Obrisi moje duše
28.10.2011., petak
|
Postoji oholost dobrote koja se doima kao zloća...  Ohol je onaj koji je tašt, koji traži časti, koji hlepi za veličinom, koji je ljubomoran na druge, drzak - licemjer koji čini sve da bude viđen... Vrhunac oholosti je umišljati si da si Bog... Oholost ne podnosi dobronamjerne prijekore...odvratna joj je poniznost... tjera nas da drsko griješimo, da se smijemo i ismijavamo prenositelje Božjih obećanja...zatvaramo se milosti i vjeri i ostajemo slijepi vlastitom krivnjom... Svemu što je vječno, sveto, svim velikim djelima, temelj je duboka poniznost...krepost jača osobnost, zato je ponizna osoba u stanju podnijeti i poniženje i prezir... Poniznost je istinska svijest o sebi...sveta Terezija je rekla "Poniznost je istina" To stanje istinske ili realne svijesti o samome sebi ne stječe se preko noći nego je to dugotrajan put samopromatranja, samoupoznavanja kroz različite kušnje, iz trenutka u trenutak...i stara "poganska" grčko-rimska mudrost kaže "Upoznaj samoga sebe"... Poniznost, kao istinska svijest o sebi, izgrađuje osobnost i snaži na duhovnom putu...zato je vrlo važno biti svjestan samoga sebe i svojih sposobnosti...takva svijest jača samopouzdanje, ali ako se ograniči na samodopadno promatranje samoga sebe, svojih sposobnosti i talenata, vrlo lako postaje oholost ukoliko se promatra "izolirano" od onoga nedobroga u nama, ali i onih s kojima živimo... u samopromatranju treba gledati ne samo ono što jesmo nego i ono što nismo... Vrlo je važno vidjeti one i ono što je po kakvoći bliže Bogu, jer, uistinu, puno toga moramo znati da bismo znali da ništa ne znamo...sve što imamo, darovano nam je... Samosvijest o sebi, o svojim sposobnostima, darovima i talentima, kakvi god oni skromni bili, potrebna je da bismo služili Bogu i čovjeku... Oholost je opreka poniznosti i često se hrani plemenitim djelima... Susrećemo ljude koji su u stanju za nekoga sve učiniti, žrtvovati se, ali se iznutra "hrane" osjećajem samodarja i samožrtvovanja za druge...mnogi se takvim osobama dive i hvale ih...one su u očima tih ljudi velike i puno im znače, a njima to godi jer: Lijepo je nekome biti nešto, još ljepše je nekome biti sve... Rezultat te ugode je strah, strah da se ne pojavi netko drugi koji je bolji od njih, koji bi im mogao oteti prvo mjesto koje imaju u očima drugih... Jedna mana rađa drugu manu, jedna bolest uzrokuje drugu bolest, suprotno od kreposti koja rađa drugu krepost i izgrađuje osobnost... Otac Pio je običavao govoriti da je đavao aktivno stvorenje, zlo, izopačeno po svojoj prirodi, ali je još uvijek pali anđeo koji ima inteligenciju koja je superiornija od ljudske, iako je nastrana... Mali fratar iz Pietrelcine je naučio od oca Benedetta da ako đavao reži da je to dobar znak...to je bilo nešto što je on ponavljao svojim duhovnim kćerima, govoreći im i razlog: Ako đavao buči, to je znak da je još uvijek izvan nas, a ne unutra...ono što nas mora zastrašiti je njegov mir i slaganje s našom dušom... Otac uči svakoga da odbije, odmah i energično, prijedloge velikog čarobnjaka opačina, jer je to dio tajne filozofije sotone...zli sofist zna dosta o tome, ali duše Božje, govori otac Pio, znaju bolje od njega...oni znaju dobro, nastavlja otac Pio, da iako opaki može izvesti trikove i zla svake vrste, moć princa ovog svijeta ne može napredovati uvijek i svugdje kako bi želio... Kušnje, kaže Otac, su vatra koja čisti...oni su udarci čekića i dlijeta kojim božanski Umjetnik priprema kamenje, odabrane duše, koje će tvoriti dio vječnog grada...kušnje nas čiste od