Obrisi moje duše
26.10.2010., utorak
|
Treba se čuvati prostačkog jezika i govora, ružnih i uvredljvih izjava i postupaka, ali i nadmenosti u svilenim rukavicama... Lako je biti skrušen u porazu, ali teško je ostati skrušen i zahvalan u pobjedi... Mjera riječi i djelovanja nije vanjski propisani bogobojazni jezik, kojim se obraćamo ljudima, već duboki unutarnji titraj duše... Ponekad je gruba riječ, koja pokriva prijateljski titraj duše, vrednija za buđenje od stotine ugodnih rečenica iza kojih se skriva nezainteresiranost ili čak važnost, ili interes, onoga koji govori...prividna vanjska prepirka ili ignoriranje nas više oslobađaju od svih prigodnih riječi i rečenica izrečenih bez istinitog duševnog titraja...  Teško je nositi prikriveno svoje spoznaje o životno važnim stvarima do kojih smo teško došli, i ne obznaniti ih svojim jezikom i načinom... |
|
Istina će nas osloboditi...  Istina, ah da...doista je smiješno to kako uvijek svi žele istinu, no jednom kad je dobiju, u nju ne vjeruju... Zašto...zato jer to nije istina koju su željeli čuti... Istina će nas osloboditi, ali od najvećeg dijela te istine mi bježimo...ne želimo je čuti, još manje prihvatiti...štoviše, omalovažavamo ju... Dok laž mora imati neki smisao, istina ne mora, ne onakav kakav mi očekujemo ... Istinu uglavnom pišu pobjednici...kolikogod se laž trudila, kolikogod ona dobra i uvjerljiva bila, istinu neće pobijediti... Istinu se može napadati, izvrtati, ismijavati, ali ju se ne može promijeniti, jer Istina je Bog... Ona se ne utvrđuje većinom glasova...  Dok istina još ni cipele nije obula, laž je već obišla pola svijeta... Nepromišljeno poštivanje bilo koje vrste autoriteta najveći je neprijatelj istine... Jedna velika većina istinu prvo ignorira, onda je ismijava...na kraju se događa da kažu da su je cijelo vrijeme znali... U kraljevstvu laži ljubitelj istine ne završava na prijestolju nego na lomači... Postoje dva načina na koja netko može ostati prevaren...prvi je vjerovati u ono što nije istina, a drugi je ne vjerovati u ono što je istina... Svaka istina prolazi kroz tri faze...u prvoj fazi je ismijavaju, u drugoj fazi joj se nasilno protive...dug se put mora prevaliti da bi se došlo do treće faze kada je istina očita, da ju se mora prihvatiti... Laž zna da je Istina smrtonosno oružje, sposobno uništiti cijeli set percepcija, kultura i stvarnosti...zato je istina od svih zabranjena...istinu sve vlade posvuda zabranjuju...istina je govor mržnje samo onima koji nešto skrivaju... U vrijeme univerzalnog zavaravanja, govoriti istinu je revolucionarni čin...jedan hrabar čovjek čini većinu u masi kukavica... Istina je da je milijarda laži izgovorena milijardu puta od strane milijarde ljudi još uvijek laž...temeljna istina ljudskog postojanja je postala ta da svi lažemo...jedina varijabla je - o čemu... Dok se fikcija mora prilagođavati mogućnostima, istina ne mora... Postoje samo dvije greške koje se mogu napraviti na putu do istine, jedna je skrenuti s puta, a druga ne krenuti na put... Laži je potrebna potpora većine...istina može opstati sama... |
25.10.2010., ponedjeljak
|
