Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

četvrtak, 26.08.2004.

Gospodin trazi stan za iznajmljivanje, na godinu dana...

Evo, moram, ali baš moram podijeliti s vas nekolicinom koji me čitate ovo agramerski zajebano traženje pristojnog prostora za život.

Ja sam već bila odavno u najtamnije i najskrivenije zakutke svoje (katkad zdrave) pameti pospremila svoje dojmove i fobije traženja disnt prostora za život.

Dobila sam u ured novog koljegu, amera koji bi rado živio u centru grada jer mu je siti sentr tak lavli da on jednostavno ne može zamisliti (kent imedžin!) živjeti izvan centra (fuj periferija na Bukovcu – nemojte sad vi s Bukovca odmah na mene drvljem i kamenjem, to je krasan kvart i ne mislim da je periferija, ali ovaj bi najradije kad bi se za njega kakav stan ili hižica sagradili nasred Bana Jelačića (dobro, njegovog trga, kaj cjepidlačite…). Poput ove nastambe sa slikice, npr ;-)) A vozi tvrtkin auto (a jedan su nam prije dvije godine maznuli 'u lijepu zimsku noć' s Horvatovca) pa nam treba i pristojno (a stvarno bi bilo dobro i da je sigurno) mjesto za parkiranje! U centru??? Moj je pogled i inače prilično izražajan, ali mislim da mi je faca izgledala kao Bubimiru kad mu oči ispadnu iz očnih duplji (onak, ispadnu, za pravo, i krv kapa…). A poželjno je da ima klimu, perilicu za suđe, mikrovalku, veš mašinu i da u zgradi (ako baš mora biti zgrada) ima lift. Jer da se ne mora uvaženi kauboj penjati stepenicama (u teretanu se ide dva do tri puta tjedno, a ne svaki dan! Kaj sam ja normalna???). Prednost bi bila i sušilica za rublje, terasa i tuš kada. (a jel bi šteli gospon i malega črnega da mu leđa pere dok se šaurerira!).

I krenuli mi u potragu… Ajoooj, auč i pomagaj! Kidam nalijevo – samo da sam Krezubica, ali nisam. Ja sam dobra dušica i stvarno se trudim (ponekad me i nagrade, plate mi kavu i ručak i budu stvarno ljubazni prema meni… sad, jel to zbog mog truda ili zato što sam jedino žensko u firmi, e to je već neka druga priča…;-)) pa tako gospon kupili oglasnike a ja stala nazivati: eliminirati potencijalne šarlatane preko telefona je veri izi samo zahtijeva konjske žifce, debljine šalice za kavu: gospođa srednjih godina koja o svom stanu zna i koliko pločica parketa ima u dnevnom boravku, debljinu prozora i povijest farbanja zidova od vremena Marije Terezije naovamo. Ali u spavaćoj sobi nema kreveta, ima nekih starih kaučeva koje će izbaciti i traži 900 ojra mjesečno, plus jutilitiz! Ma, ljubim ruke, gospa…. Idemo mi dalje.



U i po i okolo Zagreba ima divnih stanova ali ima i rupa rupetinastih po basnoslovnim cijenama (jer je u centru i ima stilski ujednačen namještaj – džizs!!!! – nitko joj nije rekao da je namještaj od njene davno pokojne šukunbake u čije doba se drvo nije zaštićivalo pa sad ormari imaju 'šarmantne' crvotočine! Ali to je šik! Da ne kažem kul! I antique! Je, poput antiknog ormara s polupanim staklima čiji vlasnik tvrdi da se to niti neće mijenjati niti popravljati, jer drvo i nakon sto godina 'radi' pa nema smisla, staklo bi opet popucalo… A kaj možete u takvom ormaru držati u kuhinji? Pa, najbolje vam ga je ne otvarati.. da vam staklo slučajno ne bi noge izrezalo… makar, u kuhinji su pločice na podu, pa će se lako očistit, mislim, ta lokva krvi… jel?!!!



Lijepi pozdrav, kis di hand gospoja nas je dočekala na ulazu kose smjerno vezane u punđu! Majke mi, kao iz Šenoine priče… uđite u salon, evo, gospodin koji je ovdje stanovao volio je risepšn! Ovaj salon je kao stvoren za uzvanike! Ručica lijeva blago savijena u zglobu u visini nadlaktice, fuksija ruž na usnama i sitni koraci (ma da je ruž bio tamniji, rekla bih da su je gejše učile hodati…). Ovo bi onda bio salon za televiziju… kvrc, leder garnitura (ehtes leder, piše, kad vam kažem…) pa spavaća soba s plakarima… kupatilo… iza zavjese! Jes, spavaća soba, pa zavjesa, pa kupiona! Neš ti konfora!!!
A, ponizno ću ja, kuhinja? Njen zbunjen pogled srne uhvaćene u svjetlima automobila odao mi je tužnu istinu: ona u životu nije na štednjaku ni kavu skuhala, kamoli jaja ispekla… No… za kuhanje ipak ima prostor – u šanku, ispod staklenih polica s čašama za koktajle (možda sam je trebala zamoliti da mi smućka koji Little engineer! – taj vam je bezalkoholni, zbog novog prometnog zakona… jel!) i hrpe špiglova araund (isuse, pa hlače su mi zgužvane…!, a i šiške su mi se po čelu zalijepile… mogla bi si i labelo popravit, možda nos napudrat, al sam zaboravila ponijet pudrijeru… pa da, tak vam je to kad je žensko okruženo s barem trideset ogledala po zidovima… sa svih strana… - to je samo moj tok misli, ne se uzrujavat!) nalaze se dva kola na struju i mikro mikrovalna (nisu vam nikad objasnili zakaj se to baš tak zove? Nije mikrovalna zbog nekakvih božmeprosti malih valova ili talasa, već zato kaj su to tak male, tj. mikro pećnice da u njih ne stane ni pošteni sendvič od pol kruha – tak je barem ova izgledala.). I friđ u koji stanu dvije boce vode, jedna jabuka i tri šnite sira (ak ste jaaaako dobri u organiziranju polica, ugurat se može još i jedan jogurt i koji krastavac, ali jako tanki!). To je to. Servis za jelo za šest osoba i beštek, al nema rajngli – pa kaj će vam to??? A da si kokice podgrijem, kaj misliš za kaj će mi?? Dobro, ne treba meni, ali….
Gospođa je skužila da baš nismo oduševljeni takvom priručnom čajnom kuhinjičicom (pitam se jel se može skuhat litra čaja – ne znam jel bi stala tak velika zdjela?!), pa je htjela popraviti dojam: 'A sada ću vam pokazati vrt. Svoje pomno fuksija namazane nokte (eto, dama ima stila, ista nijansa na noktima kao i na usnama i zubima :-)) usmjerila je prema stražnjem izlazu iz kuće-stana (neš ti vraga, ima i bek dor! Wow, wow i još jednom wow!!!) i povela nas u vrt.
E, to je bio vrhunac! Ja bih tu snimila svoj horor: kadar prvi bio bi fokus na hrđavu ljuljačku koja se neujednačeno klati na blagom ljetnom povjetarcu uz škripu od koje se mrtvaci iz obližnjeg groblja povampire, izađu iz grobova i pojedu vlasnike vrta – za kaznu! A ti se isti povampireni mrtvaci prišuljaju stanarima potpuno nečujno jer je trava u vrtu visoka da se npr. beba koja puže uopće ne bi iz trave vidjela… samo bi, iz ptičje perspektive ostala stazica (a i to bi bio dobar kadar za recimo edukativnu emisiju pod nazivom: Kuda nikako ne smijete pustiti dijete da puže… opasno po život!!). Jedino kaj nisam sigurna da bih svoje dijete pustila da se po tom vrtu čak i šeće bez azbestnog odijela i maske s kisikom, a mislim i da bi se oni zombiji vratili jer bi ih koprive opekle. Ili to njima možda ne bi smetalo – ak su mrtvi ionak niš ne osjećaju, ne? Usred travurine stol i četiri stolice… Znate, moja kćer ponekad ovdje dođe čitati kad sprema ispite, ali ona vas neće smetati… Ah, dobro, skoro sam zaustila: mogla bi gosponu čitati priče u suton, za razonodu – samo ako nije skupa!
A gospođa će još: I, još vam nisam rekla: dva puta tjedno dolazi nam gospođa čistiti, jer stan treba održavati, znate… a s njom ćete se dogovoriti kako ćete joj i koliko plaćati… Ma, iiiideeeeššš, stan treba i čistiti? Guuubaaaa!



