Stvari koje NIPOŠTO ne možemo baciti iliti sentimentalne vrijednosti
Nekako kao logični slijed jučerašnjeg posta, a inspirirarana jednom plastičnom čašom punom školjkica, sjetila sam se tih magičnih stvari koje nikako ne bacamo, onih uspomena, suvenira, sentimentalnih sitnica koje držimo negdje u kakvoj ladici ili ormaru, na polici ili ispod veša... (ja sam recimo dugo čuvala stari potrgani mobitel u ladici s dokumentima i mojim papirima... za koga vraga, to mi je jako teško reći...). I pitam se ponekad što me nagoni na čuvanje tih stvarčica, hrpetina fotki, karata s koncerata... Kao da događaj sam po sebi ne bi imao značenje kad od njega ne bi ostao bar neki materijalni trag. A to je tako pogrešno. Kad malo napnem moždane vijuge, događaji i doživljaji koji mi izmame najveselije osmjehe ili treperenje tamo negdje oko prsne kosti zapravo nisu zabilježeni na nikakvom papiru (ni običnom niti onom za fotke), niti na kakvim trakama, već su samo tu u nekim kutcima, istina, s vremenom malo izmjenjeni i dotjerani, malo zašušureni u neke mirise ili note i puni... tako puni... nečega što baš ne mogu uvijek definirati... Puni vremena i topline...valjda - Ljubavi?? Da ne bi previše patetično zvučalo...
Ima zapravo tih mojih sentimentalija u nekoliko kategorija:
a) One prevažne i najvažnije, one za koje uvijek nađem mjesta:
1. Plastična čaša puna školjkica koja je jedina preživjela drastične zahvate čišćenja i bacanja koji me uhvate jednom godišnje, otprilike! Jer mi ju je poklonila moja kćer. Stoji na radnoj površini i ne mogu je baciti iako su unutra mali morski pužići koje je iščeprkala u pijesku, a od kojih je većina ionako zdrobljena... Nevermajnd, to je njen poklon 'za mamu'.
2. Jednako tako čuvam hrpetine njezinih crteža: srca u ranoj fazi (dok je slikarica imala 1 godinu i par dana i srca su joj bila više nalik na nakupine nekih spiralno smotanih glista ili impresije kakvog pijanog Dalijevog plagijatora), srca u srednjoj fazi (kad smo skužili da većina curica u vrtiću crta srca crvenom bojom, ali unutra se mogu ionako obojati kakvom drugom...već prema raspoloženju, valjda), te tzv. masterpis srca (autorica je dostigla likovnu zrelost kad je skužila da je srce građeno od lijeve i desne klijetke i da je uglavnom neke nijanse crvene ili roza boje...;-)) Onda slijede razni portreti: tata sa i bez brade, mama sa i bez kose, dijete sa i bez roditelja...; faza naivne umjetnosti tzv. 'mala kuća-velki pijetao' gdje je kuća u odnosu na cvijeće barem tri puta manja.... ; pa ego-trip faza: JA, JA I SAMO JA slikarije: Djevojčica s plavim cipelama, Djevojčica s dugom kosom i crvenim mašnama (nikad je nisam tako počešljala, časna riječ, i još uvijek mi nije jasno zašto na crtežu sliči na onu djevojčicu koja je tamo sedamdeset i neke drugu Titu predavala štafetu...), Djevojčica se kupa u moru ili Djevojčica peče palačinke (ne, ne izrabljujem ja dijete da radi po kući... ili je to možda mene nacrtala...).
Eh, najnovija faza je rad u kolaž tehnici: BTW uhu-ljepilo se ne da skinuti s tepiha, što god vam napričali u dućanu..., a nedugo mi je poklonila DVD od papira na kojemu je nacrtala lavove: da si pogledam crtić Kralj lavova kad ga nikad nemam vremena pogledati s njom od početka do kraja... (kritika nakon koje sam pogledala sva tri nastavka s njom i pritom se vrlo iskreno smijala forama Pumbe i Timona i znam imena svih likova, za ozbač!!).
