PETAK
Ah, ne znam odakle da krenem...
Mislila sam, s obzirom na ritam života (teško bih to mogla i nazvati ritmom, jer nema tu baš nekog pravilnog izmjenjivanja!), ovdje i neće baš biti nekog materijala za redovito postanje.
A kad ono svaki detaljić ovdje bih mogla opisivati. I svaki dan u svakom trenutku, netko nešto kaže, napravi, pomakne neki komadić svakodnevice i sve dobiva neku novu boju. Danas malo puše, hladnjikavo je ovdje na 27 stupnjeva (hehehe – kažu mi da je u Zgbu 15, a na Sljemetu 10), pa smo odlučili ne pretjerivati s kupanjem. Tu i tamo se netko bućne i vrati nazad na lastovsku mjeru – polako! Kud ti se žuri?
Dobili smo jučer rogačušu – prvo par litara patvorene! Pazi, kad prvi dan probaš ovu medicinu (insulariu, što bi neki rekli!), gurneš nosić u čašu, pa te zapuhne onaj neobičan, čokoladno-papreni miris rogača, pa pustiš da ti niz grlo klizne ta tekućina boje zalaska sunca, pa onda poželiš još jedan gutljaj, pa još, i još... onda ispod tog standarda više ne možeš – pobune ti se sva čula. A donijeli nam lozu u koju su nasjeckali rogače – i mi vratili. Otišli po rogačušu u lokalnu otkupnu stanicu za ribe i sad je pijemo baš kao likariju. I naprosto vam moram, ali baš moram, ispričati sinoćnji jelovnik. Dakle, nadam se da ovo čitate punih trbuha, jer će vam zagarantirano zakruljiti.
Predjelo: rižoto od volaka (to su oni bodljikavi pužići morski, što izgledaju kao da imaju rogove!). Nakupili volke roneći oko otočića, skuhali ih, zažutili malo luka, češnjaka, ubacili volke, promiješali, dodali rižu, zalijevali mješavinom vina i tekućine od kuhanja hobotnice... kuhali, podlijevali... na kraju ubacili svježeg peršina i sjeckanog ruzmarina. Cijela je kuhinja po tome mirisala. Pojeli smo ga s nogu, uz rogaticu (tako je neki zovu, valjda zato jer im nakon pijenja izrastu rogovi!). Hobotnica se malo kuhala, a onda je krakovima obgrlila krumpir i luk i paradajz i pošla pod peku. A prije nje, pod pekom se pekla pogača s maslinama! Zalijevali smo domaćim crnjakom i nekako neobično rano se pospremili na spavanac. Omamila nas hrana, ili možda vino... A bilo je i vjetrovito, loše more za noćno kupanje. Drugi put.
A, pitate se tko je bio dežuran: pa ja i moj dragi, naravno!! Položili smo ispit za morske kuhare, rekoše nam! A oni ipak znaju, već su treću godinu ovdje, pa uz dive mastere imaju i cuisine mastere – i to sve s 'divljači' koju na kopnu rijetko jedu.
Do sljedećeg javljanja, dobro more! (treba nam mirno more da bi mogli na izlete!)
SUBOTA
Izlet u Split.
Morali smo nekim poslom u Split, a katamaran kreće u pola pet izjutra. I valjalo se rano probuditi, složiti neki sendvič za doručak (mada su sendviči ovdje čisto krivokletstvo) i stići na vrijeme na brod. I stigli u Split, popili kavu na rivi, pohitali u net caffee po jednu dozicu interneta, našla frendicu s faksa koju nisam već deset godina vidjela, pojeli ručak, vidjeli figu na zidu kako piški vodu u veliki lijevak na Marmontovoj (živa guba, odlična fora!)... i vraćamo se nazad na otok katamaranom... more je tako lijepo, s vrha katamarana promatram igru morske pjene, koja onako bijela, pravilno se izmjenjujući na valnim krijestama, sliči na neke neobične ribe koje slijede brod – sad tu, sad tam – i tako se more poigrava s brodom. A ona morska prašina što ju plovilo raspršuje kad se sretne sa sunčevom zrakom stvara malu iluziju, malu čaroliju u duginim bojama, tako kratkotrajnu da se čini da niti ne postoji – na tren zabljesne, pa nestane. I baš u toj prolaznosti i nestajanju, u tom kratkom trenutku divote je sva njena ljepota, poput dugina čarobna praha.
More je još valovito, uzburkano i napeto. Kovitla se i neda nam van. Večerali smo školjke... mirisno je uje zaprljalo njihovo mrko meso, a u jednoj sam pronašla biserčić – majušan, pravilan, okrugao, baš pravi biser! Skoro sam okrhnula zub, zatim promatram to zrnce na slabom svijetlu žarulje iznad stola i ne vjerujem svojim već umornim očima: sedefasto se prelijeva, baš je pravi biserni kamen! Kamenčić što je žuljao školjku a ona se meškoljila tako dugo dok ga nije obložila svojim sedefom.
Mjesec je noćas okrugao, velik i svijetao iznad brda povrh vale, a nebo je opet prepuno zvijezda... i moram dobro paziti kuda hodam, gledajući tako u nebo, da slučajno ne promašim mol i završim u moru, obučena!
Post je objavljen 31.07.2004. u 10:26 sati.