Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

četvrtak, 30.09.2004.

Nekoliko tajni o ženama...

...onako kako ih ja vidim:

1. Žene ne kupuju kompulzivno, one se samo mnogo brže odluče od muškaraca.

2. Ženama treba nekoliko pari cipela za istu prigodu, jer se prigoda može dogoditi u vrijeme PMS-a kad su joj noge otečene (pa joj treba udobni model), ili će tamo sresti muškarca svog života (pa zato moraju biti specijalno seksi) ili bi prigoda mogla biti intelektualne naravi (a u tom slučaju se preferiraju udobne college cipele za dojam štreberice).

3. Zašto ženama treba puno vremena da pronađu nešto u svojoj torbici? Zato što ono more papira i smeća zapravo čine vrlo važne stvari, poput računa, slipova od amexa (tko kaže da žene ne vode evidenciju kućnog budžeta, barem stavku izlaz!!), čekova, maramica kad treba djetetu (ili mužu) obrisati prljave prstiće, praznu bocu od vode (valja brinuti o zaštiti okoliša, još traži kontejner za reciklažu PET ambalaže), časopis (a što bi radila u čekaonici kod zubara?), MP3 player/iPod ili već nešto slično da zagluši buku kod tog istog zubara; rezervni uložak (zato jer ga obavezno zaboravimo onda kad nam treba, pa ga je bolje imati uvijek uza se!); ogledalce (ako ti se mušica zaleti u oko); porazbacani novčići (za sreću!!); barem 5 olovaka (jer ona koju izvučem kad trebam nešto potpisat, obično krepa!); ključeva raznoraznih fela (srećom pa imam četiri džepića pa u svaki tutnem jedne, dakle, treba mi samo četiri minute da pronađem pravi); crnu tekicu (moja je narančasta, ali… namjera je uvijek ista!); mobitel koji uvijek zvoni u pogrešnom trenutku i tako tome to… (Ja se svojski trudim u posljednjih nekoliko godina kupovati male torbice ne bih li izbacila iz nje suvišak stvari… ali, to je zapravo samozavaravanje – ženska sposobnost organizacije prostora je nevjerovatna… - slijedi!)

4. Dakle, kao što rekoh gore: iznimna ženska sposobnost organizacije (osobito malih) prostora dolazi upravo od nekoliko stvari: gore navedene ženske torbice, ormarića za cipele (u kojemu su cipele uvijek složene tako da se nikad zapravo pouzdano ne zna koliko ih dotična ima – uvijek se to doima mnogo manje od stvarnog broja, ofkors!), ormara s odjećom (nikad, ali baš nikad nemam što obući! A i to ću objasniti!) i ledenice s hranom ('prosječna' žena ima obično 'prosječno' mesoždernog muža i bolje joj je brzo naučiti kako u ledenicu uz svoje smrznute sladolede i veganske popečke ugurati pol pajceka i koji goveđi but, 3-4 kile lungića i tu i tamo kojeg piceka za ražanj!), a tek kako ugurati par paketa piva u već pretrpani friđ uz jogurte (ma tu sam majstor!!).

5. Nadalje: žene nikada nemaju što obući. To je zapravo općepoznata i priznata ISTINA! Mene već jeza hvata kad se ujutro dočepam svog ormara, nakon što provedem pol sata bauljajući između kuhinje i kupaone, tj. šalice s kavom i tuša (ogledala, umivaonika, gela za kosu i mejkapa), jer kad otvorim ormar šokira me njegova praznoća. Priznajem da sam ujutro samo polovično svjesna svijeta oko sebe, a sebe uopće nisam, ali vid mi je još odličan: ljudi, meni netko noću iz ormara popali obleku! Kad vam kažem! I onda ja tako stojim pet minuta pred ormarom (možda i više, ne bih znala) i češkam se po glavi jer nemam hlača, nemam košulja, sakoi nestali, majice se istopile… očajna, grabim neke krpe koje mi se nađu pred nosom i to oblačim… eto, a onda se moj dragi čudi kad ja kažem da si nemam što obući! Vražji lopovi ;-))

6. Možda bih se sad trebala nadovezati na onu prvu tvrdnju o kompulzivnoj kupovini – kad ste tako pod stresom radi svakodnevne krađe vaše odjeće, onda pohod po dućanima izgleda otprilike kao kad su Huni pljačkali: ništa i nitko ne ostane živ! Kakvi zarobljenici, to je samo gnjavaža – sve to treba slistit! I zato nam treba oprostiti, zapravo uvesti jednom u mjesec dana slobodan dan samo za žene za šoping – novi nacionalni praznik! Odričem se Dana žena u korist Dana šopinga! Amen! (jel ima neki svetac zaštitnik šopingholičarki??)

7. Onda: uvriježena zabluda o tome da žene mogu raditi nekoliko stvari odjednom zato što su im desna i lijeva polutka mozga bolje povezane s više neuronskih veza. Ma, ljudi, ne rađaju se žene s tim, to nam s vremenom naraste. Te neuronske veze. Stvar navike!! ;-))

8. Ili, onaj mit da su muškarci bolji kuhari: mah, da ne bi! Žene samo mudro skrivaju svoj talent jer su naučile čim pokažu da nešto rade bolje od muškaraca, ovi ih odmah upregnu! Tako smo se naučile pritajiti. Evo, ja na primjer ne pečem kolače (osim u izuzetnim prilikama) i ne zato što ih moj dragi ne jede, a ni moja kćer, nego zato što bi se tko zna koji frendovi i rodbina mogli naviknuti na to da se kod mene fino klopa pa bi onda svašta mogli izvolijevati. Nekoliko sam puta napravila grdnu pogrešku i ispekla za tako neka druženja neka peciva i slične pi—darije, pa su me poslije mjesecima gnjavili da bi oni još! A onda ih je teško odviknuti!

9. Ženski trač! Jeste li vi ikada čuli muškarce kako tračaju? Odnosno, jeste li se, muškarci, ikada poslušali dok tračate?? I onda kažete da žene tračaju? Ma, molim vas! Žene samo daju konstruktivne kritike sve u najboljoj namjeri da frendici/frendu/rođaku/ koji trenutno nisu nazočni, pomognu. I ništa više!

10. Žene nisu pekmezave, cendrave, pretjerano senzibilne niti osjetljive. One samo primjećuju više i imaju snažnija čuvstva! In case you didn't know!

11. Žena nema bad hair day! Kupite si naočale!

12. Žena nema loše noge! Kupite si drugi par naočala! I promijenite perspektivu. Osim toga, svi znamo da na snimkama izgledamo loše jer kamera dodaje, koliko ono??, kila!!

13. Neću sad ponavljati općepoznate i prihvaćene tvrdnje da su žene bolji vozači, nego bih se osvrnula na mišljenje da se loše snalaze u prostoru: to je totalna laž – mi samo volimo istraživati okolinu, uvijek je dobro upoznati razne dijelove grada iz različitih uglova, provjeriti ima li kakva ljekarna, dom zdravlja, duhovna ustanova ili butik (zlu ne trebalo) kad samo tražite obične ćevape! Neki dan su mi na ulici ponudili plan Zagreba za 25 kuna, pih! Pa ja tu živim već…ohohoho!!! Pa da meni treba neki plan grada? Dajte najte!!

I… sad se više ne mogu sjetit, ali slobodno dodajte, ak vam nekaj padne na pamet!

A ove gore na slici... malo su se zabrbljale!!

srijeda, 29.09.2004.