Moja ili Tvoja volja...  Tvoja nas volja ne zanima... Deklarativno, bez nekih ozbiljnijih namjera da ju spoznamo, tu i tamo dotaknemo se pojma koji se zove "Božja volja"...uglavnom se radi o govornom tiku kojim stvaramo privid, a ne ozbiljnoj namjeri... Odavno si objavio što želiš od nas i kako ti možemo iskazati ljubav: "Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati." No, nama su Tvoje zapovijedi mrske, neprihvatljive...one ugoržavaju naše planove, napadaju našu volju... Mogućnost koja nam je ponuđena: smatrati ih zastarjelima, nama je bila prihvatljiva... Tko danas razmišlja o Tvojim zapovijedima i Tvojoj volji...uzalud nam govoriš da se mimo Tvojih zapovijedi i Tvoje volje ne dolazi do Tebe...uzalud nam govoriš da je Tvoj zakon vječan i nepromjenjiv, da se običaji mijenjaju, ali da Tvoj zakon uvijek ostaje...jer Tvoje su zapovijedi staze i putovi istine i ljubavi, ljubavi prema svemu što je u skladu s Tvojim zakonom i Tvojom voljom... Uzalud nam govoriš da si prisan, da si prijatelj i pomoćnik onima koji ljube Tvoj zakon, koji sprovode Tvoju volju... Možda se meni samo čini da čujem Tvoj glas i jeku uzaludnosti...možda nam više ne govoriš...možda si nas ostavio da se "kupamo" u čarima vlastite volje, da širimo bezakonje, da uživamo u igri bez granica... |
22.10.2010., petak
|
Sofizam...  Sofizam je prividno logičan, namjerno izvučen ili iskonstruiran netočan zaključak... Ne želim roniti u sofisteriji, nego osvrnuti se na nešto drugo...to drugo nije primitivizam nego upravo suprotno, sofisticiran duh... Osoba sofisticiranog duha vidi stvari dalje od svojih osobnih, najčešće samodopadnih, interesa... Nadalje, druge doživljava kao i sebe, jer dio sebe vidi u drugima... Osoba sofisticiranog duha oprašta...ako uopće ima što oprostiti kad ne zamjera... Osoba sofisticiranog duha njeguje jednu vrst individualizma koji nije egoizam... Nadalje, bori se za, po mnogima, izgubljene ciljeve...po njima, ona je na gubitničkoj strani...no, ona sebe ne vidi na onoj drugoj... Ima svoju skalu vrijednosti koja je iznad osobnih i klanovskih interesa, i jako joj je važno da ona bude usklađena s Božjom... Zbog navedenog, najčešće je izvan društvenih normi... Osoba sofisticiranog duha njeguje vjernost u odnosima...još više njeguje vjernost sebi, koja nije sebičnost nego borba za ono najbolje u sebi i drugima... Poštuje sve ono i one koji to zaslužuju... I u primitivcu traži sofisticiranu osobu...ne zato što ona u njemu postoji, nego zato što ju ona želi u njemu probuditi... |
15.10.2010., petak
|
Križ je najveća ljubav koju će stvorenja ikada upoznati...  Istinska snaga Božje riječi prisutna je samo u onim riječima koje su zapisane u srce...živuće poslanice moćnije su od riječi ispisanih na papiru... Napisana riječ nije savršena...ona u sebi ima dio onoga koji ju je napisao... ona ne obvezuje... Oni koji traže savršenstvo, traže Krista...postaju knjiga koju On piše, da bi drugi u njima i njihovim djelima vidjeli Njega... Oni postaju svjedoci Očeve i Njegove ljubavi... |
13.10.2010., srijeda
|
Potrudi se čuti Moje riječi...one vode u život...one daju snagu...liječe...  Čuti i razumjeti moje rijči znači naći život... Uvijek i svugdje pouzdaj se u Mene...sprovedi moje želje da bi se ostvarile tvoje... Zapamti, nema molitve bez odgovora...zapamti i ovo, onog časa kad ti se nešto učini pogrešno ili postupak neke osobe protivan Bogu, Božjem zakonu i Njegovoj volji, od tog trenutka ti si odgovorna za sve ono što će se događati...dužna si molitvom trenutak povezati s Bogom... Razmišljaj o onome što nije dobro, o onome što nije u skladu s Bogom i Njegovim zakonom...neka to postane dio tvoje molitve...vidjet ćeš da će se stvari početi mijenjati... Tebi će se tvoje nastojanje možda učiniti neznatnim...no, to nije tako...to znamo i Ja i Zlo... Ljubi sa mnom...surađuj sa mnom...budi djeliteljica života... Odreci se svega u duhu pouzdanja da će doći i mnogo više...isprazni svoju posudu, da bi osigurala božansku opskrbu...koliko zadržiš svoga toliko ćeš manje dobiti