30.06.2008., ponedjeljak
Laze pamte (a vi?)
  „Gdje sam bio ne pitaj me. Bio sam gdje život vrijedi 200 maraka“- tako je pjevao Jura Jupiter (Film) u jednoj od meni svojedobno najnormalnijih i najdražih domoljubnih pjesama. Baš sam se toga sjetio ovih dana kad sam bio na 15.-tom „Memorijalu Hrvatski sokoli Laze“. Sudjelovao sam u pripremi prvog, ali i svih ostalih memorijala u tom selu (no zasluge očito pripadaju drugima ili se uopćavaju ), a uvijek mi je čast i ponos pomoći Mladenu Mikolčeviću „Padobrancu“ (sadašnjem brigadiru HV-a i poznaniku još iz ratnog vremena kada su me nagovarali da se aktiviram kao djelatnik u tadašnjoj 3. Gardijskoj brigadi, a kasnije 5. brigadi Hrvatskih sokola sa središtem u Vinkovicma) i svim dragim ljudima iz Laza, da sve prođe u najboljem redu. Ne volim se tamo islikavati, pozirati i prenemagati kraj visokih vojnih dužnosnika i političara. Ja svoj trud svih ovih godina posvećujem poginulim dečkima u čiju se čast sve to održava i njihovim obiteljima koje ih nikad neće prežaliti. Ondje se uvijek iskreno za njih pomolim i imam ih u mislima. Po tri dana se „naletam“ i preznojim, ali ne žalim. Danas kada o Domovinskom ratu govori svaka šuša i kad mnogi dobro žive od nezasluženih invalidnina i mirovina (čast onima koji su ih itekako zaslužili) lijepo je kad netko, kao ljudi iz Laza, toliko „drže do svojih svetinja“. Kad o tome razmišljam vrlo je zanimljivo i to tko sve svih ovih godina nije došao (a mogao je doći) u Laze. I to je indikativno. Uvijek se pitam ono što se neki i ne usude:“Tko je odgovoran za njihovu pogibiju i da li je baš tako moralo biti?“ Ja nisam pristalica da se od memorijala pravi fešta sa veseljem i strogo bih odvojio memorijalni „ozbiljni“ program od onog sportskog i kulturno-zabavnog. Ne volim vidjeti roditelje poginulih, a par metara dalje kako neki pjevaju uz tamburaše. „Stručni savjetnici“ organizatora u tom smislu po meni baš i nisu odveć vješti, no to nije moj već njihov problem. Dakle gostovalo je do sada 9 prvoligaških nogometnih ekipa. Ove godine sam imao zadovoljstvo popričati sa Draženom Besekom, i dečkima iz Varteksa (kojima je ovo drugi put da su ovdje), a najdraže mi je zapravo bilo tapšanje po ramenu od strane domaćih ljudi iz Laza kojima svima niti imena ne znam, ali eto oni mene znaju i poštuju. Razmišljam i o tome koja je smrt zapravo dužna poštovanja? U ratu za očuvanje obitelji i stvaranje države, pogineš i tvoja smrt vrijedi. Kasnije se razboliš, umreš, pa ta smrt nema toliku „specifičnu težinu“. Još bih mogao napisati nekoliko tema o kojima sam razmišljao ovih dana u Lazama, ali neću. Za kraj otkrit ću vam tko je ovaj veseli mladić s fotografije. To je Dino Dokuzović (ima sestru blizanku Laru i brata Mislava, te majku Ljubicu). On je dijete poginulog Hrvatskog branitelja Zdravka Dokuzovića, koji je život dao za Hrvatsku već na samom početku Domovinskog rata. I njegov brat Mislav te bratić Tomislav igrali su za ekipu "Slavonije" koja je u finalu poražena od "Croatie" iz SB. Što mislite kako im je svih ovih godina bez oca (a pogotovo majci s troje male djece)? Dino je bio najbolji strijelac ovogodišnjeg Memorijala i kao da je Bog htio ovaj njegov osmijeh za kraj ovogodišnje manifestacije. Dijelim s njim tu radost kao da sam mu otac. Ovome dodajem snimak Sunca na odlasku iz Laza i još samo jednu rečenicu. Bila mi je čast i zadovoljstvo biti ondje s tim divnim časnim ljudima i s tom djecom koja su prerano postali ljudi. |
