Sutra je američanski praznik rada (tj. danas, u ponedjeljak)... i ja ga slavim... e da vam ne bi sad objašnjavala zašto i kako. Ostajem kod kuće (dobro, to baš nije potpuna istina ;-)) i slavim rad ne radeći. Jipijejjj!!!
E sad, zašto koga vraga radim u ove sitne sate na netu, i to je podulja priča. Prvo, imala sam posla, ma stvarno, morala sam završiti jedan posao jer ga sutra moram mejlati. Budući da sam pola dana provela na Špancir festu u Varaždinu dovršavanje se oduljilo, skoro do ponoći. U međuvremenu sam umijesila i kruh i stavila ga peći i sad čekam da bude gotov. Pa mi dosadno i palo mi na pamet da bih mogla nešto nažvrljati... i nemam sad neke posebne ideje, već me sjetilo na to kako sam, malo-po-malo postala ovisna o tom piskaranju po blogu. Mislim, gledajte, nije mi palo na pamet u ovoj dokolici čekanja da se krušac zarumeni uključiti teve (jer na njemu vjerojatno ionako nema ništ pametnoga, dok nam ne vrate satelit koji su nam s krova ukrali ;-)), niti uzeti knjigu (prekasno je za mučenje vijuga), niti recimo ručni rad (bogami to ne znam..), dragi spava (on nije noćna sovuljaga ko ja...:-(( pa od toga, jelte... isto niš... nego sam krenula ravno na komp. Dobro da mi se i ruke ne tresu - još! I nije važno što je vikend a ja sam se samoj sebi zavjetovala (cross my hart, triput pljuneš, koizdapizda i slično...) da sam vikendom samo njihova, tj. potpuno se posvećujem, umom, tijelom i dijelom svom podmlatku (koji svaki dan treba sve više i više moje pažnje i inteligencije, a meni se čini da polako gubim bitku s njenim sivim ćelijama) i, narafski, svom dragom. I nema tog razloga (valjanog, nevaljanog, pravovaljanog ili razvaljanog) koji bi me natjerao da vikendom visim na netu... Bošsačuvaj!!! Nisam ja od onih što obećavaju da će prestati s tim, pa kao s cigaretama - svaki dan jedna manje. Ne, ja sam samo pokušavala očuvati vikend svetim. Da mi se ne dogodi da ne prepoznam više muža kad skinem pogled s ekrana mog lejptopa.
Ne da sad imam neku obvezu ili ogromnu publiku koja svršava kad me čita ili pada u nesvijest od ljepote mojih jezičnih vratolomija, niti će se ijedna moždana vijuga bilo koga tko je ikada išta s ove stranice pročitao savinuti ili pomaknuti uslijed vrhunaravnog doživljaja mojih riječi, ali... nekako mi milo postalo to žvrljanje.
A onda me miris kruha (koji je u međuvremenu sišao iz pećnice i sad se hladi...) podsjetio na moju baku, pa rekoh: moram ubaciti jednu pjesmu ovdje, ali treba joj i uvod.