prijetvornosti, koje ne izgledaju takve našem ljudskom oku... Na prvi pogled, izgleda da kušnje prije prljaju dušu, nego što je čiste...ali nije tako...kušnje su kao sapun, koji, kada se s njim nasapuna odjeća, izgleda da ju je uprljao, a istina je da će ju očistiti... Biti kušan, stoga, kaže otac Pio, je očiti znak da je duša dobro prihvaćena od Gospodina, zato kušnje nisu kazne, nego dokaz ljubavi...one su znak božanske naklonosti, one su dokaz duši da je Bog želi testirati i kada vidi da je duša dovoljno jaka, On prekine borbu i isplete krunu slave... |
27.10.2011., četvrtak
 Ljudi su izgradili Titanik i u nj uštrcali goleme količine ljudske oholosti izražene riječima da ga nitko ne može potopiti, ali Titanik je potonuo već na prvom putovanju... Ulazak u Noinu lađu nije siguran...svjesnost o opasnosti postoji...putnik u Lađu ne ulazi bez vjere u Boga koji mu je obećao da će ga spasiti, ali pod uvjetom da odgovorno pristupa spasenju i sa strahopoštovanjem svemu onome što mu je darovano, prije svega Božjoj ljubavi i obećanju koje je dao... Svjesna sam da moja mala lađa, kao i velika lađa čovječanstva i lađa Crkve, puštaju, da imaju rupe na sebi, da bez Kormilara neće doći do cilja...svako prodiranje vode, mene obeshrabruje, no On čini da u meni raste vjera proporcionalna opasnosti...Njegova snaga razbija moju nevjeru a razvija vjeru...postajem osoba koja se ne boji izazova "Izvezi na pučinu - ne boj se, nisi sama, Ja sam s tobom"... Luka i plićina nisu pučina...zašto ih prikazivati kao pučinu, kad plićina nije i nikada neće biti pučina... Potrebno je izići iz svojih ''sigurnosti'' oslanjanja na ljude i sebe, na već postignuto i ući u "nesigurnost" oslanjanja na Boga... Potrebno se osloniti na ono što je Franjo Asiški tako dalekovidno govorio braći: ''Nismo ništa ostvarili! Krenimo!'' Sretni su oni koji znaju živjeti pod vidikom vječnosti svoju privremenost, oni koji se ne boje smrti jer ona nije uništenje, oni koji znaju da je život vječan... Krist je iz vječnosti ušao u našu privremenost, u naše vrijeme, da bi utišao oluju mojega života, da bih i ja mogla druge ohrabriti... Ne bojim se da u Noinoj lađi nema dovoljno mjesta...bojim se da ne istekne vrijeme za ukrcaj... |
26.10.2011., srijeda
 Izmišljanje je sklonost... Doista, postoje osobe sklone izmišljanju...one stvaraju maštom ono čega nema, pa je izmišljanje, na neki način, laganje, lažno prikazivanje... Ako se u najranijem djetinjstu kod djeteta otkrije ta sklonost, odgojem, uz Božju pomoć, može se ta duševna greška otkolniti i dušu osobe rasteretiti, osloboditi tereta koji djeluje degenerativno... Nažalost, odgoj uvijek zataji, pa život potvrđuje da postoje odrasle osobe sklone izmišljanju, i činjenica je da takvih osoba ima puno, da smo, na neki način, svi takvi...... Izmišljamo - vidimo ono čega nema... Moglo bi se reći da je istina skrivena našim očima, no to nije točno...nije istina skrivena našim očima nego je mi ne želimo vidjeti...nama je zanimljivo ono u čemu vidimo, svjesno ili nesvjesno, vlastiti interes, a to je najčešće u vlastitoj ili tuđoj izmišljotini... Izmišlja se da bi se opravdalo ili prikrilo neki svoj postupak...izmišlja se da bi se nekom napakostilo...neki izmišljaju da bi bili zanimljiviji, da bi ostavili dojam...ima i onih koji izmišljaju jer su dokoni...izmišljanje je, u najviše slučajeva, prilagođavanje istine sebi, svojim interesima, željama i planovima... Najčešće se laže sebi i drugima, no ima slučajeva kada se laže i samom Bogu... Istina je da laž ima kratke noge, ali je i istina da mnogi uspiju obmanuti i sebe i