Kak ide ona muzika iz zone sumraka? Tirurirrur… ma kakbilo.

Zona mraka, a ne sumraka, mrklog, crnog, najcrnjeg… stan u centru, super, krasan, malo ustajala zraka, ali ima dobre, velike prozore na cestu (dobro, pa nitko još od smoga nije umro, bar nije dokazano… i zabranjujem sad doktorima da se tu javljaju i razuvjeravaju me!), kroz koje vam može tu i tamo, ako stvarno nemate sreće, uletjeti leteći štakor (hehehe, nije to nova životinjska vrsta koju smo otkrili u Zagrebu, samo golubeki!) kroz koje ćete pustiti u stan zraka (ili kako se već zove ona plinovita mješavina smeća, prašine, olova, buke i sličnog koja onako zavodljivo obavija zgrade u prometnom dijelu središta grada). I dogovorili mi i cijenu i način plaćanja, stisli ruke na potvrdu dogovora: čujemo se sutra, da potpišemo ugovor… bla, bla… a i vi ste profesor… bla, bla… baš mi je drago… kolegice… bla, bla… samo još jedna sitnica (e, kad mi to netko kaže nakon što sam ja već odahnula misleći da je problem riješen a pogodba zaključena, niz leđa mi prođe četa zaleđenih termita, onih afričkih najvećih, koji još pritom kliještima probijaju put prema središtu… i odmah mi miriši na katastrofu…), kaže gospon: znate, mene nema u gradu veći dio godine, ali zimi vam ja stanujem tu: (e, tu se muzika obavezno onak jako poglasni, da vam se sve dlake od jeze nakostrijeshe!) vrata desno u hodniku vode u malo prikriven studentski brlog – a kako drugačije nazvati prostor za stanovanje prljavih prozora što gledaju na cijevi kotlovnice u dvorišnoj strani zgrade. Oduševljeno smo se okrenuli na peti i klimavim liftom se spustili u prizemlje: Vaaaannn!!
A, da, usput je napomenuo da će on, budući da je tu blizu (da blizu, dahće ti za vrat!), puštati domaćicu u stan koja čisti jednom tjedno pa pritom odmah može i provjeriti u kakvom je stanju stan! Po mogućnosti kad je stanar na poslu, tak da i po stvarima može malo prošvrljati… a nikad se ne zna, možda je to kakav strani špijun, treba te forenerse na oku držat!

Imamo mi još kandidata, danas dva, sutra dva… kak mi se čini, protegnut će se to još… A žifci će mi ovapnit kao žile od kolesterola… a i noge… od hodanja.

srijeda, 25.08.2004.

Renđeri gdje ste??

U subotu sam posjetila Plitvička jezera, s djetetom i dragim, a poveli smo i mog kolegu s posla. Čovjek je strenđer, a ja sam si uzela zadatak propagande i promocije naše zemljice (i dobro mi ide, za sad ;-))

Ma, ne moram vam pričati o Plitvicama…svi znamo da je park upisan u UNESCO-ovu baštinu, da ima prekrasnih 16 jezera, da proces stvaranja sedrenih barijera, a time i jezera i slapova još uvijek traje… i da svako zagađenje (organski otpad) usporava taj proces pa bi ljudsko zadiranje u ovaj ekosustav nanijelo mnogo više štete no koristi. Zato je strogo zabranjeno i kupanje, a brodove pokreće struja. Nakon ovog posljednjeg rata jezera je valjalo očistiti jer je prirodni proces odumiranja drveća i biljaka uzmaknuo pred divljačkim razaranjem bezumnih…, ma bezumnih bezumnjaka. Ali, u jezerima i rijekama su nekada živjele pastrve. Lokalno je stanovništvo lovilo pastrvu koja je na stolu bila kraljica obroka – vrlo često. Mi smo ih izbrojali četiri u svih 16 jezera u subotu. Klenova i crvenrepki pregršt. A znamo kakvu vodu vole pastrve. I bilo nam je neobično što se ribice skupljaju uz rub jezera u jatima, gotovo nestvarni prizor… Pa sam se zatim sukobila s parom talijanskih turista koji su s dvije pune vrećice kockica kruha te ribice hranili… Digla mi se kosa na glavi gledajući ih kako telećeg pogleda zure u mene koja sam im pokušala na engleskom objasniti da je to zabranjeno! Ili sam ih možda trebala poslati u zoološki vrt da hrane lava ;-))

Malo kasnije kod prekrasnog Velikog prštavca jedan je Nijemac zagacao preko stazice, pa na zemljani nasip ispred jezera, objesio se za granu pokušavajući uloviti sliku slapa iz neobične perspektive. Poželjela sam da se posklizne i zvekne na svoje razmaženo zapadnoeuropsko dupe. Da me mogao pogledati u oči, vjerojatno bi se od mog pogleda istom pretvorio u sadreni kip! I ne bi mi bilo žao! Možda bi se to zvao stalagmitus germanicus ili nešto slično!