26.06.2008., četvrtak
Pitanje perspektive, nužnosti i relativnosti (svega oko nas)
  Neki dan jedan lokalni političar „prodaje“ staru foru o tome kako svi u prosjeku jedemo sarmu (netko meso a netko kupus). Nisam imao prigodu, ali već bi ga ja upitao zašto je Kain ubio Abela (zato što je pričao stare viceve). Albert Einstein je „kemijao“ o relativnosti (specijalna teorija relativnosti sinteza je duboke analize osnovnih koncepcija o prostoru i vremenu), a ja po ovoj vrućini razmišljam opet o tome kako je važno s koje pozicije gledamo na stvari, događaje, pojave, osobe. Tako primjerice možemo o nečemu suditi neopterećeni stereotipima, i možda vidjeti i ono što drugi ne mogu. Za neke vrlo okrutan kukac (bogomoljka iz dvije poze s moga prozora) kao što je poznato nakon parenja pojede svog udvarača. Netko će reći da je to okrutno, a manje je onih koji bi ustvrdili da u prirodi ima i gorih događaja (vezano uz preživljavanje i nastavak vrste). Kad se svjetovi životinja, kukaca, ljudi i drugih bića međusobno isprepletu, tu dobijemo život koji zapravo kulja u milijardama neponovljivih pojavnih oblika. Čovjek voli biti dominantan i igrati se Boga pa rado želi odlučivati za druge o pitanjima života ili smrti. On ili ona je vrlo utjecajno biće na Zemlji pa i u svemiru, pa to svi osjetimo na svojoj koži i možda će ljudske jedinke u čijem smo mi stvaranju sudjelovali, u neko dogledno vrijeme odlučivati o nekim presudnim pitanjima. Kad je američki predsjednik Bush nedavno bio u Hrvatskoj za njim su „drkljačili“ blindiranu kutiju u kojoj su šifre i ključevi za aktiviranje atomskih bombi. Njegovi roditelji tamo nekih 50.-tih godina prošlog stoljeća (rođen 6..7.1946.) za njim su nosali dude i hranilice i vjerojatno nisu niti slutili kakvu će mu ljudi vremenom podariti moć. I tako gledam bogomoljku na prozori, a odjednom može sve nestati? I to je moguće, pa Atlantida nije neponovljiva, pa mi je totalno cool slušati splitski TBF i jednu njihovu pjesmu na ovu temu. Kao klinci skupljali smo i razmjenjivali crtane romane ( Alan Ford, Zagor, komadant Mark, Čiko i Zagor,…) Sada klincima nisu dovoljni niti mobitelji, niti digitalna satelitska, niti Internet. „Šta da radim?“-pita moj sin (a škola je tek završila). Ja sam nekad iz svih mogućih časopisa izrezivao slike životinja i neobičnih pejsaža i lijepio u velike bilježnice tvrdih korica. Volio sam i motore i trkaće automobile.Ovih dana čistio sam jednu prostoriju (druga špajza) u kojoj je bila hrpa starina (perika od teta Mery iz Amerike, moje prvo gitarsko pojačalo koje je zapravo uništeni RIZ-ov radio prijemnik, moji prvi (ručno rađeni) bubnjevi), stari strani časopisi, stare školske knjige i bilježnice,…sto čuda. Odlučio sam napraviti reda i raskrstiti s prošlošću. Nakon uživanja u svim tim predmetima (koji su me godinama asocirali na događaje) odlučio sam ih uništiti (kao bogomoljka). Više velikih vreća prepunih odjeće, papira i drugih čudesa završilo je u kontejnerima za smeće. Definitivno se okrećem budućnosti i osvajam prostor u kući za neke nove sadržaje. |