druge... Kod jedne velike većine, laž može proći, dok je laganje Bogu unaprijed osuđeno na neuspjeh...Njemu su poznati naši razlozi...On zna naš razlog kada pomažemo drugima...On zna razlog svake naše riječi, svakog našeg postupka... Naša se djela vrednuju prema našoj namjeri... Osobe sklone izmišljanju često oponašaju istinu i tako šire zabludu... Bilo bi dobro znati da korist koja se uživa na račun izmišljanja i patvorenja, nije trajna korist...u njoj nema nikakve vrijednosti...to je korist koja uzrokuje štetu... Dužnost svakog istinskog vjernika je: tražiti istinu, boriti se protiv izmišljanja i laži - ničim ih ne podržavati... Život, nažalost, potvrđuje da jedna velika većina, ako ne i svi, svoj interes nalazimo u izmišljanju i patvorenju - u lažima... |
20.10.2011., četvrtak
 Iskustvo mira je, po milosti Božjoj, osobno postignuta odgovornost... Ono se uvijek najprije osjeća kao osobno osjećajno stanje, a tek kad se jednom osobno osjeti, tada zrači kao iskustvo... Jedna od najvećih prijevara koju sami sebi podvaljujemo, individualno i kolektivno, je naše isticanje zamisli da se trebamo truditi da postignemo mir u sebi, pa onda u zajednici... Sve što mi možemo postići je: primirje koje počiva na točki zajedničkih interesa... Nikada, niti jedan trud nije urodio istinskim mirom, jer mir je dar razumijevanja, Božja prisutnost, svjetlo zdravog razuma, Božja volja, Božji dar čistom srcu... Mir je ljubav...mir je povjerenje... |
18.10.2011., utorak
|
Vrijednost dara...  Postoji jedan čija je vrijednost neprocjenjiva... Neprocjenjiv, a najčešće neugledan... Biser, a mnogima beznačajnost... Izniman, a svima tako običan, banalan... Od neprocjenjive vrijednosti, a jednoj velikoj veći frazerski prazan... Najčešće je darovan u iskrenosti duše, zato nema samo stvarnu vrijednost nego i nadodanu, ovisno o mjeri ljubavi koja je u nj protkana... Darovan s ljubalju i poštovanjem, prije svega prema onome što on stvarno je, pa onda prema onome kome se daruje...njemu se daje dio sebe... Spomenuti dar, dodatnu vrijednost i značenje može poprimiti i stvarno poprima ukoliko je primljen sa zahvalnošću...uostalom, primiti dar a ne primiti ga i kao znak ljubavi, primajući s njim sadržaj darovateljeva srca, nema koristi... Po svemu izniman ali i najčešće odbijan dar - istina je dar kojega nitko ne želi primiti... Isto je i s ljudskim djelima... Djelo nije samo izvanjska radnja, ono vrijedi onoliko koliko je snage i životne prisutnosti u nj unio onaj tko ga je izvršio, kao i onaj kome je bilo upućeno, dakle, davatelj i primatelj...bilo stvari bilo djela mogu postati prihvatilište Božje prisutnosti i poslužiti svrsi koju je On odredio...time poprimaju mnogo veću vrijednost nego je imaju po sebi i od onoga što bi im mogli pripisati ljudi....naša djela zadobivaju dublju znakovitost i očitavaju veću svrhovitost kada se Bog s njima posluži, da u njima očituje svoju prisutnost ili da preko njih izrazi svoju volju ili uputi poruku... U Kani Galilejskoj, Isus je učinio prvo znamenje...poslužio se ljudskom stvarnošću unoseći u nju svoju božansku prisutnost, da bi iz toga proizišao čin dostojan Božje veličine... Za Njega vrčevi s vodom nisu imali samo vrijednost vrčeva i vode, već ih je znao iskoristiti da i po njima oda slavu Bogu...u njih je unio svoju božansku prisutnost, pretvarajući vodu u vino, što običan čovjek ne bi ni pokušao, već bi, prizemljeno, posude za čišćenje i vodu koristio isključivo za ono za što su namijenjene... Isus stvarnost koristi za svoj božanski plan, uzdižući tako stvorenu stvarnost do te mjere da je