Naime, na ulazu u park stoje ogromni drveni znakovi zabrane: pecanja, kupanja, hranjenja riba i slično, kao i na ulaznicama, a na još nekoliko mjesta, kraj većih slapova i na odmorištima, ploče su s podacima o parku, kratkim opisima lokalnih običaja i objašnjenjem zašto su jezera tako posebna i na što se zabrane odnose!
Ali… čega nema??? Čuvara, ili neke nadležne osobe koja bi tamo malo unosila reda, upozoravala turiste i čuvala… zar ne, to bi ta riječ i značila… Pouzdano znam da je uprava parka zaposlila tzv. renđere (e, baš bih voljela vidjeti kako ih pišu…), ali mi nismo u 5 sati boravka u parku vidjeli niti jednog. A obišli smo sva jezera i mjesta za pogledati (jer je moje dijete bilo na adrenalinskom napitku – te čarobne napitke dobre vile daju djeci noću kad roditelji čvrsto spavaju, pa su vam zato djeca tako živahna ;-)) – i morali smo se penjati na sve vidikovce i sva dostupna mjesta) osim Prošćanskog (ne zato što se moja prešst umorila već je bila gladna – fajnali mali predah!). I zato se ja moram igrati renđera u parku??? A primijetila sam da ima još 'prirodnjaka' koji se uzrujavaju zbog drskosti nekih koji si dozvole sjesti u šumi u dnu slapa i jesti sendviče iznad jezerca… Grrrr!

Dakle renđeri gdje ste??? Dajte si nabavite kakvo 'sredstvo prisile' koje ne zagađuje prirodu bukom i u lov na neposlušne turiste zagađivače… (e jesam zloćesta u posljednje vrijeme…;-))

Eh, da, ovo je moja fotka, mislim, slapa (moram se hvaliti malo ;-))

petak, 20.08.2004.

Ne dirajte mi Griotte

Znam ja da je mnogo tekstova ispisano na temu 0,0 promila i novog prometnog zakona. Znam da se mnogi zgražaju, neki odobravaju (pa, jeste ljudi normalni?), neke se to ne dotikavle… Eh sad, imam i ja nekaj za reć na tu temu:

Ja obožavam griotte! Ginem za njima, njihov me miris baca na koljena, a sline mi cure kad samo vidim odsjaj kutije griotta u izlogu! A tek kad ih odmotam… obožavam strpat cijelu u usta i zdrobit ju, a onda žvakat halapljivo… pa drugu, treću… I sad ja neću smjet jest griotte ako imam namjeru sjesti za volan? A vi niste nikad jeli griotte u autu? Ja jesam, ne jednom… Mislim, strastveni pušači će me razumjeti – oni kojima niti jedan prostor nije dovoljno svet a da ne bi udovoljili svom guštu! Dakle, zaključak: svinjarija.



Ja volim mislit za sebe da sam inteligentno biće (mislim, ne da su neki relevantni testovi potvrdili da sam genije, jelte, ali ipak… ) i da znam koliko su dva i dva! Naime, kaj: mi se furamo na naš turizam. Orijentirat ćemo se ka toj velebnoj gospodarskoj grani kako bismo svojoj zemljici osigurali prihode i možda nekakav porast BNP-a?! Jel tako? Tako je!
Turizam se kod nas uglavnom podrazumijeva kao ljetni biznis! Ne da mi nemamo resursa i za proljetni, zimski, jesenski, lječilišni, kongresni, lovni i ine… imamo mi i za seoski, ribolovni, robinzonski i slično… A ljeti su nam, znamo, najdraži gosti oni koji vole dobro pojest i to ribu i sve iz mora i popit jer takovi u našim ugostiteljskim lokalima, da ne kažem restoranima i konobama, ostavljaju pozamašne svote novca. Jer svi znaju onu narodnu da riba (ona skupa, osobito) pliva tri put: u vodi, ulju i napokon u vinu. A plivaju u vinu dobro i prasci, kozlići, jarići, janjci, pa čak i kokoši (iako one, koliko je meni poznato, ne znaju plivati… al dobro!). Dakle, ako sad onim našim fureštima tako spremnima potrošiti i zadnju paru na dobru bocu Opola ili Plavca kažemo: 'No, no, šjor Đovani, zabranjeno piti! šjor policajac naplaćuje kazne!', naš će dragi Đovani u supermarket i tamo će kupiti bocu neke vinčine koju će popiti uz domaću paštu, ali ne u restoranu, već u svojoj sobi, da ne kažem, hotelu! A nakon toga neće svoju ženu, curu, ljubavnicu i mamu izvest na još koje pićence ili sladoled, već ravno u krpe. Pa ćemo opet kukat kako nam vanpansionska potrošnja stagnira ili nedajbože, opada.



Jako se volimo hvaliti da smo tradicionalno vinogradarska zemlja, tradicijom uzgoja i pravljenja dobrih vina ponose se i sused Štef koji ima doma brajdicu i napravi si 10 litara sam tak (malo vodice, malo šećera…), do Jože Zelinskog koji od 50 kila grožđa napije cijelo selo a i šire… pa do onih svjetlijih primjera čijih se vina ne bi postidjele ni rasne francuske vinarske obitelji. I volimo popiti (kako tko i kako što, doduše…), mislim, kao narod, u tradiciji su nam razne rakijice, ljute, žestice, višnjevi likeri… domaći delanci, cvičeki, pivo i slično. Prije jela, poslije jela. I ne mislim da se moramo sramiti što poslije jela trgnemo koju ljutu umjesto finog konjaka – svakome svoje! (ne da ne volim konjak, ali volim ja i mamin liker od višanja, i dobru rogačušu kao dižestiv!) Elem, mnogi ljudi cijene i uživaju u maloj čaši vina nakon obroka (ja prva!), neki čak odu s prijateljima van na pivo ili čašu vina… za opuštanje (vidi ti njih!). A, kvragu i oni koji tvrde da pola ili deci vina utječe na moju sposobnost prosuđivanja, koncentraciju i sl. I stvarno nisam primijetila da se u vinu stvara euforija (kako se jučer slatko zabunio naš 'plavi' ministar!). Euforični znaju biti ljudi i nakon dobrog seksa, pa, hoćemo onda zabranit i seksanje prije sjedanja za volan? Ili samo za volanom? Joooj, sad sam se zbunila...



Hoćemo i s ovim zakonom kao sa zabranom rada nedjeljom? Prvo se zakon donese, onda se na internetu pojave popisi dežurnih trgovina u kojima nedjeljom ne možete naći kruha, pa se i pop i sudac, a i susjeda Marica uključe u raspravu jel to kršćanski tjerati jadne ljude da rade na sveti dan, a da se nitko, baš nitko relevantan nije dotakao onog ključnog: pa, pobogu, nek radi tko hoće, ali osigurajte ljudima plaćeno prekovremeno, nadoknadite im vikende koje provedu van obitelji, pobrinite se za nekakva fakin' ljudska i radnička prava. I onda ukinu zakon, pa ga nakon par mjeseci ponovno izglasavaju s manjim promjenama i podilaženjem velikim trgovackim lancima koji u cijeloj priči zapravo najviše love gube neradnim danom a najmanje se brinu o svom čovjeku koji im zaradu priskrbi. Tako ćemo sad strepiti nad pojedenom breskvom, da nam se ne bi u procesu fermentacije u želucu stvorile alkoholne pare koje bi onda podigle promile u nebesa, a zlatna dječica će noću, bez kapi alkohola u krvi, ali puni adrenalina i euforije pičit kroz crveno i utrkivat se novim tatinim autekima. Zakon će se ukinut i vratit ćemo se na staro??? Kao da ovi u saboru nemaju što radit, pa ko preživači, prežvakavaju već jednom probavljenu hranu. I nitko im nemre niš!