Beware of the bear - Goranska legenda

Ima u kraju oko Ogulina jedna priča koja je čini se postala klasik a valjda služi mamama da zastraše sinove i udanim ženama njihove muževe. Poučna priča, tipa: ako učiniš ovo i ovo, onda će ti se dogoditi ono i ono! Prvi sam je put čula daleke devedeset i neke, onda prije par godina od frendice a posljednji put prije neki dan. Svi su se 'kazivači' kleli da se radi o autentičnoj dogodovštini, a ovaj posljednji da i maltene zna aktere priče – vjerojatno samo iz viđenja ili 'po čuvenju'. Kako bilo, priča je očito postala evergreen (da ne bi bilo vazdazelenac).
A ide ovako: Bio jednom jedan mladi oženjeni muškarac. Imao ženu i djecu. Ali, imao on i ljubavnicu. I pošli tako jednom on i ljubovca mu na sastanak, u šumu, s dekicom (kariranom, valjda). I rasprostrli dekicu, ispružili se njih dvoje, poljubac ovdje, poljubac ondje... zauzeti romantikom nisu čuli pucketanje grančica pod teškim stopama. U žaru ljubavi odjednom im je zastao dah jer su vrlo blizu dekice začuli gromoglasnu riku praćenu snažnim vonjem. Bojažljivo su se okrenuli prema izvoru buke i ugledali medvjeda u punoj snazi, osovljenog na stražnje noge kako ih 'promatra' i urliče. Naravno, pogađate, sledila im se krv u žilama, kosa im je posijedila, otpale im dlake s nogu i sve što se u stanju šoka ljudima obično dogodi.
I tu priča dobiva različite završetke:
po jednoj varijanti počeli su bježati koliko ih noge nose i umakli medvjedu na smrt prestrašeni i odlučni da prekinu svoju 'grešnu' vezu (ta je malo vjerovatna jer je medo brza životinja i vjerojatno bi ga njihovo bježanje samo natjeralo u potjeru za njima a onda bi im u bliskom susretu mogao proždrijeti koju nogu ili ruku – bošsačuvaj!!; a i tko bi zbog medvjeda ljubavnicu ostavio?);
po drugoj inačici, ovo je dvoje u šumu došlo autom koji je ostao parkiran u blizini, nekako su se uspjeli dočepati vozila i zbrisati (opet mi tu nekako to bježanje 'smrdi', a i pitam se što bi medo učinio autu da mu plijen zbriše. A onda je tu i faktor straha, jer u susretu s medom, oči u oči, ne znam baš koliko ti mozak i refleksi rade.);
treći, najvjerovatniji završetak priče bio bi: dvoje se ljubavnika umirilo i zagrljeno obećalo jedno drugome, dragome Bogi, svim svecima, mariji magdaleni, šumskim duhovima, Perunu i kućnim zaštitnicima da više nikada neće u šumu na dekicu s ljubavnikom! I dok su se oni tako molili i zaklinjali, medi dosadilo čekati, pa je mirno odšetao dalje.

Ili možda medo uopće nije htio njih napasti, možda im je samo pokušao 'objasniti' da leže na njegovim zalihama šumskih jagoda i bobica i da bi bilo vrlo ljubazno od njih da se maknu i dozvole mu pojesti večeru!

Tako, ja sam zaključila da mora da se radi o nekoj narodskoj mudrosti utkanoj u tu 'anektodu' koja bi nevjernim muževima valjda poručivala: ako varaš ženu, pazi da u blizini nema gladnih medvjeda! Ili tako nešto!

ponedjeljak, 27.09.2004.

Jeste vidjeli?

Ja nisam i ne želim biti kritičarka – bošsačuvaj!! Ali, ponekad mi dođe da popljujem neke stvari potpuno s guštom i bez grižnje savjesti. Niti sam stručnjak niti namjeravam biti, ali mi se ponekad uslijed nekog podražaja toliko riječi nakupi u glavi da ih jednostavno moram izbaciti – odvrćem pipu i evo…

Volim tu i tamo otići u kazalište. Volim imati priliku 'dotaknuti' glumce i njihovu glumu (ne sad da ih pipkam, ali… jasno vam je!). Nedugo sam imala prilike prilično jeftino nabaviti karte za Chicago koji u Komediji igra još od travnja. Potaknuta još svježim utiscima odličnog Cabareta kojega sam nedugo ponovno pogledala na telki, uzela sam karte. Čemu oklijevanje? Pa, recimo da baš i ne volim gledati Bojanu Gregorić, koja ovdje ima jednu od glavnih rola. Eto, dajem joj šansu i trudim se u njenoj glumi pronaći ono nešto što bi po mom mišljenju vrhunski glumac trebao imati, ali baš mi ne uspijeva: ona je tehničarka, izvrsna u svim tehničkim pojedinostima, precizno odigra i otpleše sve što piše. Ali nema u njenoj pojavi i izvedbi onog nečeg što bi je izdiglo iznad lijepe lutkice savršenih nogu koja odradi predstavu bez i jednog zareza, bez trzaja. Vrlo pravilne figure, vrlo pravilna osmijeha, isklesanih zubi… sva je toliko pravilna i uredna, toliko poravnata i na milimetar simetrična, da mi djeluje potpuno neživo. Plastična lutka. Moram priznati da mi je već postalo teško objašnjavati svim ljudima oko sebe što ja to imam 'protiv nje' kad doista nemam ništa (barem ništa efikasno!), već mi jednostavno ne ulazi pod kožu. Nema u njenom izričaju onoga soka, onoga što na našem jugu zovu šug! Ali, moram priznati da ona u ovoj predstavi dobiva ipak najbolju ocjenu. Cijela je postava s glumcima toliko bljedunjava i slaba da mi se u tih sat i pol otelo i nekoliko zijevova!

Učinilo mi se da im svima nedostaje istinske radosti i energije, onog pjevanja i plesanja iz dubine utrobe, one žilave strasti jer sam ja tako doživjela te likove: Chicago 20-ih godina prošlog stoljeća kad su mediji već dobrano shvatili koliku moć u stvaranju javnog mnijenja imaju (a i u stvaranju i razaranju ljudskih sudbina i karijera) i kad je manipulacija pravosuđem i istinom gotovo jednaka današnjoj u Hrvatskoj, dvije se žene, 'plesačice', bore za svoj komadić svijeta! Makijavelističkim sredstvima – sve za cilj! To bi bila borba za opstanak – uspijeva samo najjači! Najsnalažljiviji, najuporniji, najbeskrupulozniji! I u tom kontekstu svi su mi ti glumci djelovali kao zgužvani pa odbačeni sinopsisi pravih likova. Nedovršeni, nedorečeni, bez života i strasti. Tehnički izvrsno uigrani, u krasnoj scenografiji koja, moram priznati, ima mnogo manje kičeraja no što bi se moglo očekivati i uz izvrstan orkestar (dečki su se odlično zabavljali internim šalama i previjali po partiturama od smijeha dok je trajala predstava!), ali bez duše, bez onog završnog sjajnog premaza i bez mirisa po barutu (usprkos prilično glasnim pucnjevima iz signalnog pištolja).

Pa mi se javila grešna misao: a gdje su oni mladi glumci što su igrali u Kosi. I to je Komedijin ansambl, ali su neki ljudi u toj postavi u meni izazvali trnce: glasom, interpretacijom, energijom i životom. Ili su premladi da bi igrali u predstavi ovog kalibra?
Eh, da… ipak, bilo bi nepravedno ne pohvaliti 6 plesačica ansambla koje su bile zapanjujuće dobre, svježe i zapravo u cijeloj priči meni najupečatljivije. A i moj je dragi na početku prokomentirao: gle, pa neke od njih imaju i mesa.
Idite vidjeti, ako u kišnu večer nemate pametnijeg posla, nije baš tako loš način za prekratiti sat i pol! A poslije još stignete i na cugu!

petak, 24.09.2004.

Bliski susret

Utorkom i četvrtkom znojim se po sat vremena na Tae-bo vježbanju u fitness centru u kvartu (vidi dole... malo niže, priča o muskulfiberu!). Od osam do devet.

