Nymphea - luckasta mama https://blog.dnevnik.hr/nymphea

subota, 31.07.2004.

PETAK
Ah, ne znam odakle da krenem...
Mislila sam, s obzirom na ritam života (teško bih to mogla i nazvati ritmom, jer nema tu baš nekog pravilnog izmjenjivanja!), ovdje i neće baš biti nekog materijala za redovito postanje.
A kad ono svaki detaljić ovdje bih mogla opisivati. I svaki dan u svakom trenutku, netko nešto kaže, napravi, pomakne neki komadić svakodnevice i sve dobiva neku novu boju. Danas malo puše, hladnjikavo je ovdje na 27 stupnjeva (hehehe – kažu mi da je u Zgbu 15, a na Sljemetu 10), pa smo odlučili ne pretjerivati s kupanjem. Tu i tamo se netko bućne i vrati nazad na lastovsku mjeru – polako! Kud ti se žuri?
Dobili smo jučer rogačušu – prvo par litara patvorene! Pazi, kad prvi dan probaš ovu medicinu (insulariu, što bi neki rekli!), gurneš nosić u čašu, pa te zapuhne onaj neobičan, čokoladno-papreni miris rogača, pa pustiš da ti niz grlo klizne ta tekućina boje zalaska sunca, pa onda poželiš još jedan gutljaj, pa još, i još... onda ispod tog standarda više ne možeš – pobune ti se sva čula. A donijeli nam lozu u koju su nasjeckali rogače – i mi vratili. Otišli po rogačušu u lokalnu otkupnu stanicu za ribe i sad je pijemo baš kao likariju. I naprosto vam moram, ali baš moram, ispričati sinoćnji jelovnik. Dakle, nadam se da ovo čitate punih trbuha, jer će vam zagarantirano zakruljiti.
Predjelo: rižoto od volaka (to su oni bodljikavi pužići morski, što izgledaju kao da imaju rogove!). Nakupili volke roneći oko otočića, skuhali ih, zažutili malo luka, češnjaka, ubacili volke, promiješali, dodali rižu, zalijevali mješavinom vina i tekućine od kuhanja hobotnice... kuhali, podlijevali... na kraju ubacili svježeg peršina i sjeckanog ruzmarina. Cijela je kuhinja po tome mirisala. Pojeli smo ga s nogu, uz rogaticu (tako je neki zovu, valjda zato jer im nakon pijenja izrastu rogovi!). Hobotnica se malo kuhala, a onda je krakovima obgrlila krumpir i luk i paradajz i pošla pod peku. A prije nje, pod pekom se pekla pogača s maslinama! Zalijevali smo domaćim crnjakom i nekako neobično rano se pospremili na spavanac. Omamila nas hrana, ili možda vino... A bilo je i vjetrovito, loše more za noćno kupanje. Drugi put.
A, pitate se tko je bio dežuran: pa ja i moj dragi, naravno!! Položili smo ispit za morske kuhare, rekoše nam! A oni ipak znaju, već su treću godinu ovdje, pa uz dive mastere imaju i cuisine mastere – i to sve s 'divljači' koju na kopnu rijetko jedu.
Do sljedećeg javljanja, dobro more! (treba nam mirno more da bi mogli na izlete!)

