Možda bi bio red upoznati vas i s društvom 'odabranih' koji su zaposjeli najljepšu kuću u uvali: Barba B je kolovođa – on je organizator, glavni dobavljač, zadnji se ujutro diže iz kreveta i poznaje gotovo sve mještane. Daleko je on od pravog barbe, ali pretendira na naslov morskog vuka, pa neka ga... Barba B ima debeli zlatni lanac, dobro kuha, dobro vozi čamac, ali slabo baca muring s broda (onaj tunolovac je, naravno, njegov). Društvo koje s njim dijeli brod su jedna mlada plava dama i sinčina od kojih devet, deset ljeta.
Nadalje, tu je obitelj Vrčić*: tata, mama, kćer, sin i njegova djeva. Pas Gricko* još je najživahniji član ove neobične skupine simpatičnih proždrljivaca koji jedu barem pet puta dnevno (more i sunce iscrpe čovjeka, a tek ronjenjeee...). Oni su dežurni u ponedjeljak (što znači da organiziraju nabavu potrepština i kuhaju večeru, peru suđe i sl.) i trebalo im je samo cijelo jutro, do pola jedan, da dođu s kruhom za doručak. Lastovo je udaljeno ciglih tri kilometra koja su morali 'propješačiti' u svom jeepucherookiju pod teretom 3 (slovima tri - čitaj tri) vrećice s mlječnim namazom, kruhom i ribom za večeru. Po južnojadranskom suncu, znojnih pazuha, vratili su se baš na vrijeme za ručak. Za one koji su ih čekali!
Imamo mi ovdje i jednu vodenu životinju, al vam nesmin kazat, koji je stigao sa svojom ženicom, te jednog gospona kojemu je mobitel uz knjigu najbolji prijatelj. Tu i tamo krvavih očiju proviri i ode u kuhinju po kriglu crnjaka. Vidi ga se, jednako rijetko, i kako pogleda uperenog u more sjedi u svom ribičkom stolcu na kraju mola. Za sad nas je 14, bez psa i osa!
Vlasnici kuće neobičan su par šezdesetogodišnjaka: gospođa Štefica (neće zamjeriti što joj spominjem ime, a i radim besplatnu reklamu, jer čini mi se ionako neće na net!) udala se za gospona I. prošle godine. Poduzetna duha, čila i mila, dovela je na otok koze i ako ovdje u lokalnoj konobi probate domaći kozji sir budite sigurni da je njen – jedina je na otoku koja se bavi ovim poslom! Ima gospođa Štefica i domaćega maslinovog ulja, paradajza i pravog lastovskog krumpira (tko nije probao lastovski krumpir, ne zna što je krumpir – rekli su mi prvi dan kad sam stigla!), a ima i rakije od ruža i rogačuše (ove potonje ove godine nema, što je ovo naše 'popaljeno' društvo bacilo u stanje posvemašnje tuge, pa se iskopala i pljoska prošlogodišnje smokovače uz koju su zaliječene duševne rane). Potraga za rogačušom ipak se nastavlja. Intenzivnije no za kakavim blagom! A gospođa Š. je svog sadašnjeg muža upoznala preko oglas u novinama i potegnula do otoka čak iz Kutine! Što ti je ljubav!!
Dijete je dobilo peraje i sad 'vozi bicikl' pod vodom – nema plave usnice nego ljubičaste i ne da se kupati (u slatkoj vodi).
Ne kupa se ni mama, već drugi, treći dan, osjećaj (i okus) soli na koži naprosto je prehebeno dobar, a i dobro pilingira, tako da ću se strpit još malo!
Odlomak drugi - utorak: kako ne mogu baš svaki dan na net jer je telefonski priključak ovdje rijetkost, moram pisati ogromanjske postove! A sad vam moram opisati svoju današnju avanturu: dakle, želite se kupati daleko od sviju, da vas nitko ne vidi (neću sad eksplicite o razlozima, ne!!?) i krenete u izviđanje otoka. Na zapad od vale, prema drugoj uvali, vodi nešto što je nekada bila kozja staza, a onda su mještani tu i tamo, svakih pet metara betonom zalili dva-tri kamena zajedno i sklopili nešto kao stepenice. Staza vodi uz stijene, tek rijetko na njima prkosi neki bor (a valjda je bor, ili neka crnogorica!?), more valovito zapljuskuje te bijele divove i nakon pola sata šetnje, mami na kupanjac. Eh, i nađem ja mjesto da se spustim sa stijena bliže moru, nađem i mjesto odakle ću skočit, i skočim (malo daskasto, jer je odskočna 'daska' toliko izlokana od mora i pužića da mi plovućac za stopala više neće trebati)... i osjećaj je mrak, i praćakam se tako, i valovi me pljuskaju, kad mi odjednom sine: morat ću i van izaći! E, tu nastaje problem. Sandale su naravno ostale na stijenama, plivati nazad do vale ne dolazi u obzir jer bi to bilo jednako samoubojstvu... dakle, preko stijena nekako moram van. Prvi je pokušaj završio oguljenim koljenom. Val me nanio na stijenu koja je s jedne strane usiječena tako da sam se koljenom poslužila da se odbijem i ne zveknem glavom! Ježa sam izbjegla za mrvu. Vratim se nazad u duboko i kontam: mora postojati neko bolje mjesto. Otplivam dalje, valovi sve jači i žešći, nagutala sam se mora (e, nije voda, tko se god mora napio više nikada neće reći da je to voda!!) i spazim jedno mjesto koje bi moglo poslužiti. Samo su tri problema: tri ježa postavljena strateški da između njih stane stopalo broja 38 (pod uvjetom da ste fakin precizni), stijena lijevo na koju podignem lijevu nogu kako bih se odbacila u vis, pod uvjetom da ne skliznem i ne opizdim o stijenu desno koja bi trebala prihvatiti desnu nogu. A treći problem je taj što je ona stijena lijevo toliko visoka da kad podignem nogu, koljeno mi dođe u visini ušiju. Tko je rekao da je slobodno penjanje komplicirano? Ako je meni uspjelo u ovim uvjetima... onda može svatko. Izašla sam bez ijedne dodatne ogrebotine, pobrala svoje stvari i vratila se nazad – pobjedonosno s trofejnim koljenom.
A sad idem jest: danas je škrpina ispod peke! Rakiju od ruža već srčem... Treba vam još?
Ehm, imam molbu za blogere koji poznaju Split: u petak idem do Splita nekim poslom, i treba mi adresa dobrog restorana za ručak! Ajmooo, da vas čujem! ;-)) Samo se požurite J!
Post je objavljen 28.07.2004. u 09:22 sati.