20.06.2008., petak
Zlatni tamburaši
   Moglo bi se reći da su tamburaši moja „prava braća po oružju“ (jer i ja sam krvavih dječjih jagodica (na prstima) svladavao oštrinu žica i malo po malo pronašao u sebi ljubav prema glazbi koja mi je kasnije indirektno presudno odredila životne pravce. Danas sam slušajući orkestralne izvedbe mladog tamburaškog orkestra iz Starog Petrovog Sela (koji je osvojio srebrnu plaketu na nedavno održanom 31. Festivalu hrvatskih tamburaških orkestara) bio sjetan, pa i pomalo tužan, gledajući mlade tamburaše kako se smješkaju i prelijepo sviraju dok im dirigira inače moj dobar prijatelj prof. Mladen Ivošević. S njim sam nekad svirao u jednom od band-ova i to uglavnom domaći i inozemni pop i rock i domaće zabavnjake. „Badžo“ za prijatelje, je doista odličan svirac, i rijetko dobra nepokvarena duša, vrhunski basista ali i ritam i solo gitare i ostali instrumenti sa žicama sasvim mu dobro idu od ruke. Tugovao sam jer su mi se iz djetinjstva vraćale slike, kako kao dječarac vježbam bugariju u samoći svoje sobe ili kako u narodnoj nošnji (koja mi stoji kao piletu sisa) sviram na igralištu u Pleternici tamo neke davne 80 i neke (pa i prije). Kasnije svatovi, zaruke, razne svirke, i sve što s tim ide, probdjevene noći, mamurni dani, ljubavi, gitare i društva. Na jednoj od fotografiji vidite i ravnatelja škole Ivana Lekića koji je danas dobio nagradu za životno djelo „Zlatnog tamburaša“ kojeg mu je darovao „Glas Slavonije“ na prijedlog stručnog povjerenstva već spomenutog festivala. I s njim sam svirao jednu svirku (on se toga vjerojatno ne sjeća jer sam tada bio klinac, a on već onda poštovan i cijenjen u svijetu glazbenika). „Leko“ je to zaslužio i vidjelo se da mu je bila knedla u grlu i suza u oku kad je primao nagradu. Ma tko ne bi, pogotovo sada kad nakon desetljeća rada odlazi i u radnu mirovinu. Ljudi bi rekli „ma nauživao se on i stekao, zahvaljujući tamburi“. I ja bih se s tim mogao složiti, ali bih dodao „pa probajte vi kao on, pa ćete vidjeti da to nije bilo samo „medi i mlijeko“. Uvijek s posebnim poštovanjem imam obzira prema istinskim glazbenim pedagozima. Uvijek se sjetim i pokojnog Stjepana Percele iz Zagreba koji nam je godinama bio kapelan u puhačkom orkestru. I on je bio greškom bio čovjek a ne ptica pjevica, jer čitav njegov um je bila pjesma i divne melodije koje nam je nesebično darivao (a mi smo ih zahvaljujući njemu otkrivali, zavoljeli i oživjeli). Sviranje mi je toliko toga dalo, ali i uzelo gdje ne treba, pa tako ja ne forsiram svoga sina da se bavi sviranjem (iako u kući ima raznih instrumenata). Još jedan divan detalj koji mi se danas urezao u pamćenje. U programu uz dan škole u jednom trenutku najavljuju da će neki dječak nešto odsvirati na glasoviru. I diže se mali dečkić iz tog istog tamburaškog orkestra, sjede za tipke i odsvira nešto predivno bez greške. Dobio je veliki pljesak i brojne osmjehe. Kolege iz orkestra su bile ponosne na njega, a ja sam se sjetio zašto sam se uopće svojedobno počeo baviti sviranjem. To se mora voljeti inače ne vrijedi ni počimati. |
19.06.2008., četvrtak
Hoteli - nužno zlo
