Obrisi moje duše
16.12.2011., petak
|
Tišina Božićne noći obasjana sjajem Betlehemske zvijezde čini nas svjedocima Božjeg silaska s nebeskog prijestolja u ljudsku povijest...  Pjesmom "Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima Njegovim", anđeli slave Boga i bude pastire koji su uz svoja stada... U tišini noći, zastaju...motre nebo...daleko od svega i svih, osluhuju... Traže zvijezdu koja će im pokazati put, odvesti ih u središte štalice... Ustaju i hite ispred nas pokloniti se, i dati mu svoje darove... U štalici nalaze Onoga koji postaje njihova stvarnost, a oni širitelji Radosne vijesti...  Došao je izvući nas iz vlastite samoće...pozvati nas da uđemo u štalicu, u svoju nutrinu, koja je slična Betlehemskoj štalici koja je bila narušena, tamna i hladna, dok joj Dijete koje se u njoj rodilo, nije dalo novi sjaj i dostojanstvo... Došao je osloboditi nas straha od svega onoga što nas na putu rasta u svetosti želi obeshrabriti... Problem, i možda najvažnije pitanje sadašnjeg vremena, je: Ima li danas više drznika ili onih poniznih koji se istinski i iskreno žele Bogu pokloniti, predati mu svoje darove, da bi njihov život postao Slava Bogu... Mir od Boga dolazi, a od čovjeka se čovjeku prenosi... Utihnimo...čut ćemo poziv anđela upućen pastirima... Odazovimo se i mi pozivu anđela... Potražimo "dijete u jaslicama"... otvorimo mu svoje srce... Otvorimo vrata miru koji donosi blagoslov svima... |
15.12.2011., četvrtak
|
"Netko je prije mene prošao livadom i odnio rosu na prstima." Nenadmašna je ljepota jednostavnosti... Sva ljepota boja, mašte i nečije umijeće, nikada neće doseći ljepotu čiste isitne, slične nepatvorenoj ljepoti nekog cvijeta koji je svoje stanište našao među velebnim stijenama neke planinske litice... Ukorijenjen duboko u raspuklini stijene, sav okružen kamenom, cvate neponovljivom ljepotom i čistoćom oblika, kakvog može stvoriti samo Stvoritelj... Sva njegova ljepota sastoji se od jednostavnosti poruke: Nadnaravna ljepota jednostavnosti, krotkosti i neznatnosti, koja se napaja snagom iz raspukline stijene Gospodnje... Postoje oni koji bi nam htjeli pomoći, naučiti nas definirati tuđe i svoje vrijednosti, naučiti nas kako prepoznavati, dati nam dio sebe da bismo im mi uzvratili... Jedino se u toj razmjeni možemo upoznati, zbližiti, osloboditi i obogatiti... Nažalost, da li zbog neznanja, ili nekog drugog razloga, ostajemo trajno osiromašeni za ono što su nam drugi mogli i htjeli dati, da smo htjeli čuti i primiti...  |
14.12.2011., srijeda
 Istinski dobra djela, izviru iz srca...ako imaju oblik prepoznatljivosti, nikome se ne spominju... Kažu, da istinu prepoznaju samo oni koji, kada se njome opomenu, padaju licem na tlo...njihovi se "bokovi postelja lišavaju"...kao postači se dižu i u praskozorje, oprost od grijeha mole... Oni se klone onih koji ulijevaju nadu u obliku lažne prividnosti, i onih koji daleko približavaju, a ono što je očigledno ne vide, ali i onih koji bi sveto, za večeru ili nešto što manje od nje vrijedi, prodali... Klone se onoga u čemu ne vide korisnost, što je na prvi pogled dobro, a u stvarnosti je štetno... Oni imaju dovoljno, i za onoga tko prosi... Kada shvate da bit problema nije u neznanju nego opredjeljenju, odustanu od savjetovanja nevjernika... Oni misle da su svi Božji blagoslovi skriveni u poniznosti i poslušnosti, i sva prokletstva u neposlušnosti i oholosti, pa niti jedan vid poslušnosti i neposlušnosti ne podcjenjuju... Svjesni su da se voli ono i vjeruje u ono što vole i u što vjeruju oni s kojima se družimo... Ne govore o onome što ne postoji, i ne prestaju govoriti o onome što je istinito...odmora na ovome svijetu nema... Vole osamu, ali nisu usamljeni...shvatili su da je osama najbolja za njihovu dušu... Oni znaju da postoje ljudi koje lijepo ponašanje neće potaknuti na promjenu, da je to isto kao da se vodom zalijeva korijen gorke tikvice...što više vode to je plod gorči... Oni opraštaju, ali i naređuju dobro...onih koji ovo ne prihvaćaju, klone se... Znaju da u onima, kojima su draži oni koji su nepokorni Bogu od onih koji su pokorni, nema dobra... Kada čine dobro djelo, čine ga u trenutku...smatraju ga neznatnim po zasluzi, a velikim po korisnosti... Kada prilaze istini, Bog prilazi njima... Drže ga se, jer ih jedini On može sačuvati... Ako primijete da su im dva dana ista, znaju da su prevareni... Ako napredak nije primjetan, znaju da se nazatku bliže, a tko je bliži nazatku, tome je smrt bolja od života... Onaj tko na pravi način spozna Boga, i u tom svjetlu upozna sebe, svoja djela i svoju dušu, uvidjet će da sve što je dobro, što ima trajnu vrijednost, od Njega je i Njemu pripada...  |
