slučajno (e, moš' mislit «slučajno», nema toga – samo čista milost odozgora! ;-)) u prolazu ugledam u izlogu nešto šte me privuklo ili mi treba – ulazim, probam i ako odgovara kupujem! Cijena? Ma, više koštaju moji živci kad dođe vrijeme da gori pod petama i baš MORAM ići u kupovinu! Ne daj Bože u velike shopping centre – tamo se umorim čim uđem.
Već dugo odgađam kupovinu novog laptopa.
Stalno izmišljavam nove razloge – te nemamo sad novaca za to, te čekat ćemo popuste, te dućan nam nije usput... I tako se već duže vremena mučim sa starim kompjuterom koji je već davno odustao u stopu pratiti moje aktivnosti. No, zbog milijardu okolnosti napokon popustih i rekoh jučer svom Soulmate-u:
-Idemo kupit' laptop.
Lice mu se ozarilo! Zna da ćemo tim potezom ne samo mene riješiti grozomornih natezanja s metuzalemom, nego će i sebe spasiti stalnih popravljanja, reinstaliranja, pokušavanja od starca napraviti mladića ( a bez tibetanskih vježbi ;-)).
I hop u auto (sve ok), parkiranje pred dućanom (još uvijek ok), ulazak u dućan (lagana nervoza), dolazak pred nizove raznoraznih malih čuda (ma daj, u tom okviru cijene laptop je laptop – samo reci koja kartica i koliko rata), objašnjavanje prodavača što sve koji može i za koju cijenu (što i tajnicu dobijem s njim?), biranje (De, dobro je – evo, ovaj je ok – ajmo više!) i...prodavač kuc kucka po svom kompjuteru i šta? Nema!! Nema više na prodaju baš tog za kojeg smo se odlučili!
- No, nema problema. Ima jedan sličan.- uljudno nas ohrabri prodavač.
- Daj taj sličan. - nijemo potvrđujem kimanjem glave.
Soulmate mi upućuje pogled tipa «Jel' mi to kupujemo krumpire?».
- Samo, stiže tek sutra. – prosvijetli se prodavač pobjedonosno podižući prst s tastature svog sveznajućeg, sveumreženog kompjutora koji je valjda spojen sa skladištima istočne i zapadne strane kugle zemaljske.
O, zemljo na brdovitom Balkanu! Pa, opet sutra moram doći?!
No, dobro, rezerviramo mi taj da ne nestane, pojavimo se opet sutra (tj. danas) i gurnem papir od rezervacije prodavaču u lice. Opet on njuška po kompjutoru i...
E, šipak! Nije još stigao! Pa, šta je zakasnio na vlak? Moje strpljenje lagano na razbrojs (Odlazak u drugi dućan? Ne pretjerujte – ovaj je najveći i najbolji i nabavljači su za sve ostale dućane i...samo ne u još jedan dućan!!!)
- Ima li što slično (po cijeni i performansama, naravno) ovome koji je sličan onome koji smo u početku odabrali? - upitah prodavača s pogledom «pomozi ako ti je život mio».
- Ima! Evo, ovaj je malo slabiji, 1.4, ali zato....
- Uzimamo.
Ostatka se slabo sjećam jer mi je glava već bila na koljenima. Zamolila sam Soulmate-a da mi još na brzinu po dućanu nađe slušalice za mobitel (i to odgađam već mjesecima) i torbu za laptop.
- Jel' dobra? - donese moj dragi i jedini Soulmate primjerak na uvid.
- Ma, savršena dragi! Ti uvijek znaš što meni treba!
Obrada kredita, podizanje robe i vaaaaaaan!
Soulmate upravo priprema laptop za rad, a ja gledam u svoju iscufanu torbicu bez koje ne idem kroz vrata stana.
- E, znaš li gdje si mi kupio ovu torbicu za oko pasa prije par mjeseci? Aj, pliz odi kupi još jednu, istu takvu – ova je na putu za vječna lovišta.
Da, razmažena?! Princeza, dragi moji, princeza – sam' takva!
Post je objavljen 24.08.2005. u 23:27 sati.