Budući da je jesen već ugazila u grad, u vrijeme kad se vraćam kući već je mrak. Kvart u kojem živim, u zapadnom dijelu grada, pun je obiteljskih kućica a tu i tamo kočoperi se i pokoja nova zgrada ne viša od 4 kata. Uglavnom naseljen dedekima i bakicama, raštrkanim rijetkim obiteljima s pokojim djetetom (jer nam je natalitet u kukcu!) i pesekima i macama. Ulice su u to doba uglavnom puste. Kad se u dvorani dobro oznojim, za mnom tu i tamo u zraku ostane oblačić pare od litara znoja s moje odjeće. Hodati tim loše osvijetljenim ulicama i nije baš ugodno.

Hodam ja tako jučer, žurim koliko mi moji drveni mišići koje pokušavam otkraviti, dozvoljavaju. Prilično nečujno grabim a prati me neki nelagodan osjećaj. Prelazim cestu, izbjegavam auto koji se žuri i ulazim u mrak na desnoj strani ulice u kojoj nema rasvjete. Nesigurno kročim na šljunak parkića s dvije klackalice i jednim vrtuljkom. Netko me gleda. Žurim i još čvršće stišćem naramenicu ruksaka. Odjednom iz mraka, iza ljuljačke, ispada neka prljava pojava: siva trenirka s kapuljačom nabijenom do obrva, ruke skrivene u džepovima, bijeli vrhovi tenisica ispod traperica. To je sve što sam uspjela vidjeti. Baca se na mene i lovi me oko ruku. Šokirana, isprva mi zastaje dah u grlu, pokušavam viknuti, stavlja mi ruku na usta. U panici mozak mi radi ko parna lokomotiva i sjetim se pokreta s vježbanja: treba brzo djelovati, na prepad – nagli pokret udesno, laktovi gore, lijevi aperkat, desna blokada, okrećem se ko Đeki Čen, lijevi kick, desni mae-geri i počnem vrištat iz petnih žila: Aaaaaaaiiiii!!! (ostalo što sam vikala ne smijem napisat, nešto onako kao u crtanim romanima: lubanja, uskličnik, munja i sl.). Tip je ostao stajati i jaukati. Onda je podigao pogled i kroz zube procijedio: Mala, PSMTR, svaka ti čast, di si to naučila. Jebo sve... ovo je bilo mrak! Eee, jesi faca... Ajde, imaš pivo!!!

Podižem svoj ruksak, stresam s njega pijesak, popravljam jaknu i pramen iza uha, frknem nosom... okrećem se i bacam mu jedan preziran pogled: pljunem u šljunak i krenem svojim putem. Ostao je stajati! Odlazim u mrak! Doma!

Boli me šaka, skoro sam polomila zglobove, istegla sam preponu okrećući se da mu zadam svoj smrtonosni mae-geri i nabila lakat u njegovu bradu. Nek sam proba još jednom!!
A što će tek biti za koji mjesec kad pohvatam sve borilačke pokrete a mišići mi budu kameni?


Jel da vam kažem??


Hmmm… naravno da nije istina, osim scenografije, niti jedna jedina riječ, samo mi mozak pod navalom endorfina i adrenalina radi ko blesav pa mi svašta na putu kući padne na pamet! Imajte se dobro, ljudi!

utorak, 21.09.2004.

Tri šašava jesenja haikua

Pod lišćem žutim
I crvenim gliste se
Ljube – jesen.


Seosko jutro -
Šljive plavo padaju
U mokru travu.


Šćućurena ptica -
Trzaj mačkina brka
U mliječnoj magli.

ponedjeljak, 20.09.2004.

Kratko i posve osobno

U subotu sam posjetila Klek. Diva koji spava.
Kamena gromada na planini sliči na kamenog diva – zelene brade, isturena nosa i bijelih kamenih stopala: Klečice!
Prvi sam put na Klek trebala otići 1991. Imala sam tada 17. I bila zaljubljena do ušiju, i preko ušiju. On je bio u 'pogrešnoj' školi, s 'pogrešnim' roditeljima, na 'pogrešnoj' strani. Oboje 'veliki', veliki i prkosni od ljubavi. U vrijeme kad su svi pitali: otkud ti to ime, čije je to prezime. Gledala sam sinoć Društvo mrtvih pjesnika. I ja sam pokušala stajati na klupi, prkoseći ljudskoj gluposti. Puno suza nemoći, puno straha i prkosa… Pitala sam se tada koja je moja strana? Koja je strana ljudskosti?
On je morao otići iz grada. Sa svojima se sakrio u 'tuđe' selo. Nekoliko mjeseci kasnije, dok su okolo gorjele kuće i vozile se vojske, sjela sam na vlak i otišla ga posjetiti. Luda i prkosna! Tvrdoglava i zaljubljena. Provela sam pola dana pokušavajući mu prenijeti malo sebe i malo 'druge zbilje'. Nisam uspjela. Tuga je nagrizala tu sliku kao što su mojim slikama rubove iskrzale neke druge aveti, mnogo stvarnije: potmula tutnjava, spaljene kuće i prijatelji za koje nisam znala gdje su. Prkos je u mojoj glavi zauvijek u ta vremena posložio neke kockice, na potpuno moj, drugačiji način. Iz njega je prkosa nestalo. Izgubio ga je negdje. Danas živi. Svojim životom, nadam se!

Šuma je mirisala vlažno. Ružičaste ciklame su svoj dah širile raslinjem. Stijene i kamenje po stazi bijelo se probijalo kroz tlo mokro od kiše. Div je spavao. Kažu, okamenio se od straha pred Perunom koji ga je progonio jer mu je htio ukrasti ženu. Ponekad se od straha okameniš, a ponekad ti pogled dobije neku novu dimenziju. Neki divovi spavaju, drugi se svojim kamenim šakama suprotstavljaju svijetu oko sebe. Kao zmajevi. I bore se! Čak i protiv bogova!

petak, 17.09.2004.

Katalogiziraj me bejbe...

(radni naslov: Kako kupiti jaja preko kataloga?)

Miran dan, poslije posla, sanjam kavu uz keksiće… Stižem doma, otključavam poštanski sandučić i vadim poštu: račun, račun, račun, račun… reklame, reklame, reklame…leci, leci, leci (pa što nisu koji flyer ubacili s besplatnim upadom za kakav koncert?) i… neka debela tiskovina u plastičnoj vrećici… s mojim imenom na bijeloj naljepnici – doduše, bez jednog slova, ali…
Ulazim u stan, u hodniku stoji plava kanta za stari papir: pola sadržaja sandučića odmah istresam u nju (samo da koji račun ne pošaljem u reciklažu!). Misteriozno papirnato čudo omotano plastikom ostavljam na stolu (pogreška br. 1).
Nakon malo vremena, udobno uvaljujem svoju guzu u kauč, namještam jastučić pod križa (bogati, ko da sam išijozna), noge ispružujem na stolić, u jednoj ruci kava (još se puši, miriše…), pored mene zdjelica s keksićima (medeni, domaći, s lješnjacima i cimetom – jel nekom sline cure??) i otvaram vrećicu (pogreška br. 2) – to je tzv. Zajeb maximus: zapakiraju vam šund, a onda ovakvi znatiželjci ko ja umiru od znatiželje što je u paketu…i moraju otvorit… što? Kjurioziti kild d ket? Dobro, u vrećici KATALOG, za uređenje doma i vrta. (Digresijon: mene Katalogičari užasno vole, barem jednom svaka tri mjeseca dobijem neki: te Nekromani, te Larduti, te Kvele, a sad i ovaj… za pozvizdit, načisto!) Sričem polako: umlauti, šarfes es… hmmm, mora da je njemački. Tu mi se odmah pali upozorna žaruljica: dizajn ŕ la garten patuljak i plastične ptičice što cvrkuću Zeku i potočić na puni sat?? Ipak, lijeno je poslijepodne, dijete je kod frendice na 'čajanki'… pol sata za mene i moju kavu… ajde, da vidimo što ima dalje… I sad vam odmah mogu reći da sam pošpricala lijepi vuneni sivi tepih kavom, skoro se zalila, zagrcnula se lješnjakom iz keksića i isplakala litru suza od smijeha.
Na stranu klasične 'prevare' tipa jeftina tikovina koja je u biti prefarbana jelovina, plastične ptičice koje cvrkuću na puni sat (da, imala sam pravo, još jednom) i to u jesenskom i zimskom izdanju (to valjda rade sezonski!), stampedo slonova za dekoraciju zidova, stakleni mutirani leptiri (i kaže: božanstveno lijepo oblikovan u Tifani stilu – koja TiFani?) da bi ih se normalan čovjek prestrašio, fontane svih fela, pa kilometri i kilometri umjetnih kala, bršljana, puzavaca i palmi i obitelj srna izvajana u žici što je možete napuniti slamom ili okititi božićnim žaruljicama, a koja vam se smiješi sa zadnje strane - brrr… ali, nekoliko me stvari DOTUKLO!