četvrtak, 19.08.2004.

Prijedlog za novu regulaciju prometa…

Predragoj i premiloj upravi ŠRC Jarun. Imam prijedlog za Vas: što ne bi malo drugačije uredili svoje staze za šetanje? Naime, kaj… Šećemo jučer tako ja i moj dragi, a dijete vozi bicikl. Po stazi uz veslačku stazu (dakle, ne po cesti!!). Dijete, ko dijete, poput svih živahnih petogodišnjaka ne zadovoljava se samo jednom aktivnošću ter je u jednom momentu zastala na biciklu i otišla pogledati patkice… Uto je na rolama naletjela gospodična u plavom grudnjaku (i s pločicama na trbuhu!!) dobacivši: 'Dajte se maknite sa staze!' Ma, nema beda, probat ću hodat po zraku… samo mi još nije uspjelo. Kad naučim, javim… (bit će vjerojatno i na vijestima u prilogu 'Čudo u našem gradu'). Ja, neuka, doista nisam imala pojma da se po toj stazi dozvoljava kretanje samo rolerima. A nisam primijetila niti da su to biciklisti uzeli u obzir. Obično se ljudi snalaze, zaobilaze, ponekad upotrijebe i zvonce na biciklu ili već na druge načine. Neobično sam tolerantna prema još nepotpuno uvježbanim rolerima kojima mogu tolerirati i dernjavu, vrisku, pa čak i psovke – još se predobro sjećam svojih rolerskih početaka (često sam zbog pješaka ili biciklista grlila stupove!), no gospodična u plavom grudnjaku je izuzetno vješta rolerica kojoj doista nije bio nikakav kunst zaobići dijete koje je odlučilo prijeći sa staze na travu. Ergo: možda bi Jarunski 'oci' mogli stazu podijeliti na nekoliko njih: jednu za pješake, drugu za rolere, treću za bicikliste, četvrtu za malu djecu (jer su oni ionako po ćudi hiroviti). E, sad, znam ja da tu ima nekoliko zajeba: prvo, trebat će odmah misliti na staze u oba smjera, pa bi to bilo za početak osam staza. Razdijelimo li postojeću na osam dijelova dobit ćemo nekoliko traka širine (možda) 20 centimetara (ali, budući da sam ja žensko, što bih ja znala o tome koliko je 20 centimetara?!?). Pa je tu onda i zajeb broj dva: kako će se mimoilaziti malo, jelte, krupniji ljudi, po stazicama od 20 centi širine?? Osobito ako je jedan na rolama a drugi, onaj krupniji, recimo na biciklu – mogao bi rolera odbiti svojim trbuhom ili šlaufekom koji će se u tom slučaju naći baš u visini ramena dotičnog rolera. Pa će vjerojatno biti potrebno uvesti i nove znakove: Zabranjeno za okrugle ljude, za one iznad određene kilaže (možda bi tu trebalo povesti računa i u razlici u konstituciji muškaraca i žena tj. u mjestu taloženja masnog tkiva, jer, priznajte, nije isto ako vas odbaci nečiji pivski trbuh ili pozamašniji bokovi u stilu džepnih Venera…), pa onda izbacimo i djecu s Jaruna jer oni ostavljaju svoje bicikle nasred staze, trčkaraju uokolo i uopće ne gledaju ispred sebe kad hodaju pa im se dogodi da se raspadnu preko nekog korijena koji je provirio ispod asfalta… a u nezgodnom trenutku može naići biciklist koji će brojati oblake i nesmotreno pregaziti to isto 'posrnulo' dijete koje je ostalo ležati na podu…
Ili nam možda nisu znakovi potrebni, nego malo više tolerancije i prilagodljivosti…?
A i ja svašta pitam…

srijeda, 18.08.2004.

Kako se postaje Cosmo djevojka?

Ne znam ja, nemojte sad očekivati od mene neke recepte. Samo mi je to palo jučer na pamet promatrajući samu sebe na jednom, za mene, potpuno neobičnom mjestu! Ovo sad zvuči kao da se ispričavam, ili opravdavam. Daklem, teška srca priznajem da sam bila na cugi u Baobabu. Je, je, to je ono razvikano mjesto za metroseksualce (ili kak se to već zove) i ljude koji se žarko žele tu i tamo pojaviti na teveju u Svilanovoj (e)misiji. Što sam ja tamo onda radila? Slučajno, rekla bih, iako je to jako nategnut odgovor. Našla sam se s dvije frendice s kojima sam morala 'otračati' neke dogodovštine (otračati: evo, nije li to jedan od simptoma pretvaranja u kozmodevojku?) i isplakati suze neutješnice za morem. A da stvar bude još gora, onako vražja, popila sam dva koktajla! Nikako se nisam mogla odlučiti između Sex on the beach i Sex with bartender (za ovaj potonji nisam mogla cijenu pročitati, tko zna koliko naplaćuju za takve usluge, ups!) ili Latino lover. Zato sam uzela Zombie! Jel netko tu vidi neku analogiju? Sačuvajbože! Kad sam odbila treći koktelčić, konobar je odlazeći samo dobacio: 'Ja s takvim društvom više ne bi išao van!' Valjda se ponadao da ću naručiti onaj sex s bartenderom!? A naučili su me i što je cachaca! Eto, tko kaže da se i na takvim mjestima nešto ne može naučiti?
Ipak, mislim da ću se držati provjerenih, bezazlenih mjesta, na koje zalaze samo pravi štreberi i normalni ljudi (a kad otkrijem kakvi su to, javim vam!).

A, što je na sličici? Pa, to vam je ljudi, baobab!

subota, 14.08.2004.

Subotnja lijenost...

Subotom se čisti, briše prašina, usisava, pegla... ma jes, da ne bi! Skoro je podne, još sam u pidžami, kavu još nisam popila do kraja, a nisam se ni počešljala. Ma, baš mi se ništa ne da. Samo sam se divila svom 'mediteranskom' vrtiću. Posadila jučer ove krasne, naizgled robusne, a zapravo vrlo nježne biljčice: echeveria, havortia, aloe vera, graptopetalum (grakću joj latice??) i cotyledon (hmmm?!). Čekam još jedan 'pelcer' s Lastova. Seka stiže u ponedjeljak s novim biljčicama i pregrštom priča. Jedva čekam da je vidim. A sad idem na plac! Treba se malo i razgibat!

petak, 13.08.2004.

Priča petkom

Dosta više cmizdrenja za morem! Šmrc! Buuahahaaa! Evo jedne priče. Svaka slučajnost sa živim osobama potpuno je i slučajno nenamjerna! Uostalom, petak je, nije dan za teške teme! I nema slike, nisam mogla naci pravu. Ako netko ima neku ideju, nek posalje!