13.12.2011., utorak
 Susrećem ljude - neke čudne mirise... Ne prepoznajem onaj usađen od Stvoritelja: miris istinske dobrote...miris istine, razumijevanja i iskrenosti... I kad ih ne bih poznavala, taj bih miris osjetila...to je miris koji oživljuje... Kada isitna dodirne, toplinom prožme, razumijevanje zrelost u darove uglazbljuje... Tada zrelošću pjevamo...kroz pjesmu, zrelim bojama darivamo... iskrenošću grijemo... Iz darova zrelih, hvalospjev života se oslobađa, tjeskobe razgoni, glazbu zrelosti širi...sve budi... Miris istine blago dotiče...prenoseći nebesku ljubav, srca razveseljuje, plamen stvara - vatru, koja sve u žar pretvara... Iz hladnih dubina, toplina i dobrota poteku... Na pladnju, plodovi se nude... Voda plemenita u sebi život čuva... Dok Istina krasnoslovi, darovi šute...zagledani jedni u druge, pitaju se: što još treba, da zrelost postignu i u punini mirisa istinske dobrote, drugome da se daruju...  |
12.12.2011., ponedjeljak
|
Istinska radost čini nas bogatima... Bog je htio da razumijevanje bude radost, da oni koji razumiju tom iskrom zapale srca onih koji slušaju... Kako onda, tako i danas: Bog hoće jedno, čovjek drugo...subjektivnu radost proglašava jedinom-istinskom ...samo zato jer mu je jedino ona razumljiva, ali i dostupna... Vječna pobuna...  Istinska radost onoga vremena bila je u isčekivanju Onoga koji je imao doći... Golgota, pa radost Uskrsnuća... Istinska radost današnjeg vremena je Njegov ponovni dolazak... Uronjeni u subjektivnu radost - opijeni, Njegov ponovni dolazak, kao jedinu i najvažniju istinu, odmičemo od sebe, jer ona od nas traži da se poravnamo i da poravnamo... Dolazi Sudac.. Od onog vremena do dana današnjega, to je najvažnija istina i jedina istinska radost... Istinski radosni, su oni koji ovu istinu razumiju... |
09.12.2011., petak
 Koliko puta poželjeh otići od svega što istinu zamračuje... Ne bi za to bio zaslužan strah da se ne bih i sama počela mračiti, niti moja nemoć da svjetlo podržavam, nego spoznaja da se izvan vode nikoga ne može naučiti plivati, ali niti dokazati nečije simuliranje... Istina može biti očigledna, duboka, neporeciva, ali uzalud ako je nečijim očima, jednoj velikoj većini, neprihvtljiva... Zar je neprihvatljivost svojstvo istine, ili je onaj dio istine koji govori o nama samima, o našem porijeklu - istina o nama, nama neprihvatljiv...za tu i takvu istinu treba hrabrosti, snage, iskrenosti, odlučnosti, duhovne zrelosti - treba puno ljubavi... Možemo se odreći pitanja za čije odgovore nismo spremni, jer nemamo dovoljno ljubavi, još manje interesa, ali se ne možemo odreći istine... Njezin smo dio...ona nas se nikada neće odreći, ne onako kako bi mnogima odgovaralo: na način da ih pusti na miru... Istina nas nikada neće pustiti na miru... |
|
Da li je sudbina istine da živi u našoj sjeni, ili je možda naša sudbina da se razvijamo u sjeni istine...  Vrline i mane - dva kraja istog štapa... Ako sve postavimo tako kao da smo mi važniji od istine, da ona živi u našoj sjeni, onda mane potiskujemo a ono što vrlinama smatramo, s time se poistovjećujemo...kad nam netko ukaže na manu, tada to doživljavamo kao kritiku i to nas boli, osjetimo povredu...ne možemo podnijeti da nismo dobri takvi kakvi jesmo...sve ono dobro što je kroz trenutak moglo biti izrečeno, mi podredimo sebičnom i banalnom pitanju: Zbog čega nas ta osoba ne voli... Istina nas ne zanima...sve što je nama potrebno, je, da nam drugi potvrde ono o čemu ovisi sva naša sreća: da smo u njihovim očima dobri, da je ono što činimo dobro... Onaj tko svoje mane ne stavi pred svoje