Prvo, ne znam jel da se obratim Društvu za zaštitu potrošača i da ih tužim za lažno oglašavanje? Jer, pod opremom za uređenje doma i vrta prodaju, daprostite, seksualna pomagala. Ne vjerujete mi? Evo, već radim listu čekanja za sve one koji bi htjeli katalog pogledati i naručiti NEKE stvari. Još mi ne vjerujete?

Citiram:

Onda, na kaj to VAMA sliči??? Bordel!

Sve si sad mislim jel da zovem Kaptol, lokalnog popa ili ipak don Bakovića (on mi se omilio još od kad je spominjao žumberačko kestenje i slavonska jaja!). Ili možda kakvu udrugu za zaštitu ćudoređa pa da ih tužim: čoh, čoh po glavi!!!

Kataloge bi trebalo dekretom zabraniti, zapravo Vladinom uredbom o katalozima. Jer, ako nisu ovako šaljivi i zabavni kao ovaj gore opisan, onda vas samo tjeraju na trošenje novca. Kako samo uvijek nađu žrtve? Veli moj dragi da ONI znaju kome će slati kataloge. Nisam baš sigurna jel mislio da sam ja pogodna žrtva zato što imam karticu (onu za peglanje!) ili zato što volim šarene slikice? A i to ONI mi se činilo baš nekako zlokobno: zamislite si Velikog buraza u velikom uredu s katalozima i debelim telefonskim imenikom… kako bira vaše ime… Big catalog brother is watching you…he, he, he!

četvrtak, 16.09.2004.

Moj doručak...

Tadijanović je napisao pjesmu o doručku! Krasno.
Nema on pojma (duboka isprika, ovo je samo stilska figura, Tadija je inače prva liga!!!) kakvi doručci mogu biti: osobito kad ih sprema ovakva 'ranoranilica' kao ja!

Ak mi se danas još i golub pokaka i padnem na koru od banane, sljedeće bi javljanje moglo biti iz Traume. Držite mi fige!

srijeda, 15.09.2004.

Ako mogu oni... mogu i ja, ili pretpostavka je majka svih zaje...

Bila jednom jedna HTML Ignorantica (Ignorantus Maximus Vulgaris) i Fotošop Neznalica - u daljnjem tekstu IMV. IMV je malo po malo postajala ovisna o netu. To se najviše očitovalo u sve češćem pisanju bloga (barem za kratko, dok ne smisle nešto novo!). Ne da je imala previše vremena, ni doma niti na poslu, ali... kad se hoće... sve se može... jel? I tako je počela žvrljati... nizati neka slova i neke riječi i mučiti se s aploudanjem slikica uz post. Tvrdoglava kao jarac, IMV je odbijala svaku pomoć ljubaznih ljudi oko sebe koji bi njene HIPER-SUPER probleme riješili dok kažeš NET. Ali, gušt je učiti na vlastitim pogreškama, ne? Zato joj neke slike nije uspjelo podići na blog pa su tako srtn tekstovi ostali nemaštovito ilustrirani... Onda je skužila da postoji u Fotošopu i gumbić za optimiziranje slike (wow!!!) pa su stvari krenule nabolje. E, ali vrag nikad ne spava... pa je počela malo i čitati tuđe blogove, tako... iz zabave. A onda je od srama crvenilo oblilo njene obraze jer je skužila da su bloggeri očito svi odreda majstori dizajna, HTML koda i inih programčića za dizajniranje web stranica, a njena je izgledala kao list istrgnut iz bilježnice na koji je netko prolio malo tinte... pa razmazao. Eh... valjalo je krenuti u mišn imposibl – naučiti tih milijun trikova i malo popraviti izgled stranice: olovka za oči, ruž za usne, malo sjajila, rumenilo... a? to se tak ne radi??
Ehhhh, teškom mukom, odlučila je potražiti pomoć, i to kod dragog. On se u to kuži, a i dostupan je, pa se činilo kao najbolja prilika. Osim toga dragi je naoružan tonama strpljenja što je osobina koja je našoj IMV strana riječ koju je i u Klaićevom rječniku tražila (nema!!). Jer, ona bi najradije da računalo samo pročita iz njezine glave kako bi stranica trebala izgledati pa da to onda pretoči u sliku, po mogućnosti da se i rifreša ako Madamme odluči promijeniti mišljenje pet puta u pola sata. Objasnili su mi da ta generacija računala još nije izmišljena (pa, što čekate, ljudi???). Elem, nakon malo guglanja (a i kuglanja od smijeha), pronašla je sliku koja bi odgovarala visokim estetskim zahtjevima NJENE blog stranice, a zatim uz puno klikanja, anduova i PSMTR mantri razvukla to zaglavlje kao žvakaću gumu na potrebnu veličinu: zakaj to sad izgleda ko gumilastika napeta kao praćka?? Pomoć je pravodobno doletjela i uz puno, ali, ja bih to ovakooo, a ne onakooo, i daj malo pojačaj tu boju... MOLBI, iznijedrila trenutni bućkuriš. Bućkuriš zato što još ima detalja koje treba izglancati, porašpati i pomesti... a valja i neke farbice uskladiti da bi verlaufi bolje izgledali!
Dakle, ako je svaki početak težak... ovaj je bio ko učenje japanskog pisma! Hai!

P.S. Neće mi valjda netko reći da sam tvrdoglava??

nedjelja, 12.09.2004.

U tom grmu leži... PATKICA

Prije nego vam ispričam priču, moram napomenuti da je njen autor moja kćer. Zapravo, ne radi se o priči nego o teoriji koju je to djetešce danas ko iz topa izvalilo bez ijedne sekunde razmišljanja. Mislim si da je to smišljala dok je pričala, simultano. Ovaj deminutiv djetešce bi trebao opisati auru nevinosti oko te petipolgodišnje djevojčice koja anđeoskih očiju i nježne ruke elokventno odgovara na velebna pitanja ODRASLIH koji si s nevjerojatnom arogancijom umišljaju da mogu nadmudriti mališe – Malo morgen!!

Mjesto radnje: stol za ručavanje. U okolini stola nije primječeno ništa neuobičajeno niti zastrašujuće. Glazba je još uvijek poletna i vesela, ma pravi allegro...
Vrijeme radnje: ručak, oko 13h30.
Glavni likovi: Pametnica (ima još nekoliko nadimaka, ali ovaj bi joj danas najbolje pristajao), Mama (moja malenkost),
Tata (Pametničin!),
Baka i
Djed.
Nisam sigurna mogu li tu ubrojiti i mačka koji se besposleno motao oko stola i vjerojatno samo na cijeli događaj lijeno mrnjauknuo! On danas ne zaslužuje moju pozornost jer mi je priuštio ogrebotinu na podlaktici (što su ti mačke, kad ih ne šmirglaš - ne valja, kad ih pomaziš - dobiješ pandžu u meso!)