SUBOTA
Izlet u Split.
Morali smo nekim poslom u Split, a katamaran kreće u pola pet izjutra. I valjalo se rano probuditi, složiti neki sendvič za doručak (mada su sendviči ovdje čisto krivokletstvo) i stići na vrijeme na brod. I stigli u Split, popili kavu na rivi, pohitali u net caffee po jednu dozicu interneta, našla frendicu s faksa koju nisam već deset godina vidjela, pojeli ručak, vidjeli figu na zidu kako piški vodu u veliki lijevak na Marmontovoj (živa guba, odlična fora!)... i vraćamo se nazad na otok katamaranom... more je tako lijepo, s vrha katamarana promatram igru morske pjene, koja onako bijela, pravilno se izmjenjujući na valnim krijestama, sliči na neke neobične ribe koje slijede brod – sad tu, sad tam – i tako se more poigrava s brodom. A ona morska prašina što ju plovilo raspršuje kad se sretne sa sunčevom zrakom stvara malu iluziju, malu čaroliju u duginim bojama, tako kratkotrajnu da se čini da niti ne postoji – na tren zabljesne, pa nestane. I baš u toj prolaznosti i nestajanju, u tom kratkom trenutku divote je sva njena ljepota, poput dugina čarobna praha.
More je još valovito, uzburkano i napeto. Kovitla se i neda nam van. Večerali smo školjke... mirisno je uje zaprljalo njihovo mrko meso, a u jednoj sam pronašla biserčić – majušan, pravilan, okrugao, baš pravi biser! Skoro sam okrhnula zub, zatim promatram to zrnce na slabom svijetlu žarulje iznad stola i ne vjerujem svojim već umornim očima: sedefasto se prelijeva, baš je pravi biserni kamen! Kamenčić što je žuljao školjku a ona se meškoljila tako dugo dok ga nije obložila svojim sedefom.
Mjesec je noćas okrugao, velik i svijetao iznad brda povrh vale, a nebo je opet prepuno zvijezda... i moram dobro paziti kuda hodam, gledajući tako u nebo, da slučajno ne promašim mol i završim u moru, obučena!

četvrtak, 29.07.2004.

Drugi svijet

Ovo je neki drugi svijet, u kojemu vladaju neka druga pravila, neko drugo vrijeme, vrijeme određeno šumom valova, klepetanjem galebova, ritmom pojedinaca koji se bude jutrima i srču kavu bez doručka, glođu kosti i ližu škrpinine obrazine. Svijet odvjetnika koji čitav dan provedu u svom krevetu ili guštajući crnjak na molu, svijet dječjih igara po, na i ispod broda usidrenog u luci... sunce, vjetar, miris smilja sa škoja koji štiti ulaz u valu (tako nježna riječ, gotovo bih je mogla pomaziti, a opet opora, s naznakom šiblja i stijenja koji ga čine), miris peke ispod koje se peku ribe i krumpir, zamašćene grančicom ruzmarina umočenom u maslinovo ulje , miris rakije što krv potjera u petoj brzini po žilama, okus slanoga mora i vala što te preklopi kad naletiš na stijenu. Miris borovine, bosiljka u čaši vode u kuhinji, kuhane riže što mliječno miriše spremna za juhu! Povremeno se u uvalu lijeno uvuče kakav brod, jedrilica, manji bayliner i plovila čije nazive ne razumijem niti pamtim. Njihova bijela tjelesa ljuljaju se usidreno. More je večeras imalo izgled proključale žive. Žive koja u sebi skriva cijeli jedan svijet. Ma, more je živo, živo, kaže jedan moj prijatelj. I u pravu je, more je ne samo živo, ono je svijet za sebe, stvara i uzima, plijeni i oduzima mi dah. I voljela bih živjeti kraj tog mora i kraj svog njegovog znakovlja: i toplog maznog mirisa bilja, i opore strukture kore kakvog bora i cvijeća što ovdje ima neke druge nijanse crvene, žute i narančaste. I mesnato lišće bilja koje zadržava vodu sjaji, upivši u sebe sunčev trag i sol iz zraka. Kristalići soli koji su se ulovili u udubinama izlokanih stijena, pukotina i otvor što ga čine dva kamena kroz koje proviruje jedrilica što brodi tamo negdje blizu Korčule. Kad bih znala slikati, oslikavala bih platna, svaki dan po dva-tri, kao što i riječima pokušavam ispuniti stranice i stranice ovog virtualnog papira. I smiješkam se i ovdje i šutim; kao što se smješkam na mjestima i s ljudima što mi ispunjavaju neke čudne zakutke moje duše, što poput vještih slikara poentilista, baš pravim potezom naslikaju baš pravu točkicu, prave nijanse u akvarelu života. I pretapaju se te boje i premazi, čas grubi i debeli, nezgrapni, što svojom dubljom strukturom nose snagu, čas gotovo nevidljivi što se poput vode nježno razlijevaju platnom, čas jasno-nejasni u utjehi, u strukturi koja čini nešto sasvim drugačije odmakneš li se malo dalje i pogledaš li sliku sa strane. Život cijeli ispisala bih tim bojama, i notama koje ovdje čujem. Prvu sam noć čula neke čudne zvuke – nisam mogla razaznati kome pripadaju ti krici, pa grleni kliktaji, malo tužni vapaji i pozivi, a nebo je bilo poput baršunaste košuljice za dijete, posuto tisućama zvjezdica. Ne sjećam se kad sam zadnji put vidjela toliko zvijezda na nebu, ne sjećam se kad je noć bila tako tamna, a more mi tako blizu u tmini. I priznajem, da me nije bilo strah tih zvukova, spustila bih se niz stepenice do mola pomilovati more. Ne mogu noćas, noćas se ljuti, i hoće uzburkano protestirati. A preko puta zaljeva, tamo kod Korčule, sijeva! Vatreno je kolo noćas tamo zasjalo, bog je vatre noćas odlučio pomutiti Posejdonu njegove kose. I zato se more buni. A kakve je plodove sakrilo... I kakvu ljubav nudi. Sebičnu, kao što ljubavi uostalom i jesu. I ne bunim se, poštujem ga, kao što poštujem šumu i planinu. Njihova snaga meni je inspiracija, znam da skriva i bol i suze, i mnogo, mnogo osmjeha. I tu sam, tako sam sretna i zaštićena, jer znam... Sluša me kad mu šapućem dok plivam i ispire mi suze, poput najboljeg prijatelja me nosi i sluša. I priča mi, kad ja više ne znam što bih rekla, ono prekida nezgrapnu tišinu i nastavlja... Volim to more!