Milka

Avetinjski prazni hodnici… mukli zvuk koraka po mramornom podu. Zujanje aparata za kavu kraj WC-a. Miris vlažna drva… neke su police ostavili na hodniku razbacane, čekaju knjige. Otključava ured, ključ malo zapinje u bravi. Niz leđa joj prolaze trnci. Već par dana, od početka ljeta, otkad su svi otišli na godišnje odmore, nekakav je nelagodan osjećaj prati čim uđe u zgradu. Sama je u uredu, ogleda se u staklenim vratima ormara – izgubila je malo oko bokova na moru. Plivajući… hmm! Opet onaj čudan zvuk, kao da netko… kao da vuče nešto po hodniku. Muklo, vrećasto, šušljavo, a opet jedva čujno. Zaključala bi se iznutra, ali to je smiješno. Pa sigurna je tu, to je jedno od najsigurnijih mjesta u gradu… Sjela je za stol, upalila računalo… šifra… kako ono ide… Šušanj opet! Ma, možda su one mačke ušle u zgradu pa se pletu po hodnicima… Srknu jedan gutljaj kave, pa još jedan. Svejedno joj je neugodno. Pušta si muziku, nešto žestoko da ju malo razbudi i skrene joj misli. Čita vijesti na internetu. Opet tračevi, sami tračevi, ubojstva, prometne nezgode… novi auti, novi frajeri. Stare fore.
Nakon par minuta mora na zahod. Ma strpit će se još malo. Nema veze, ma baš su zanimljive ove vijesti: koliko je porasla vrijednost dionica tvrtke za proizvodnju tranzistora u Tajvanu – pet posto! Fijuuu! Uhhh, mjehur joj je pun… puknut će. Mora van, ipak. Dobro, daj se skuliraj, pa koji ti je jarac!? Pa, nema nikoga… ajde, lijepo otvori vrata pa tri koraka lijevo, otvori vrata od WC-a… brrr, žmarci su je prošli. Ušla je u zahod… nekoliko minuta kasnije pere ruke (da ne bi bilo kao u statistikama, 70% ljudi ne pere ruke nakon nužde…) – krajičkom oka vidi komadić ljubičaste tkanine. Stane joj knedla u grlu, trak vode iz pipe prska po umivaoniku… stoji kao ukopana u mjestu, zrnca znoja pojavljuju se na vrhu čela. Užasnuta vidi kako se vrata polako otvaraju prema njoj, uz laganu, skvičeću škripu – nokti u natikačama. Dugi, žuti, malo povijeni prema gore, stara, crna iskrzana papuča od skaja, bosa noga, zatim dlake, da dlake… dlakurde, dugačke crne malje, ma frizure bi se mogle radit… koljeno kvrgavo naborano, rub kute… donji gumb otkopčan… bogek moj dragi, pa jel ovo nije bilo dosta horora do sad, još i stegno… čistačice Milke. Milka joj nije pravo ime, tako su je prozvali jer ima velike oči, plave, vodnjikave, okrugle i dugačke, uvijene trepavice, kao kravica. I ima kravice doma, u štali, nosi domaći sir i vrhnje tetama po kancelarijama: Lepa moja, takav sirek ne buš nigdi dobila. Ovo vrhne ti je praf domaće! Naj se niš sekirat, to ti bu lepa štrudlica… Uvijek ima onaj specifičan miris po siru, kiselo, oporo, stajski, domaće. Gospođa Milka se smije, veliki osmijeh na licu, od uha do uha… ispod nosa ima bradavicu na vrhu koje se kočopere dlačice… Trajna joj drži valjda tri mjeseca, kosa joj je tako uštogljena u svojim kovrčama, bogzna jel to ikad pere. Malo joj je laknulo, čistačica je bezopasna. Dobar dan, dobar dan, kak ste, ima kaj novoga? Kak su kravice? Imate kaj sireka? Ma, ne pečem sad štrudle preko ljeta, malo je vruće, ali… sir s vrhnjem i lukom… to vam ja jako volim jest. Milka ne odgovara puno, samo nešto klima glavom i ceri se. Prolazi iza nje. Valjda ide počistiti zahode. Pobrisati pod… Uzima papir i briše ruke, saginje se lagano baciti papir u koš kad…fiiijuuu, zviz! Udarac je bio tako jak da se odmah skljokala na pod. A onda još jedan – zviz! Bonk! Crvena zmijica krvi pojurila je po bijelim pločicama slijevajući se u lokvicu na udubini u sredini prostorije. Čistačica Milka se zlurado smijala. Kapljice krvi poprskale su joj uredno lakirane kovrčice na glavi. Malo ima i po licu. Briše rukavom. Pljuje u ruke, zamahuje… još jednom, a onda se sagiba provjeriti jel diše. Ništa. Kaputt! Odložila je čekić. Majstor Joža je zaboravio čekić kad je zadnji put postavljao neke police. Milka je zadovoljna. Mrmlja si u bradu: vrag mater i te razmažene ženske: pa mora na zahod, pa si još i ruke pere, celu je kupaonu zašpricala. I ja sad da to čistim, pa kaj si oni misliju, i Milki je leto, pa ne bum se ja sad tu švicala i brisala pločice za njima. A onda tam f kancelariji pun koš nameče, te nekakvi jogurtići, pa šalica od kave, kaj, još i da joj to operem. Bum figu! Sad bum lepo mirna, zaprem vrata, zaklučam i to je to. Odlazi šepesavo po hodniku, vuče jednu nogu u papučama od skaja. Okicama trepće, trepavice se lagano spuštaju i podižu, smiješak na licu: još je jedna gotova…
A benjamine im je pokokala još u proljeće – pa još i to vražje cveće treba zalevat, kak da ne!

srijeda, 11.08.2004.