Usred neobaveznog mrmljanja uz pune tanjure i zveckanje žlica po tanjurima za juhu, Mama je bila dovoljno neoprezna postaviti Pametnici pitanje zašto ne želi jesti mrkvu.
Njen je odgovor zaustavio knedlu u Maminom grlu (gris knedlu, ne onu poslovičnu!!): "Znaš... (a kad kaže znaš, onda ja doista ZNAM da se sprema nešto opako!)... u mom trbuhu žive PATKICE." (u didaskalijama neke kazališne drame ovdje bi vjerojatno stajalo: Mama je ispustila jedno Ohh! s prizvukom Nevaljdaopet!,Tata se nasmiješio osmijehom br. 22 i napuhao prsni koš: Pametna je na tatu!; Baka je izvila usta u pozu nazvanu Zbunj a Djed nije primijetio ništa neobično.) No dijete se uopće nije smelo nastalom tišinom.
"I to svaka za jedno jelo. Na bušama su im napisali za koje. Tako ima jedna za tijesto, jedna za meso, jedna za kruh... ima jedna za kupine... I nema mjesta za patkicu koja jede mrkve. Jesi ti vidjela da patkice jedu mrkve??? I svaki put kad probaš neko novo jelo naraste ti nova patkica, a baš danas sam dobila jednu (patkicu koja jede kupine, jer je odlučila probati to misteriozno voće koje je do danas proždiralo malene djevojčice i kesilo im se crnim zubima!)."

U tom mi je trenu palo na pamet nekoliko pitanja:
1. Kako je prva patkica uopće izrasla i kad?
2. Jel prvo bila patka ili jaje? (ovo pitanje ide po difoltu kad su u pitanju takve neke geneze, jel??)
3. Kako su im nazivi napisani na trbusima (istetovirani, flomićima, perom – e ovo bi bilo ironično; olovkom, krasopisom, običnim slovima... jel pišu puni nazivi omiljenih jela, tipa: Pileći bataci s roštilja, ili samo picek, jesu li u zagradama navedeni i latinski nazivi...)
4. Zašto uistinu nema mjesta za patkicu koja jede mrkve?
5. Gdje su nestale patkice koje su jele svo voće i povrće tamo negdje do godinu i pol djetetove starosti? (da nisu krenule u štrajk ili su jadne, bošsačuvaj, pokrepale??)
6. Što reći na ovakav odgovor djetetu koje je četvero odraslih ostavilo u pozi bouche bee (štono bi Rvati rekli: Razjapljene vilice!) i pomalo blentavog osmijeha, dok je ono i dalje grebalo po tanjuru srčući teleću juhicu.

No, imam ja malo pameti, čak i u situacijam u kojima se čini da mi se mozak sakrio u mišju rupu, ostane pokoja neposlušna vijuga prkosno stajati i ta mi obično vrišti: Šutnja je zlato, djevojko!! (no, dobro, ta je zaostala iz vremena kad sam još bila djevojka!). Pa sam pitanja ostavila za neki drugi put.
Iako, ja sam u stvari duboko i iskreno zahvalna svom djetetu. Od kad je prodornim vriskom i irokez frizurom najavila svoju egzistenciju na ovom svijetu, neprestano me tjera na mentalno gimnasticiranje (viš, viš, kako se ovo lijepo nadovezalo na prethodni post...!) što za posljedicu ponekad ima i neobične simptome poput glavobolje, trbobolje i inih... ali, barem nemam argumenata reći da mi je dosadno.
Dakle, ako vam sljedeći put padne na pamet postaviti djetetu pitanje koje počinje sa ZAŠTO, bolje da se ugrizete za jezik (ili zagrizite kakav batak!). Ta su pitanja rezervirana samo za malce, a vama je bolje znati odgovore i to po mogućnosti više njih, argumente, izvore tvrdnji - popis literature je obavezan, a ne bi bilo loše uključiti i koji www izvor! Tak, da znate!

petak, 10.09.2004.

Mens sana in corpore sano iliti zašto volim svoj muskulfiber…

Kad ste žensko (kao ja) i imate 30 (kao ja) – mislim, ljeta, ne kila - i family i sve ostalo što prosječno hrvatsko žensko čeljade ima (npr.: račune, kreditne kartice, PMS, kredite, svekrvu, živčane frendice, previše posla i premalo vremena za sebe, između ostalog…), onda vas tu i tamo pritisne i kakva briga o vlastitom zdravlju nad kojim uslijed buljenja u kompove visi pravi Damoklov mač! Jer i uz najbolju namjeru i trud da se sve one mononezasićene kiseline, tanini iz crnog vina, antioksidansi iz hektolitara zelenog čaja, vlakna, alfe i omege i vitamini ugrade u prehranu, ne ide to baš ovakvima, nediscipliniranima, kao što sam ja. I ne pada mi na pamet sad se opravdavati, to je jednostavno tako. A kretanje mi se svodi na radni stol-frižider-WC-krevet rutu i tu i tamo malo dalju šetnju do parkirališta/tramvaja. Onda se ja zamislim pa odlučim krenuti na neku rekreaciju. Jer, stvarno bi bilo pretenciozno reći da ću se baviti sportom… malo hopsanja dva, tri puta tjedno pa čak i pod tako fensi nazivom kao što je Tae-bo, ne može se baš nazvati sportom. Preskočit ću ovaj put nabavku opreme i opise svih čuda koja se prodaju pod nazivom: odjeća za fitness (mislim, fakat, ako mislite da se oni tanga dresovi mogu povezati s napomenom svakog fitness trenera o udobnoj odjeći za vježbanje, onda se grdno varate…).
Što sam ono htjela reći… elem, svaki put kad krenem na takvo vježbanje, iznenadi me nekoliko stvari: koliko su (ili bih trebala reći smo?!?) žene smrdane u glavu ponekad u pogledu svog izgleda, što smo si u stanju činiti da bi se svidjele drugima (i ne samo muškima, mislim da je ženama mnogo gore kad ih odmjeravaju 'sestre'), i na kraju koliko smo o tomu spremne lagati (a najviše samima sebi!).
Naime, uzmite prosječnu fitness skupinu.
Ona se uglavnom sastoji od tri grupe:
a) Štreberice: one su uvijek u prvom redu, pažljivo slušaju sva objašnjenja, sve vježbe odrade ispravno (barem one tehničke, loše su kad dođe na red koreografija, jer tu ipak treba malo slobode mišljenja ;-)), i uvijek naprave sva ponavljanja (ako instruktorica kaže 36 sklekova, one i naprave 36 sklekova, a onda im bicepse hladimo vatrogasnim šmrkom!)
b) Tete: one bi većini fitnesašica mogle biti mame, ali su ih kćeri nagovorile na aerobik, pa koriste maglu da odu od doma, dobro se uznoje i poslije odu na trač partiju s frendicama. Njih ćete prepoznati po lošim tenisicama i uvijek su u skupinama po tri, četiri.
c) Revne: one su obično u drugom redu, nezamjetljive su osim kad ih instruktorica pohvali kako dobro rade, a onda nosom paraju strop dvorane…
d) Srameče: uvijek i pod svaku cijenu u posljednjem redu i ne može ih se natjerati na sredinu dvorane, čak niti puškomitraljezom (ako takvo oružje još egzistira…). Ako ne brbljaju do besvijesti (i one obično dolaze u skupinama), onda mlataraju rukama i zapravo krate dokolicu… Njima se najčešće obraćamo sa: daj, tiše malo!!