Božjeg...to je zakon božanske opskrbe...zato isprazni svoju posudu, da bih ju Ja mogao napuniti...moli za milost da možeš razumjeti božansku skrb... Možda ti se ne čini, ali to je jedna od najtežih lekcija... Volim izlijevati svoje blagoslove u izobilju, ali kao i pri sijanju sjemena, tlo mora biti pripravljeno prije nego se sjeme posije u njega...tvoje je da pripraviš tlo...moje je da posijem sjeme, blagoslov u pripravljeno tlo...priprema tla je naporna, ali potrebna da bismo se zajedno radovali žetvi...zapamti, molitva oplođuje tlo... Vrijeme molitve, vrijeme je rasta...skratiš li to vrijeme, mnogi vrijedno provedeni sati u radu mogli bi postati beskorisni...pogubno je vrijeme trošiti na zabavu i beskorisnosti... Pouzdaj se u Mene i vidjet ćeš...videći, dat ćeš Mi slavu... |
12.10.2010., utorak
|
Parade "ponosa"...  Profesor, doktor, Anton Tamarut...rođen u Novalji, na otoku Pagu... istodobno svećenik, profesor, pisac i pjesnik... Nikada nisam mislila, nadam se ni ponašala, kao ona koja zna...svakom trenutku prilazim kao ona koja ne zna istinu, oslanjajući se na Onoga koji je Istina...znam da će mi biti dano onoliko koliko je potrebno, i onoliko kolika je moja zrelost i odgovornost, kolika je moja spremnost, ali i sposobnost, da surađujem s Duhom Istine... Dano mi je da znam da profesor, doktor, pisac i pjesnik nisu odličja koja dodjeljuje Duh Sveti... Anton Tamarut je čovjek, svećenik, koji razumije i ulazi u teološke rasprave o Kristovoj prisutnosti pod prilikama kruha i vina u euharistiji, čovjek koji ne skriva jednostavnost i žar koji izviru iz jedinstvenog iskustva s Onim kome služi i kojega kao svećenik slavi od svoga ređenja, čovjek koji kao da slika prizore razigrane duše koja nije zarobljena u pojmove ili tek dodirnuta sakramentima, već koja je proživjela te životne čine Crkve: "Svaki dan, kad slavim euharistiju, kao da stojim pred ogledalom. Ta Ljubav koju slavim kao da liječi moje vlastite nesavršenosti, najprije me nježno vodeći do njihove spoznaje, a potom mi i kazujući put kako dalje. Zato mi je euharistija uporišna točka oko koje mogu organizirati svoj život. Krist koji je za nas dao svoj život izvor je radosnog slavljenja euharistije, a tako slaviti ovo otajstvo kao plod donosi osjećaj da smo ljubljeni, željeni i osobe od Božjega povjerenja. Ona je sakrament naše obnove." Kaže da kao svećenik upravo u slavlju euharistije doživljava čudesnu razmjenu koja se po svećeništvu događa između Boga i čovjeka: "Čudesno je, kad slavim misu, Kristu posuditi svoj glas, ruke, misli, a istodobno znati da upravo On zna moju nedostojnost i grešnost. Želim biti siromašno sredstvo u Njegovim rukama, poslužiti Mu kako bi Njegova riječ doprla do srca suslavitelja." Kako lijepo izrečena istina, ali... Kako to da ta istina nema onu snagu koja joj pripada, snagu Duha Svetoga...jer ovako lijepo izreći istinu možda ne može svatko, ali oni pjesničkog dara, mogli bi... Kako prepoznati Duha Istine...da li u slatkoći i tečnosti riječi ili nečem drugom...u djelotvornosti... Nema sumnje, Duh Sveti je djelotvoran...On mijenja lice Zemlje... Da li se profesor, doktor, Tamarut sjeti svoje rodne Novalje...da li kada ode u svoje rodno mjesto...da li zna da se u Novalji "rodilo" Zrće, parada "ponosa"...kako to da on svoju Novalju nije mogao obraniti od Zrća... Kako to da su parade "ponosa" jače od Duha Istine... Je li istina da svi, svatko na svoj način, podržavamo parade "ponosa"... |
11.10.2010., ponedjeljak
|