Prijatelji

Koja velika riječ – prijatelj! I tako puna svakakvih značenja i podrazumijevanja. Naših očekivanja, nada, želja… I u tome je valjda kvaka: kad očekuješ nešto, zvekne te po glavi. Ne bi trebalo ništa očekivati. Nadaj se najboljemu, očekuj najgore – tako je govorila jedna moja frendica.
I onda jučer… divan dan, lagani šoping u gradu, slatkač, kava, kino za kraj… i vidim osobu koju sam nekada zvala svojom najboljom prijateljicom. I koja već godinama živi vani. Moja bivša najbolja prijateljica bila mi je poput sestre. Nas smo dvije mijenjale svijet, smijale se poteškoćama u facu, jedna drugu pridizale nakon spoticanja, grlile se u suzama, šaputale pod ispitima, spavale u istom krevetu nakon tuluma, klafrale satima na telefon… pisale si pisma. A onda je ona odlučila zašutjeti, ne javljati se više, pa se i udala u Zagrebu, a ja sam to saznala nekoliko mjeseci kasnije od treće osobe. Ona je moja vjenčana kuma, ja sam trebala biti njezina.
Sretnemo se sinoc, prvo je prošla pored mene kao da me ne vidi. No, nekom čudnom slučajnošću (a to postoji?) i ona je kupila karte za isti film, za sjedala u redu ispred našeg! Još je dva puta pokušala izbjeći, a onda je ipak prišla. I odmah se počela ispričavati: pa ti si se toliko promijenila, pa ne bih te nikada prepoznala… Gledala sam je u oči dok je to frfljala, izbjegavala je pogled. I onda ono najgore: pitala me gdje radim, kad sam joj objasnila, njen je komentar bio pun žući i… ljubomore. Jer imam odličan posao.
Dala sam joj i svoju vizitku i rekla joj: ako si još u Zagrebu, javi se. Na izlasku iz kina, stisnula sam joj ruku i rekla joj još jednom: imaš moj broj, ako si još tu, nazovi. I sve to ne bi bilo tako značajno da nisam zastala nad sobom. Gotovo kao da sam se pogledala u izlogu u prolazu i skužila da je nešto čudno na cijeloj slici: smješkam se! Nisam ogorčena, nema tuge, ljutnje… zapravo, sve su velike emocije izostale. Čudno?! Netko mi je rekao da se ne treba osvrtati, osim za najbližima. Mislila sam da mi je ona bila jedna od tih, najbližih. Varka? Pitam se sad, hoće li se javiti? I nekako mi se čini da hoće, a ja nisam sigurna da je želim vidjeti. Je li moguće da jednom u životu osjećaš nešto tako snažno za nekoga, a onda nakon nekog vremena više ništa. Ili gotovo ništa!? Kako se to osjećaji izližu? Ma, sjetila sam se odmah i La Rochefoucaulta: ono o vjetru, udaljenosti i vatri i ljubavi. Jel to primjenjivo na ovaj slučaj? I ako se vidim s njom, o čemu ćemo pričati? I baš me to straši: taj nedostatak osjećaja! Neki ljudi moraju ostati tamo gdje smo ih ostavili, ne valja ih ponovno vaditi iz ladica i razgledavati. Jer to nisu lutke, već živi ljudi sa svojim životima, a tko sam ja da sad u taj život upadam naglavačke?
Ipak, imam osjećaj da ta priča još nije gotova…

utorak, 10.08.2004.

Indolencija

Indolencija i neodlučnost: bogami to su dva najveća grijeha kako ja to vidim. Ne želiš li mijenjati stvari čak i ako znaš ili shvatiš da nisu dobre, ne možeš li se nikako odlučiti između dva stoga sijena… tri, četiri… pa cijeli ti život prođe u promatranju života! Pričam tako danas s nekim ljudima o toj indolenciji… zaključujem da nas ona koči. U njenoj je biti strah. Strah od promjene, od sukoba, od istupa. I nebitno radi li se o osobnim problemima, kakvoj zaljubljenosti, društvenoj angažiranosti, bilokakvoj angažiranosti odnosno jednostavno o uključenosti u život. Pa mi je palo na pamet i to da je indolencijin brat i religioznost – na neki način, Bog će se pobrinuti za nas, crkva će 'preko svojih slugu' riješiti nas grijeha, spasiti nas paklenih muka… naše je djelovanje nebitno, naš je život pod patronatom… Ne vjerujem u to. Vjerujem u osobni izbor i odgovornost za vlastite postupke. Vjerujem da svatko od nas drži konce u svojim rukama, i kako god nam to teško bilo priznati, sve si sami u životu priskrbimo. Sve si sami posložimo u svojim glavama i zapravo je hrabro i priznati samome sebi da možemo odlučivati o svojim životima u potpunosti, skretati kad nam se hoće, nastaviti ravno… (kuda?) i birati. I što me potaklo na ovakvo filozofsko trkeljanje? Ma, jedan primjer u mojoj okolini gdje se čini da se osoba bacila u uzburkano more (eto, nikako da ga se riješim!), i pušta da je valovi šibaju, sa svih strana, a ona šuti i ne miče se. Ne mrda. A ja odmah dobijem poriv popraviti takvu sliku! Užasan poriv spašavati. I to je greška! Velika greška koja mi se dosad već nebrojeno puta obila o glavu… i sveudilj pričam kako nikoga ne možeš spasiti ako se ne želi spasiti sam (pa i utopljenik mora dozvoliti spasiocu da ga izvuče van, zar ne?), i da si sami krojimo sudbinu i …. opet imam poriv pomoći. Igrati se boga (Boga?)?

ponedjeljak, 09.08.2004.

Ponedelek...

U uredu sam i čmrljim… ne znam što bih sa sobom… noćas sam se probudila u neko doba jer mi je bilo hladno, pogledam kroz balkon i nekako mi čudno… nema bora, ne čujem more ni galebove… bemu miša. U Zagrebu sam…
Ma, volim ja svoj Zabreg, jako ga volim… ali, ove sam godine odlučila imati i ljubavnika… otočkog! Ma, nije namjerno, uopće! Ali, potpuno me očarao! Oduševio, izbacio iz takta! Ili me možda u takt ubacio, u svoj osobit ritam. Nježan, mirisan, zelen, topao, kvrgav, pun oblika. Već se dugo nisam tako odmorila. Izliječio me svojom dušom i sad tražim načina ponovno mu se vratiti. Kako ću bez njega sad? Teško! Ponijela sam slike, mirise, bilja nešto, puno puno uspomena i tragove na koži. I tu je, zapravo pored mene! Moram pažljivo trošiti te mirise i upamćene zvukove da izdrže do sljedećeg susreta. Nadam se, što prije!

nedjelja, 08.08.2004.

Vratila sam se

Khm! Kasno je, ja bih se trebala spremati za krpe jer sutra radim, a ne da mi se!! Još očekujem da ću, kad izađem na balkon, čuti šum mora i lagano zapljuskivanje stijena, osjetiti miris borovine i vidjeti svjetla usidrenih ili privezanih (jel sad dobro, morski vuci?) brodica. Al neću! Nema više. Čujem asfalt kako diše i buku automobila i pirka malo vjetrić večeras! I vratila bih se sutra da mogu! Subotu smo proveli na putu, gotovo cijeli bogovetni dan! I taman nakon Zadra udarimo po novom autoputu, kad na prvoj benzinskoj: mrak! Mrak mrakačasti! Potpuni! A u sedam kolona pred crpkama stoje auteki, bez svjetala, ljudi se vrzmaju uokolo - sablasna slika, kao iz nekog lošeg filma! Po inerciji, uđemo i mi u krug benzinske, stanemo iza nekog auta slovenske rege i... izađemo van. Nema struje! Ne radi ništa, tek što su nam se oči privikle na tamu, kad ono: zink! Upalila se svjetla u zgradi! Poput zaustavljenog pa pokrenutog kadra nekog filma, odjednom, sa svjetlom, počeli se po trgovini lagano kretati i ljudi, kao zabljesnuti, nešto gledaju, kupuju... Pao je sustav i nije moguće natočiti gorivo, ali - bit će gotovo za deset minuta! Aha,oujea! Deset minuta... good joke!
Ono što je bilo tako neobično na tom mjestu bila je mirnoća kojom su ljudi trpili to čekanje! Valjda su se svi dobro odmorili i rasterećeni od stresa i frustracija krenuli kući. Bez previše negodovanja, bez buke... u autu do nas čujem neku kuruzu kako svira, a iza mene U2, s lijeve strane M people! Bacam uho malo otraga, pa lijevo! Što ćemo!? Sinula mi ideja: pa što ne bismo donijeli gorivo s crpke preko puta tek toliko da nam izdrži do sljedeće, nakon tunela! Samo što sam rekla, krenuli pomalo svi: neki Poljaci nose plastične boce od vode, napravili su i priručni lijevak... Odlazim još jednom u zgradu pitati ima li šanse da se skoro popravi... čekaju inžinjera iz Zagreba! Od tuge kupujem vrećicu čipsa! Dragi se vraća s benzinom, svjetlim mu baterijom (onom kojom sam plašila 'ribiče') i mažem po čipsu! (To je od stresa! Kažu da masna hrana tješi - shatro!) Taman završimo, kad nam dođu oni susjedi s 'kuruzom' u autu i mole nas da im posudimo kanister! Došlo mi je da im kažem: e, pa ne može, to je kazna za loš ukus! Ali, kad baš nisam toliko zloćesta...
Uskoro smo krenuli... Vožnja je trajala dugo, predugo! A ja sam nastojala spavati...