Dakle, stavite sad pred špigl po jednu iz svake skupine i svaka od njih će vam reći da izgleda užasno! To se obično tu i tamo dogodi, kad recimo jedna drugoj pokazuju 'salo' na trbuhu, debljine promjera obične olovke: vidi koliko sam se udebljala… (gdje?? iza uha??) ili preužasno predebele noge. E, onda započinje prepričavanje tortura zvanih kremice protiv celulita (tortura za novčanik, ne da je krema nešto agresivna na tijelu, već svaka tubičica košta ko Sv. Petra kajgana), izgladnjivanje (barem do večernjih sati, kad već hiperživčana gladna žena poput uragana pomete frižider – ali, to je samo jedan obrok taj dan!!!) i onda naravno i vježbanje. Fasciniraju me izrazi lica tijekom, recimo, vježbi za kvadricepse (prednja strana bedara) i guzu koje su obično takve da bih najradije curu pored sebe ugrizla od muke. Tako i izgledam: iskeženih zuba!! Mislim si, slobodna aktivnost, a osobito kad vrijeme za njeno upražnjavanje doslovno otkidate od usta (sebi, mužu, djetetu…), bi trebala biti izvor ugode… Priznajem, nakon dobrog vježbanja stvarno se osjećam kao nakon dobrog seksa (iako jedno nikako ne bih zamijenila drugim, mislim ono drugo prvim!!! – trkelj!), ali tijekom vježbanja mi nekad dođe da zajodlam (ja sam porijeklom iz 'alpskih' krajeva) od muke.
A onda slijedi ono najbolje: razlozi zašto idemo na fitness.
Ako zdravlje nije jedan od najnavođenijih, dajem cjelogodišnju zalihu griotta u humanitarne svrhe (a to je velika količina, ozbiljno!). A tu i tamo, u vrlo intimnim ispovijestima, i to samo najbližima (čitaj, najbolja frendica o kojoj znamo neku gadost, pa smo sigurne da nas neće odati) priznajemo da želimo izgledati zanosno u badiću ili osvojiti nekog komada (barem one singl!; mi udane niti to ne priznajemo ;-))
Dakle, zašto vježbam? Pa cca 30% razloga su križa koja se već lagano počela pigati jer su se trbušni mišići odlučili na štrajk uslijed loše skrbi! A i fakat mi je glupo kad se zadišem nakon što se popnem na četvrti kat zgrade!
Drugih 30-ak % su taština jer 'i ja bih' pločice na trbuhu i guzu koja zakonima gravitacije pokazuje srednji prst.
I posljednjih 30ak% je čisti egoizam – sat vremena đipanja uz dobru muziku samo za mene! Eto!

srijeda, 08.09.2004.

Stvari koje NIPOŠTO ne možemo baciti iliti sentimentalne vrijednosti

Nekako kao logični slijed jučerašnjeg posta, a inspirirarana jednom plastičnom čašom punom školjkica, sjetila sam se tih magičnih stvari koje nikako ne bacamo, onih uspomena, suvenira, sentimentalnih sitnica koje držimo negdje u kakvoj ladici ili ormaru, na polici ili ispod veša... (ja sam recimo dugo čuvala stari potrgani mobitel u ladici s dokumentima i mojim papirima... za koga vraga, to mi je jako teško reći...). I pitam se ponekad što me nagoni na čuvanje tih stvarčica, hrpetina fotki, karata s koncerata... Kao da događaj sam po sebi ne bi imao značenje kad od njega ne bi ostao bar neki materijalni trag. A to je tako pogrešno. Kad malo napnem moždane vijuge, događaji i doživljaji koji mi izmame najveselije osmjehe ili treperenje tamo negdje oko prsne kosti zapravo nisu zabilježeni na nikakvom papiru (ni običnom niti onom za fotke), niti na kakvim trakama, već su samo tu u nekim kutcima, istina, s vremenom malo izmjenjeni i dotjerani, malo zašušureni u neke mirise ili note i puni... tako puni... nečega što baš ne mogu uvijek definirati... Puni vremena i topline...valjda - Ljubavi?? Da ne bi previše patetično zvučalo...

Ima zapravo tih mojih sentimentalija u nekoliko kategorija:

1. Plastična čaša puna školjkica koja je jedina preživjela drastične zahvate čišćenja i bacanja koji me uhvate jednom godišnje, otprilike! Jer mi ju je poklonila moja kćer. Stoji na radnoj površini i ne mogu je baciti iako su unutra mali morski pužići koje je iščeprkala u pijesku, a od kojih je većina ionako zdrobljena... Nevermajnd, to je njen poklon 'za mamu'.
2. Jednako tako čuvam hrpetine njezinih crteža: srca u ranoj fazi (dok je slikarica imala 1 godinu i par dana i srca su joj bila više nalik na nakupine nekih spiralno smotanih glista ili impresije kakvog pijanog Dalijevog plagijatora), srca u srednjoj fazi (kad smo skužili da većina curica u vrtiću crta srca crvenom bojom, ali unutra se mogu ionako obojati kakvom drugom...već prema raspoloženju, valjda), te tzv. masterpis srca (autorica je dostigla likovnu zrelost kad je skužila da je srce građeno od lijeve i desne klijetke i da je uglavnom neke nijanse crvene ili roza boje...;-)) Onda slijede razni portreti: tata sa i bez brade, mama sa i bez kose, dijete sa i bez roditelja...; faza naivne umjetnosti tzv. 'mala kuća-velki pijetao' gdje je kuća u odnosu na cvijeće barem tri puta manja.... ; pa ego-trip faza: JA, JA I SAMO JA slikarije: Djevojčica s plavim cipelama, Djevojčica s dugom kosom i crvenim mašnama (nikad je nisam tako počešljala, časna riječ, i još uvijek mi nije jasno zašto na crtežu sliči na onu djevojčicu koja je tamo sedamdeset i neke drugu Titu predavala štafetu...), Djevojčica se kupa u moru ili Djevojčica peče palačinke (ne, ne izrabljujem ja dijete da radi po kući... ili je to možda mene nacrtala...).

Eh, najnovija faza je rad u kolaž tehnici: BTW uhu-ljepilo se ne da skinuti s tepiha, što god vam napričali u dućanu..., a nedugo mi je poklonila DVD od papira na kojemu je nacrtala lavove: da si pogledam crtić Kralj lavova kad ga nikad nemam vremena pogledati s njom od početka do kraja... (kritika nakon koje sam pogledala sva tri nastavka s njom i pritom se vrlo iskreno smijala forama Pumbe i Timona i znam imena svih likova, za ozbač!!).
3. Figurica napravljena od slanog tijesta za majčin dan – amorfna hrpica za koju više nitko ne zna što je trebala predstavljati
4. Fotke s vjenčanja.
5. Karte s koncerata U2 (zato jer je to U2) i Rolling Stonesa (zato jer je to prvi rock koncert na koji je išla moja, tada još nerođena kćer ;-))
6. Ispisi ultrazvuka dok je djevojčica još bila u maminoj 'buši', prvi odrezani uvojak kose i prva benkica.
7. Prvi cvijet koji mi je dragi poklonio (sprešana potočnica!) i koji sam dugo nosila u novčaniku (jer mi je fakat šašavo nositi njegovu sliku!!!)
8. Značajne i drage knjige, CD-i koji nas dižu iz mrtvih... ili neki stari vinili ili kazete, videokazete i DVD-i...
9. Bakini stoljnaci koje je sama otkala na tkalačkom stanu i rukom izvezla prije više od 6 desetljeća...


1. figurice razne (fak, fak i opet fak... posljednjih nekoliko godina prilično agresivno pokušavam svima koje znam objasniti da mrzim figurice i s njih i okolo njih brisati prašinu, a osim toga stvarno više volim čistu površinu nego načičkanu raznim porculanima, kristalima i staklima... a onda odem na Lošinj i u galeriji si kupim keramički brodić, a iz Ikee dofuram punu vreću staklenih svijecnjaka – za vola ubit!!!)
2. zdjele za voće: kristalne, keramičke, porculanske, teške 20 kila ili pravi cvibl češki porculanski servis za kavu...
3. razne praktično-dekorativne sitnice, poput posude za čuvanje i doziranje cedevite – nemojte nasjesti na tu foru, to vam plastično i nezgrapno čudo stvarno doma ne treba, a osim toga tak je ergonomski izrađeno, da će vam se pri svakoj upotrebi sigurno raspasti i prosipati čudotvorni vitaminski prah posvuda a osobito u one teško čistive ćoškove!. Tu spadaju i keramičke ure, pozlaćeni okviri za fotke, olovke (moj dragi na primjer ima cijelu kolekciju kemijskih olovaka i naliv-pera koje čuva pod šifrom u staroj aktovki i jednom godišnje ih vadi da im se divi kao nekoj prevrijednoj kolekcionarskoj zbirci rijetkih predmeta...)