srijeda, 28.07.2004.

Možda bi bio red upoznati vas i s društvom 'odabranih' koji su zaposjeli najljepšu kuću u uvali: Barba B je kolovođa – on je organizator, glavni dobavljač, zadnji se ujutro diže iz kreveta i poznaje gotovo sve mještane. Daleko je on od pravog barbe, ali pretendira na naslov morskog vuka, pa neka ga... Barba B ima debeli zlatni lanac, dobro kuha, dobro vozi čamac, ali slabo baca muring s broda (onaj tunolovac je, naravno, njegov). Društvo koje s njim dijeli brod su jedna mlada plava dama i sinčina od kojih devet, deset ljeta.
Nadalje, tu je obitelj Vrčić*: tata, mama, kćer, sin i njegova djeva. Pas Gricko* još je najživahniji član ove neobične skupine simpatičnih proždrljivaca koji jedu barem pet puta dnevno (more i sunce iscrpe čovjeka, a tek ronjenjeee...). Oni su dežurni u ponedjeljak (što znači da organiziraju nabavu potrepština i kuhaju večeru, peru suđe i sl.) i trebalo im je samo cijelo jutro, do pola jedan, da dođu s kruhom za doručak. Lastovo je udaljeno ciglih tri kilometra koja su morali 'propješačiti' u svom jeepucherookiju pod teretom 3 (slovima tri - čitaj tri) vrećice s mlječnim namazom, kruhom i ribom za večeru. Po južnojadranskom suncu, znojnih pazuha, vratili su se baš na vrijeme za ručak. Za one koji su ih čekali!
Imamo mi ovdje i jednu vodenu životinju, al vam nesmin kazat, koji je stigao sa svojom ženicom, te jednog gospona kojemu je mobitel uz knjigu najbolji prijatelj. Tu i tamo krvavih očiju proviri i ode u kuhinju po kriglu crnjaka. Vidi ga se, jednako rijetko, i kako pogleda uperenog u more sjedi u svom ribičkom stolcu na kraju mola. Za sad nas je 14, bez psa i osa!
Vlasnici kuće neobičan su par šezdesetogodišnjaka: gospođa Štefica (neće zamjeriti što joj spominjem ime, a i radim besplatnu reklamu, jer čini mi se ionako neće na net!) udala se za gospona I. prošle godine. Poduzetna duha, čila i mila, dovela je na otok koze i ako ovdje u lokalnoj konobi probate domaći kozji sir budite sigurni da je njen – jedina je na otoku koja se bavi ovim poslom! Ima gospođa Štefica i domaćega maslinovog ulja, paradajza i pravog lastovskog krumpira (tko nije probao lastovski krumpir, ne zna što je krumpir – rekli su mi prvi dan kad sam stigla!), a ima i rakije od ruža i rogačuše (ove potonje ove godine nema, što je ovo naše 'popaljeno' društvo bacilo u stanje posvemašnje tuge, pa se iskopala i pljoska prošlogodišnje smokovače uz koju su zaliječene duševne rane). Potraga za rogačušom ipak se nastavlja. Intenzivnije no za kakavim blagom! A gospođa Š. je svog sadašnjeg muža upoznala preko oglas u novinama i potegnula do otoka čak iz Kutine! Što ti je ljubav!!

