Nemam baš vremena pisati svaki dan pa tako i s ovom temom čekam već nekoliko dana. Ali, nije zastarjela, to je uvijek aktualno, a na nju me potakla vijest o pripadnici Jehovinih svjedoka koja je odbila transfuziju potrebnu prilikom operacije nakon poroda. Žena je rodila zdravo dijete bez komplikacija, ali krvarenje niti nakon dva sata iza poroda nije stalo i našla se na granici hemoragičnog šoka. U bolnicu je sa sobom ponijela izjavu ovjerenu kod bilježnika da ne želi primiti krv niti krvne derivate. Liječnici su se suočili sa, za njih, neuobičajenim problemom, kako spasiti mladu majku usprkos njezinim opetovanim potpisima kojima je odbijala primiti transfuziju. Neke je izjave potpisivao i njen suprug (valjda su se nadali da će moći kasnije dokazati kako je bila neuračunljiva, u kojem slučaju supružnik ima pravo donijeti odluku o liječničkim zahvatima i hospitalizaciji), a navodno su na hodniku 'stražarili' i njena braća po vjeri.
Nisam se odmah na početku mogla odrediti tko je tu u pravu i uz čiju stranu se prikloniti.
Ima tu nekoliko neprijepornih činjenica koje na cijeli slučaj bacaju disperzivno svjetlo:
Majka
Žena začećem postaje majka. Ja u to vjerujem. I ona je odgovorna za život svog djeteta. Jednako tako odgovorna je donositi odluke (ili bi barem trebala biti) hoće li dijete donijeti na svijet ili ne. Ne umanjujem ovdje ulogu oca, ali privremeno bih ga izbacila iz priče van. Dakle, ona je rođenjem svoju odgovornost dobila 'u ruke' i 'na prsa' - malo stvorenje o kojemu mora brinuti i o kojemu nitko ne može brinuti poput nje. I opet naglašavam ne umanjujem ulogu očeva, ali… stručne su studije dokazale da je djetetov emocionalni razvoj u toj dobi ipak više ovisan o majci. Dakle, nečija odluka da riskira svoju smrt i ostavi dijete siročetom, čini mi se sebična ako za motive ima religijska pravila svoje crkve. Ja ni inače nisam nikakav vjernik pa se moje riječi u tom kontekstu mogu i protumačiti, i vjerujem da smo iznad i prije svega ljudska bića, pa tek nakon toga sve ostalo. A majčinstvo doživljavam izrazito osjetljivo (a valjda jer sam i sama mama!) i nikako, ali baš nikako ne mogu shvatiti da su toj ženi ispred njenog čeda bila pravila njene crkve! E, ne mogu, ma koliko mi objašnjavali, ja to jednostavno ne kužim. Odbijam!
Liječnici
Liječnicima u ovom slučaju skidam kapu jer, ako je točno ono što se piše po novinama i ono što sam čula na televiziji, u cijelom su slučaju postupili krajnje korektno. I požrtvovno, rekla bih, jer su se sedam dana i noći borili za život žene koja je odbila jedan od temeljnih medicinskih postupaka – transfuziju. Dr. Šimunić dao je, po mom mišljenju, prijedlog kojim 'poziva' ovu vjersku skupinu da osnuje svoju bolnicu s posebno educiranim i osposobljenim liječnicima u kojoj bi se liječili pripadnici ove crkve. Prema pravilima struke i zakonu, da je mlada mama preminula, liječnici bi bili krivi za njenu smrt. Usprkos ovjerenim i potpisanim izjavama. Komentar nekih liječnika bio je da je ovaj slučaj gori od eutanazije kada pacijent pristaje na prekid života uslijed teške i neizlječive bolesti. Možda. I ovo je tema za rasprave. Podržavam eutanaziju pod uvjetom da sam ja sama ta koja je o njoj odlučila. Ako bolujem od takve bolesti kojoj nema lijeka, pritom nanosim bol svojoj obitelji i ljudima koje volim, da ne spominjem troškove jer je to u ovakvom kontekstu neukusno, mislim da je u redu da mi se omogući dostojanstven odlazak! Ne shvaćam zašto bi bilo nepojmljivo da o tomu svatko punoljetan sam donese odluku i u obliku neke izjave pohrani kod odvjetnika ili u sefu. Zašto je to drugačije od odluke koju, jednako tako, imam pravo donijeti o donaciji svojih organa za presađivanje, u slučaju fatalne nesreće??? Ja takvu donorsku karticu imam i nosim je popunjenu i potpisanu u svom novčaniku. Dakle, o svojim organima smijem odlučivati, ali o svom životu ne??!
Vjera i crkva
Nekako je jasno da su to dvije odvojene stvari, ili?? Mislim, kakve veze ima vjera i crkva koja stoji iza iste. Ipak se radi o instituciji koja ima svoja pravila, koja su, kao što je vidljivo u ovom slučaju, izrazito ekscentrična. I pitam se kako su ljudima objasnili činjenicu da Jahve od njih traži takvu žrtvu. 'Bog će mi pomoći?' Samo ako si sam pomogneš… (evo, opet referenca na onaj vic o Muji i Alahu u poplavi ;-)) I tu smo sad na vrlo klizavom terenu, no moram reći, punoljetne osobe moraju biti u mogućnosti odabrati svoja uvjerenja i donositi svoje odluke, osobito kad se radi o njihovom životu. Hoće li se pak, netko slijepo držati bilo kakvog slova bilo čijeg zakona, bio on svjetovni ili religijski, e, to je opet diskutabilno… Čovjek zdrave pameti trebao bi moći razlučiti liniju u kojoj prestaje slijepo poštivanje zakona i nastupa… pa, zdrava pamet. Stoga mi je strašna pomisao na to da bi netko mogao manipulirati mojom željom da živim i brinem se o svom novorođenčetu. I sad ću reći nešto na što možda nemam prava, ali doista vjerujem da je ta mama bila izmanipulirana. Mogu shvatiti da postoje ljudi koji su toliko veliki vjernici da se smrti ne boje jer im je ona prelazak u drugu, bolju, dimenziju (raj ili već nešto slično), ali ja još takve velike vjernike nisam upoznala. Nije sad da znam baš sve ljude na kugli zemaljskoj, ali nisam upoznala osobu koja se baš nimalo ne boji smrti. A još ako se radi o roditelju koji za sobom ostavlja dijete… nekako sam sklonija vjerovati da su joj instinkti ipak bili naklonjeniji preživljavanju i brizi za dijete no smrti. Možda sam u zabludi, tko kaže da sve žene imaju majčinske instinkte i da vole svoju djecu…??
I tako na kraju krajeva, čini mi se ipak da je osoba iz priče trebala imati pravo sama, ponavljam SAMA, odlučiti što će sa svojim životom i nitko, ni država, ni crkva, ni njen muž na to nemaju prava. Ali, to bi bila idealna situacija, a u takvoj nitko i nikada nije. U ovim uvjetima, sve je srećom, ispalo dobro. Kako reče gore spomenuti liječnik: njoj je pomogao njen Bog, nama naš! Možda…, a možda je samo imala sreće i zahvaljujući brizi i sposobnosti liječnika preživjela je. A dijete će imati mamu. Samo se nadam da će je ovo iskustvo potaknuti da razmisli malo o svojim (u)vjerenjima!
Ili sam ja naivna??