Srećom, nitko mi nije poklanjao drvene čaplje, srebrne svijećnjake i slično...

1. mjesečna karta za pariški metro iz '93.
2. srebrna kopča za kosu u obliku slona iako već više od deset godina imam kratku
3. plišana roda iz Strasbourga (dobro, sad se dijete igra s njom...)
4. neki prastari pulover koji je sa mnom proplaninario mnoga brda i 'brda'
5. kazeta od Nik Kershawa iz 1984.
6. origami ždral napravljen od omota griotta (bogek, jel ovo znači da ja imam neki opsesivni poremećaj vezan za taj slatkiš, kad ga spominjem već u trećem postu??)

Što bi sad ovo značilo, pitam se, ovo nabrajanje memorabilija u posljednje vrijeme??? Ima li neki psihijatar koji bi mi razotkrio pravo značenje ovih prisjećanja ili samo imam 'godišnje pospremanje'??!!
Ili je to možda od PMSa?!
I zašto su mi postovi sve duži i duži??

utorak, 07.09.2004.

Vitezica od plave gumene rukavice…

Jučerašnji ponedjeljak mi je, za razliku od mnogih prošlih, bio neradan pa nisam odmah izjutra pjevala onu: zakaj ja ne volim poneeeedeeeleeek… Doduše, prvobitni plan izleta u Graz je propao ali ipak sam ostala u krevetu do deset… eeee gušta… A onda… trebalo je smisliti kako ću provesti dan. I sad si vi sigurno mislite da je to neka teška fora imat slobodan dan kad ga nitko drugi nema. Još kad ste žensko, muž na poslu, dijete u vrtiću, možete… ma, možete recimo jedno od sljedećeg:

Točan odgovor: none of the above. Nakon srkanja kave i prežvakavanja doručka krenula sam na brzaka pospremiti stan jer sam ovaj vikend imala pametnijeg posla nego vuć krpu za prašinu. Rekoh: samo pola sata, prašina i usisavanje. Jeah… zajeb je bio što sam krenula pobrisati prašinu ispod kutije za kruh… to je otvorilo pandorinu kutiju, ali ne vjetrova nego prašine… Doselili smo prije godinu dana i otad nisam imala veće čišćenje u kuhinji. Tu sam si zabavu priuštila jučer… ljudi, koje ja blago doma imam…
Imam recimo polugodišnju zalihu smokića svih fela - onak za pol kamiona. Moje dijete ima faze što se tiče hrane pa je jedno vrijeme (do prije par mjeseci) jako voljela jesti smoki… i zato su svi donosili maxi, mini, frank, sloboda, grandi i ine marke smokića… izbrojala sam 15 paketića. Jel ima ovdje netko da je lud za smokijem – nisu im istekli rokovi trajanja, časna riječ!!! Dam samo da… dam!!
Našla sam i otvorenih čokolada za barem dvije kile (to je moje djevojčice maslo, a čini mi se da je i tata sudjelovao!) i odmah sam uvela novi režim: nema kupovanja nove čokolade dok se ne pojede ova… (baš se pitam dokle će se to pravilo poštivati…). Pronašla sam i kutiju punu suhih smokava, nekoliko kutijica cedevita bombončića, srebrnu zdjelu za posluživanje ribe (sa zlatnim inkrustacijama – brrr, jeza me prođe kad se sjetim) i jednu tacnu veličine oko dva-tri kvadrata (valjda su mislili da ću doma u pećnici okrenut kojeg vola, pa da ga imam na čemu poslužit – NISAM hadezejovka, kunem se!!!). Naravno da sam pospremala sa zvučnom kulisom, pa je tako u jednom momentu Macy zapjevala: sexual revolution (oujej bejbi, moš mislit, možda kod tebe doma…).
Neću od srama niti priznati koliko sam dugo pospremala i to u teškim uvjetima (oću dobit beneficirani??), jer valja napomenuti i to da je moja kuhinja građena po mjeri, ali ja uvijek dodam: nekog diva od barem 199cm, a ja sam tek par centimetara viša od tratinčice pa sam morala prakticirati slobodno penjanje po elementima (doduše, to sam apsolvirala još ljetos na moru ;-)). A složila sam i top listu najbizarnijih stvari koje sam čuvala u kuhinji. Krećem od zadnjeg mjesta… radi suspenzije.


Našla sam i kutiju griotta, pa je to popravilo opći dojam.
Zaključak: sljedeći put kad se ujutro probudim na svoj slobodni dan i ne znam što ću radit, odmah napuštam stan i radije idem u šoping. Dragog sam zamolila da mi sveže ruke i noge, odlučim li ostati ipak doma. Ionako me zamolio da mu obećam da neću nastavit sad s takvim čišćenjem i drugih dijelova stana…
Kad je ono sljedeći praznik??;-))

ponedjeljak, 06.09.2004.

Sretan mi praznik... hehehe ;-)))

Sutra je američanski praznik rada (tj. danas, u ponedjeljak)... i ja ga slavim... e da vam ne bi sad objašnjavala zašto i kako. Ostajem kod kuće (dobro, to baš nije potpuna istina ;-)) i slavim rad ne radeći. Jipijejjj!!!

E sad, zašto koga vraga radim u ove sitne sate na netu, i to je podulja priča. Prvo, imala sam posla, ma stvarno, morala sam završiti jedan posao jer ga sutra moram mejlati. Budući da sam pola dana provela na Špancir festu u Varaždinu dovršavanje se oduljilo, skoro do ponoći. U međuvremenu sam umijesila i kruh i stavila ga peći i sad čekam da bude gotov. Pa mi dosadno i palo mi na pamet da bih mogla nešto nažvrljati... i nemam sad neke posebne ideje, već me sjetilo na to kako sam, malo-po-malo postala ovisna o tom piskaranju po blogu. Mislim, gledajte, nije mi palo na pamet u ovoj dokolici čekanja da se krušac zarumeni uključiti teve (jer na njemu vjerojatno ionako nema ništ pametnoga, dok nam ne vrate satelit koji su nam s krova ukrali ;-)), niti uzeti knjigu (prekasno je za mučenje vijuga), niti recimo ručni rad (bogami to ne znam..), dragi spava (on nije noćna sovuljaga ko ja...:-(( pa od toga, jelte... isto niš... nego sam krenula ravno na komp. Dobro da mi se i ruke ne tresu - još! I nije važno što je vikend a ja sam se samoj sebi zavjetovala (cross my hart, triput pljuneš, koizdapizda i slično...) da sam vikendom samo njihova, tj. potpuno se posvećujem, umom, tijelom i dijelom svom podmlatku (koji svaki dan treba sve više i više moje pažnje i inteligencije, a meni se čini da polako gubim bitku s njenim sivim ćelijama) i, narafski, svom dragom. I nema tog razloga (valjanog, nevaljanog, pravovaljanog ili razvaljanog) koji bi me natjerao da vikendom visim na netu... Bošsačuvaj!!! Nisam ja od onih što obećavaju da će prestati s tim, pa kao s cigaretama - svaki dan jedna manje. Ne, ja sam samo pokušavala očuvati vikend svetim. Da mi se ne dogodi da ne prepoznam više muža kad skinem pogled s ekrana mog lejptopa.

Ne da sad imam neku obvezu ili ogromnu publiku koja svršava kad me čita ili pada u nesvijest od ljepote mojih jezičnih vratolomija, niti će se ijedna moždana vijuga bilo koga tko je ikada išta s ove stranice pročitao savinuti ili pomaknuti uslijed vrhunaravnog doživljaja mojih riječi, ali... nekako mi milo postalo to žvrljanje.
A onda me miris kruha (koji je u međuvremenu sišao iz pećnice i sad se hladi...) podsjetio na moju baku, pa rekoh: moram ubaciti jednu pjesmu ovdje, ali treba joj i uvod.