3. Figurica napravljena od slanog tijesta za majčin dan – amorfna hrpica za koju više nitko ne zna što je trebala predstavljati
4. Fotke s vjenčanja.
5. Karte s koncerata U2 (zato jer je to U2) i Rolling Stonesa (zato jer je to prvi rock koncert na koji je išla moja, tada još nerođena kćer ;-))
6. Ispisi ultrazvuka dok je djevojčica još bila u maminoj 'buši', prvi odrezani uvojak kose i prva benkica.
7. Prvi cvijet koji mi je dragi poklonio (sprešana potočnica!) i koji sam dugo nosila u novčaniku (jer mi je fakat šašavo nositi njegovu sliku!!!)
8. Značajne i drage knjige, CD-i koji nas dižu iz mrtvih... ili neki stari vinili ili kazete, videokazete i DVD-i...
9. Bakini stoljnaci koje je sama otkala na tkalačkom stanu i rukom izvezla prije više od 6 desetljeća...
b) stvari koje čuvam jer su mi ih poklonili i znam da će tu i tamo provjeriti imam li ih još (npr. svekrva, neka zaguljena rođaka, mama, zajedljiva frendica ili netko sličan...):
1. figurice razne (fak, fak i opet fak... posljednjih nekoliko godina prilično agresivno pokušavam svima koje znam objasniti da mrzim figurice i s njih i okolo njih brisati prašinu, a osim toga stvarno više volim čistu površinu nego načičkanu raznim porculanima, kristalima i staklima... a onda odem na Lošinj i u galeriji si kupim keramički brodić, a iz Ikee dofuram punu vreću staklenih svijecnjaka – za vola ubit!!!)
2. zdjele za voće: kristalne, keramičke, porculanske, teške 20 kila ili pravi cvibl češki porculanski servis za kavu...
3. razne praktično-dekorativne sitnice, poput posude za čuvanje i doziranje cedevite – nemojte nasjesti na tu foru, to vam plastično i nezgrapno čudo stvarno doma ne treba, a osim toga tak je ergonomski izrađeno, da će vam se pri svakoj upotrebi sigurno raspasti i prosipati čudotvorni vitaminski prah posvuda a osobito u one teško čistive ćoškove!. Tu spadaju i keramičke ure, pozlaćeni okviri za fotke, olovke (moj dragi na primjer ima cijelu kolekciju kemijskih olovaka i naliv-pera koje čuva pod šifrom u staroj aktovki i jednom godišnje ih vadi da im se divi kao nekoj prevrijednoj kolekcionarskoj zbirci rijetkih predmeta...)
Srećom, nitko mi nije poklanjao drvene čaplje, srebrne svijećnjake i slično...
c) sitnice za koje nemam pojma zašto ih čuvam, ali se nikako prilikom pospremanja ne mogu odlučiti baciti ih u koš za smeće:
1. mjesečna karta za pariški metro iz '93.
2. srebrna kopča za kosu u obliku slona iako već više od deset godina imam kratku
3. plišana roda iz Strasbourga (dobro, sad se dijete igra s njom...)
4. neki prastari pulover koji je sa mnom proplaninario mnoga brda i 'brda'
5. kazeta od Nik Kershawa iz 1984.
6. origami ždral napravljen od omota griotta (bogek, jel ovo znači da ja imam neki opsesivni poremećaj vezan za taj slatkiš, kad ga spominjem već u trećem postu??)
Što bi sad ovo značilo, pitam se, ovo nabrajanje memorabilija u posljednje vrijeme??? Ima li neki psihijatar koji bi mi razotkrio pravo značenje ovih prisjećanja ili samo imam 'godišnje pospremanje'??!!
Ili je to možda od PMSa?!
I zašto su mi postovi sve duži i duži??