oči, taj nema istinskih vrlina...tek u svjetlu istine, naši darovi-vrline, ožive... Postoji razlika između zahvalnosti i pohvale... Ako se duhovno razvijamo i živimo u sjeni Boga, prilika za pohvale nema, ali za zahvalnost itekako ima...zahvaljujemo se na onome što nam je netko s ljubavlju prenio, što smo od Boga, po nekome primili... Ako, pak, na istinu gledamo kao na nešto što ne postoji van onoga kako mi mislimo i doživljavamo, onda od pohvala živimo...sve što činimo, činimo samo da bismo izazvali pohvale i tako potvrdili ono što nama život znači - zahvalna bezvrijednost, koja sve podnosi i sve prima ... Dovoljno je promotriti kako netko reagira na pohvale, a kako na ono što smatra kritikom... Pohvala i zahvalnost se ne podnose...tamo gdje se nekoga ili nešto hvali, zahvalnost stoji po strani... Govor u duhu istine, poglavito ustrajnost u tom duhu, za nerazumne, znak je nametljivosti... Po meni, nametljiv je onaj tko puno, i na različite načine, govori o onome što je u duhu istine iskrivljena vrijednost... |
08.12.2011., četvrtak
|
Sretni i tužni trenuci, smjenjuju se... One sretne želimo zaustaviti...na sve moguće načine se trudimo... Kada naiđu oni drugi, nepripremljeni za istinsku sreću, protrnemo pod prijetnjom koju ne razumijemo, a upravo je u toj prijetnji skrivena tajna istinske sreće... Pripitomljene okolnosti najlakše se podnose, ali najmanje daju... U mraku širom otvaramo oči, a na svjetlosti ih zatvaramo...sebe i druge uvjeravamo da tako više i bolje vidimo, ali to nije istina... Tek kad dodirnemo hladno i toplo, glatko i hrapavo, grubo i nježno, raspoznajemo boje, okus i miris...prepoznajemo... Imamo ono što nismo ničim zaslužili...imamo darove kojih nismo svjesni ...imamo dar da u tuzi prepoznamo svijetlu iskru poklonjenog trenutka, krijesnicu, iskru života, iskru koja će našem životu dati oblik, miris, okus...obojiti ga...začiniti...  Ljubav daje više nego što posjeduje... Darivanje je, zapravo, veličanje sebe ali na sasvim drugačiji način... Darujemo drugima sebe, svoje ljudske vrednote, ono što je i nije naše, ono što je po razumijevanju naše, ali ne i po pripadnosti... Nesebično dajemo ono što je nama dano... Sve to vidi Onaj tko zna vidjeti i prosuditi tko je i koliko kome dao... Veliko je umijeće ispravno darivati, ali je još veće umijeće prepoznati i ispravno prihvatiti dar... |
07.12.2011., srijeda
 Dan se bliži... Iskri duboka čežnja dugih vjekova prije Krista za onim Obećanim... Imao je doći, govori blažena slutnja... Dolazak njegov koji se zbio u vremenu i dolazak ovaj, na koncu vremena, kada dolazi kao Sudac živih i mrtvih... Dan Njegova pohoda nije daleko... Tko su baštinici drevnih obećanja... Tko će iskusiti ljepotu blagoslova koji po Njemu dolazi: oni koji dočekuju Suca ili oni drugi, koji od svega prave predstavu... |
 Sukobljeni, podijeljeni, obeshrabreni, preumorni...urešeni s bezbroj nepromišljenih "ljubavi"... I "obične" stvari, koje smo dužni činiti - dužnosti koje smo preuzeli, činimo površno i samovoljno, iz sitnih ili krupnih interesa... Što manje možemo to više obećajemo...tako je bilo jučer...tako je danas... Ako malo možemo, bilo bi bolje da malo i činimo, jer, šteta će biti manja od one kad bismo puno, ali loše, činili... Ako i u rutinskom krugu normalnih okolnosti, unutar obiteljskih i položajem zacrtanih granica, rijetko ispravno postupimo...ako u toj rutini svakodnevnog života ima vrlo malo istinski dobrih djela, koliko ih onda ima van tih granica, gdje djela proizašla iz odgovornosti postaju utjlovljenja suosjećanja... Ako niti jedno naše djelo, po dužnosti preuzeto, nije ugrađeno u temelj istinskih i trajnih vrijednosti, kako onda možemo govoriti o djelima koja se čine slobodno, iz istine, iz čistoće srca, bez ikakvog razloga, a ipak, i s te kakvim razlogom - iz ljudskosti... Spontane ljubaznosti i dobročinstva su davanja iz čistog srca...dajemo, ne zato što moramo nego iz ljubavi... Oni koji djeluju iz takvih pobuda, dvostuko su od Boga blagoslovljeni - dragovoljna dobrota preobražava osobu i svijet... Svijet može preobraziti jedino Božja ljubav i dobrota...nitko drugi...  |