 Poput trgovačkog putnika, i mene u zadnjih nekoliko godina zovu putovi i mjesta i gradovi u kojima nisam nikad bio. I dok sam kao mladić okolo išao uglavnom zbog sviranja u band-u, danas idem poslovno, zbog seminara, radionica, edukacije i sklapanja poslova. Kad smo svirali, nismo noću spavali ili bi tek koji sat zažmirili u autima ili u nekom priručnom sobičku. Danas mi nije svejedno gdje ću prespavati ili provesti par dana. Evo nekih prisjećanja na hotele u kojima sam boravio. Najljepši je svakako „Lav“ u Vukovaru u kojem smo slučajno bili smješteni (daj Bože bar još koji put) jer u hotelu „Dunav“ nije bilo mjesta (zbog nekih sportaša). „Lav“ je doista vrlo lijep nov hotel sa svim zvjezdicama koje itekako zaslužuje. Imaju i čuvano parkiralište na kojem je vaš automobil samo u društvu automobila drugih gostiju hotela. Spominjani „Dunav“ ima „šmek“ prošlosti. Još je po fasadi izranjavan od gelera. Hrana je vrlo skromna, sa recepcije mi nisu dozvolili poziv kući (što mi je neshvatljivo) kojeg bih dakako platio. Osoblje je blago rečeno čudno za moj ukus i nije mi baš sasvim jasno kakvi su gosti njima zapravo po mjeri. Kao gost se niti jednom nisam osjećao baš pretjerano ugodno (u sobama na visokim katovima). Svijetla točka je bar i terasa na kojoj možete popiti stvarno dobru kavu gledajući ušće Vuke u Dunav (i listajući po gorčini ratnih sjećanja). U Novom Sadu hotel "Vojvodina" kao iz ranih 60.-tih. U Karlovcu u (hotelu prekoputa gradske pivnice) nemaju restoran, pa se hranite dakle prekoputa (izuzev doručka). Stari hotel sa škripavim dotrajalim parketom (i mladim vrlo ljubaznim recepcionerom koji vam pogledom čuva auto u premalom dvorišnom parkingu na kojem stanu svega 4 vozila). U Sisku, veliki stari hotel u kojem su uvijek kad ja boravim i grupe sportaša, nogometaša. Nužno mu je potrebna temeljita obnova jer je i namještaj i interijer kao iz ranih 70.-tih. Preporučujem što kraći boravak u sobama, a hrana je solidna. U Šibeniku na rivi hotel (ako se ne varam) „Jadran“ (ili tako nekako). Bio sam ondje po zimi, po velikom nevremenu. Hrana ispod očekivanja, ali uslužno osoblje, a sobe vrlo uredne. U kasnim noćnim satima (za ekipu) dopustili su nam korištenje prostorije (nešto kao konoba u prizemlju.) gdje smo gotovo do jutra razgovarali, malo popili, pa čak i zapjevali dalmatinske pjesme). Konobar je rekao:“Dečki samo molim vas zaključajte kad budete odlazili i ključ ostavite na recepciji, a piće vam je tamo.“ Mi smo se samo pogledali i naravno da smo mu itekako honorirali ljubaznost i povjerenje. U Puli hotel „Istra“ u jeku sezone i festivala, klasika u svemu, kao i „Solaris“ u Šibeniku odnosno Vodicama (sobe smo koristili za tuširanje i par sati spavanja (jer smo stalno imali „muving“ do jutra). U Starigradu na Hvaru privatni smještaj kod stogodišnje bakice (sve kao iz 50.-tih godina prošlog stoljeća). U Zagrebu fenomenalni hotel „Internacional“ (baš po mom ukusu u svemu) i daleko najbolja destinacija koju preporučujem svima „Planinarski dom“ na Sljemenu (nakon obnove genijalna pomalo i luksuzna destinacija). Mogao bih još nabrojati nekolicinu, no i ovo je previše. Za uspomenu iz hotela svom sinu ponesem mali sapunčić ili onaj mali šampončić za jednokratnu upotrebu, a nema ništa ni protiv onih malih šećera za kavu. Nikada ništa nisam a niti neću ukrasti (a iz sobnog bara katkada