preobrazi...Njegovo djelovanje je i znak božanske prisutnosti, da bi njegovi učenici, kao i svi sustolnici mogli povjerovati u Njega... No, sustolnici, ostajući u svom svijetu, i ne znaju da se dogodilo čudo... pred njihovim se očima dogodilo božansko darivanje, ali kako su bili zaokupljeni samim sobom i užitcima stola, nisu osjetili da je vino bilo pri kraju, pa nisu mogli ni primijetiti čudo... Samo pozoran primatelj dara najbolje uoči vrijednost dara koja nadilazi "prodajnu" vrijednost, pa kao zahvalan primatelj može dodatno uvećati njegovo značenje, kao što se dogodilo i u Kani... Svaka stvar i čin, svako djelo, može imati dublje značenje od onog tvarnog i funkcionalnog...stvar i događaj mogu postati znakovi bremeniti značenjem i porukom, a najbremenitiju poruku imaju ukoliko postaju znakovi - znamenja koja upućuju na Boga... Ako činiš djela radi priznanja, onda ćeš priznanje i dobiti...činiš li ih s namjerom da slaviš Boga, slava će se Božja u tvojim djelima očitovati... |
13.10.2011., četvrtak
 O ...iskrenosti, ili ljubavi, možda...možda o znanju koje nam nije blisko... Iskren čovjek je doista najplemenitije djelo Božje...jer, zaista, nijedna baština nije tako bogata kao iskrenost... Netko je rekao da je iskrenost moralna svijest iznimnih osoba... Iskrenost je umjetnost - traži se: sluh - darovitost, čista namjera i pročišćeni, nesebični osjećaji, i ono najvažnije - privrženost Bogu... Tek kada prođemo Božju provjeru, kada "izbursimo" odnos s Bogom, naša je iskrenost u odnosu s drugima, ocjenjiva - vjerodostojna... Nažalost, nismo odgojeni tako, da smo kao dijete bili upućeni na Boga, ne tradicijski, nego istinski i iskreno... Umjesto na Boga, mi smo bili upućeni na školu - školovanje mimo Boga, zato smo danas školovani ili neškolovani, oni koji obiluju ili oskudijevaju u onome što se naziva znanjem, ali i oni koji su, svi, odreda, zbunjeni, dezorijentirani u: ljubavi, dobroti, iskrenosti - biserima osobnosti, pravom i istinskom znanju... Biti iskren prema Bogu je zaista najpoželjnija karakterna osobina...već sama istinska i iskrena želja za spoznajom, Njega i Njegove volje - Istine, je očitovanje najplemenitije ljubavi, po kojoj plemenitost preplavljuje sve druge karakterne osobine... Da se zaključiti, da je čisto srce preduvjet da bi se stekla plemenitost... Nažalost, naša kultura i odgoj ne poznaju čišćenje duha, duše-srca i tijela, i prava koja se, po ozbiljno shvaćenom zadatku, stiču, a ta su: pravo na Božju ljubav, dobrotu, milost - kao pomoć, istinsko znanje - kao dar, i plemenitost - kao znak pripadnosti... Problemi koji u nama i oko nas bujaju, nisu ništa drugo nego posljedica neprirodnog i nezdravog odgoja i isto takvog obrazovanja, posljedica politike "pobrkanih lončića"... |
12.10.2011., srijeda
 Dobrota... Ako nije prosvijećena , može učiniti isto toliko zla koliko i zloba, ako ne i više... Uvjereni da prepoznajemo dobra i lijepa djela, iskazujemo im poštovanje ...iskazujemo poštovanje nečemu što je prije zlo nego dobro, jer je, u najviše slučajeva, pokretač većine naših dobrih djela, prikrivena sebičnost, a zloba i sebičnost istog su porijekla... Jedino uronjeni u dobrotu Božju, mi možemo u dobroti rasti...