Sjećanja...  Je li njena obitelj bila siromašna ili bogata...novaca nisu imali ali siromašni nisu bili... Ne sjeća se točno koliko joj je bilo godina...zna samo da je ležala u krevetiću rešetkastih stranica...mogla je imati oko tri godine... Bojala se mraka...zapravo, ne mraka nego noći...kad bi bila sama u sobi, osjećala bi gotovo nečiju fizičku prisutnost...njeni su za to znali ali ničeg čudnog nisu u tom vidjeli...pripisivali su to dječjoj boljki, a ona nije bila od one djece koja dramatiziraju, još manje od one koja traže da se svi posvete baš njoj...kada danas razmišlja o svom djetinjstu, čini joj se da je upravo ona bila ta koja je svojima htjela pomoći... Te noći, zapravo i nije bila noć nego večer, ležala je u svom zelenom krevetiću, rešetkastih stranica...u sobi je gorjelo svjetlo...vrata prema stubištu bila su otvorena...počeo ju je obuzimati onaj poznati osjećaj, strah koji paralizira...čula je svoje disanje...od straha nije smjela zatvoriti oči... ukočeno je ležala... Sjeća se vriska i trenutka kad je spodoba koja se na vratima pojavila nestala...čini joj se da je i onda, iako mala, znala ono što i danas zna, da to nije bila vizija... Na vratima se niotkud pojavila muška spodoba, sva u crnom...pokrivena crnim krznenim, sitnih kovrča, kratkim kaputom, kakav je imala njihova susjeda...prebačen preko glave, sezao je do pojasa... Vrisak je otjerao spodobu...iako se nikad nije vratila, nešto je ostavila... Ni danas ne zna zbog čega nikome nije rekla što je doživjela... Tada nije bila svjesna onoga što danas zna: sa spodobom su "došle" prisilne misli...danas zna da je borba s prisilnim mislima strašna... kovitlac, vrtloženje koje rijetki mogu stoječki podnijeti, još rjeđi iz njega kao pobjednici izaći...sve duhovne borbe iz kojih se ne izađe kao pobjednik, ponavljaju se... Bila je dijete...odakle je spodoba došla, što je htjela, po što je došla, s kojom namjerom... Jesu li prisilne misli opteretile njenu dječju dušu ili je nisu niti takle... Nitko nije znao za njene nimalo dječje probleme... Za razliku od danas, tada joj se činilo da vrijeme sporo ide...voljela je svoj dom i svoju obitelj na neki poseban način...na kakav, ni danas ne ne bi mogla objasniti...možda pokroviteljski, zaštitnički... Živjela je s roditeljima, bratom, bakom i tatinom tetkom, koja je bila gluhonijema...bila je miljenica cijele obitelji, slatka i, na neki način, neovisna...voljela je oca, ali joj se čini da su odnosi između njih bili zategnuti...i danas ista ljubav preplavljuje njeno srce...sjeća se njegovih fotografija, volio se fotografirati sa šeširom...imao je u sebi gospodskog štiha...ona misli da je izazivao tuđu zavist i da je zbog toga trpio... Sjeća se dana kada je umrla očeva tetka...mogla je tada imati nekih pet ili šest godina...bilo ju je strah...dozvolili su joj da spava kod prijateljice... spavale su u istom krevetu...sjeća se da je spavala na onoj "slobodnoj", vanjskoj strani...ne sjeća se točno koje je doba noći bilo kada je uz krevet ugledala prozačnu siluetu, duh žene...silno se prestrašila...silueta je nestala a ona je prešla na onu zaštićenu stranu, uz zid...ni ovaj doživljaj nikome nije ispričala... Zašto... Ni danas ne zna... |
