Tadijanović je napisao pjesmu o doručku! Krasno.
Nema on pojma (duboka isprika, ovo je samo stilska figura, Tadija je inače prva liga!!!) kakvi doručci mogu biti: osobito kad ih sprema ovakva 'ranoranilica' kao ja!
Budim se
Mrsko mi
Budilica skviči
Prijetim joj se šakom – ne razumije me!
Pazi: ne smiješ na lijevu
Ustati
Koja je desna?
Dok mozak se proteže
Na lijevu stajem.
Oh, nebesa!!!
Opet jedan od onih dana
Koga ja to kroz svoje
Krmeljave oči gledam?
Murphy, druže stari!!
Već čekaš?
Iza ugla, u kupaoni!
Puštam tuš - voda hladna…
Lovi me prvi infarkt.
Opečem jezik
Na vrelu kavu
To drugi vreba.
Zgužvanih očnih kapaka
Otvaram friđ
I dok izvlačim kuglicu
Mozzarele
Rukom zakvačim bocu
Žlahtine.
Veliki prasak!
(Susjedi, baš mi je žao što sam vam probudila bebu koja je zaspala napokon prije sat vremena.)
Ranojutarnje brisanje poda i usisavanje komadića stakla -
Prava poezija.
(da je kraća, bila bi haiku!)
Ak mi se danas još i golub pokaka i padnem na koru od banane, sljedeće bi javljanje moglo biti iz Traume. Držite mi fige!