A za sliku... nikako se nisam mogla odlučiti što ću ubaciti, pa sam, po tko zna koji put, izmaltretirala svoj fotić vratolomijama zvanim šatroumjetničkainstalacija za fotografiju. Nek samo neko proba reć da slika nije dobra...;-))

E sad fakat idem spat!!! A, bogami sam ga dobrano natrkeljala, a što bi tek bilo da sam imala NEŠTO za reć??

četvrtak, 02.09.2004.

Pospremanje sobe

Pospremi sobu
Ma, neeedaa mi seee…
Hajde, pospremi sobu,
Ne možeš imati takav nered…
Mali koraci toptavo odlaze u sobu
Na televiziji vijesti
Prelijevaju se preko ekrana
Hrpa rublja kao prijeteća planina
Gleda u me
Okrećem glavu u stranu
Kao od neugodnog susreta na ulici.
Ništa se ne čuje
Iza ugla proviruju nasmiješeni bademi
Tamnosmeđe boje
Trk u sobu!
Smijem se.
Dječja igra ispunjava hodnik.
Nakon malo vremena ulazim u sobu
Na podu sjedi dijete
S nogama ispod kreveta
Sunce je kroz prozor prosulo trag zlata
Na njenu kosu
Okreće svoj smiješak prema meni
Pokušavam namrštiti lice
U ozbiljnu prijetnju
A ona će:
Mama…
Izluđuješ me!

srijeda, 01.09.2004.

Svoga tela gospodar?

Nemam baš vremena pisati svaki dan pa tako i s ovom temom čekam već nekoliko dana. Ali, nije zastarjela, to je uvijek aktualno, a na nju me potakla vijest o pripadnici Jehovinih svjedoka koja je odbila transfuziju potrebnu prilikom operacije nakon poroda. Žena je rodila zdravo dijete bez komplikacija, ali krvarenje niti nakon dva sata iza poroda nije stalo i našla se na granici hemoragičnog šoka. U bolnicu je sa sobom ponijela izjavu ovjerenu kod bilježnika da ne želi primiti krv niti krvne derivate. Liječnici su se suočili sa, za njih, neuobičajenim problemom, kako spasiti mladu majku usprkos njezinim opetovanim potpisima kojima je odbijala primiti transfuziju. Neke je izjave potpisivao i njen suprug (valjda su se nadali da će moći kasnije dokazati kako je bila neuračunljiva, u kojem slučaju supružnik ima pravo donijeti odluku o liječničkim zahvatima i hospitalizaciji), a navodno su na hodniku 'stražarili' i njena braća po vjeri.

Nisam se odmah na početku mogla odrediti tko je tu u pravu i uz čiju stranu se prikloniti.
Ima tu nekoliko neprijepornih činjenica koje na cijeli slučaj bacaju disperzivno svjetlo:

Žena začećem postaje majka. Ja u to vjerujem. I ona je odgovorna za život svog djeteta. Jednako tako odgovorna je donositi odluke (ili bi barem trebala biti) hoće li dijete donijeti na svijet ili ne. Ne umanjujem ovdje ulogu oca, ali privremeno bih ga izbacila iz priče van. Dakle, ona je rođenjem svoju odgovornost dobila 'u ruke' i 'na prsa' - malo stvorenje o kojemu mora brinuti i o kojemu nitko ne može brinuti poput nje. I opet naglašavam ne umanjujem ulogu očeva, ali… stručne su studije dokazale da je djetetov emocionalni razvoj u toj dobi ipak više ovisan o majci. Dakle, nečija odluka da riskira svoju smrt i ostavi dijete siročetom, čini mi se sebična ako za motive ima religijska pravila svoje crkve. Ja ni inače nisam nikakav vjernik pa se moje riječi u tom kontekstu mogu i protumačiti, i vjerujem da smo iznad i prije svega ljudska bića, pa tek nakon toga sve ostalo. A majčinstvo doživljavam izrazito osjetljivo (a valjda jer sam i sama mama!) i nikako, ali baš nikako ne mogu shvatiti da su toj ženi ispred njenog čeda bila pravila njene crkve! E, ne mogu, ma koliko mi objašnjavali, ja to jednostavno ne kužim. Odbijam!



Liječnicima u ovom slučaju skidam kapu jer, ako je točno ono što se piše po novinama i ono što sam čula na televiziji, u cijelom su slučaju postupili krajnje korektno. I požrtvovno, rekla bih, jer su se sedam dana i noći borili za život žene koja je odbila jedan od temeljnih medicinskih postupaka – transfuziju. Dr. Šimunić dao je, po mom mišljenju, prijedlog kojim 'poziva' ovu vjersku skupinu da osnuje svoju bolnicu s posebno educiranim i osposobljenim liječnicima u kojoj bi se liječili pripadnici ove crkve. Prema pravilima struke i zakonu, da je mlada mama preminula, liječnici bi bili krivi za njenu smrt. Usprkos ovjerenim i potpisanim izjavama. Komentar nekih liječnika bio je da je ovaj slučaj gori od eutanazije kada pacijent pristaje na prekid života uslijed teške i neizlječive bolesti. Možda. I ovo je tema za rasprave. Podržavam eutanaziju pod uvjetom da sam ja sama ta koja je o njoj odlučila. Ako bolujem od takve bolesti kojoj nema lijeka, pritom nanosim bol svojoj obitelji i ljudima koje volim, da ne spominjem troškove jer je to u ovakvom kontekstu neukusno, mislim da je u redu da mi se omogući dostojanstven odlazak! Ne shvaćam zašto bi bilo nepojmljivo da o tomu svatko punoljetan sam donese odluku i u obliku neke izjave pohrani kod odvjetnika ili u sefu. Zašto je to drugačije od odluke koju, jednako tako, imam pravo donijeti o donaciji svojih organa za presađivanje, u slučaju fatalne nesreće??? Ja takvu donorsku karticu imam i nosim je popunjenu i potpisanu u svom novčaniku. Dakle, o svojim organima smijem odlučivati, ali o svom životu ne??!



Nekako je jasno da su to dvije odvojene stvari, ili?? Mislim, kakve veze ima vjera i crkva koja stoji iza iste. Ipak se radi o instituciji koja ima svoja pravila, koja su, kao što je vidljivo u ovom slučaju, izrazito ekscentrična. I pitam se kako su ljudima objasnili činjenicu da Jahve od njih traži takvu žrtvu. 'Bog će mi pomoći?' Samo ako si sam pomogneš… (evo, opet referenca na onaj vic o Muji i Alahu u poplavi ;-)) I tu smo sad na vrlo klizavom terenu, no moram reći, punoljetne osobe moraju biti u mogućnosti odabrati svoja uvjerenja i donositi svoje odluke, osobito kad se radi o njihovom životu. Hoće li se pak, netko slijepo držati bilo kakvog slova bilo čijeg zakona, bio on svjetovni ili religijski, e, to je opet diskutabilno… Čovjek zdrave pameti trebao bi moći razlučiti liniju u kojoj prestaje slijepo poštivanje zakona i nastupa… pa, zdrava pamet. Stoga mi je strašna pomisao na to da bi netko mogao manipulirati mojom željom da živim i brinem se o svom novorođenčetu. I sad ću reći nešto na što možda nemam prava, ali doista vjerujem da je ta mama bila izmanipulirana. Mogu shvatiti da postoje ljudi koji su toliko veliki vjernici da se smrti ne boje jer im je ona prelazak u drugu, bolju, dimenziju (raj ili već nešto slično), ali ja još takve velike vjernike nisam upoznala. Nije sad da znam baš sve ljude na kugli zemaljskoj, ali nisam upoznala osobu koja se baš nimalo ne boji smrti. A još ako se radi o roditelju koji za sobom ostavlja dijete… nekako sam sklonija vjerovati da su joj instinkti ipak bili naklonjeniji preživljavanju i brizi za dijete no smrti. Možda sam u zabludi, tko kaže da sve žene imaju majčinske instinkte i da vole svoju djecu…??

<	rujan, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)