Dijete je dobilo peraje i sad 'vozi bicikl' pod vodom – nema plave usnice nego ljubičaste i ne da se kupati (u slatkoj vodi).
Ne kupa se ni mama, već drugi, treći dan, osjećaj (i okus) soli na koži naprosto je prehebeno dobar, a i dobro pilingira, tako da ću se strpit još malo!

Odlomak drugi - utorak: kako ne mogu baš svaki dan na net jer je telefonski priključak ovdje rijetkost, moram pisati ogromanjske postove! A sad vam moram opisati svoju današnju avanturu: dakle, želite se kupati daleko od sviju, da vas nitko ne vidi (neću sad eksplicite o razlozima, ne!!?) i krenete u izviđanje otoka. Na zapad od vale, prema drugoj uvali, vodi nešto što je nekada bila kozja staza, a onda su mještani tu i tamo, svakih pet metara betonom zalili dva-tri kamena zajedno i sklopili nešto kao stepenice. Staza vodi uz stijene, tek rijetko na njima prkosi neki bor (a valjda je bor, ili neka crnogorica!?), more valovito zapljuskuje te bijele divove i nakon pola sata šetnje, mami na kupanjac. Eh, i nađem ja mjesto da se spustim sa stijena bliže moru, nađem i mjesto odakle ću skočit, i skočim (malo daskasto, jer je odskočna 'daska' toliko izlokana od mora i pužića da mi plovućac za stopala više neće trebati)... i osjećaj je mrak, i praćakam se tako, i valovi me pljuskaju, kad mi odjednom sine: morat ću i van izaći! E, tu nastaje problem. Sandale su naravno ostale na stijenama, plivati nazad do vale ne dolazi u obzir jer bi to bilo jednako samoubojstvu... dakle, preko stijena nekako moram van. Prvi je pokušaj završio oguljenim koljenom. Val me nanio na stijenu koja je s jedne strane usiječena tako da sam se koljenom poslužila da se odbijem i ne zveknem glavom! Ježa sam izbjegla za mrvu. Vratim se nazad u duboko i kontam: mora postojati neko bolje mjesto. Otplivam dalje, valovi sve jači i žešći, nagutala sam se mora (e, nije voda, tko se god mora napio više nikada neće reći da je to voda!!) i spazim jedno mjesto koje bi moglo poslužiti. Samo su tri problema: tri ježa postavljena strateški da između njih stane stopalo broja 38 (pod uvjetom da ste fakin precizni), stijena lijevo na koju podignem lijevu nogu kako bih se odbacila u vis, pod uvjetom da ne skliznem i ne opizdim o stijenu desno koja bi trebala prihvatiti desnu nogu. A treći problem je taj što je ona stijena lijevo toliko visoka da kad podignem nogu, koljeno mi dođe u visini ušiju. Tko je rekao da je slobodno penjanje komplicirano? Ako je meni uspjelo u ovim uvjetima... onda može svatko. Izašla sam bez ijedne dodatne ogrebotine, pobrala svoje stvari i vratila se nazad – pobjedonosno s trofejnim koljenom.
A sad idem jest: danas je škrpina ispod peke! Rakiju od ruža već srčem... Treba vam još?