čisteći nas i iscjeljujući naše rane, On nas uči temeljitoj dobroti... Dobro je vidjeti da ne možemo sami, svojom snagom ostvariti potrebu dobrote, da ne možemo sami određivati što je, a što nije dobro...dobro je znati da dobro može prepoznati i činiti samo očišćeno, čisto srce - čista duša...do tada, bilo bi dobro znati da je naša dobrota bliža zloći, jer, često i prečesto, naši sebični interesi presuđuju u korist zlobe... Bilo bi dobro preispitati se: Jesmo li na putu da prihvatimo svoje usavršavanje koje se zove svetost koja je punina originalnosti svake osobe, ili smo na razini onih koji prave koktel od otrova i lijeka, s dobrotom i zloćom, površnošću i dubinom, odlučnošću i oklijevanjem... Istina je, da je svatko od nas mješavina dobra i zla od trenutka začeća, ali je i istina da je naš glavni zadatak da peremo blato kako bi u nama i drugima zasjalo zlato Božje dobrote, Božjeg poziva na svetost i našeg odgovora na nju... Dobro nećemo pronaći ako ga tražimo u sebi ili osobama koje su nam drage, nego ako ga tražimo tamo gdje ono je, jer ga jedino tamo možemo pronaći... Kako možemo rasti u dobroti ako ju tražimo tamo gdje je nema, i nalazimo tamo gdje ona ne postoji...sve ono što je dobro i vrijedno, van je naših interesnih zona... U dobru mogu rasti samo oni koji dobro prepoznaju, jer dobro nije ništa drugo nego očitovanje Božje volje, kao jedine istinske dobrote... |
11.10.2011., utorak
|
Nadahni me, Bože...daj mi jednostavnih riječi, za sve ono korisno i lijepo što želim reći...  Daj da riječi redam neneametljivo, ne na silu ili iznuđeno, da se u njima osjeti sva ona ljubav kojom polako a sigurno iz duše istiskujem riječ po riječ, misao po misao, donoseći obrise Tvoje plemenitosti koju je moja tankoćutnost upila... |
10.10.2011., ponedjeljak
 Svima je potrebna, o njoj razmišljamo, samo ovlaš smo je upoznali, ne osjećamo je dovoljno, a nismo svjesni toga... Ljubav se danas prečesto koristi kao izgovor za sebičnost, posesivnost, kao izgovor za pronalaženje utjehe u činjenici da se netko prema nama dobro odnosi, u činjenici da smo nekome potrebni... No, ona prava, istinska ljubav, s nas skida krinke i oklope iza kojih se skrivamo da bismo izbjegli istinu, bol... Ljubav razbija kalup, da bi s nas skinula slojeve navika, očekivanja, razočaranja, opreza, pretvaranja, da bi nas oslobodila ružne navike da svih i sve, svjesno ili nesvjesno, podčinjavamo vlastitim interesima... Ljubav je pobjednička u navali i iskrena u obrani... Istinska ljubav otvara oči, budi dušu, pali vatru u srcu a umu pruža mir...ona tjera da se traži više, da se, svugdje i u svemu, traži istina... Ljubav daje trenutku smisao...bezvrijedno pročišćuje... Teško je voljeti, ali je još teže ne voljeti...  |
07.10.2011., petak
|
O zabludi i prijevari...  "što se više ulizuje, to jače siječe žrtvu... I ja, pa i ja, u mlakom moru nemara osjećam neba i polja kako se mili meni... Blizljiv, tugaljiv, sirovina, ne marim da sam gol, ulizljiv, bjegljiv, kladljiv, glagoljam ljeposlov... Nitko me ne može nahvaliti koliko mogu sam..." Govoriti o drugome, možemo na više načina...jedan je, da govorimo u prvom licu... Priznajem, i sama, često, kada želim pojasniti neki problem, poglavito kada želim naglasiti naznaku rješenja, onda mi je najlakše govoriti u prvom licu...iz iskustva znam da je to najzahvalnija forma... Ima onih koji strpljivo, ali podmuklo, skupljaju i upijaju, njima mrske potankosti, pa kada dođe trenutak, kad im se čaša prelije, sve to što su podmuklo skupljali, poslože na dlan i opale, posred čela, šamar, osobi koja im je, i ne znajući i ne hoteći, oživjela njihovu sklonost, strast za šamaranjem... Istina je da su ti isti imali tisuću i jedan puta priliku reagirati: reći, prigovoriti, ukazati, suprotstaviti se, ali nisu... Ali, zaboga, zašto u prvom licu...ja još nikada nikoga nisam vidjela da je opalio sebi šamar, onako, s pet prstiju, posred čela...ali jesam, da je tako reagirajući probudio, u onima koji od prve i prvi sve razumiju, urođenu sklonost zabludi, i da je utažio želju onih kojima rastu zazubice za osvetom... Zabluda se tako i širi...oni najprijemčljiviji je prvi prihvaćaju, predaju drugima, jer, ako ovi misle da je tako, onda je tako, zašto bi oni trebali misliti da nije...