Imamo ovdje dva 'ribiča' (ako stavim trostruke navodnike, to neće nikako izgledati, ali, jasno vam je otprilike...). Dakle, jučer su se naši ribiči spremili na pecanje, oko ponoći! Sa štapovima u uvali u kojoj najveća ribica (uff, moram pitati kako je zovu) ima pet centimetara, sve je puno stijenja i ježeva. Uzeli su i staru petrolejku i jednu ručnu bateriju (zapravo, ja sam ih s tom baterijom cijelo vrijeme zezala, slala sam im svjetlosne signale, svijetlila ispod majice i vikala buuu – što domaće vino čini!?!). Na udice su stavljali kozice za mamac. Onda su se razmjestili po stijenama i zabacili... Zapelo je jednome... trza, navlači, izvija se štap... namataju... Drugi viče: Hej, grize, nešto se zahvatilo za udicu, namata on i mudro objašnjava, pa ima 40 metara flaksa, gle... gle... kako vuče, to je sigurno nešto veliko. Ja sam se previjala od smijeha i trudila se ne urlikati glasno da im ne povrijedim ponos! Stajali su tako tamo na tom kamenju u mrklom mraku i navlačili štapovima svak u svom smjeru pokušavajući otkvačiti udice koje su se očigledno zapetljale negdje među stijenama. Nakon pola sata otišla sam u krevet. Vino mi je navuklo mrak na kapke i prestalo mi je biti zabavno promatrati ih kako 'plešu' s tim štapovima. Za još pola sata odustali su i oni!
Večeras nekako dugo čekamo večeru, radi se rižoto od plodova mora.
More je imalo neku ljubičastu boju, a sunčana kugla u jednom je trenu narančasto obasjala kamen! Vidjela sam kozu na brdu koje zaklanja susjednu uvalu kako pase (onu uvalu do koje smo pokušali doći neki dan!).
A jučer sam se opet verala po stijenama. Naprosto im ne mogu odoljeti. Iz mora sam se popela po stijenama, došla do mirisnih grmića i malo odmorila na jednom velikom bijelom kamenu. Znate li priču o smilju? [Smilje i bosilje: Znate li što je smilje? Smilje je aromatična mediteranska biljka koja raste po kamenjaru i na nedostupnim mjestima našeg Jadrana, mirisa koji podsjeća na pokošeno sijeno i kadulju, a stari su ga upotrebljavali da bi zamirisali svoje ormare i škrinje s rubljem. Mali žuti cvjetići tvore okrugle glavice, žute su boje slame dok je stabljika zelena s uskim sabljastim listićima zeleno sive boje. Poput lavande, štiti od moljaca (ili što bi moja 'seka' rekla: od matafuleka!). Na škoju preko puta naše kućice čitavi su grmovi smilja, ali do otočića možete doplivati ili mu se možda približiti čamcem, a onda opet u vodu, pa preko stijena punih ježeva... Ja bih smilja, za auto i ormare... Angažirala sam dva muškića: jednog velikog koji će preko stijena do smilja, i drugog, malog, koji će ga čamcem suhog prenijeti do kopna. Jer smilje je 'zrelo' kad je suho, osuši ga slani zrak i sunce, i tada još jače miriše. Ne smije se smočiti, ni pod koju cijenu. Dakle, moj je dragi, 'plivač' s plivačim kožicama, otplivao do otoka, popeo se preko stijena, pobrstio grmek smilja i mahnuo 'malcu' u čamcu da se približi. To navigavanje između oštrih stijena bilo je grdo za gledat čak i iz moje perspektive, par metara dalje u moru. Smilje je došlo na suho, a pothvat je u potpunosti uspio osim što smo skoro razderali gumeni čamac. I tako će nam autek sljedećih par mjeseci mirisati na otok!
Pššššt!ne smijem nikome reći da smilja ima pun kufer i uz cestu kojom se spuštamo do naše vale! Samo to onda ne bi bio gušt (ni za gledanje, ni za opisivanje!)]
U zraku miriše toplo ulje i češnjak! Reže se luk za salatu!
I mazna sam večeras, nekako rastopljena u tom moru koje je danas bilo baš mirno i pitomo. Nježno se mreškalo i samo bi ga pokoji kupač prekidao u svojoj stalnosti nabiranja! Ne znam kako ću otići s otoka. Čini mi se da mi se uvuklo pod kožu, i to more i kamenje i šuma i ta pregršt boja, koji kontrasti! Pokušavam to fotografirati, ali nejde mi, još nisam tako vješta. Nikako ne mogu uloviti sve te boje i sve te preljeve, pa neke izmaglice! Sutra ujutro idem plivati, vrlo rano! Budim se u 6, želim biti prva u ovoj uvali koja će poljubiti morsku površinu, sutra!
Post je objavljen 03.08.2004. u 08:10 sati.