 Nezahvalnost osiromašuje...to je prava duhovna sakatost, nesposobnost da se traži smisao u svemu i u svakom trenutku, kao Božjem daru... Bez zahvalnosti niti jedan Božji dar ne možemo na pravi način koristiti, pa ni vlastiti život...svaki će dar biti ili neiskorišten ili obožavan...u prvom slučaju beskoristan, u drugom štetan... Ne koristiti dar znači omalovažavati Darovatelja, prezirati ga... samovoljno korištenje ili obožavanje dara, obezvrjeđuje nas...ostavlja prazne, bez Božje pratnje i pomoći... Bog nam daje darove radi našeg spasenja ili nekog posebnog zadatka...svako obožavanje bilo kojeg dara zapravo je zanemarivanje konačne svrhe istog...onaj tko dar mjeri samo prema njegovoj nutarnjoj vrijednosti, propušta doživjeti isti kao Božji dar čija je vrijednost daleko veća, neizmjerljiva ljudskim mjerilima...svako nastojanje da se Boga "ugura" u vlastite planove i projekte, bezuspješno je...Bog ne sudjeluje u našim planovima...On je taj koji ima planove s nama, pa se može dogoditi da Božji dar postane ono što po ljudskim mjerilima nije dar... Bog se očituje u onom daru koji prenosi Njegovu volju i po kojem i drugima možemo biti, na nama neuhvatljiv način, sredstvo spasenja... Božja riječ nije i ne može biti okovana...  |
07.10.2010., četvrtak
 Otvorila sam stranicu Jutarnjeg...standardno: red politike, malo deblji red nečeg što se zove sport , pa onda udrobljeno svega i svačega, što u komadima što u mrvicama...sve u ilustracijama začinjenim sitno-tekstualnim začinima... Ne znam što na tom mjestu radi don Kustić, ali znam ono što vidim, da uvijek gleda u nečiju golu stražnjicu...danas, za promenjenu, gleda u saudijskog princa, koji je u londonskom hotelu ubio ljubavnika... Mislim da postoje i bolja mjesta za jutarnje propovijedi, a mislim i da bi se prije obrednog govora trebalo posavjetovati s Učiteljem pa bi sve manje bilo propovijedi u pustinji, onoga na što se nitko ne obazire, a sve više molitve, posta i pokore...tada bi djelovala Božja riječ koja ima snagu, za razliku od naše...i svećenik je jedan od nas... |
06.10.2010., srijeda
 Auerov sindrom... Što je to... To je, između ostalog, kada župnik misli da ne treba biti prepametan da shvatiš koliko je Facebook društvena mreža popularn i kako gotovo sva djeca imaju profile... Izjavom: "Naravno da Facebook ima i negativnu stranu, ali ako je u ‘čistim rukama’, onda je njegova uloga pozitivna i korisna." potvrđuje da auerovski misli, onako kako ga njegov patron u razmišljanjima vodi... Bilo bi dobro vidjeti čega je ovaj župnik svjestan... Kaže, toga da mladi nisu uvijek dovoljno pažljivi i da na Facebook stavljaju svakakve fotografije, kojih će se poslije sramiti... Dakle, župnik ima svijest, što znači sposobnost mišljenja i rasuđivanja o objektivnom svijetu, spoznajnu jasnoću...preciznije: Ne stavljati na Face fotografije kojih ćete se sramiti... Bilo bi bolje da je svjestan nečeg drugog...još bolje bilo bi da je svjestan da tog drugog ne bože biti svjestan bez Duha Svetoga... Nije mladom kapelanu bilo teško nagovoriti svećenika da ispred sebe stavi računalo i krene u svijet... Kad bi netko ovom svećeniku, a nije on jedini, spomenuo molitvu i post, ovaj bi ga blijedo gledao...samo što ne bi pitao: U kom svijetu ti živiš... Samo Bog zna koliko sam mu se puta, prije blagoslivljanja kuće i posjeda, obratila pitanjem-odgovorom: Već su svi blagoslovili svoje domove... I uvijek bih čula isto...to "isto" teško je pretočiti u riječi, ali kad bih morala onda bi to bilo: Povjerenje! Vjeruj!  "...doveo je čovjeka do prozora i rekao: Reci mi što vidiš? Čovjek je stao, par trenutaka promatrao: Vidim cestu i automobile. Vidim ženu kako prelazi cestu i jednog prosjaka koji stoji na putu. Jako dobro. Sada pođi za mnom. Odveo ga na hodnik, do zida na kojem je stajalo ogledalo. Ponovno ga upita: Reci mi što vidiš? Nakon kraćeg razmišljanja odgovori: Sebe! Sebe vidim!" |
|
