Već punih osam dana nisam slušala nikakvu muziku osim šuma mora i galebova! Sad sam si malo pustila Morrissey! Tek toliko, uz tipkanje, da me malo podsjeti...
Povukla sam se malo od ljudi kojih je sada već više od 25 u i oko kuće... I malo je naporno pozapamtiti sva ta imena... Lakše se, doduše, oguli krumpir za večeru i nasjecka češnjak i peršin, lakše se isprazni frižider a i djeca su sigurnija, uvijek nekome na oku. Moja je bubica danas plivala bez narukvica, hrabro se otisnuvši od obale. I na valovima se bacakala... Skupljale smo kamenčiće i školjke po plaži...
Ček malo, ispočetka: posjetili smo otočić Saplun, jedan od mnogih u Lastovskom okruženju. Saplun (neobično ime...) pješčana uvala, okružen s još malih otočića: Arženjaci, Česvinica, Stomorina, Lukovci. Znam da tamo i nautičari zalaze, bilo je nekoliko jedrilica usidrenih u prostoru između otočića... Do Sapluna smo stigli 'gumicom' nas petnaestak, s frižider torbama i hrpetinom stvari: ručnici, kremice, naočale, japankice, rezervni badići... časopisi, knjige za čitanje... planirali smo ostati do pred večer. Najbolji dio cijele ekspedicije bilo je sidrenje gumenjaka: dno je pješčano, nema kamenja, pa smo čamac morali usidriti prilično daleko od obale. Srećom, u grupi imamo dva prilično visoka momka (nisam ih baš pitala za godine, ali ovo im je debelo laskanje!) koji su prihvatili stvari tik do čamca, stojeći na prstima na morskom dnu, prenijeli ih iznad glave, dodali onima dalje i tako su se iznad glava redale narančaste i roza torbe, plavi i zeleni frižideri, torbe s perajama, djeca (sad ih je četvero)... mame su poskakale s čamca ostavivši krpice u onim torbama. Moj aparat je preživio i došao do obale suh. Koji prizor! Nekolicina kupača što se porazmještala po stijenama u čudu su nas promatrali, doista smo bili poput povorke mrava što prenose svoj dragocjeni ručak do ulaza u mravinjak! Stigli živi i zdravi! Nažalost, vrijeme je šućmurasto i jako puše, nakon malo kupanja djeca su uživala u valovima što su ih bacala po oblucima, a ostali smo se počeli omatati ručnicima. Ja sam malo prošetala s aparatom...
Obala je predivna, stijene su bijele i sive, izlokane od mora, tvore neke neobične nabore, s -poprečnim usijecima u kojima raste neko neobično sivo-zeleno bilje sićušnih ljubičastih cvjetića. Nažalost, na dijelu s oblucima, mnogo je smeća i razbijenog stakla, otok vjerojatno služi kao 'tulumara' a nitko ga ne čisti. Baš šteta.
Povratak je bio divlje jahanje po valovima: čamac je skakao pa se divlje strovaljivao, zalijevao nam leđa i lica, moja je kćer uživala vrišteći i smijući se od sreće. Ja sam je držala zamotanu u ručnik i nas smo dvije skakale kao da jašemo konja! (Sad s njom možemo i na rafting!) Prije povratka stali smo na kavu kod 'Mihovila' – kad sam se kasnije pogledala u ogledalo u sobi, nisam mogla odoljeti ne prasnuti u smijeh: neke televizijske voditeljice koje nose ovako šatroraskuštranu frizuru moraju plaćati skupe stiliste – nemaju pojma, nek se provozaju malko na čamcu po uzburkanom moru i da vidiš, kosa stoji u svim smjerovima, impregnirana solju i zagarantirano s ultrastrongfix efektom! I sjedimo mi tako na kavi, kadli dolazi jedan od gusara i objašnjava nam kako večeras ovdje pjeva neki tip kojemu nikako nije mogao izgovoriti ime, a konobarica mu ga je morala pet puta ponoviti. Veli on: Ma, neki Elijožuvela, nekako tako! Možda je čovjeku u uho ušlo soli dok je plivao, pa slabo čuje... Enivej, to je današnji veliki hepening, i sad bi mi, nakon večere, trebali poći na disko večer, poslušati tog Elijuštotijaznamveć! Ha, možda i odemo! Imajte se dobro, meni je super i namjeravam tako i ostati!
A, večera je već ispod peke: kozlić s krumpirićima! I salata od paradajza, onog domaćeg! A gospon Jura je donio crnjaka. I ligeštul je još na svom mjestu! Nadam se da mi zavidite!
Post je objavljen 02.08.2004. u 10:26 sati.