Ehm, imam molbu za blogere koji poznaju Split: u petak idem do Splita nekim poslom, i treba mi adresa dobrog restorana za ručak! Ajmooo, da vas čujem! ;-)) Samo se požurite J!

ponedjeljak, 26.07.2004.

Dan prvi: Invazija na La Stovo uspjela!!!

Dobro, dan prvi baš i nije, već je drugi, ali... jučer je bilo prvo upoznavanje s morem, valom i kućom. Niš posebno osim mora... božanstveno, a za one koji se u Zagrebu kupaju u znoju lica svoga (ili na kiši), da vam malo mast izvadim: prvi ulet u more – kad vam morska voda izmasira cijelo tijelo, poput malih slanih kuglica, opere uši i oči, a sol vam očisti i tijelo i dušu i polako počinje sapirati sav stres i nakupljen umor... smiraj koji nakon toga čovjek osjeti potpuno je mek i mazan...
No, počinjem upoznavati svoju okolinu. Otok je mračan, divan, razveden, kvrgav, sunčan, plav, modar, zelen i bijel – od kamena i šume, od bilja i mirisa, od mora i mora, i mora i plavoga neba. A ispred kamene kuće sagrađene oko bora koji se nadvija nad pola terase (na kojoj sam ja, btw, zauzela najbolje mjesto sa svojim ligeštulom, na mjestu popularno nazvanom osmatračnica, s kojega pogled puca na Korčulu i s kojega se jutros vidjelo kako munje šaraju nebo a otok preko puta pere kiša!), nalazi se parkiran brod (nekad tunolovac, sad prijevozno sredstvo za guštanje žabarima iz metropole), 'gumica' od 7 i pol metra i nekoliko malih čamaca plus dječji za zabavu! (To je sve naše – hehehe!) Ispod terase je stijenama oblikovan ulaz u luku s kojega skačemo u more... more klopara o bijele stijene na kojima obitavaju galebovi i koji se klikćući strmoglavljuju u more. Jutros je jedna ženka galebica plutala na vodi dva metra od mene dok sam plivala: promatrala me ravnodušno kao da zna da sam tek gost – nikakva joj opasnost od mene ne prijeti!
Ovdje je sve tako mirno i smirujuće: ovdje nema ni puno brodova iako je uvala popularna zbog jedne konobe i njene spize (jel se tako kaže?!). Ovdje ljudi žive polako, ovdje more šumi polako a cvrčci su jedini brzi ritam koji ćete doživjeti!
Dijete uči plivati, 'opušta' se u vodi i traži 'malo mira'.
Tata roni, a mama broji ribice pod vodom... i piše.
Jutros smo se vozili na gumici: prvo upoznavanje s mjestom na kojemu ćemo provesti sljedeća dva tjedna: šiške su mi se prilijepile na čelo – koji vjetar u kosi, koji gel... 40 milja na sat!!! Imala sam osjećaj da se malo brže vozimo da bi mi vjetar otpuhao trepavice!!! Popili kavu ispred hotela Lastovo i vratili se prezalogajiti.
Prva gastro natuknica: domaći kozji sir u akvarelu od hladno prešana maslinova ulja s tamno zelenim dodirom kista: kapare koje su se po tanjuru razmilile kao bubice. Kruh i rogačuša. Nisam se makla s tog ligeštula... još!

petak, 23.07.2004.