i popijem (i platim) nešto ako mi je gušt.U principu iza sebe volim ostaviti sve uredno, ali iskreno govoreći vrlo sam gadljiv pa se uvijek grozim upotrebe wc-a (ako nije u mojoj kući), tuševa i nazovi „dezinficiranih“ čaša i ručnika, plahti i deka. Kada dođem kući treba mi i po nekoliko dana da „dođem do sebe“, jer ne volim osjećaj da spavam na krevetu na kojem je možda netko prije mene nešto drugo radio. I da još nešto, volim biti sam, a ne s nekim cimerom ili ne daj bože cimerima. U velikoj većini slučajeva, organizatori skupova na koje bivam pozvan i udovolje mojoj želji da soba bude jednokrevetna ili možda dvokrevetna, ali da budem sam u njoj. Na fotografiji detalj kojeg možete vidjeti i u „Lavu“ i u „Internacionalu“ (tko meni garantira da to već netko nije koristio, pa dosuo vodu ili ne daj bože nešto drugo). E zato ja to ne koristim (imam svoje što ponesem). |
16.06.2008., ponedjeljak
U Novom Sadu
 I kud baš na Antunovo i petak 13.-ti putovati, pa još k tome i u Srbiju, Vojvodinu, Novi Sad? Na kraju uopće nije bilo loše, umjesto nekoliko dana nervoze uoči putovanja, na sam dan puta smirenost, dobro raspoloženje, ali i prolom oblaka u Vukovaru, ugodno društvo profesora sa sveučilišta iz Osijeka te okružje uglavnom simpatičnih i druželjubivih ljudi. Bio sam čak i u antikvarijatima, „šoblao“ po starim knjigama, neobičnim restoranima i slušao šašave ulične svirače. Kao i prošli put nije mi baš „sjela hrana“ u kojoj ima gotovo u pravilu te njihove „aleve paprike“. Nahodao sam se mokrih nogu po gradu, jer naizgled lijepe i udobne ljetne cipele zapravo su katastrofa. Naspavao sam se pošteno, ali i preznojio jer je sparina bila užasna. U prometu sam s pravom bio oprezan jer ondje izgleda nikom ne trebaju žmigavci, a vozila iz Hrvatske baš nisu tako rado viđena na ulicama. Na stranu skepticizam, predrasude i bojazni, bilo je zapravo vrlo lijepo i ugodno, a grad odiše nekom neskrivenom gizdavom ljepotom i šarmom. Razgovor s „malim ljudima“ otkriva „velike tajne“. Spomenuh tradicionalni EXIT festival, a čovjek se „naježi“ pa reče da ga se Novosađani groze, jer se kako reče“šprice i droga dovoze kontejnerima, a grad je danima ogromno smetlište“. Kaže mi: „Draži ste nam vi „seminarci, kulturnjaci, i slični“. S vama nema problema.“ Nema više onih krava iz velike umjetničke instalacije u centru grada. Sada su tu nekakvi panoi koji pozivaju na neki filmski festival. Na odlasku sam vidio kako pripremaju stazu za „utrku na štiklama“ i kako zapravo svatko gleda svoja posla. Kuna i dinar su u odnosu 1:10, hrana i piće su i dalje puno jeftiniji nego u Hrvatskoj. Trgovine opremljene inozemnom uvoznom robom su doista elitne, ali prevladaju i one sa skromnijim cijenama, gdje se očito velika većina građana opskrbljuje. Ručao sam u „Gusanu“, restoranu kojeg je nekada NK“Vojvodina“ (kako kažu) darovala nekada slavnom golmanu Ratku Svilaru, a večerao u „Čerčilu“. Život u suterenu velikih zgrada u centru, uvijek je zanimljiv. Neke kolege su mi preporučile nekoliko gradskih kavana u kojima se još uvijek može osjetiti „štih starogradske prošlosti“(gdje se čitaju pjesme i razgovara o književnosti s lokalnim boemima), no nisam imao za to vremena. Možda drugi put. |
06.06.2008., petak
Hvaliti ili kuditi?
