Vruća, vlažna ljetna večer na rivi malog gradića na jadranskoj obali.
Pronalazimo slobodno parkirno mjesto i krećemo put odredišta. Prolazimo pored terasa s kojih dopiru neartikulirani zvuci. Vjerojatno karaoke show za hotelske goste, pomislih požurujući korak da mi mjuzak što prije izađe iz dometa. Nešto dalje prelama se vriska djece, šareni štandovi s mnoštvom proizvoda kojima ne uspijevam pogoditi namjenu osim što par dana nakon kupovine ulaze u sloj glomaznih nakupina nepotrebnih kičastih plastičnih masa koje zagušuju zemlju. Korak još malo brži.
Stižemo do drugog dijela rive.
Skromno uređena pozornica nestrpljivo čeka svoje aktere.
Iznenađujući mir i pustoš nasuprot gužvi, buci i plastičnom šarenilu kroz koje smo malo prije prošli. No plastika se niti ovdje ne može zaobići. Sve terase kafića opskrbljene su s takvim stolicama. Sjedamo u kafić čiji stolovi imaju najbolji pogled na pozornicu.
Nastavlja se jedna od brojnih epizoda mojih borbi s pojmom hladnog piva u ovim krajevima. Sramotim Soulmate-a po stoti put, a i frendicu koja je s nama. Ali ne mogu si pomoći. Cijeli život pijem toplu, čak i vruću vodu jel' tako volim. Čajevi, kava – sve konzumiram mlako. Ali brate, pivo! Pivo mi mora biti na 4 do 6 stupnjeva ili ga ne mogu ni prinjušit'. Je, znam da je ljeto, puno se piva popije pa se ne stigne ohladiti, ali nek mi barem ne lažu u lice i uvjeravaju me da imaju hladno pivo moje vrste! Odustajem od svoje vrste piva i naručim najmanje moguće točeno (da se ne ugrije nas stolu, jer sporo pijem).
Blueseri se penju na pozornicu. Dobra živa svirka. Guštam i zaboravljam na traume. Polako se puni i ostatak terase, dvije djevojke plešu – divno ih je za gledati, tako nesputane i radosne. Završava pjesma i...provjeravam nakon još nekoliko pjesama, ali situacija se ponavlja – za većinom stolova sjede lutke, a ne živa, osjećajna bića! Pa, kad umjetnik pokaže svoj rad, postoje dvije mogućnosti u ovakvim situacijima (nisi platio ulaznicu, sjediš na terasama kafića uz rivu, u vrućoj ljetnoj noći):
1) ne sviđa ti se, pričekaš kraj pjesme ili pića koje si naručio i preseliš se u drugi kraj rive ili kafića koji nije direktno ispred pozornice.
2) izraziš svoje odobravanje, podršku, zahvalu i...zaplješćeš
Ne razumijem one koji sjede, gledaju, slušaju i ne reagiraju. Kao da ih je netko zalijepio za stolicu ili su u kazni ili im je životni poziv «žrtva»!
U tom me razmišljanju i u pola pljeska ispraćanja benda s pozornice prekine naš poznanik i organizator te večeri. On je posebna priča. Sve koncerte tih dana organizirao je iz čiste ljubavi prema glazbi. (a možda i nesvjesno da napravi ravnotežu s ostatkom «kulturne» ponude na toj rivi). Priđe za stol kako bi nas pozvao da se pridružimo zajedničkoj večeri s glazbenicima i organizatorima. Ukratko smo mu se zahvalili uz objašnjenje da dvoje od nas troje ne jedu životinje, a jedna od nas troje ne može podnijeti niti mirise ili pogled na takav meni (e, pogodite tko!). No, bez obzira na to morat ćemo i ranije otići jer nas čeka više od sat i po vožnje do doma.
Nakon deset minuta ispred nas se stvori plitica s maslinovim uljem, plitica sa solju, tanjur narezanih rajčica i veliki kruh.
E, ljudi moji – to je Mediteran (kakav je nekad bio ;-))!
Kruh smo kidali rukama (Ajme gušta!), umakali u maslinovo ulje i u sol i uz komad rajčice prinosili ustima. Gušt i slast je bila tolika da mi čak nisu smetale ni plastične stolice koje su se polako ali sigurno lijepile za mene.
Doma smo se vozili u tišini, svatko sa svojim mislima, pregledavajući slike i doživljaje te večeri. Na jednoj strani rive suvišna produkcija potrošačkog društva, na drugoj jednostavnost i djelići stvaralaštva iz ljubavi.
Post je objavljen 01.08.2005. u 01:12 sati.