Zaklopila sam škure svojih očiju i pokušala zapakirati sliku vale u svojoj glavi. Ponijela sam nekoliko paketića:
Paketić vale i mreškanja mora
da me sjeti na mirnoću
paketić mirisa smilja i borovine
da mi pobudi osjete
paketić sunca iza kamena uvečer
kad sam mazna
paketić soli i mirisa mora
kad sam gladna
paketić toplog daha otoka
kad mi treba prijatelj -
sve sam te paketiće ponijela
s tog mjesta na kojemu sam pronašla svoju šaku sreće!

petak, 06.08.2004.

Posljednji dan

Imate li problema s bubrežnim ili žućnim kamencima? Da?
Onda krenite na izlet gumenjakom od nekih 5, 6 metara s četvoro djece i tri mame, po umjereno valovitom moru (rekli su mi da se tako valovito more zove mareta – a baš nježno zvuči, gotovo kao nadimak iz milja nekoj ženi!) do 17 milja udaljenog otoka. Kad vas izlupa dok držite dijete u krilu od svojih 20-ak kila, ne treba vam više niti kiropraktičar, niti kirurg za kamence. Koji rodeo, stegna su mi kamena, a bicepsi dva put veći no što su bili! Jedini je problem bio što je mojoj kćeri to bila vrhunska zabava pa je ona vrištala i smijala se od sreće (možda je to i razlog što je onaj tip sve brže upravljao tim čamcem!). Iskreno se nadam da nećemo više na izlet prije povratka. Ostala su nam još samo dva dana i uopće mi se ne ide doma! Ali, od ponedjeljka se vraćam u surovu stvarnost ureda!
Bili smo u konobi u gradu Lastovu, večerali nešto lagano, popili malo crnoga vina i već preumorni od cijeloga dana, vratili se na spavanac! Opet se more nešto burka! Ne mogu vjerovati da sam ovdje već više od deset dana! Obično mi je dosta godišnjeg nakon tjedan dana, i sve što je duže od toga, bude mi neobično! Valovi me uspavljuju... već jedva držim oči otvorene...
Petak je, posljednji dan našeg boravka na otoku – već mi se srce steže kad se sjetim da sutra rano izjutra napuštam otok. Baš mi se uvukao pod kožu!
Jučer sam pokušala skijati na vodi – nakon pet pokušaja nisam se uspjela dići! Samo jednom sam bila na pola puta van, a onda je zakazao motor! A danas pada kiša i ne znam hoću li moći još jednom pokušati! Bole me sad i ruke i leđa i bedra i guza, svi su mi se mišići otkravili! Kad se vratim u Zgb, odmah moram krenuti na neki sport, da se opet ne ulijene!
Na slici je moj ligeštul i moje mjesto na terasi! To se mjesto zove osmatračnica, a uvečer se s njega gleda 'kino' – svjetla na Korčuli! Sinoć smo moja seka i ja gledale to 'kino' i predivno nebo istočkano zvijezdama i pričale do 1h u noći.
Otoče, pozdravljam te! Rukujem se s tobom i još ću jednom danas zagrliti more (makar i pod kišom), pomilovati tvoje brežuljke i raslinje! Vidimo se, skoro!

četvrtak, 05.08.2004.

Morska slika

Rekla sam da ću plivati rano izjutra, i to je sve što ću danas ispričati:


Danas sam poželjela hodati po morskoj površini
Uglačanoj poput stakla, golublje sive boje
Glatkoj i dalekoj,
Sve do one jedrilice koja se lijeno protezala
Uz obalu susjedna otoka.
Rano izjutra
Kad more na tijelu načini tisuće i tisuće malih
Zareza, kao nožem,
Od hladnoće se streseš i razbudiš u tren
I nosa na površini
Očiju prikovanih za horizont
Poželiš se dići iznad mora
I njime hodati!

utorak, 03.08.2004.

Crtice

Imamo ovdje dva 'ribiča' (ako stavim trostruke navodnike, to neće nikako izgledati, ali, jasno vam je otprilike...). Dakle, jučer su se naši ribiči spremili na pecanje, oko ponoći! Sa štapovima u uvali u kojoj najveća ribica (uff, moram pitati kako je zovu) ima pet centimetara, sve je puno stijenja i ježeva. Uzeli su i staru petrolejku i jednu ručnu bateriju (zapravo, ja sam ih s tom baterijom cijelo vrijeme zezala, slala sam im svjetlosne signale, svijetlila ispod majice i vikala buuu – što domaće vino čini!?!). Na udice su stavljali kozice za mamac. Onda su se razmjestili po stijenama i zabacili... Zapelo je jednome... trza, navlači, izvija se štap... namataju... Drugi viče: Hej, grize, nešto se zahvatilo za udicu, namata on i mudro objašnjava, pa ima 40 metara flaksa, gle... gle... kako vuče, to je sigurno nešto veliko. Ja sam se previjala od smijeha i trudila se ne urlikati glasno da im ne povrijedim ponos! Stajali su tako tamo na tom kamenju u mrklom mraku i navlačili štapovima svak u svom smjeru pokušavajući otkvačiti udice koje su se očigledno zapetljale negdje među stijenama. Nakon pola sata otišla sam u krevet. Vino mi je navuklo mrak na kapke i prestalo mi je biti zabavno promatrati ih kako 'plešu' s tim štapovima. Za još pola sata odustali su i oni!
Večeras nekako dugo čekamo večeru, radi se rižoto od plodova mora.
More je imalo neku ljubičastu boju, a sunčana kugla u jednom je trenu narančasto obasjala kamen! Vidjela sam kozu na brdu koje zaklanja susjednu uvalu kako pase (onu uvalu do koje smo pokušali doći neki dan!).
A jučer sam se opet verala po stijenama. Naprosto im ne mogu odoljeti. Iz mora sam se popela po stijenama, došla do mirisnih grmića i malo odmorila na jednom velikom bijelom kamenu. Znate li priču o smilju? [Smilje i bosilje: Znate li što je smilje? Smilje je aromatična mediteranska biljka koja raste po kamenjaru i na nedostupnim mjestima našeg Jadrana, mirisa koji podsjeća na pokošeno sijeno i kadulju, a stari su ga upotrebljavali da bi zamirisali svoje ormare i škrinje s rubljem. Mali žuti cvjetići tvore okrugle glavice, žute su boje slame dok je stabljika zelena s uskim sabljastim listićima zeleno sive boje. Poput lavande, štiti od moljaca (ili što bi moja 'seka' rekla: od matafuleka!). Na škoju preko puta naše kućice čitavi su grmovi smilja, ali do otočića možete doplivati ili mu se možda približiti čamcem, a onda opet u vodu, pa preko stijena punih ježeva... Ja bih smilja, za auto i ormare... Angažirala sam dva muškića: jednog velikog koji će preko stijena do smilja, i drugog, malog, koji će ga čamcem suhog prenijeti do kopna. Jer smilje je 'zrelo' kad je suho, osuši ga slani zrak i sunce, i tada još jače miriše. Ne smije se smočiti, ni pod koju cijenu. Dakle, moj je dragi, 'plivač' s plivačim kožicama, otplivao do otoka, popeo se preko stijena, pobrstio grmek smilja i mahnuo 'malcu' u čamcu da se približi. To navigavanje između oštrih stijena bilo je grdo za gledat čak i iz moje perspektive, par metara dalje u moru. Smilje je došlo na suho, a pothvat je u potpunosti uspio osim što smo skoro razderali gumeni čamac. I tako će nam autek sljedećih par mjeseci mirisati na otok!
Pššššt!ne smijem nikome reći da smilja ima pun kufer i uz cestu kojom se spuštamo do naše vale! Samo to onda ne bi bio gušt (ni za gledanje, ni za opisivanje!)]