 Bitno je i što se govori, ali i tko govori (ili piše). Već sam se zapravo navikao na ružnoće koje „krase“ nečije karaktere, a u tom kontekstu mislim na one koji tračaju, ogovaraju, smišljaju što ružnije i zlobnije priče o nekome, ili imaju svoju „istinu“ o nekom događaju koji se davno zbio. „Ne laje pas za selo nego za sebe“, pa tako i takve priče uvijek imaju cilj drugoga poniziti a sebe ako je moguće prikriti ili istaći u što boljem svjetlu. Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću (mala šala) ili pak, što je to u ljudima da toliko vole zla i zlurada djela? One koji ističu pozitivno i nešto lijepo što se dogodilo takvi ponižavaju u stilu „ma daj on je kao „tetkica“ i samo glorificira one na vlasti, ne usudi se taj kritizirati, i slično. Mislim da svaki čovjek (ili žena) u bilo kojoj dobi zaslužuje poštovanje, ako se nije ogriješio o neka „ljudska“ načela. I vjera nas uči da bi smo trebali čak i neprijatelju praštati, a ne raspirivati mržnju koja izrodi i neko novo zlo. Treba li se čovjek uživjeti u ulogu heroja ili anti-heroja, pa „tjerati svoju pravdu“ protiv svega i svih ili se uvijek i svagdje kloniti nevolje? Mislim da ne treba niti jedno niti drugo, već ponajprije brinuti o sebi i svojima, o obitelji kao jednoj od temeljnih vrijednosti društva. Dobro treba činiti bez predumišljaja u stilu:“A što će meni to donijeti?“. Zlo nastojim ne činiti, pa pogotovo dvaput promislim kad poželim nekog „oplesti“ diskvalificirati na bilo koji način. To se tako lako može „omaći“ i ljudi se katkada uvrijede i na ono na što ne možeš niti pomisliti. Jedan se tako lokalni političar naljutio na jedan moj prethodni post o devastaciji Kulmerog dvorca u Cerniku. Nije mogao odoljeti da mi to ne spočita, ali u biranom trenutku, kada je mislio da će mi se zapravo osvećuje. Katkada je veliki problem nekog i ne spomenuti za dobro djelo. I taj se uvrijedi. Ne može čovjek svima biti prav i kaže se „nije se taj rodio koji je svima udovoljio“. Padaju mi na pamet svatovi jednog mladića (koje smo svirali) čiji je otac u to vrijeme bio u zatvoru jer je ubio čovjeka. Ja sam recimo s tim njegovim ocem prije toga godinama u više navrata razgovarao i čak surađivao i nikad nisam mogao niti pomisliti da je to potencijalni ubojica. Mi smo uvijek razgovarali kad je bio trijezan, a teški zločin je počinio u alkoholiziranom stanju. Ništa ga ne opravdava za to što je učinio i on svoju kaznu „odrađuje“. Kad izađe iz zatvora treba li ga ogovarati ili mu pomoći da se vrati u normalu? Tko je kriv što se to dogodilo? Pitanja je uvijek više nego odgovora. Život ide dalje. Što mislite, što ljudi misle o vama? Kako gledaju na to što vi govorite i kako sudite o drugima? |
04.06.2008., srijeda
Ljepota odmara
   Dočekali smo kišu, ali i dalje je sparno a u kombinaciji sa „sekiracijama“ i brojnim poslovnim i obiteljskim obvezama to daje poprilično napornu mješavinu emocija i težinu koju nije baš jednostavno nositi na leđima. Bojam prozore, zidove, kosim u vrtu i trpim ubode čudnih kukaca po nogama. Počeo sam mrziti zvuk poštarovog motorića kojim mi jutrom dovozi račune, a kad s nekim razgovaram duže od 5 minuta već mislim da moram prekinuti, da me i taj ne bi nešto tražio da mu nešto platim. Odavno sam prestao pušiti, pa mi cigarete više ne koriste za smirenje, nego predvečer (ako nema previše komaraca) sjednem na stolicu uz stol u dvorištu i što kažu „buljim bez veze“ i gledam rub zida dvorišta s jedne i druge strane gdje je supruga zasadila veći broj ruža. To je lijep prizor, pogotovo kad se sjetim kakav je drlog i ružnoća bila na tim mjestima dok nismo sve stare zgrade srušili. Moj sin je dobio zadatak snimiti ruže i nešto drugog cvijeća, pa ćemo tu ljepotu, ako ste za, eto zajedno podijeliti. Pas Bobi se probećario i jutros je zbrisao na ulicu. Ako ovako nastavi mogao bi „zamastiti cestu“ a to mu definitivno nije pametno. Teška je maza i maltretira nas grickanjem i lizanjem po nogama. |
| < | lipanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Što se to događa u malom gradu daleko od metropole?Da li smo provincija? Da li nam je stalo do glazbe, kulture, umjetnosti, informacija?
Kad će nam biti bolje?
Što je bitak?
"život na sjeveru" na slavonski način
Linkovi
Blog.hrForum.hr
Monitor.hr