Evo i prve sličice…

Evo, i posljednje pripreme su gotove… još samo sendviče danas moram složiti. Jučer smo očistili auteka, dragi je promijenio i gume (ima i nove felge i jučer sam se pod muss divila… wow, kak su dooobreee – shatro! Loše glumim!) Ligeštule smo zbandažirali i to ide na krov… Sva sreća da je dijete veliko pa ne moramo više nositi kadice, pelenice, šest vrsta vlažnih maramica…
Dragi je oprao zube maski za ronjenje: oni koji ne znaju – maske za ronjenje najbolje se čiste kalodontom… a morate dobro i pljuvati. Tako su mi objasnili: dobro pljuneš i razmažeš… Da, i ja sam vrtila očima!
Još pozdravim ured i tete čistačice (koje su mi u međuvremenu uspjele ubiti benjamina), napišem pozdravne mejlove i … fly baby fly!
Sljedeće javljanje bit će s terase, mokrog badića (radi ugođaja)… s otoka!
Bye svima do tad!

A, što kažete na sličice?

četvrtak, 22.07.2004.

Evo, prvi put ovdje pišem i kaj mi se dogodi: peh je ništa, Dragec Peh je za mene profesor Baltazar. Napišem svoju prvu blogersko-prihvatljivu umotvorinu (dobro, to još nitko nije oficijelno potvrdio, ali… fakat je bilo dobro – vjerujte na riječ…) a serveri nešto štekaju, baš danas… k vragu! I nestane postić!
I kaj sad, da pišem ispočetka? Ma, ne da mi se…
Ionako mi se od vrućine manta, priviđa čak: evo,
danas izlazim iz restača i ugledam NJEGA: preplanuo, pogled 'malasadbihteprislonio', kratka bradica (dobro, to se da sredit!), i kovrčava kosa, malo duža (mammamia, sunčeko moje, sad bih si omatala te frčkice oko prstića…) gleda ravno u mene, hej, u MENE! I to iz našeg… ups, čekaj, NAŠEG auta, sa zadnjeg sica… džizs! Pa to je odraz reklame s auta parkiranog s desne strane! Reklama za neku obleku – tip ima poslovično dlakave noge i ružne polucipele, al inače je mmm! I sad ja kao udana žena i majka (a koljena mi se odsjekla prije koju minutu) hladim svoje užarene obraze pred ventilatorom u uredu… i pišem blog koji mi se pritom još i sruši – kaj je to danas, horoskop mi je podivljao? Neki teški kvadrati (rekla bih olovni) mi se po nekim tamo kućicama motaju!!!! Grrr!
A sutra idem na moreeeee… idem na more…. Idem se bućkati, kupati, roniti, spavati, šev… ovaj… ups!, igrati se s djetetom… skupljati školjkice i komenčiće (molim: „tako se to zove, mama“) i bloggat!
Krajnje mi je vrijeme da i ja postanem ovisna o netu!
Amen! Za prvi put je dosta!
I nemojte me sad pitat gdje mi je slika! Još sam ovdje super-friška, pa dok sve skužim…

	srpanj, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

'Malo sim, malo tam!' :-))

nymphea@net.hr

Linkovi

Blog.hr

Statistiku ne kužim i zato sam je uklonila. Tko šljivi brojke, dajte komentare :-))

Bloga mi moga, previše vas je...

Brod je u boci
Čoravi udo - lud ko gužvara i s uvrnutom uškom!
Demjan - šije 'moher' haljine
E.P.
Herostrat
Hrundi v. bakshi
Jana s iglama
Jazzie
Jezdimirka
Scorpy The Jezikoslovac
Kućanica u Japanu
Lucy
Milou
Nemiri
Nixa
Porto
Suzy
Šanzelizee - još jedna Mama
Translatorica
Trillian
XXX(iola)