Istina se teško ukorjenjuje...  Zbog čega... Zbog neuhvatljivosti trenutka... Što čini trenutak neuhvatljivim... Proizvoljna mišljenja... Proizvoljno je ono što je učinjeno nasumce, bez obveza prema ičemu ...to nije ništa drugo nego samovolja, koja i nije baš prava samovolja... zaboravljamo da nismo slobodni...zapravo, ne znamo da smo pod patronatom duhovnih snaga, da imamo nevidljive patrone...vrlo malo znamo o duhovnom svijetu, a gotovo ništa o njegovom utjecaju na pojedinca, trenutak i povijest... Deklarativno prianjamo uz Istinu što znači bez ozbiljnijih veza s uvjerenjima, istinskim mišljenjima...takva veza u trenutak unosi pravu pomutnju...komplicira ga...čini ga zapletenim, teškim za rješavanje i razumijevanje... Već spominjani slikar Robert Auer i njegova izložba u Klovićevim dvorima nekima je došla kao melem na ranu... Zašto... Zato jer misle da je ovo doba kad su, putem interneta, najizopačeniji, upravo patološki, aspekti ljudske seksualnosti dostupni svakome, koliko god godina imao i ma gdje se nalazio... Oni misle da nam Auerova djela pomažu kako bismo se podsjetili kako pogled na golo tijelo može izazvati i suptilnije senzacije od vrtoglave raspomamljenosti, šokiranosti ili, što je možda i gore, zasićene ravnodušnosti, nezainteresirane otupjelosti...suptilnije senzacije: nježnost, radost, zaigranost, koja pokreće sve one unutrašnje mehanizme, ali na "dobar" način, nešto, kako oni misle, što podiže duh i čini da se osjećamo vedrije, življe i da pomislimo: život je lijep... Jesu li oni u pravu kada tako misle... Auerova slika "Vrijeme": dvanaest nagih mladih žena, od kojih centralni lik u ruci drži pješčani sat, potiče na razmišljanje koliko i kako zapravo živimo svoje vrijeme, a koliko nam ga bezočno kradu, dobrim dijelom jer to sami dopuštamo, na sve moguće načine, svi i svugdje, jer nas neprestance prati izluđujući osjećaj da ga nemamo...ne bismo li u životu, pitaju nas ljepotice s platna, trebali više uživati... Drugo njegovo djelo, "Iskušenje sv. Antuna", sveti čovjek, prikazan je kako pred zamamnom golotinjom sklanja pogled, no zna se da se u njegovom slučaju radilo o demonima zakrinkanima u putena tijela željnim da ga odvrate od odabranog puta: odricanja od ovozemaljskih užitaka da bi se postiglo ekstatično mistično sjedinjenje s Konačnom Stvarnošću... Znajući da postoji umjetnikov pornografski opus, stotine eksplicitnih crteža figura Veneris, teško mi je povjerovati da je slika "Iskušenje" Božja poruka svima nama... Što sam htjela reći... Htjela sam reći da Auer, aueri, smo svi mi...svi mi, svatko na svoj neki način podložan je tim duhovnim snagama i njihovom djelovanju, a ono pokriva: obrazovanje, umjetnost i sport... Deklarativna vjera je zapravo paspartu za ovakvo djelovanje, jer takva vjera ima za posljedicu "zatvorene oči" koje kadgod mogu brane ovu kvazi-istinu... deklarativne vjernike zadovoljava lažana povezanost s Bogom, koja se reflektira isključivo kroz osjećaje...a oni su najlabilnija točka, područje manipulacije... To se moglo vrlo lijepo vidjeti u komentaru jednog promatrača...naime, taj je promatrač mene smjestio među zalutale, a sebe i sve ostale među one koji vole Majku Božju... Njemu nije jasno, on ne zna da se Majka Božja ne voli osjećajima...ona se volim srcem koje je nadosjećajno, predanjem...osjećaji jesu područje manipuliranja...duhovne snage koje kontroliraju povijest i sve ono što ta povijest pokriva imaju pristup našim osjećajima, pa tako i utjecaj na njih...tu zaglave svi oni "tanki", svi oni koji misle da će osjećajima prevariti Boga...naravno, želja im se nikada neće ostvariti...misliti da će Bog sve ono što On je, i svoj Plan, položiti pred "noge" naših osjećaja, suludo je... Nadalje, tu zaglavi sva "pješadija", koja je itekako u borbi potrebna, ali nažalost kapitulira i prije borbe...odabere vjeru predaka a život primoraca, i to samo u onom turističkom dijelu: plaža, šetnja uz obalu, televizija, snažan osjećaj nacionalne pripadnosti u koji je uguran Bog, sport i stare navike: sijela ili zabavljanja, s obaveznom krunicom od metra na zidu uz stol... Prava vjera nema nikakve veze s navedenim...prvo i osnovno što od prave vjere dobivamo je dar Duha Istine, a to je da nam je to dano vidjeti... |