čemu se truditi, ta od truda nikakve koristi...uostalom, tko će se sutra sjetiti što je bilo jučer...sutra je novi dan, nove zablude...samo su naše sklonosti stare, one od jučer, od prekjučer, od pred godinu, dvije...to nikome nije važno... A oni žedni osvete, oni ne znaju zašto su baš nje žedni... A ja mislim da kada si svega žedan, onda je osveta jedina žeđ koja te muči i koje si svjestan... |
06.10.2011., četvrtak
|
Sloboda i umjetnost...  "Ulica gubi glasno, da sve prešuti, kao da tjera provalnika, jetka i u milosti - smijeh boli ne pristaje. Svijet i bez te ludosti veliča miline lonca, siline lovca, kao rog u orkestru. U malo dobra, za malo novca, previše gorkih ljudi riječima zagađuje svijet. Vidio sam: što se više ulizuje, to jače siječe žrtvu. Što je više iluzije, to više časti čekaju i tvorci i teklići. I ja, pa i ja, u mlakom moru nemara osjećam neba i polja kako se mili meni. Blizljiv, tugaljiv, sirovina, ne marim da sam gol, ulizljiv, bjegljiv, kladljiv, glagoljam ljeposlov. Nitko me ne može nahvaliti koliko mogu sam. Spomen tebi, starče Milovane, spomeni se i ne osvrći se." Sposobnost oblikovanja...jetkost riječi...primitivni zvukovi...glupe usporedbe...zlobna naglašavanja... nagrižena forma... Miris vulgarnosti bez ijedne proste riječi...to je umjetnost... Precizno gađati a metu sakriti, to može samo umjetnik... Najjeftinijom plastikom se služiti a zlatne niti vesti, to zna samo on, umjetnik... Ostaviti dojam a ne biti estetičan, može onaj tko u zlatu samo sirovinu vidi... Djelovati na misli, osjećaje i imaginaciju, ne znači i obogaćivati čovjeka... Jedino istina obogaćuje čovjeka, sve drugo ga može samo obogaljiti... |
04.10.2011., utorak
 Tražio si od mene da ostavim svoj krčag vode i pijem s izvora žive vode, s Izvora koji je vječan, da bih mogla svjedočiti o Božjoj dobroti... Pozvao si me na suradnju...krijepio moju otvorenost, odvažnost, odlučnost, gorljivost, ustrajnost...jasno mi dao do znanja da ne mogu promijeniti Božji Plan, ali da me možeš naučiti razumjeti Božju volju... Prošlo je dosta vremena, a meni Njegove namjere nisu jasne, ali su mi bliske...ražaruju moju želju za suradnjom... Nisi mi govorio o onome što me čeka, o dijelu puta koji vodi kroz pakao - o patnjama, poniženjima, bolestima... Pakao se ne pobjeđuje vlastitim snagama... Teške danonoćne borbe, spremnost na suradnju, ustrajnost i Ljubav, koja dolazi po Križu i s Križa, pobjeđuju pakao... Upravo to, "pobjeđuju", jer iz pakla se ne izlazi, pakao se pobjeđuje - razgrađuje... Pakao je naša najteža, ali i najkorisnija, lekcija...  |
03.10.2011., ponedjeljak
|
O prijateljstvu...  Jedini istinski Prijatelju, nedokučive i neistražive dubine, u Tebi otkrivam i nalazim nova bogatstva, nove vrijednosti, nove milosti za svoj život, za svoje spasenje, za život i spasenje bliskih mi bića, ali i onih drugih, znanih i neznanih... Hraniš me znanjem...napajaš mudrošću...uz Tebe postajem, iz trenutka u trenutak, bogatija... ukrašavaš me... Tako je, jer tako mora biti... Da nije tako, da nisi takav, jednoga dana bi se iscrpilo Tvoje bogatstvo i ja kod Tebe više ne bih mogla ništa naći... Tada bi nastupila ravnodušnost umjesto oduševljenja... Vječno prijateljstvo zahtijeva neiscrpivu dubinu duhovnog bogatstva u prijatelju...  |
