Indolencija i neodlučnost: bogami to su dva najveća grijeha kako ja to vidim. Ne želiš li mijenjati stvari čak i ako znaš ili shvatiš da nisu dobre, ne možeš li se nikako odlučiti između dva stoga sijena… tri, četiri… pa cijeli ti život prođe u promatranju života! Pričam tako danas s nekim ljudima o toj indolenciji… zaključujem da nas ona koči. U njenoj je biti strah. Strah od promjene, od sukoba, od istupa. I nebitno radi li se o osobnim problemima, kakvoj zaljubljenosti, društvenoj angažiranosti, bilokakvoj angažiranosti odnosno jednostavno o uključenosti u život. Pa mi je palo na pamet i to da je indolencijin brat i religioznost – na neki način, Bog će se pobrinuti za nas, crkva će 'preko svojih slugu' riješiti nas grijeha, spasiti nas paklenih muka… naše je djelovanje nebitno, naš je život pod patronatom… Ne vjerujem u to. Vjerujem u osobni izbor i odgovornost za vlastite postupke. Vjerujem da svatko od nas drži konce u svojim rukama, i kako god nam to teško bilo priznati, sve si sami u životu priskrbimo. Sve si sami posložimo u svojim glavama i zapravo je hrabro i priznati samome sebi da možemo odlučivati o svojim životima u potpunosti, skretati kad nam se hoće, nastaviti ravno… (kuda?) i birati. I što me potaklo na ovakvo filozofsko trkeljanje? Ma, jedan primjer u mojoj okolini gdje se čini da se osoba bacila u uzburkano more (eto, nikako da ga se riješim!), i pušta da je valovi šibaju, sa svih strana, a ona šuti i ne miče se. Ne mrda. A ja odmah dobijem poriv popraviti takvu sliku! Užasan poriv spašavati. I to je greška! Velika greška koja mi se dosad već nebrojeno puta obila o glavu… i sveudilj pričam kako nikoga ne možeš spasiti ako se ne želi spasiti sam (pa i utopljenik mora dozvoliti spasiocu da ga izvuče van, zar ne?), i da si sami krojimo sudbinu i …. opet imam poriv pomoći. Igrati se boga (Boga?)?
Post je objavljen 10.08.2004. u 13:12 sati.