04.10.2010., ponedjeljak
 Već neko vrijeme oblazim oko stranice Međugorskog glasa s najmerom da u obliku komentara napišem ono što mislim...učinila sam to danas: Svi oni koji se s Gospom druže, a to druženje je u izgaranju, molitvi i pokori - posvećenju, znaju da su Gospine poruke mnogo zahtjevnije od ovih šturih, nezhtjevnih natuknica...ne čudi me da vi to spoznali niste, ne jednom vaše oči istinu nisu prepoznale...doista, nije teško razumjeti istinu da je Gospa uz svakog tko istinski vapi za Bogom, da svojom molitvom podržava svaki vapaj koji dolazi kao jeka Božje volje, kroz koji će se očitovati Božja slava...teško je povjerovati da nam Gospa, službenica Božja, tu i tamo nešto od Božje volje nabaci, prikradajući se našoj životnoj igri... Naša je vjera na provjeri, iz trenutka u trenutak...danas znam da nas jedino istina, a ona dolazi po živoj Božjoj riječi, može očuvati od uplitanja...Majka Božja je sveta...ona je Božja odabranica, Kristova majka, do nje se dolazi, kao i do svega onoga što je sveto, svetim željama, molitvom i pokorom...i to ne molitvom od par "istrgnutih stranica", kad stignemo, nego molitvom kao jedinim Bogu prepoznatljivm govorom... Kada jednom do nje dođemo, ona postaje naša učiteljica i posrednica...njzine upute gotovo da se i ne daju u riječi pretočiti...ona negovorno ukazuje i savjetuje, naglašavam: negovorno...poziva nas na put savršenstva, na put svetosti, na odricanje od svega što nije sveto i Božje... Nažalost, nije nas teško zavesti i to ne samo zbog naše slabe vjere i lakomislenost, nego zbog načina života...živimo nesvetim životom, zarobljeni navikama i modom, uronjeni u kreativnu površnost i samovolju... Zdrava Tomina nevjera krasi svakog istinskog ljubitelja Boga i Istine - Krsta, koji je rekao: Ne dajte se zavesti... |
01.10.2010., petak
|
Da su se u Tiru i Sidonu dogodila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi već sjedeć' u kostrijeti i pepelu činili pokoru  Luka donosi u današnjem biblijskom odlomku Isusove riječi: Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Da su se u Tiru i Sidonu dogodila čudesa koja su se dogodila u vama, odavna bi već sjedeć' u kostrijeti i pepelu činili pokoru. Ali Tiru i Sidonu bit će na sudu lakše negoli vama. I kao da se prijeti Kafarnaumu, pa kaže: Zar ćeš se do neba uzvisiti? Do u podzemlje ćeš se strovaliti. I nastavlja: ...tko vas sluša mene sluša, tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire Onoga koji mene posla. Isus nije bio zadovoljan s tim zajednicama...koristi riječ "jao"..."jao" je samilost, žalost i ljutnja.. Zašto je Isus ljut i zašto izdaje takvo upozorenje... Isus se ljutio na njihovu ravnodušnost, jer su čuli Riječ ali i dalje ostali isti...Isus s razlogom pita: Zar ćeš se do neba uzvisiti? Isus poziva na pokajanje, na promjenu srca i načina života, na slušanje i pokoravanje Božjoj riječi koja jedina daje život i koja nas jedina spašava od uništenja i uništavanja duše i tijela.... Božja riječ se ne prihvaća s vjerom i poslušnošću već s ravnodušnošću prekrivenom velom samozavaravanja... |