U zraku miriše toplo ulje i češnjak! Reže se luk za salatu!
I mazna sam večeras, nekako rastopljena u tom moru koje je danas bilo baš mirno i pitomo. Nježno se mreškalo i samo bi ga pokoji kupač prekidao u svojoj stalnosti nabiranja! Ne znam kako ću otići s otoka. Čini mi se da mi se uvuklo pod kožu, i to more i kamenje i šuma i ta pregršt boja, koji kontrasti! Pokušavam to fotografirati, ali nejde mi, još nisam tako vješta. Nikako ne mogu uloviti sve te boje i sve te preljeve, pa neke izmaglice! Sutra ujutro idem plivati, vrlo rano! Budim se u 6, želim biti prva u ovoj uvali koja će poljubiti morsku površinu, sutra!

ponedjeljak, 02.08.2004.

Saplun i Elioneki

Već punih osam dana nisam slušala nikakvu muziku osim šuma mora i galebova! Sad sam si malo pustila Morrissey! Tek toliko, uz tipkanje, da me malo podsjeti...
Povukla sam se malo od ljudi kojih je sada već više od 25 u i oko kuće... I malo je naporno pozapamtiti sva ta imena... Lakše se, doduše, oguli krumpir za večeru i nasjecka češnjak i peršin, lakše se isprazni frižider a i djeca su sigurnija, uvijek nekome na oku. Moja je bubica danas plivala bez narukvica, hrabro se otisnuvši od obale. I na valovima se bacakala... Skupljale smo kamenčiće i školjke po plaži...
Ček malo, ispočetka: posjetili smo otočić Saplun, jedan od mnogih u Lastovskom okruženju. Saplun (neobično ime...) pješčana uvala, okružen s još malih otočića: Arženjaci, Česvinica, Stomorina, Lukovci. Znam da tamo i nautičari zalaze, bilo je nekoliko jedrilica usidrenih u prostoru između otočića... Do Sapluna smo stigli 'gumicom' nas petnaestak, s frižider torbama i hrpetinom stvari: ručnici, kremice, naočale, japankice, rezervni badići... časopisi, knjige za čitanje... planirali smo ostati do pred večer. Najbolji dio cijele ekspedicije bilo je sidrenje gumenjaka: dno je pješčano, nema kamenja, pa smo čamac morali usidriti prilično daleko od obale. Srećom, u grupi imamo dva prilično visoka momka (nisam ih baš pitala za godine, ali ovo im je debelo laskanje!) koji su prihvatili stvari tik do čamca, stojeći na prstima na morskom dnu, prenijeli ih iznad glave, dodali onima dalje i tako su se iznad glava redale narančaste i roza torbe, plavi i zeleni frižideri, torbe s perajama, djeca (sad ih je četvero)... mame su poskakale s čamca ostavivši krpice u onim torbama. Moj aparat je preživio i došao do obale suh. Koji prizor! Nekolicina kupača što se porazmještala po stijenama u čudu su nas promatrali, doista smo bili poput povorke mrava što prenose svoj dragocjeni ručak do ulaza u mravinjak! Stigli živi i zdravi! Nažalost, vrijeme je šućmurasto i jako puše, nakon malo kupanja djeca su uživala u valovima što su ih bacala po oblucima, a ostali smo se počeli omatati ručnicima. Ja sam malo prošetala s aparatom...
Obala je predivna, stijene su bijele i sive, izlokane od mora, tvore neke neobične nabore, s -poprečnim usijecima u kojima raste neko neobično sivo-zeleno bilje sićušnih ljubičastih cvjetića. Nažalost, na dijelu s oblucima, mnogo je smeća i razbijenog stakla, otok vjerojatno služi kao 'tulumara' a nitko ga ne čisti. Baš šteta.
Povratak je bio divlje jahanje po valovima: čamac je skakao pa se divlje strovaljivao, zalijevao nam leđa i lica, moja je kćer uživala vrišteći i smijući se od sreće. Ja sam je držala zamotanu u ručnik i nas smo dvije skakale kao da jašemo konja! (Sad s njom možemo i na rafting!) Prije povratka stali smo na kavu kod 'Mihovila' – kad sam se kasnije pogledala u ogledalo u sobi, nisam mogla odoljeti ne prasnuti u smijeh: neke televizijske voditeljice koje nose ovako šatroraskuštranu frizuru moraju plaćati skupe stiliste – nemaju pojma, nek se provozaju malko na čamcu po uzburkanom moru i da vidiš, kosa stoji u svim smjerovima, impregnirana solju i zagarantirano s ultrastrongfix efektom! I sjedimo mi tako na kavi, kadli dolazi jedan od gusara i objašnjava nam kako večeras ovdje pjeva neki tip kojemu nikako nije mogao izgovoriti ime, a konobarica mu ga je morala pet puta ponoviti. Veli on: Ma, neki Elijožuvela, nekako tako! Možda je čovjeku u uho ušlo soli dok je plivao, pa slabo čuje... Enivej, to je današnji veliki hepening, i sad bi mi, nakon večere, trebali poći na disko večer, poslušati tog Elijuštotijaznamveć! Ha, možda i odemo! Imajte se dobro, meni je super i namjeravam tako i ostati!
A, večera je već ispod peke: kozlić s krumpirićima! I salata od paradajza, onog domaćeg! A gospon Jura je donio crnjaka. I ligeštul je još na svom mjestu! Nadam se da mi zavidite!

<	kolovoz, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)